Rijeka pojaka. Zelenkasta. Tabla vlada federacije izgradnja dječijeg igrališta. Ulica samira hujdura bijelim slovima na zelenoj ploči zakačenoj na stub. Kuća prazna tamo iza ceste iznad drugih praznih ohrndanih bezljudnih na blagom brdu prošaranom borovima. Lijevo u prozračnoj daljini gusta crnogorica po raširenim obroncima jahorine. Ševrole aveo hečbek pod holandskim tablama natovaren nekim pločama dalje ka goraždu. Trideset pet kilometara nelijepe ceste kroz raskošna brda po izjavi domaćina u crvenoplavoj košulji zaokupljenog skupljanjem otpadaka vjerovatno oko svoje kuće bez fasade ispod puta. Voda bučno ka istoku. Rav četri do puta. Pupoljci na grmu do mosta s isplavljelom željeznom ogradom. Toplo. Sunce ko novo. Cesta dalje među raštrkanim kućama po strani. Dijete u dvorištu zatrčano za kokoškama. Zapuštene propale drvene ograde dalje uz penjuću usku cestu ka jugoistoku. Još je nečeg bliskog uzbuđujućeg a neviđenog kolkogod zaturenog ovuda. Suzuki nazad do mosta i table. Na njoj goražde tamo odakle upravo moj desetogodišnji dvjestošezdesetčetriičetristohiljadakilometara star japanski automobil sklopljen u mađarskoj. Mesići desno dvadeset kilometara. Prača lijevo sedam. Ja desno. Na putu traktor. Na traktoru žena. Do traktora neoprezno muškarac s nečim ne gledajući cestu. Žena na njega pazi. On onda na nju šta pazi. Dolje dvojica u nekim ko radnim uniformama na stolicama u dvorištu. Cesta sve uža uz rijeku pa tvrd makadam. Hidrocentrala poslije usporene tamnozelene vode pune smeća. Tabla zabranjen ribolov. Nikog. Oštar pad rijeke. Prača bučno ka ustiprači. Gore usamljene tihe neuređene zaboravljene kuće ko da dugo nisu domovi. Nazad sporo kroz praznjikavu hrenovicu. Dvije prizemnice tamo do ceste ko spomenici teškim nekim pedesetim godinama. Mjestašce ko da je nečim još u vijestima slušanim na radiju devedeset druge treće četvrte pete. Ko poslagani bregovi jahorine sve tamo do klanca kasindolskog potoka gledanog nerijetko tih godina s petog sprata stana na dobrinji. Svijet jahorine romanije otamo tada blizu a daleko. Zabranjen. S one strane. Nečeg teškog neprolaznog zadržanog i u blagosti prirode i u toplini proljeća i danas ovdje. Ko da je i sarajevo i sva kakvagod snaga i svježina našeg svijeta na drugom kraju planete. Mjesna zajednica od marta devedeset šeste najkasnije pripojena federaciji pa nazvana općina pale prača. Četri proljeća do tog a ko da je duže pod kontrolom srpske vojske tu do maloprije pređenog jedva primjetnog ulaza u jedva prepoznatu ko mjesto hrenovicu. Na školskom igralištu desno preko rijeke desetak đaka. Most nazvan po jednom lažnom filozofu. Nad rijekom žena iz tiguana s njemačkim tablama pa brižno komade hljeba iz kese u vodu. Žutobijela zgrada na tri sprata s parkingom do policijeopćinemjesnezajednicekafanepošte postrojenih u nizu s lijeve strane prače. Tri žene na klupi do šetališta. Djevojčica pod kapuljačom na biciklu ispred sivobijele nove dvokatnice s desetak stanova i pristupom kolicima. Pravoslavna crkva ko zaboravljena zaturena tamo niz pustu ulicu. Dimitriju jevđeviću protojereju zahvala sinovljeva nad grobom u nepohođenom dvorištu. Ubili ga šuckori. Schutzkorps. Devedeset devet godina da je sahranjen. S druge strane čovjek oko rastinja na livadi. Tu je za razgovor. Dom zdravlja u velikoj u bijelo ofarbanoj kući otvorenih vrata. Nikog na hodniku. Ispred sanitetsko vozilo. Naselje mahala na istočnom kraju varoši. Na drvenom trijemu smrtovnica na kući ispod table s brojem jedan. Iz nekog skrivenog zvučnika metalan glas na nekom kineskoengleskom da je privatni posjed. Mačka na prozoru. Bijelozelena drvena ograda oko komada zemlje. Na trijemu znatiželjan ozbiljan domaćin. Do te na istom posjedu odmjerena žuta uredna kuća s pažljivo naslaganim cjepanicama. Nikog. Na ulici ostavljena prikolica. Ko holandska. Ko za španiju zapućena. Poziv džematskog odbora štampan u oglasnoj ploči a ispod papir iz teke s neispisanim slovima o vitrama. Džamija četristošezdesetosam godina. Metar metaridvaes visok metaripodva dug zid do turbeta zatečen hladnjikav iz nekih vremena. Turbe neporušeno i devedeset druge s tim komadom zida u sjeni. Munara sravljena devedeset druge drugi a četrdeset treće prvi put nanovo propeta nazidana sedrom. Tamnozelena zastava na svijetloplavom svježem prozračnom nebu na laganom vjetru. Ramazan. Proljeće. Pokošena trava. Dva čempresa podšišana. Suzuki nazad ka zapadu. Dvadeset i tri godine od prvog skoro zaboravljenog dolaska ovdje. Tunel još onaj ćirin jedini tad. Devedeset druga i tad a i sad protegnuta nad ovo mjestašce. Otad svega a te duge najduže godine još u svemu. Trećeg januara dvije hiljade devete zakačen na internet pedeef o kripto parama. Bitkoinu. Ja nepažljiv nekakav a i taj dan vjerovatno zagledan u ekran starog kompjutera u lukavičkoj podsvjesno svjestan da je negdje na nekoj stranici nešto važno. Okrepljujuće. Neki napad pameti spakovane u jednostavan a čitljiv format. Pameti razasute u klikdva udaljene neprepoznate snage. Taj filing uvijek tu u svakom otvaranju stranica. Danas i već godinama preko pretraživača s lavljom glavom. Taj brejv mi dio svakodnevnice poslije čitanja gilderove knjige o svijetu poslije gugla i njegovih teškim jezikom objašnjenih blagodeti blokčejna kao oslobađanja od kontrole preduzeća čije servere uzavrele svakodnevnim svjetskim besposlicama hlade neke američke prače. Blokčejn na tragu čovjekove potrebe za svojim. Za nepokvarljivošću nepotkupljivošću neuništivošću. Potrebe za sobom. Zaklonjenim od trgovačke upotrebe svih naših bauljanja po bespućima digitalnog svemira omogućenog alatima velikih firmi. Ne kudeći im sposobnosti i posljedičnih blagodeti za svakog svuda pa i nas ovuda gladnih svijeta al i žednih poštenja sigurnosti slobode od preprodaje podataka ko od ljubopitljivosti ovakvih zaturenih ispražnjelih mjesta. Od neki dan na mom telefonu iskrzanog amoleda najčešći pored radija dva majkl sejlor. Raščuven sa svoje pameti. Vidljivije i uvjerljivije zbog njegovih milijardi stečenih softverima i ulaganjima. Bitkoin je po njemu bolji od zlata. Proglas zakačen negdje u pedeefu tog trećeg januara prije petnest godina potpisan imenom satošija nakamota o čudu mogućnosti ulančanih zapisa razasutih po kompjuterima širom planete tako da im ni kineska komunistička partija ni bjelosvjetska birokratija ne mogu ništa. Dvije hiljade devete manje od penija vrijedio taj zapis uprizoren slovom b otisnutim na virtualnom metalnom odlijevku. Nekoliko hiljada tih kovanica iskovanih kompjuterima za pizzu. Jutros sto dvadeset tri hiljade maraka po komadu. Dok ih se ne izrudari što će reć ne proizvede zapisa potrebnom decentraliziranom kompjuterskom snagom svih dvadeset jedan zacrtan milion vrijedit će izgleda još više. Puuuno više. Svaki podijeljen na milion podjedinica nazvanih satoši nastavlja dematerijalizaciju predočenu onim lajbnicovim nulama i jedinicama. Kraj već zaboravljenim pločama s muzikom. Enciklopedijama. Mapama. Fasciklima. Rječnicima. Šalterima. Bibliotekama. Pismima. Novinama. Knjigama. Osim najboljim vrijednim držanja ko slike. Kraj kinima. Televizijama. Robnim kućama. Kraj evo kod nas bankovnim poticanjima kupovine nekretnina kao dugoročnih vrijednosti pa time i poslova u državnoj službi i svakovrsnoj birokratiji zaštićenoj kolektivnim ugovorima naspram ulaganja i poduzimanja. Sve u trenu napisano na ekranu dostupno za cijenu struje. Skoro sve dohvatljivo. Harvard jejl emajti berklij i ovdje. Sejlor u nizu izlaganja i o ayn rand ko svom nadahnuću. O bitkoinu kao slučajnom il ne al stvarnom slijedu tih misli alise zinovjeve o slobodi. Od tribalizma misticizma državizma. Od štampanja para ko grasovih kupona. Od regulacije. Provizija. Od inflacije tog opredmećenja laži ko uzroku propasti svih civilizacija. Da nije devedesetih ovaj naš novac bio vezan za marku pa za euro vlasti bi davanjem svega svakoj sa sobom povezanoj grupi za pritisak dosad istrijebile vlastiti narod svojim vlastohlepljem pretvorenim u inflaciju. Ko što su ozakonili svako smeće od aperionske kojekakve diplome. Tog davnog mogućeg dokaza pameti i karaktera. Bitkoin van dometa bjelosvjetskih ekvivalenata kantonalnih vlasti stabilniji a nemjerljivo prenosiviji od zlata. Vezan za čovjekovu pamet. Za sjećanje na šifre kojima dokazuje vlasništvo. Pohranjeno daleko nevidljivo nepokvarljivo neuništivo. Valjda i neprolazno. Satoši nakamoto stvaran il nestvaran takav skriven razgraničio vrijeme po sejloru. Ono sve oduvijek do danas doba zlata ubijanja otimanja. Lakoće krađe prevare zla i ono sanjano vrijeme skoro blagog naroda kad se privatno vlasništvo taj uvjet svih uvjeta za slobodnog čovjeka ne može šale otet preknjižit zagubit spalit obezvrijedit. I da nije tako s bitkoinom tolko je dobro opričano da mora makar postat tako. Opisano i objašnjeno uvjerljivim skoro strasnim načinom ovog nekadašnjeg studenta aeronautike načitanog svega napose historije kao da je nezaustavljivo i sve bliže svakoj kasabi zaturenoj među brdima pritisnutoj lažima. Neotuđivo ko pamet otpornije od tijela prenosivije od para trajnije od zlata pravo na svoje osigurano tim takvim digitaliziranim asetima ugrijat će svijet istinom. Ko nepoznatom pjesmom što od prvog tona i prve riječi izranja iz nas samih. Jedva dočekana. Suzuki dalje brže ka zapadu.
foto: Dženat Dreković/NOMAD