Kiša kroz juli. Bučna cesta na sarajevskom sjevernom ulazu. Poneko prema prodavnici. Jutro vlažno. Ptice bučno neprestano. Druga tura tegova na redu. Pedeset od kukova do ramena pa pedeset od ramena ispruženih ruku do spoja više glave. Zeleni tegovi od po pet kila za otvaranje i zatvaranje dana. Dani ko stopljeni u smjesi vremena. Raspust. Trava pored ograde juče popodne puna smeća. Tamo na onomad glavnom putu za lukavicu. Sala zagušljiva od nataložene prašine. Mašinu za čišćenje još nedavno kupljenu nema ko. Smeća svuda. Sasušenog bilja zagubljenog u korovu u naletu. Pokošeno kasno pa ostavljeno. Stare gume iskorištene nekad ko saksije pa obojadisane vedro oronule. Stare limene bačve pretvorene prije devetdeset godina u kuće za biljke svježih boja i dubokih mirisa sve jadnije. Zaturene. Zaboravljene. Natpis na tabli izblijedio. Boje u tragovima patinirane na slovima naslova duboke a neosjetne priče. Ruka kojom su ispisana godinama mrtva na istočnom brdu više grada. Anela Seksan. Nedugo poslije ispisivanja ovih vedrih slova po terapijama. Jedva jedvice primljena ovdje na nekoliko časova likovnog. Ko da je njeno gradsko odrastanje nekakva prepreka bilo i najobičnijem poslu baš u tom istom njenom gradu. Zemlja muklo taj dan sveden u masi sjećanja na slikudvije i potmuli zvuk po njenim posmrtnim daskama. Daske na stazi ovdje sasušene. Cigle sazidane u park u osipanju. Odabrano kamenje nadrasto korov. Biljke ostavljene. Japanska trešnja tu do žute ograde razlistana otporna na ljudski nemar i nedoraslost. Godine rada trebale za uljuđivanje. Samo mjeseci nedoraslosti za propadanje. Do prije decenije nije se ovim dijelom moglo ni proć od ruševina. Rat ko da je još trajo. Pa zamalo da lopovi zgradu tu naprave. S malo volje napravljen park. Pa sala. Pa nešto obnovljeno. I ograda oko dvorišta. Početak je srpnja. Srp zaboravljen. Rijetko korištena riječ ko primjeri za č i ć i dž i đ u pravopisnim vježbama napravljenim za gnjavljenje đaka i ogađivanje književnosti. Tog najboljeg što je čovjek smislio. Ni srpa ni čekića nigdje. Samo škole. Škole kao karikature. Ova ko i druge puna odbjeglih od rada pa certificiranih u lukavcima puračićima lišticama aperionima. Namješto se jedan takav da bude viđen dok farba. Il prohoda s nekim đakom do iza ćoška. Kao pokazujući da nije džaba primljen. Još plaćeno jednom vrijednom i vještom nijemcu da ga poduči tome što je bilmez moro znat pridošo s nekog provincijskog granapa za diplome. Bilo ipak opreznim jasno i tad da je bezveznjak i mahaluša. Spremna na svakakve poganluke. Podozrenje prema tom nedoučenom svijetu određenom svojim osjećajem seljakluka ipak bilo na mjestu. Jedno od miliona lica lažova i kukavica. A takvi lako udaraju s leđa. Eno u mustafi madžaru takav opisan. A nije mustafa. Ima jedan sličan koji se još prije godinu i nešto kleo u svoju ko i u ispravnost ovog lažova. Sad nesto. Nekad svaki dan pred očima. Sad ga nigdje. Ko da nekad proviri iza zavjese tu iza hladnjaka punog smeća. Oprema za kabinet tu napravljen sad dobar samo za uvjeravanje naivnih gostiju. Bliži dio zgrade bio dodatno sumoran. Dvjetri ohrndane stolice u praznoj sobi od teraca na podu. Sad tu biblioteka. U njoj na brajici romana i knjiga kojih i kakvih ni svi državni i privatni univerziteti nemaju. U skladnim bojama. Unutrašnja prostorija sad pod laminatom. S policama od rigipsa. Taj mu rigips i laminat pred očima. Danas će pare vesterjunionom za jednu oronulu sobu na sjeveru jadrana. Ovdje već godinama uljuđena prostorija. Borhesovska za njega. Biblioteka koja se udaljava. Više nje teretana. Dolje niže u nekadašnjoj ulici branka bujića slično. Dvorište i zgrade u ohrndavanju. Od bazena u podrumu do male sportske sale u nekadašnjoj zubarskoj sobi skrojene za smiješne pare. Stotine predmeta za zabavnije učenje u tri zgrade samo sklonjenih da ne obavezuju. Svaka škola puna zaboravljenih predmeta. Ko i kuća. A najmanje onog čega jedinog treba. Poštenja i pameti. Volje i snage. Ne fali lažova. Najviše onih nemojmeneništa. U životu ko u vozu. Gdje ih se usmjeri tamo će. Zidovi i dvorišta to ne mogu preživjeti. Od knjiga će bude li po lijenim ostat samo brojevi upisani u teke. Od škole zaštitna radionica za nesretne nastavnike. Nesposobni nedorasli nepismeni sakriveni iza dječije nesreće. S pogledom u borovima u lukavičkoj pred očima mu nezaustavljivo neprestano koloplet slika. Sve jačih od gravitacije vremena. Iz ljeta osamdesetih. Iz dvorišta njegove osnovne. Bila tu. Iza ograde. Iz snijega velikog u pamćenju. Ko s kilimandžara. Iz ljeta osamdeset druge. Treće. Devedeset druge. Devedeset pete. Devedeset osme. Ljeta u prošlosti sve duža. Sve rascvjetanija. Sve bezbrižnija. Ko beskrajna. Samo ovako ovdje jasna za osjetit. Treba im da izvire. I rat došo tu pred njega. Nije trebalo u afriku pa se liječit od straha pred lavovima ko frensis makomber u svom kratkom sretnom životu. S lavovima zabavnije i izazovnije nego s ljigavcima. I ovdje bilo srce tame. Ovdje čekalo i za napravit. Popravit. Za vlastiti osjećaj mogućnosti napretka. Sva čuda svijeta tu. Sva lica ljudskog jada protutnjala hodnicima. Zagledan u neđaričke borove na staroj cesti nekad zasjenjenoj jablanovima. Ko u neviđene afričke gore.
foto: Dženat Dreković/NOMAD