foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ovčina: Četiri zlatne ptice

Crvena zemlja. Stovarište hrpa procijeđene šljake oko uskog u brda usmjerenog puta. Trideset šest kilometara do granice po linijama na ekranu. Na zaslonu karta. Na njoj tačka. Auto na putu. U njemu trojica. Sjeverno tačno više njih petnestak kilometara srebrenica. Ko živa rana njihovog svijeta. Regionalna cesta r tri četiri pet. Nikog nigdje. Suzuki žedan vožnje. Napravljen za ovakve puteve. On na suvozačkom mjestu zagledan u zaslon. Muhamed energično po gasu u sportskom modu vitare. S turbom jači obrtni momenat. Jača u ubrzanjima. Sin otraga zamišljen. Zelena dukserica na njemu s adidasovim logom mu kao njemačka vojna jakna. Neodoljivo skrojena. Duboko zelena. Šuma oko njih sad blaga.

Na zaslonu njegovog telefona skinut pedef devojke crvene kose. Knjiga u zelenim koricama još je na polici smeđeg ormara na dobrinji. Taj svijetlozeleni komplet do onog svijetloplavog. Djevojka crvene kose čitana nekad možda u sedmom razredu. Još mu svijet tad cjelovit. Atmosfera priče puna nepoznatog a privlačnog. On sad sa zebnjom u nju na ekranu. Rečenice onako. Radnja površna. Likovi tek dotaknuti. Opet dobro. Kroz glavu mu da su te knjige zelene i plave i onaj sivi ciklus svjetske književnosti pa i onaj crveni američke nešto određujuće. Usmjeravajuće. U selimovićevoj priči zeleni kadar. Muslimanska milicija pomenuta negdje ovuda po šumama. Ljudi podozrivi prema komunistima. Odred partizana od nekakvih bivših legionara. Bogata begovska kuća. Beg maslić. Komandant zelenog kadra memić. Djevojka iz grada ovdje. Partizani oko nje. Njena kuća s debelim ćilimima. Kiša i hladnoća napolju. Njemački odred u zvorniku. Četnici preko drine. Svijet tad u zlu do vrata. A ti partizani za nečim svojim. Kroz kolebljivost umornih i zaplašenih. Ispod priče godina pisanja. Hiljadu devetsto pedeset prva. U priči ipak silina života. I još neiskazan svom snagom dar pisca. Uslikan u zrelim godinama na fotografiji. Nečeg nepovjerljivog u njemu na toj slici. Nerečenog. Svijetlozelene ljetne čizme s crvenom trakom mu poveznica s pročitanim sad. Francuski proizvođač avionskih guma poslije rata okrenut iskorištavanju zaliha. Pa legionarima čizme pedesetih za afrički pijesak. Na njegovim prošle godine isporučenim slova dare hešteg. Usuditi se. Nigdje života ko u književnosti vidljivog. Na praznom sjedištu ostavljena čohana košulja po kroju njemačkih vojnih bluza. Plaćena na stranici finskog proizvođača. Isporučena u sedmice potpune zatvorenosti. Bez problema. Dehael. Vuna. U reklami da bolje teško da ćete imati. Čini se tačno zasad. Iduća vožnja ovako po rubovima svoga svijeta vjerovatno popravljenom bubom. Napravljenom sedamdeset šeste a osmišljenom trideset i neke. Pravljenom sa zračnim hlađenjem i motorom postavljenim nad zadnjom osovinom i za afričku vrelu i rusku ledenu pustinju i bosanska brda. I za meksičke pustinje. Baha. Baja se piše. Osamsto milja nekih trka ovakvih auta skoro nediranih u fabričkim rješenjima. Klasa jedanest nazvano. Valjalo bi i tamo provozat. Od nekakve meride u meksičkom zaljevu naprimjer pa sve tamo negdje do kalifornije na drugoj američkoj obali. Nekih tri milje kilometara tim istim vozilom sklopljenim u vogošći sedamdesetih. Sutra joj na kobiljoj glavi nadomak tvornice stari majstor imenom musa zateže kočnice.

S brijega pogled sad na istok prema visokim brdima. Zeleno. Nacionalni park drina ispisano na drvenoj tabli. Voda u daljini u kratkom odsjaju. Do puta mezarje. Započeta kupola. Betonirano za abdesthanu. Potporni zidovi izliveni prema cesti. Jedan spomenik iz dvije hiljade dvadeset prve. Jedan dvije hiljade osamneste. Sedamneste. Osamneste. Dvadesete. Dalje razna godišta smrti. Natkriven dio kafane usmjeren ka istoku. Dvojica oko svoga tu nepovjerljivo u trojicu izašlih iz japanskog auta s pogonom na sva četiri točka. Do ceste dvije kuće. Okućnice. Otamo mlađi ženski glasovi. Desno poster kandidatkinje na izborima. Mlada žena. Samrina. Esdea i koalicija. Jedan iz kafane da je do skelana osamnest. Do drine šest dolje. Ima plaža. Hidrocentrala. Drugi može li s njima do viteza. Tu naprijed kilometar dva. Tri najviše. Čovjek s pivskom bocom i cigarom ka zadnjem sjedištu. Cigaru na zemlju poslije upozorenja. Boca u rukama. S poštarom će je po pola pokazujući na zelenkastu flašu. Deset i petnest. Jutro još svježe. Sunce više brda nad rijekom jače i bliže. Čovjek iz auta nudeći plaćanje. Trojica dalje cestom bez auta i krajem bez ljudi. Iza krivine crkva i nekoliko kuća. Crkva povelika. Ispred kuće teniski teren od šljake. Njemu taman kroz glavu slika nekakvog nemogućeg života ovdje sa svom snagom volje i pameti. Ali kako trening. Tad pred njim ko u snu ovaj teren. Tek uređen. Kao suvenir nekog ličnog zaimavanja. Suzuki dalje čvrsto priljubljen uz krivudavu cestu među brdima. Prostranije. Do puta obnovljena džamija. Nikog ispred. Žuta tabla skelani. Ispisano latinicom i ćirilicom. Ravnije. Kuće gušće oko ceste. Poneko kao zaturen u ovom mjestašcu na kraju. Tvornica svježe obojena u bijelo i pastelno. Food valey. Desno uska kuća s drvenim trijemom. Opština s nekoliko saksija ispred. Policijska stanica u neuglednoj zgradi. Lijevo škola. Iza blaga padina pa brdo pod šumom. Maj. Proljeće u snazi. Na igralištu desetak djece. Veseli. Dvije sa školskim torbama. Stara zgrada s prizemljem i spratom oronula. Na plakatu ispred srpske zastave uslikan grujičić. Za načelnika opštine srebrenica. Ispred starija žena na stolici bez naslona. Na njivi luk. Veliki strug ispred radnje s gredama. Stariji čovjek oko neke poluge. Traktor otvoren na prilazu. Granap u montažnom objektu. U sredini mjesta velika crkva. Na njoj živim bojama naivno naslikana dvojica. Valjda sveci. Iza njih neki simbol. Zvonik povisok. Tri srpske zastave ispred. Veliki crni spomenik. Stradali s ovog područja. Imena i mjesta pogibije. Desetine imena. Na ohrndanoj zgradici poster. Zdravko čolić najavljen nekad negdje. Naprijed oznaka za granični prelaz bajina bašta. Desno preko široke rijeke betoniran bazen. Prema srbijanskoj obali neki motorni čamac. Trojica nazad u vitaru pa preko mosta ka istoku. Tu granični policajac. Samo naprijed niz drinu. Do bratunca četrdesetak kilometara. Srbija je desno preko metalnog mosta. Cesta ravna. Brda pitoma. Rijeka poširoka. Voda zelena. Zabranjeno bacanje smeća na tablama uz cestu. Zemlja obrađena. Svako malo traktor putem. Oni ka sjeveru. S druge strane srbija. S radija u autu neki beogradski radio o rok muzici. U njemu to ko jugoslavija. Ko nešto iz djetinjstva. Iz vremena u udaljavanju. Opet u mešinu priču pa u krajolik ruba svoga svijeta. Nikad prije tuda. A opet mu nekim djelićem blizak i takav nepoznat. Od pedeset prve do šezdeset šeste selimović u traženju načina. Nađen u romanu ovlašno postavljenom u osmansko vrijeme. Sto grešaka. Stalno na rubu patetike. Kičast u opisima kao i u djevojci crvene kose. Napet i pozorišan u dijalozima. Nepažljiv u detaljima. A opet jak. Pamtljiv. Određujući. Naše i svačije u njemu jasno i blisko. Život kao ova voda ne znajući ka moru. U čitanju ono malo dobre književnosti to shvatljivo. Vidljivo. Bolji nego derviš i smrt prvi naslov. Istinitiji. Četiri zlatne ptice. Kroz glavu mu slika onog djeteta na dobrinji natjeranog na samoubistvo. Nenaučenog na borbu. Nenaučen na napad. S takvih četrnaestak godina ko njegovih kad je ostala u njemu djevojka crvene kose. Ukopan po svojoj želji s dervišom i smrti. S četiri zlatne ptice. U njemu sad u četrdeset osmoj godini mešina priča i ovaj pust kraj u proljetnom suncu želju za životom. Ko da mu je još četrnest. Ko da je pred njim vremena i za još bolji okret u servisu. Servis je u leđima. Jasno mu od neki dan kako će. U okretu. Pogodak u polje dijagonalno solidne snage ko da mu svježinu i nadu djetinjstva. Promašaj ga u bijes al opet u njemu volje za još. Još vremena i za manje lufta u pokretu desne ruke. I za bolji forhend u pokretu. I za puni bekend. Još one nade u njemu. One snage ko u borova na romanijskoj visoravni prije tri sata.

dvadeset prvog maja dvije hiljade dvadeset prve

Damir Ovčina

Ovčina: Ko sam ti ja
Ovčina: Afrika
Ovčina: Polja trnja
Ovčina: Godine trnja