foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ovčina: Ko je taj njegoš

Voda iz naguranog snijega niz cestu. Između oblaka na jugoistoku sunce. Skretanje lijevo. Regionalni put četritridevetkolkoli fojnica sejbeš. Borovi sivozeleni stameni ukotvljeni propeti po stranama. Potok do puta s lijeva u potok odozgo. Bistrica. Jaka uvjerljiva tamnozelena voda ka jugu žustro. Iza bagera za održavanje puta na skretanju mlad pas kratko energično. Nikog. Šest stepeni na zaslonu. Oblaci sivlji gušći južnije. Sredina sedmice. Dva sata do podneva. Mart. Osmi. Tabla prokoško jezero usmjerena na skretanje ka fojnici. Put tamo dalje u planini pod još tvrdim snijegom. U privlačnu pustoš borova potoka snjegova toponima tišine. Još dana do bicikla. Na broju tri uređaja u suzukiju zapamćena frekvencija radijabeha. Signal jasan. Voditeljica u maniru emisija drugog programa radija sarajevo s malo usiljenom vedrinom i potpuno neprimjerenom važnošću najavu promocije zbirke priča. U osnovnoj školi u hrasnom. Uključenje samog autora. Nastavnik bosanskog. Valjda i književnosti. Pozdrav za sve slušaoce. Zaista ovo stvarno ono iskreno mora da prizna poziva drago mu zahvaljuje itakodalje. Priče o ljubavi čemuli s upitnom riječju na kraju. Drugi signali još gluplji pa ja laser na stari cede neizvađen iz plejera od ljeta četrneste. Spori početak pjesme. Dobro skrojen. Riječi primjerene vješto složenoj muzici pokupljenoj moguće s raznih strana i ispeglanom aranžmanu al predvidljivih rješenja i mlakih slika. Pa dvatri protresajuća stiha. I to čudo svih čuda u svemiru neke slike nikada ne umiru. Dojmljivija dublja pamtljivija nekakva od oprezne i navučene okoline kolikogod ozbiljan i posvećen ovaj autor. Ko iz jače pameti. Preko talasa prvog i drugog programa radija sarajevo onomad dah ovakvih tad tek iz daljine gledanih planina kroz izvještaje o vremenu. Čemerno ivansedlo hanpijesak sa snjegovima i uvjerljivim krupnim minusima za filing pored tea peći u franca prešerna. Kroz radio tad toplina i blizina svijeta. Stari radio na sredini police. Iz njega ko da su dvije pjesme najdublje u sjećanju na taj njemački aparat u kuhinji. Ko da su zauvijek iz tog vremena one. Zarjavele trobente. Pune nečeg nejasnog a privlačnog. Zagledao je njene očiiiii. Želeo je da sloni letijo. I da je probude. Da je probude iz tek započete vječnosti smrti muzikom svojih zahrđalih truba. Ko da su sve pjesme baš na slovenskom najjače. Druga ponesena oslobađajuća u nekoj oporosti. I sad nenajavljena nerijetko kroz pamet prizvana nečim neshvatljivim u mene prodirućim. Ne idi bez kaputa pogledaj sve je bijelo zima je. Toplina tea peći stvorena za čitanje i zamišljanje. Nerijetko o partizanima. Čija upornost i pravednost shvatana kao iskupljenje i garancija naše izvjesnosti. Japanski auto dalje nizbrdo. Još jedan suzuki i to s pogonom na obje osovine i mogućnošću zaključavanja točkova malo za sve ove vranice raduše visočice šatore dinare romanije zelengore visočnike vranplanine. Dana sve manje a staza samo bosanskih nemilosrdno jednako puno. Voda sve deblja i šira a jednako bistra i tamna uz cestu. Proplanci kratko prostrti. Ribnjak. Čovjek s alatom u bazenu s plitkom vodom zagledan ispred sebe. Cesta opet kroz usjeke. Rijeka bistrica u selo bistricu. Gornji vakuf. Širina ka zapadu. Vranica tamna ozbiljna nadnesena na sjeveru. Ono veliko široko zasnježeno usidreno južno jugozapadno ka kupresu valjda raduša. Put u gradić pored mase bijelih nišana. Devedeset trećačetvrta najčešće uklesane. Vrbas još u skupljanju snage ispod mosta kod doma zdravlja. Naprijed kroz semafor. Lijevo prozor jablanica desno bugojno. Svift ravno u čaršiju. Lijevo pun manji parking. Naprijed pored samoposluge best uskim ulicama pa lijevo nazad. Onda kratko ka zapadu pa južno u jednosmjernu. Slobodno isto mjesto ko u prošlu srijedu. Prvog snijeg danas osmog blaga kiša. Velika žuta katedrala u sredini mjesta. Kip ispred. Do nje u staroj kući prodavnica. Škola u starinskoj žućkastoj zgradi. Veliki komadi drveta u dvorištu ispred kotlovnice. Preko ravne lijepo popločane ulice kafići u prizemljima dobrih kuća. Carpe diem. Tin. Poster luke modrića u crvenobijelom najkijevom dresu na izlogu kladionice. Lijevo dvije kuće izbušene oguljene obeskrovljene dotučene. U njima ljeto devedeset treće do februara devedeset četvrte. Okolne popravljene zamlađene nazidane prebojene popunjene probuđene. Ulicom dalje preko nekadašnje linije. Nije napisano nije obilježeno nije očito ali ko da je jasno. Zubar u novoj svijetloj povelikoj zgradi na raskrsnici. Prodavnica mobitela i računara. Nekadašnji park. Parkirani taksisti. Desno ceem. Do njega zgrada s dvorištem i praznim plakatnim mjestom. Dvojica ispred umornih izgleda. Po guglu dom kulture. Otvorena vrata. U holu klavir. Dobro star. Schneider und sohne. Studeno u hodniku. Jedna vrata ko nekakva firma. Lijevo zalijepljeno ulaz za zvanice na staklenim vratima. Prodaja karata nalijepljeno na šalteru do stepenica. Zidovi ofarbani u teške boje i okovani lamperijom. Gore jedna vrata ko neka uprava. Nikog. Krajnja lijevo gradska biblioteka. Ahmo nazvati na nula šest nula tri tri pa još brojeva. Zaključano. Napolju nejaka kiša. Naprijed pored besta. Žene s cvijećem okolo. Iz ceema nekoliko s manjim kesama. Prodavači buketa i saksija u parku bez drveća. Ćevabdžinica mesnica u nizu s jedne strane uske ulice a pošta mikrokreditna telekom s druge. Do velike džamije u malom prostoru plakati jedne interesne organizacije bezveznjaka. Nastavnika fizičkog milicionera portira doušnika kancelarista. Profesionalnih blebetuša i ekstremnih mahalaša. S gromoglasnim slaboumnim pozivanjem na narod i koješta. Malo ona prije njih slična skupina hapaca. Malo jedni glupani daj još. Daj i ovu od takvih i sličnih. Danas ti novu kao vladu tamo kući. Možda najpokvarenija glupača na važnom mjestu. Oko nje izbezumljeni zblanuti vlastohlapljivi srebroljubivi nenačitani neobaviješteni nepismeni nesiti nenaučeni. Slični sličnima prilični. Najpokvarenija od svih pokvarenih glupana i kolegica glupača tamo zadnjih trideset godina. A to nije mala šala. Ološa nije manjka. Ovi ovdje uslikani i polijepljeni nepoznati pa za njih nije ovo rečeno. Do džamije izbačen mali prostor u staklu. Knjižara. U izlogu lokalni neki pokušaji. Jedna kao dokumentaristika s kolažem slika ljudi u nedalekim logorima. Fotografije paćenika izmiješane sa slikama praljka šuška tuđmana prlića kogali. Ime autora sad u sjećanju kao izvještača s radija onomad ako nije i s televizije. Akif agić. Unutra u staklu dvije raspoložene gospođe s vjerovatno ostvarenim uvjetima za starosne mirovine. Registratori olovke teke ukrasni papiri gumice šiiljala oko njih. Veselo rukom mi znak da je okej slikanje. U sredini izloga do nekih pjesničkih htijenja vitold gombrovič lično. Pornografija kozmos u ljubičastim koricama. U mojoj pameti nezaboravan u ironičnom ali ljudskom živom neodoljivom opisu svog intelektualnog nekakvog kao dvoboja s borhesom. Doveden od poljske emigracije kao teško oružje kao himars ispravnosti pameti utemeljenosti njihovog svijeta. U buenosairesu četrdesete kojeli. Pored zgrade s drvenim olinjalim ogradama na balkonima ja ravno ka istoku i kući muhamedove tetke munire. Prošle srijede nas trojica kratko u usko dvorište između dvije zamrle kuće. Još stvari po avliji. Na onom je svijetu. Njegovo sjećanje na tu kuću i ljeta sad mi ko vodič. Desno jutros malo očišćeniji sokak. Ćamilija. Skoro kroz dvorište velike održavane pa pored glomazne poružne odbojne u brdo ukopane ispražnjene nezavršene kuće od sivih blokova uzbrdo kroz snijeg. U strani kula hadžiabdića. Muhamed je hadžiabdić. Do nje kroz mekan jedva gažen snijeg i blato stotinjak metara. Usađena u kosinu. Kazaljke ko da su na šest i pet. Još gore ka partizanskom groblju iza ograde ispod crnih borova. Kula s malim vratima otvorenim pri dnu sad mi desno. Nekakva drvena skalamerija u uskom prolazu. Gore izbačen kabl s utičnicom. Groblje ostavljeno desetljećima. Tri decenije stare tranšeje još u tragovima. Tad s kule neki zvuk pa zvono. Onda s katedrale pa sekundu kasnije ezan. Podne. Kuće nagurane ispod a raširene ka zapadu. Dolje gornji vakuf a naprijed iza žute zgrade uskoplje. Dolje ulicom vladimira nazora ispod groblja stadion košute. Lijep. Škola uskoplje. Prostano oko nje. Rašireni proplanci ka jugu. Spomenik poginulim haveoa. Sto ako ne i dvjesto imena. Devedeset treća četvrta. Rijetko druga jedno osma a jedno i sedma. U sredini križ. Dalje ka zapadu između dvospratnih kuća s okućnicama dignut asfalt. Rekonstrukcija. Nekoliko dobrih novih zgrada. Ko da su ovdje na mjestu a to mjestu a podaleko od većih gradova. Zagreb jako daleko. Jako. Sarajevo podaleko preko brda. Split u svom a mostar nevelik neblizu. A opet ovdje život. Unicredit banka s bankomatom u niskoj trgovki. Desno na brdu ispod vranice iznad nečeg velika državna zastava. Ka jugoistoku put za prozor i dalje za jablanicu. Po izvoru i povodu za moja dva dolaska ovdje na toj cesti prije osamdeset godina po dogovoru s nijemcima milovan đilas vladimir velebit koča popović. Ovdje u vakuf u neku od onih kuća u glavnoj ulici gdjeli na pregovore s njemačkim generalom prezimena dipold. Komandantom sedamsto sedamneste divizije vermahta. Pregovori u početku o razmjeni u okolini zarobljenog vermahtovog majora štekera. To početak. Status zaraćene strane za partizane pa i za zarobljene ranjenike dubinska tema pa sve dalje do odnosa snaga poslije rata i eventualnog angloameričkog iskrcavanja na jadranu. Pritisnuti njemačkim i ustaškim snagama sa zapada a dočekani talijanskim na neretvi a četničkim spremnim s druge strane neretve opterećeni masom naroda i ranjenika tifusom glađu svim i svačim tučeni iz zraka sa zemlje stalno partizani kupujući vrijeme u pregovore s nijemcima. Biva nisu oni tolki neprijatelj kolki četnici. Tad iščekivani englezi i amerikanci na jadranu a nejasni do kraja odnosi s njima. Pregovori poslije u sarajevu pa i zagrebu s malim rezulatima. U sarajevu u zgradi konaka u štabu njemačkog komandanta generalpukovnika aleksandera lera. Čuvenog. Malo dobijenog vremena. Pritisnuti partizani al ne zaplašeni. Među njima poveliki igrači. Eto samo da je đilas. Ti pregovori pa sve do dogovora sa staljinom godinu kasnije pa s čerčilom i protiv staljina četrdeset osme vođeni njegovom iz sebe izraslom samouvjerenošću pameću i snagom. Od hapšenja i robijanja u kraljevini jugoslaviji od trideset treće do trideset šeste pa izbjegavanja hapšenja a organiziranja kojekakvih protivrežimskih smicalica do ustanka četrdeset prve kojem je vođa u crnoj gori. Pa redom od zapadne do istočne bosne a prije toga po zadatku nazad do crne gore. Neprestano u opasnosti i odgovornosti. Nepokolebljiv. Partizanski general. Narodni heroj. Ministar. Predsjednik skupštine. Ideolog. Govornik. Ali određujuće pisac. Propovjednik slobode. Onda pedeset treće u prvim sukobima s režimom zbog članka o novoj ženi peke dapčevića i zavisti funkcionerskih ženturača. Anatomija jednog morala. Obavezan vlastitoj pameti i poštenju. Serijom eseja u borbi sve više protiv vlasti i sve samiji. S vrha vrhova s pregovora sa staljinom čerčilom svijetom do izolacije i hapšenja pa devet godina s malim prekidom u ćeliji bez grijanja dok je njegova knjiga nova klasa napisana na toaletnom papiru prodavana u milionima primjeraka u americi. Osuđivan na zatvorenim procesima. Prkosan a smiren nezačuđen nesalomljiv u svom poštenju. Po njemu i za njega skovan valjda pojam disident. Disident prije solženjicina. Osnivač prvog pravog slobodnog poslijeratnog jugoslovenskog a i za današnje pojmove svjetskog časopisa nova misao. S krležom skenderom kulenovićem oskarom davičom mihajlom lalićem dobricom ćosićem. U njemu objavljeni dijelovi proklete avlije. Ali andrić je za njega puki kalkulant i službenik kolikogod talentiran. Šutljivac s bistrika oprezan pa zbog partijske discipline nezainteresiran poslije za čitanje i preporuku đilasove knjige dok je ovaj pred hapšenjem. Ni krleža akamoli skender davičo ili lalić a ta će dobrica ćosić ni blizu po smjelosti ovom crnogorcu iz podbišća kod mojkovca samodignutom na vrh svijeta. Poslije zbog intervjua njujorktajmsu a posebno zbog antistaljinističkih ukoričenih razgovora sa staljinom a kao žrtva titovog ponovnog umiljavanja sovjetskoj satrapiji do kraja šezdeset šeste u mitrovačkom kazamatu. I najveći sin običan vlastohlapljivi zavidni nemušti miš gledan kroz đilasa. Ko da je u đilasovom zaziđavanju paganski ritual žrtvovanja najboljih. Radi dodvoravanja đavolu. Po titovoj ličnoj naredbi ne samo dvadeset dva mjeseca u samici već devet zima u zindanu bez grijalice. Režim s milionima doušnika i drotova u stalnom strahu od riječi jednog utamničenog a poslije decenijama prisluškivanog praćenog napadanog pisca. Špijuniran do valjda osamdeset sedme. Od pedeset četvrte do osamdeset osme pod zabranom objavljivanja u jugoslaviji. Đilasov stav kao da je glogov kolac u srce jugoslavije uplašene slobodoumnošću svog osnivača. U sovjetskom savezu navodno zbog imanja ikakvih kopija đilasovih knjiga petnest kolkoli a malo li je i dan godina sibira. U knjizi pisma iz zatvora o njemu puno toga. Masa detalja. Svaki vrijedan. Svaka rečenica promišljena u načinu i odmjerenosti. Samozatajna. Svako pismo ko da je svakom napisano. Masa važnih detalja za shvatanje socijalističke jugoslavije. Od nepodnošljivog odnosa okoline prema vođama do oduzimanja đilasu ordena narodnog herojačina generala i saslušavanja ljudi dovoljno hrabrih za reći mu dobar dan. Pisma sastavljana sitnim ispisanim slovima dugo na toaletnom da izvinete papiru. Pisma ženi i sinu. Čitanje okrepljujuće i obavezujuće. Usputno pomenuta gomila pročitanog i napisanog na robiji. Ovaj nesvršeni student književnosti učitelj svijeta. Pročitana danas ta knjiga je i reflektor na liliputaniju oko nas. Vrijeme malih smutljivaca i velikih lopova. U mom romanu ovako. Mladić zatečen zatočen u ljeto devedeset druge na nemjestu. Ja ko pisac s njim čekajući rješenje. Navijam potičem. Hajde. Udari i bježi nekako. On baš tako konačno zadnjeg dana augusta. I bolje od moje zamisli. Ali nema tad načina za bijeg u slobodukroz ljubljansku ni beogradsku ulicu ni preko vrbanje. Nazad u lenjinovu. Kod nje u pritajanje. U svoju slobodu. Godine skrivanja čitanja vježbanja ohrabrivanja čekanja. Godine s njom. Godine šutnje. Tišine. Opreza. U rano proljeće a sniježan dan devedeset šeste skoro sve gotovo. Tog osamnestog marta iza podneva. I ja ko pisac sretan kolkogod oprezan da smo na samom kraju. Hodža ne mogavši s njom u masi naroda prikriven preko brda pa po dogovorenoj varijanti kući u aerodromsko tad sam nazad kroz odlazeću grbavicu u ispražnjenu lenjinovu jedan. U još jednu samo noć skrivanja. Ja za njim niz durmitorsku pa ispod tranzita kroz radničku. Nesvjestan i sam određujuće snage te par minuta stare slike njenog odlaska preko vraca. Tad pred njega jedan siledžija iz ljeta devedeset druge. Taj dok je okolo orgija paljenja i pjevanja zabavljen tovarenjem stvari. Ja hodži idi samo idi još malo sudija gleda na sat. Ali on svoje. Pusti bolan reko tog smrada sad. Dosta svega. Molim ga ali on u haustor za ovim. Ovaj podozriv. Ko si ti šta si. Hodža odnekud ime i prezime ko da je a nije triipo godine čeko to pitanje. Otkud mu to al haj reko. On za tim šuftom praznim stepeništem pod krov kao da pomogne u nošenju. Ovaj gore nešto usputno o njegošu zaokupljen motorom lifta. Na to o njegošu hodža neočekivano i meni a ne liku ovog zlotvora ispred njega znate li šta je jedan strani izdavač pito na ponudu da štampa đilasovu knjigu o njegošu. Taj začuđen bezglasan uznemiren s alatom umjesto kalašnjikovom u rukama a s pištoljem uperenim u sebe. Mladić dalje punim samouvjerenim glasom nakon godina šutnje i šaptanja ko je taj njegoš da jedan milovan đilas piše o njemu. I ja ko pisac u taj tren iznenađen tim riječima zagledan u njih dvojicu nemajući pojma šta će dalje.

desetog marta dvijehiljadedvadesettreće

Damir Ovčina

Ovčina: Ko sam ti ja
Ovčina: Afrika
Ovčina: Polja trnja
Ovčina: Godine trnja
Ovčina: Dubina
Ovčina: Brdo orlova
Ovčina: Bosnaekspresom
Ovčina: Zlato
Ovčina: Patton
Ovčina: Djelić tebe
Ovčina: Boje zmaja
Ovčina: Danijela ozme
Ovčina: Galipolje
Ovčina: Tebece
Ovčina: Azov
Ovčina: CVII