Sunce ulijevo. Jako. Ravna ulica. Cara dušana. Kuće na sprat. Prozori do pločnika. Zgrade stare. Tihe. Nenametljive. Prazna parkirna mjesta. Kuća sa žućkastom fasadom viđena juče na slici. To je. Izetbegović tu rođen. Na kući četri prozora. I četri na podrumu. Na vratima naljepnica securitas. Nikog. Unutra prilaz pored druge kuće. Tamo uznemiren pas. Suzuki spreman pouzdan i na suncu. Prodavnica tekstila zatvorena. Dvoje starijih šetnjom ka zapadu. Trideset celzijusa zrak. Na stubu bijela osmrtnica s krstom. Flomasterom upisano ime. Ruža. Rijeka negdje naprijed. Navigacija i nas ka zapadu. Park prazan. Mesnica nidžo lijevo. Napuštena starinska kuća u kratkoj poprečnoj ulici. Starog drveća okolo. Na stambenoj zgradi do prozor na prizemlju otvoren na kant. Ulica nikole tesle. Na elektronskoj mapi obližnja ulica draže mihajlovića. U njoj ćevabdžinica i sama pod odbojnim imenom. U parku bijela skladna a jednostavna džamija. Okolo tuje borovi ruže. Ulaz pored medžlisa ofarbanog skladno u žutosmeđenarandžasto. Na prozorima crvenog cvijeće. Džamija lijepa. Obnovljena dvijehiljade šeste. Devedeset druge srušena. Dibidus. Azizija. Imenovana po tanzimatskom sultanu valjda koji tu naselio izbjeglice iz srbije. Dok se carstvo trunilo nemoćno pred pameću sa zapada i sve slabije pred silom s istoka. U dvorištu prijatan hlad. Iza staklenih vrata nikog. Naslonjen žuti bicikl na stub. U haremu veliki nišani. Na kamenu i ljiljan. Tihić. Dvije hiljade četrneste ukopan. Devedeset druge hapšen mučen zatvaran po logorima odavde do bijeljine i sremskemitrovice pa protjeran. Iza staklenih vrata čovjek kasnih četrdesetih. Oprezan. Šta tražite. Ćevabdžinicu. Aaaa. Ova u drugoj ulici nije garantna. On ne ide tamo. U gradu samo u bingo. On imam ovdje. Već dvadeset druga godina. Četristotinjak još bošnjačkih duša ovdje. Umire tridesetčetrdeset godišnje. Priraštaj nikakav. Njegova fatima jedino bošnjačko dijete u razredu. Bivalo prije desetak godina po petero u dva odjeljenja. Sad samo u šestom troje. U devetom troje isto al odoše sad. Ostalo po jedno. Nema nas ovdje ni doktora ni inžinjera. Dvojica stomatologa u gradačcu odavde. Ima tihićev sin. Radi u brčkom u nekom osiguranju. Ovdje sa ženom i kćerkama živi. Tamo u zgradi. Kuća im porodična tamo kod crkve. Žena sulejmanova ponekad dođe. U ratu bilo ostalo četristotinjak. Uglavnom iz miješanih brakova. Šamac je po miješanim brakovima bio među vodećim u jugoslaviji. Ima ukopanih poginulih u srpskoj vojsci tako muslimana pa sahranjenih na mezarju pod crnim spomenicima. Nek ostane za ibreta. Sad polazi za desetak minuta a rado će uzet knjigu. Knjiga uvijek dobrodošla. Da mu je ostavim tu na prozoru iza saksije. Neće niko. Nazad po knjigu prema autu pored banke pa rođendaonice i mesnice nidžo u potrazi za radnikom. Dvadeseti maj. Ljeto u zraku. Prazna oronula kuća na prodaju. Mogla je bit četrdeset drugetreće. Moglo ih nekoliko tu. Tu negdje rođen moj stari. Četrnesta godina da je mrtav. Za pet dana. Prijavljen među žive u bileći kasnije. Kad su se vratili. Ovdje stigli bježeći pred onim čija je ulica u kojoj je možda baš ta kuća bila. Nema ko više ispričat kako je bilo. Gdje tačno. Kad. Njegov otac kojeg sad ko da vidim kako hoda ovuda oko džamije brinući oko izbjeglica. Tad vjerovatno mojih sadašnjih godina. Malo mlađi. Nazif. Godinama decenijama mogo neko ispričat a sad kad treba nema. Sve nestane. Čovjek hoda nesvjestan. Nepažljiv. Zapamtio kako nena priča da je neko ubijen na savi. Hrvo se s trojicom ustaša. Jednog valjda uspio ubit. Na mostu zaustavljen. Našli mu navodno petokraku partizansku u džepu. Ubijen i bačen. Po njemu nazvan jedini još živi očev brat. Salko. Eno ga spreman za njemačku u ponedjeljak. U njemačkoj od šezdeset osme. S njim dolazilo to čudo zapada još sedamdesetih. S knjigom sad opet pred džamiju. Od zgrade djevojčica. Fatima. U naslov diskretno i veselo hvala. Idu u gradačac. Vruće prema nasipu. Jedna žutocrvena crkva lijevo a druga žuta desno od ulice. Srpska velika i nova. Katolička iz hiljadu devetstote. Nikog u dvorištima. Nasip zatravljen. Kuća lijepih. Prema rijeci i neke montažne. Most nad bosnom uzak. Auti samo u jednom smjeru na smjenu. Bosna smeđa ispod a naprijed zelenija sava. Do mosta granica. Entiteti. Odavde prema orašju federacija. Ravno. Beskrajno. Zeleno. Nedaleko od mosta opštinski sud. Do njega biciklistička staza. Kuće na srednjoevropski fazon početka dvadesetog vijeka. Do njih skromne zgrade iz šezdesetihsedamdesetih. Sliveno sve u cjelinu. Na jednoj veliki murali. Rajkomitić dragoslavšekularacšeki dragandžajićdžaja vladimirpetrovićpižon draganstojkovićpiksi. Zvezda crvena. Klub navijača. Kopronedri. Crvenobijeli. Tuđi. Suzuki sad ravno ispred. Lijevo hotel plaža. Najstariji očev brat nekad četrdeset četvrte valjda ko dječak pokupljen tu negdje s ulice u njemačku vojsku. Na nekakvu obuku štali. Uspio se vratit jedva živ. Sačeko smrt nema desetakdvanest godina. Prije ponovo protjeran iz banjaluke u njemačku pa nazad sve do doma u neđarićima. U njemačku na zapad moglo. Zbog filozofske ipak nekakve osnove. Nasuprot seljačkoj filozofiji koju slušamo svaki dan. Od portira u kantonu do ministara školovanih na benzinskim pumpama. A ne fali ni sasvim korektno školovanih glupača i pokvarenjaka. Gladeža. Tamo može ipak zbog ideje. Ideje slobode. Evo je u stotinama tekstova u korejskom telefonu s američkim programom. U samoj ideji telefona. U amazonovoj aplikaciji da je žao ne čitat kolkogod drago hodat i alisa zinovjeva rosenbaum. Ayn. Rand. Sad ispodvlačen elektronski u četri boje mnogi paragraf njene knjige capitalism: the uknown ideal. Prije toga u dahu iščitana njena pohvala slobodi i poduzetništvu djelimično ostvarenim u americi pod naslovom voice of reason. Naslov slab a tekstovi jaki. Sa zebnjom da ne bude suh i nategnut spreman za čitat već kupljen za osam dolara njen roman atlas shrugged. Engleski joj na jutjubu grub s tvrdim ruskim r a ideje ko što je antialtruizam na prvu čudne. A ustvari tačne. Ljekovite. Imat to u džepu bolje neg pare. Ko da maglu diže. Jednostavno neodoljivo. Nikad nas vidjela nije mrtva već četrdeset debelih godina a opisala uzroke našeg bauljanja. Drugo što gledamo a što priječi privredno poduzimanje i svaku bezuvjetnu samostalnost mistifikacija nasilja i gluposti. Oko rijeke naprijed drveće razgranato. Jako. Stameno. U ljeto devedeset šeste nekim čudom poslije svega pozvan u ameriku na neku glupost. Na putu kroz ravnicu tad zvanu arizona mnogi hrast. Skela. Sava. Onda prozor u hotelu. Iza njega amerika. To ustihovano tad nekako ovako zapamćeno isprekidano.
idi na zapad. kad sam kreno u ameriku vidio sam savu. u ravnici hrast. poslije sjetio sam svega. života među brdima. zemlje vode zraka neba. juni. san. crni čovjek spava na ulici. kuda dalje. iza prozora bila je amerika.
Godinama prije amerika nam simbol. Govorili nekad za dobre predmete i postupke da su američki. Unatoč svemu. I devedeset pete još živa slika ravnjanja računa na američkim tenkovima. Nisu nikad došli. Al je malo falilo da se na nekim ruskim otetim pedesetpeticama prođe ovom ravnicom još tamo gore zapadnije. Falilo pameti. I tad pred očima stvarna il izmišljena slika. Američki raščuveni general na džipu negdje u njemačkoj u proljeće četrdeset pete u zanosu naređuje na moskvu. Ne u mom shvatanju makar na rusiju nego na staljiniju. Znao da staljinizam neprijatelj koji neće otić. Evo ga i danas tamo daleko i ovdje blizu. Spreman u lanserima. Skriven iza dostojevskog. Iza babelja kojeg isti staljin s hiljadama staljinista tužilaca sudija milicionera komšija što ništa ne vide dao ubit. Iza tolstoja. Tog najvećeg i najpravdoljubivijeg buntovnika svijeta. Ni krivog ni dužnog. Ozakonjen u pravilnike. Nasuprot tome na telefonu karta. Džipies američki izum. Vojni. Kapitalistički. Ko i sav internet. Gurno ga do nas sviju i jedan rus uteko u ameriku. Brin. Sergej. Sad nam to čudo blago s nebesa nek idemo prvom lijevo pa nazad.