Kapi po vjetrobranskom staklu. U daljinu visoravan. Smeđezeleno. Borovi crni gore po rubovima planina. Pet stepeni na zaslonu. Cesta uzbrdo jugozapadno. Tu je neđe jurkićevim rukama zaustavljena visoravan u cvatu. Ljubičasta kroz bijelu. Žuta oko ljubičaste. Ko rijeka kroz rascvjetana polja bijelog. Iznad tamnozeleni vrhovi. Gabrijel jurkić na putu iz sarajeva ka livnu probuđen tad hiljadu devetsto četrneste u ovom polju. Ljeto. Ko u raju. Ovaj garsija markes boja našeg djelića zemlje. Našeg trena vječnosti. Ljubičasta bijela žuta zelena a tiha nerazmetljiva nezaboravna njegova pjesma svijetu. Prije tame. Sljepoće. Unatoč zatiranju. I to moguće lasno zavišću nadmenošću čimelištoli krste hegedušića. Zapamćenog više po drugarstvu s krležom i povodu za ogled predgovor podravskim motivima krste hegedušića nego li po samom slikarstvu. U mom sjećanju zaustavljena slika iz neke knjige o krleži. Tu se nekad kasnih bit će sedamdesetih na rastanku rukuju on i hegedušić. Zbogom veli krsto. Pa tiho rastaju se starci. Ako je i zapamćen. I uprkos proganjanju. Mahnite komunističke despotije koja jurkića izbacuje iz sarajevskog stana i ateljea. Neko napiso da jurkić nije htio naslikat najvećeg sina. Slikam samo svece. Navodno tako reko. Da bi dočeko mrak u šezdeset šestoj. Smrt onda u samostanu zamišljajući svoje boje. Ovu visoravan pod cvijećem. Žene u bjelini i studeni metarskih snjegova s drvima na leđima. Slike onog kolumbijskog gabrijela duboko u hiljadama ljudi po hiljadama krajolika. Onaj pukovnik u čekanju parobroda. Penzije. Onaj drugi pukovnik što se mnogo godina kasnije pred strojem za strijeljanje morao sjetiti onog dalekog popodneva kad ga je otac poveo da vidi led. Taj što umire naslonjen na drvo vjerujući do zadnjeg da će od blata stvorit zlato. Obojica majstora slika sad u mraku. U smrti. Koja će po kolumbijcu dugo trajati. A ne može se ispričat. Ovo mjesto u meni živo iz zadnjih dana ljeta dvije hiljade osme. Prvi put viđeno il makar zapamćeno tad. U blagosti i toplini kraja raspusta. Zadnji je vikend prije škole mog sina. Teke i olovke kupljene mu tu usputno u samoposluzi do ceste. Eno je u isplavljeloj crvenožutoj. Kiša sad jača. Drugi program hrvatskog radija čistog signala. A nisam usmjeren ka moru. Dosadan sport uz dosadnu glazbu. Kolaž. Ovdje dva stepena do snijega. Zastava haman danska na jarbolu. Nije. Kanton označen brojem. Desno centar a cesta prazna. Ravno pedesetak kilometara gradić. Suzuki desno u drugi. Uzbrdo. Planina na jugu. Nepregledna. Stamena. Dolje polja. Iza njih bregovi ko sleđeni valovi. Studena kiša. Do puta nišan. Četri metra u njemu. Malo li je. Prva kuća lijevo skromna. Nikog. Zaselak na ulazu pust. Tamo ko da je rublje na balkonu. Ispred četvrtasta kuća zastrtih prozora. Oronula ograda. Eno lada niva. Vamo narandžasti renegejd u dvorištu. Beogradske tablice. Išarana žuta metalna tabla s latinicom i ćirilicom. Ćirilica zacrnjena. Glamoč. Pravoslavna crkva iza metalne ograde. Velike cjepanice postavljene unakrst. Svift još pravo. Glas žene iz guglovih mapa nepotreban. Al ona svoje. Skrenite lijevo pa naglo lijevo. Ko trg. Gornji kat stare zgrade ogoljen. Donji jedan dio zakovan rastruhlim daskama. U naslonjenoj kući kafana. Nad vratima njemačka zastava s grbom. Iznutra naporna buka. Na zidu plava tabla s natpisom u dva pisma. Trg žrtava fašističkog terora. Na rubu tog niza žuta nova fasada. Uski prozori i nova bijela plastična stolarija. Na prozoru plakat. Esenesde. Moja kuća zarez glamoč. Do tog kiosk. Ćevabdžinica sani. Ostali komadi stakla u izlogu. Mačka mirna zagledana u njemu. Unutra još ko lamperija na zidu. Na velikoj mapi pod malom strehom u sredini trga iscrtana mapa dinarika. Dvijetri pravoslavne dvijetri muslimanske osmrtnice. Ispred restorana ko da je saučešće. Dvadesetak ljudi. Onda svi unutra u tišini. Do restorana buregdžinica solak. Navučene zavjese. Neka skalamerija u pasažu. Na drugoj strani prema jugu ko da je bila robna kuća. Četvrtasta betonska zgrada na sprat. Do nje sad ofarban u zeleno ko kafić s raspremljenom baštom. Exit. Ulicom ka crkvi. Desno velik skoro ogroman dom zdravlja. Polomljena streha ispred. Na rubu susjedne duge prizemnice policija. Nekakva zastava više ulaza. Do ulice četri ulaza u rozo obojadisane zgrade. Balkoni u žutoj. Možda onaj stan na drugom naseljen. Na drvetu dva plakata. Uslikan čovjek ispod natpisa srpska sloga. Nikola srdić. Stiliziranom ćirilicom. Ispod njega hadeze haenes naštampano oko lica djevojke. Fotografisana u bijeloj košulji. Tonka kovčalija. Tonka ustrajna do pobjede. Pitoma ulica. Prilaz asfaltiran ka stambenoj zgradi u stilu pedesetih. Dva zastakljena balkona na rubu. Iza stakala guste zavjese. Prizemlje u ishlapljeloj crvenkastoj. Razbijena stakla na prozorskim podrumima. Na prilazu golf šestica. Iza nazidane garaže. Ispred jedne sivi mercedes iz devedesetih. Srednje mjesto prazno pa ford sličnih godina. Fokus. Ulica junuza duruta. Tamo ratne mornarice. Inteza banka u prizemlju izdigle ohrndane zgrade s nekakvom narandžastom oblogom na fasadi. Dijelovi na prvom otpali. Čovjek gore na balkonu zagledan. Ispred blage četvrtaste kuće iza propale ograde skromno dvorište. Korov. Do ograde jabuka. Crvenih petšest plodova. Dvije nove trokatnice. Ispred smeđe iskidane vjetrom zastave. Tabla šumarija. Crkvena kapija zatvorena. Spomenik poginulim u otadžbinskom ratu. Samoposluga zatvorena nedjeljom. Butković. Do dozidane kafane stari nissanov terenac uvjerljiv u vojničkoj zelenoj. Blata mu po gumama. Iznutra ribljačorba. Pravilapravila. Kiša. Od trga ka sjeveru ulica pusta. Na balkonu čovjek. Ko u čekanju vijesti. Penzije. Na toj trošnoj višekatnici tabla braniteljima haveoa. Stari nišani u dvorištu medžlisa preko ulice. Spomenik šehidima. Gore dizdarevi stihovi. U otvorenoj garaži dugačak mercedes. U prizemlju susjedne zgrade udruga umirovljenika. Trojica pri kartama. Jedna zgrada okovana u daske po prozorima u prizemlju. Na razvaljenom spratu izraslo drveće. Kuća s tupim dijelovima krova s dvije strane. Zatvorena. Još jedna dugačka spaljena. Pa još jedna malo kraća. Ostaci prozora po njima. Pa prazna s nešto drva naslaganih na pločniku. Do džamije stambena u staljinističkom stilu. Pusta. Hladna. Mračna. Na fasadi dvadeset drugi d o garavi. Golf sporo ulicom prema sjeveru. Nikog. Suzuki pouzdano. Kroz kišu nazad ka istoku. Na radiju šum. Onda federalni čistog signala. Voditeljica zaneseno s nekim. Taj blesan o svom. A ustvari o mom. Njegovo mi potvrda neki dan smišljenog namjesto maloprije pomišljenog naslova na tren privlačnog. Jest mi iza leđa gradić mrtav trideset godina. Jest trideset godina smrti. Ko kusur jednog velikog a krvavog raskusurivanja. Jedne još žive bahatosti. Neutažive pohlepe za vlašću s hiljadama pohlepa za zemljom pogonjena jednom izmišljenom krivicom. Hiljade inercija i zlovolja. Gladi. Straha. Seljačke filozofije. Za bolje treba drugo. Jedna stvar. Primijenjena kroz hiljade poteza ka jednom cilju. Ostalo saamo otog. A to jedno puno. Ko između jedinice i nule. Jedinicama i nulama zapisana i knjiga u mom telefonu. Riječima pa brojevima pa riječima. Ti ogledi o daljini ustvari o blizini. Mojoj bliskoj tuđini. U tim razmišljanjima moje misli. Slične. Bolje. Stavljene u moj jezik mojim umornim palčevima još mojije. Ljekovitije. Prodornije. Spasonosnije. Ta ruskinja s imenom iz naših vremena pa amerikaniziranim i imenom i prezimenom iznenađenje. Ona svoje tuđim naučenim jezikom a ko da je naše našim. Daleke tvrde američke činjenice šezdesetih tumačene njenom pameću paracetamoli za naše glavobolje. Ispisala moje misli.
foto: Dženat Dreković/NOMAD