Zelen čelik nad zelenom vodom. Na mostu upozorenje. Privatni posjed. Žena umornih očiju u kućici na sredini. Sedamdeset centi prelazak. Prostrano oko rijeke. Uzak povisok nasip. Zelenobijelocrvena tkanina do plave sa žutim zvijezdama. Desno tamnocrvenožuta s lavom. U staklu ispod zastava cvijeće. Generacija devedesetdevet. Hiljaduosamstodevedesetdevet. Uvećana uokvirena fotografija. Mladići u sivoplavom u širokom rovu. Iza njih grede u raskopanoj zemlji. Uhvaćen siv dan. Blato ko opipljivo. Pogledi živi a puni smrti. Ovdje u ravnici niske zgrade. Sređene. Pune prozora. Tamo rašireno rublje. Prazne stolice ispred pivnice. Zgrade u nizu ko aerodromsko. Na neograđenoj livadi s pravim golovima mala samohodna kosilica. Za nečija rastrčana odrastanja. Rijeka svijetlozelena. Poširoka. Prema istoku jedva vidljivo mreškanje. Drveće okolo gusto iz glinovite zemlje. Otamo dah mora. Jadrana. Sunce jako. Deveti maj. Trava razrasla. Do vode čovjek sa štapom. Plavi reno kađar na prilazu. Na uskom betonskom tornju poster. Mladić u zelenoj dobroj uniformi. Blago osmjehnut. Naočit. Ispod krupnim slovima rat ernesta hemingveja. Osmog jula osamneste došavši na bicu dohvaćen austrijskom granatom donoseći čokolade talijanima. Dobrovoljno tu dovučen svojom silnom strašću za životom. I pisanjem istine. Svift naprijed po guglu. Lijevo po dvjetri kuće s prostranim dvorištima. Tamo vinograd. Sređene okućnice ko umivene. Ratovi komunizmi fašizmi državizmi daleko i davno odavde. Istočnije južnije jučije. Ispod nasipa u posjedu do rijeke kuća od stare cigle s plavim drvenim žaluzinama. Bez oznake. Bijeli fiat činkvečento el na posutom šljunkom. Naprijed žena oko veša zatečena mojim silaskom. Rublje mirisno na proljetnom zraku. Sto s postavljenom kafom. Ispod prozora naslagane cjepanice. Đorno. To je ta kuća. Njihova kuća. Jedna soba gore al zatvorena. Samo kao mjesto na mapi. Aaaaa grazie. Prego. Ja nazad uz nasip do auta. Ranjenom tu dolje između života i smrti te julske noći sto šest godina prije našeg dolaska ova valjda kuća osvijetljena austrijskim reflektorom žuta. Na samonametnutom zadatku blizu smrti. Skrooz. U sjećanju na to njegova pjesma poslije vjerovatno složena tuđom rukom od krhotina njegovih zapisa naslovljena ubijen piave osmog jula hiljadu devetsto osamneste/ želja i/ sve slatke pulsirajuće boli/ nježna ranjavanja/ to si bio ti/ otišli su u sumorni mrak/ sad u noći dolaziš nenasmijan/ ležati sa mnom/ tup, hladan, krut bajonet/ na moju vrelu natečenu/ pulsirajuću dušu. Zakrpljen u milanu. Duboko osvjetljavajući tren i mjesto provjerenim riječima od zlata iskustva u svoju čvrstu živu priču. U zbogom oružju. Objavljen dvadeset devete a uobličen na osnovu viđenog i onog nepredvidljivog izniklog iz samog građenja priče o ranjenom dobrovoljcu i bolničarki. Pun gorčine i smrti a opet kao duboka pohvala strasti borbi čvrstini. Zabranjivan i u fašističkoj italiji i nacističkoj njemačkoj al i u slobodarskom bostonu i ustaničkoj irskoj. Previše muškoženskog. Mnogo pretjerano onespokojavajuće izravnih slika rata. Previše istine previše snažno dato. Izdržljivost hrabrost unutra. Jedini alati za sva zla ratove jadove. Mi sutra u bogatu veneciju po sunčanom danu a u mojoj pameti ona ko u njegovom romanu preko rijeke i u šumu zatečena u neimaštini četrdeset petešeste. Grčki kralj opisan u ranoj mladosti a ko u zrelosti sastavljenoj reportaži skraćenoj do srži kao čovjek sa željom za odlaskom u ameriku u raspadu njegovog svijeta. Snjegovi alpi. Razuzdanost korida u toledu. Tjeskoba španije trideset šeste sedme između frankizma anarhizma staljinizma nacizma. Afrički vrhovi kao pozornica svijeta. Karipska mora topla ko ona jezera na mljetu. Dobrovoljno samostalno tjeranje s ubotovima oko kube. Šume ohaja. Voda u njegovim ranim pričama bistra ko neretva kroz konjic u sjećanjima zuke džumhura puštanim onomad ko džingl na radiju zid. Pastrmke ispečene tek upecane na kamenu u sjeni do neke hladne žustre američke planinske rijeke. Njegovo po svjedočenjima suludo hrabro probijanje s nekim francuskim antifašistima sporednim pravcima prema parizu četrdeset četvrte. Za šta je navodno za bobu dospio pred vojni sud. Na zadatku ratnog dopisnika. Sve svježe. Opipljivo. Blisko. Sve viđeno smireno a opisano jasno. S tačke čovjeka svjesnog svetosti svakog trena. Punog poštovanja za mjesto. Za izgovorene riječi. Za patnju drugog. Okrenutog dubokom smislu pisanja svladanog čitanjem biblije. Izvještača usmjerenog na čistu sliku i jasne rečenice. Posmatrača gladnog širine svijeta. Dubine života. Lovca na priče samouvjerenog da je život najjasniji iz blizine smrti. U nedavno pročitanim razgovorima s markesom njegov zaključak da je sam cijeli život frensis makombre. Onaj iz kratkog sretnog života. Čovjek naspram lava straha. U razgovoru gojka berića s kolumbijcem u dubrovniku iz oslobođenja osamdeset kojeli sažimajući književnost na suštinu ko usputno u piščevom živom pamćenju slika iz pariza. Iznenada nekog popodneva pedeset šeste neđe pred njega hemingvej. Pun snage. Samo pet godina kasnije mrtav. A opet živ ko malo ko u svemu napisanom. Kroz profesionalca vilsona u pomenutoj priči preusmjeravajući šekspirove riječi u afričkim bespućima šapćući nam da bogu dugujemo smrt pa nema nekog razloga za strah jer ko umre ove godine slobodan je dogodine sažeta njegova poetika i filozofija. Njegovo nenametljivo poštenje. Kao najbolja poetika. Vještina predočavanja neizgovorenog. Njegovo sve napisano čisto promišljeno odživljeno odgledano osjećano sažeto s nedvosmislenim ohrabrenjem čovjeku. S blizinom svijeta. Bez drame koprcanja u bezvoljnosti. Savladanog straha. Bez patetike žrtve. Bez ikakvog intelektualizma. Čemu književnost ako ne vjeri u čovjekovu sposobnost. U čijoj srži je hrabrost. Njegovoj potrebi za slobodom. U mjestašcu oko nas toplo podne. Neki ispred granapa s kafom. Crna djeca u ozbiljnim školskim uniformama na samoglasnom glasnom talijanskom u dovikivanju i ganjanju na povratku iz škole tihim ulicama među kućama žućkastih i tamnocrvenih fasada. Zastave ispred krupne katedrale. Do parkinga na tabli opet on na plakatu. Ispred pizzerije stolice u hladu. Unutra iza zatvorenih vrata nikog. Sijesta.
foto: Dženat Dreković/NOMAD