Na hodniku toplije nego u uredu. Ta kancelarija mu još ko tuđa. Laminat doduše svijetao i topal. Boje kestena. Isti istijat ko onaj ljetos postavljen u jednoj sobi četristotinjak kilometara sjeverozapadnije. U toj sobi sada dva švedska nadmoćno jednostavna kreveta. S dva siva madraca. Sve naručeno i plaćeno iz daljine. S njegove fotelje tu nedaleko. Isporučeno jednog lanjskog julskog popodneva u uskoj ulici polupraznog sela. U trenu nekog napada vedrine i osjećaja smislenosti svijeta. Sad ko da je daleko. Ovdje osjećaj privremenosti. Ko da je samo svratio ljetos. Zbog druge ulice i škole i osjećaja da ne bude bahat. U uredu još skrpljen sto odnekud i nekoliko registratora. Tender još u toku. Para inekako al pameti nikako. Na stolu papiri s ispisanim brojevima. Imena kandidata za poso pa pregled njihovog staža. Po datumima nezaposlenosti. Duže nezaposlen to mu bolje. Duže staža opet mu bolje. Koeficijenti nula dvadeset po mjesecu rada. A nula petnest ako je drugi rad. Nula nula šest ako je nerad. Ako je diploma s vašara bez smetnje. Ako je budala i lažov nema veze. Zakonski uredno. Eno jedan petljanac godinama sakriven iza njegovih vlastitih leđa nedavno poturio nešto ko svoje. Neki mu fol program. Pa mu ministarstvo napisalo da je to uredu. Ispravno. Da je uredu i zaposlit na prevaru. Prijavi kao pa zovi inspekciju da utvrdi prerastanje jednog nekakvog ugovora u drugi. Sve u dosluhu sa sindikatom. S nekim karikaturalnim bezveznjacima. Kakva slučajnost. Ministarstvo u liku bezlične nedorasle infantilne vlastohlepljivice je za takve. Sličan se sličnom raduje. U njemu osjećaj da će svaki tren zauvijek preko vrata. S ekrana snimak uništenog oklopa u snježnoj ravnici. Njemu u glavi njegova crna isprana jakna em šezdeset pet kupljena u zimu devedeset sedme. S uloškom za zimu. S mišlju da je to predviđeno bilo i za neki čekani rat baš tamo gdje je sad rat. Zime njegove zrele mladosti u toj jakni. Sa zamišlju da bi rat bio lakši u ovakvoj jakni. Sad mu navada da sebe vidi tamo u ovom neočekivanom ratu opremljenog onim weatherwool anorakom. Sa kanadskom fieldjacket iz osamdesetih. S dva ukoso postavljena gornja prednja džepa. Il finskom jaknom zamalo naručenom neki dan. S velikim džepom naprijed i zaštitom od vjetra za vrat. S velikom kapuljačom. U ovim istim pantolama. Širokim i zelenim. Na hodniku buka iz sportske sale s prizemlja. Otvorena zbornica. Unutra dječak i nastavnica iza maske. Đak nije dobro. Pao žureći jutros. Sad usporen na stolici. Nema rana na glavi. Ne zna kolko je bio na podu u nesvijesti. Možda dva sata. Naprijed iza stola nenamještene zbornice poklonjene knjige u kartonskim kutijama s nacrtanim bananama. Do zida tvrdo ukoričen zeleni komplet nekog amatera. Otkupila općina. Pa poklonila. Valjda da budu đaci gluplji. Do tog diletanta valjda i poklon nadmenog guska mračne prošlosti. Mračne sadašnjosti. Ukoričene mu budalaštine. Liderstvo se valjda to smeće nazvalo. Isto općina otkupila. Tuđim parama otrov na poklon. Takav je bio prvi općinar do neki dan. Za njega jedan ljubitelj maksa vebera u mikrofon u naselju viko ima petšes godina da je taj što ima dž u imenu a ne đ kako je veberovac unjkavim glasom uvjeravo ustvari efikasan. E taj efikasan prvo navodno devedeset druge zarobljen na stupu pa napenaljen na neko zapovjedno mjesto. Takvi su i sad i onda na zadatku. Svjesno il nesvjesno. Zaglupljivanja. Raspamećivanja. Da ne može rat bez artiljerije. Ne može bez aviona. Ne može dok se njemu šta ne da. A ako treba da može ne može on. Tad bi tuđu djecu naprijed po njegovoj kaplarskoj pameti jedača graha iz državnog kazana. Općina i sad tuđe pare za škole fudbala i to za djevojčice. Škole skijanja. Škole odbojke. Siromašna općina ima pomoćnika načelnika za dva njujorka. Sto njujorka. Razrađen sistem uzimanja. Distribucija nepostojećeg. Nekakav antikomunistički komunizam. Naprijed neke plave korice na knjizi postavljenoj pljoštimice. Stare. Privlačna plava. Na desnoj strani ukrašeno zlatno slovo. To je. Isti komplet nađen u biblioteci u lukavici ima dvije godine. Prije bolesti svijeta. Prije rata u stepama. Tad posuđeni literarni i politički zapisi iščitavani ko dragocjenost. Izdanje iz trideset treće. Uredila isidora sekulić. On prema knjizi. Politički zapisi. Prva knjiga. Ispod nje kockar i ujakov san. U tekstovima pisanim za novine rus najbliži sebi. Bez one iznuđene i nerijetko zamorne skalamerije romana. Likova prepuhanih idejama. Tada nađene knjige na policama u bliskoj tuđini ko da su svrha svog tog našeg puta i muke. Od osamdeset sedme i prvih vijesti o miloševiću slučajno zapamćenih s radija. S nekakvog mitinga. Kao da je sad. A bilo na terasi te kuće s laminatom i švedskim krevetima. Pa mladost u sjeni napetosti. Pa mladost u ratu. Pa sve drugo. Svi živi i mrtvi. Sve noći i dani. Sve stranice i sve riječi. Sve da bi stigo bliže sebi čitajući ruske zapise od prije stopedeset godina. Od onih nekoliko knjiga zbog kojih je književnost za njega bila jedini put. Za hiljadu života. Uz sva traženja i zaglavljivanja u državnom sistemu. Tom široko i duboko postavljenom staljinizmu. Vidljivom u raketama na azovskom moru i avionima suhoj dvaestries i nešto nad predgrađima kijeva a teže u kancelarijama sarajevskih ministarstava za ovo i ono. Za škole. Kojima ko biva na čelu fol žena milicionerske pameti i načitanosti. Oko nje nekoliko mlađih ulizica od zanata. I autobus kancelarijskih smutljivaca. Slagat pobjeć spetljat otet. Za birokratiju bi valjale neke rakete za ispaljivanje s ramena. Metaforičke. Istinu nekako u mjeru protiv službeničkog soja. Da ga nikad ne bude. Da nikad ne dođe. On dostojevskog u kancelariju. Knjiga dugo neotvarana. Miris zaturenosti iz nje. U školi na pofalićima bila za otpis. Unutra članci o francuskoj. Rusiji. Vjeri. Evropi. Utočištu. Smislu. O onom što će biti. Pisano snažno. Nešto uznemirujuće i skoro neprijateljako. Nešto blisko. Neusporedivo. Dandva prije službenice oescea nanijele u ovu istu kancelariji nekog ukoričenog otpada za neki lažni praznik. Tolko glupo da je neprijatno. Ovdje sad ovo odbačeno njemu ko nagrada. Da je sva muka sa sistemom ipak bila smislena. Za ove stranice. Za jednudvije rečenice. Za zlato otpisano ko smeće.
foto: Dženat Dreković/NOMAD