Kolektivistička tiranija ne usuđuje se porobiti neku zemlju momentalnom zapljenom svih njenih materijalnih i moralnih vrijednosti. To mora biti urađeno unutrašnjim procesom kvarenja. Korupcijom. Baš kao što se u materijalnom carstvu pljačkanje bogatstava neke zemlje čini inflacijom novca, tako danas vidimo inflaciju primijenjenu u carstvu prava. Proces povlači takav rast obnarodovanih navodnih prava, da ljudi ne primjećuju da je koncept okrenut naopako. Baš kao što naštampan bezvrijedan novac uništava zdrav, tako i štamparija nekakvih prava negira ona autentična.
Razmotrite činjenicu da još nikad nije bilo takvog umnožavanja, širom svijeta, dvaju suprotnih fenomena, navodnih novih „prava“ i robovskih radnih logora.
Smicalica je bila u prebacivanje koncepta prava iz političkog u privredno carstvo.
Platforma 1960 Demokratske partije sažima to prebacivanje hrabro i eksplicitno. Objavljuje da će ta partija „reafirmirati ekonomsku povelju prava koju je Franklin Roosevelt upisao u nacionalnu svijest prije šestnaest godina“. Držite u pameti jasno koncept takozvanih prava dok čitate ovu platformu:
1. Pravo na koristan i plaćen posao u industrijama, prodavnicama, farmama, rudnicama.
2. Pravo na adekvatnu plaću za potrebnu prehranu, odjeću, rekreaciju.
3. Pravo svakog poljoprivrednika da stvara i prodaje svoje proizvode što će mu zauzvrat dati pristojan život.
4. Pravo svakog poduzetnika, velikog i malog, da trguje slobodno bez nepoštene konkurencije i dominacije monopola i na domaćem i na vanjskom tržištu.
5. Pravo svake porodice na pristojan dom.
6. Pravo svake porodice na medicinsku zaštitu i mogućnost postizanja i uživanja zdravog života.
7. Pravo na adekvatnu zaštitu od privrednih strahova starog doba, nesreća, bolesti, nezaposlenosti.
8. Pravo na dobro obrazovanje.
Pitanje za svako pojedino nabrojano pravo koje bi pojasnilo problematiku je – o čijem trošku?
Poslovi, odjeća, hrana, rekreacija (!), kuće, medicinska zaštita, obrazovanje etc. ne rastu u prirodi. To su stvorene vrijednosti, djela čovjeka. Ko ih treba osigurati?
Ako su nekim data prava na proizvode i rad drugih, to jednostavno znači da su ti drugi bez prava osuđeni na robovski radni logor.
Neko navodno pravo koje krši pravo drugog, nije ni ne može biti pravo.
Nijedan čovjek ne može imati pravo nametnuti nekome obavezu, nezasluženu dužnost i nedobrovoljno služenje drugom čovjeku. Ne postoji takvo nešto kao nekakvo pravo na porobljavanje.
Bilo kakvo pravo ne uključuje materijalnu primjenu tog prava obavezom drugih ljudi. Uključuje samo slobodu da se to zaradi vlastitim trudom.
Pogledajte u ovom kontekstu intelektualnu preciznost američkih osnivača. Oni su odredili pravo na traženje sreće a ne pravo na sreću. Jednostavno da čovjek ima mogućnost i uporište tražiti sreću. Ne da mu je neko mora dati.
Pravo na život znači da čovjek ima pravo izdržavati se vlastitim radom, na bilo kojem nivou, onoliko visoko koliko uspije ostvariti vlastite sposobnosti, ne znači da su mu drugi dužni osiguravati potrepštine za život.
Pravo na vlasništvo jednako znači mogućnost vlastitog zarađivanja imanja pa i korištenja i raspolaganja njime svojevoljno, ne znači da mu neko drugi mora dati imanje.
Sloboda govora je mogućnost nesmetanog javnog izražavanja vlastitih ideja a nije obaveza drugih da mu osiguraju radiostanicu, štampariju, novine ili šta mu je već potrebno za javno proklamiranje stavova.
Svako poduzimanje koje traži više od jednog čovjeka, znači isključivo dobrovoljno pridruživanje tom zahvatu. Svako od tih ima pravo donositi vlastite odluke, ali nema pravo nametati ih drugima.
Ne postoji takvo nešto kao „pravo na posao“, ali ima i mora biti pravo slobodne trgovine. A to je pravo prihvatanja ponuđenog posla. Ne postoji ni „pravo na dom“, ali opet ima isto temeljno pravo slobodne trgovine što znači da svak može izgraditi ili kupiti kuću. Nema ni prava na fer nadnicu niti neku poštenu cijenu ako niko neće kupiti taj proizvod niti unajmiti tog čovjeka. Ne postoji ni nikakvo pravo potrošača na mlijeko, cipele, filmove ili šampanjac ako niko to neće da proizvodi, ali ima pravo da to sam proizvodi ko zaželi. Nema ni prava nekih posebnih grupa, farmera, radnika, poduzetnika, zaposlenika, poslodavaca, mladih, starih, rođenih, nerođenih.
Postoji samo pravo čovjeka za svakog pojedinca i ljude kao pojedince.
Pravo vlasništva i slobodne trgovine su jedina dva ekonomska a, ustvari, politička prava. Ni ne može postojati neka povelja o ekonomskim pravima. Primijetite da zagovornici drugog uništavaju prvo.
Zapamtite da su prava moralni princip koji definira i štiti slobodu čovjekovog djelovanja, ali ne stvara obaveze drugim ljudima. Obični građani nisu prijetnja pravima i slobodama drugih. Građanin koji poseže za silom pa krši tuđa prava i slobode je kriminalac a čovjek ima zakonsku zaštitu od takvih.
Kriminalci su mala manjina u svakom dobu i narodu. Šteta koju su prouzročili čovječanstvu skoro je neznatna upoređena s hororom, krvoprolićima, porobljavanjima, ratovima, isljeđivanjima, otimanjima, izgladnjivanjima, istrebljivanjima koje su provodile razne vlasti protiv čovječanstva. Potencijalno, vlast je uvijek najveća prijetnja čovjekovim pravima zadržavajući zakonsko pravo na korištenje sile protiv legalno razoružanih žrtava. Kada je neograničena i nezaustavljena pravima pojedinaca, vlast je čovjekov najsmrtonosniji neprijatelj. Povelja o pravima čovjeka nije napisana da štiti od pojedinaca već od vlasti.