odlomak iz romana
Kamerom po sobi. Pažljivo u akvarel s lipama i nebom uslikane tamo na mjestu mog djetinjstva. Po plakaru. Na sebe one pantole od jutros. Kožni deblji kaiš. Ovu tek kupljenu majicu. Preko nje zelenu vojničku pet tačka jedanest košulju. Zelenu vojničku kapu. Adidaske. Orandžadu na držač na biciklu. Kamera još krug po kući. Petnest do jedan. Ključ od auta u mali džep na ruksaku. Još fotku knjiga rasutih po policama na fazonu bijelih otvorenih kutija okupljenih na dijelu dugog zida do prozora na ulicu. Onda je s vrata na modu fotografije u svoju fotelju. Do nje na stoliću nekoliko omota čokolada i nepročitan svezak do melema za rame. Na naslonu zelene karirane presvlake na naslonjaču složena smeđa majica kratkih rukava. Vrata zaključana. Bicikl na rame pa polako. Nastavnicina vrata mirna. Na onim zastava. Negdje prodorno dosadno nestišano vajberovo zvono. Miris pečenih paprika. Graja od ulice. Navijači iz park svisvisvi kojedankojedankojedan za stosedamsedamsedam. Ja bic do prizemlja. Nikog. Nazad gore. Vajber utišan. Paprike još jače. Iz ruksaka onaj alat pa iz njega oštricu. Tišina. Papir sa sivocrnobijelom tiho bez otpora selotejpa s vrata pa sječivom više uboda. Onda ga na otirač. Odozgo opet vajber nezaustavljivo. Ja dolje. Bic na mjestu u hladu haustora. Odozgo opet vajber nezaustavljivo. Ja dolje. Bic na mjestu u hladu haustora. Ispred stanice dvojica stražara. Kod firenze makar trideset ljudi oba pola i svih uzrasta. Ko jedan. Od parka navijači u ciklusu refrena. Ja pod vojničkom kapom s desnom podvrnutom nogavicom s desnim pokazivačem na drugom a lijevim na petom odjeljku bez okretanja pedala do ulice. Na kružnom policija. Dalje ka estelu. Dotle. Osvrnut na zgradu kameru u svoj balkon s dignutim bambusovim zastorima. S ostavljenom jednom spuštenom ciklamastom tkaninom nad gornjim prozorima. Desetine ljudi po pločnicima. Onaj čovjek u šarenoj jakni pod šeširom osvrćući se na svakog ka kružnom pored mene. Ispred gradske uprave sad trojica pod kacigama s puškama. Upaljen im motor crnog neoznačenog kombija. Neka uputa nerazgovijetna na njihovoj vezi. Ispred škole nikog. Na zidu mural nacionalne književnice naslikane u dubokoj starosti. Ko da je oduvijek i jedino starica. Njen život zapamćen ovako banalno naslikan teška beznadežna starost. Ko da je sve njeno viđeno i napisano iz te nepovratnosti nakupljenih godina uhvaćene u fotografiju pa pretočene u naporan obeshrabrujući mural. Kod rusije stotine ljudi s desetinama sivocrnobijelih i ruskih zastava. Grupa navijača. Veselje. Oko štandova gužva. Pred moskvom desetine. Manji autobus u bočnoj ulici s oznakom vanredan prevoz. Dvadesetak automobila s oznakama udruženja vojnih veterana i pokreta nikolaj. Jedno s crnom zastavom i dilemom. Četri kombija i jedan micubišijev pikap s oznakama estela. Muškarci ispred u dijelovima ispranih starih uniformi crnim sivim zelenim majicama. Nekoliko tinejdžera u sivocrnobijelim dresovima. Jedan u crvenobijelom. Ja pravo. Vruće. Kod pekare gužva. Ja bic do klupe pa sa sebe košulju i nju u ruksak pa provjerivši ličnu i karticu u malom džepu desno dalje pločnikom do krcatog skretanja. Na cesti policija. Pred zgradom vlade četri milicijska kombija. Preko puta zatvorena pumpa. Ispred nje zaštitarski auto. Neka prepreka na praznoj cesti za aerodrom. Ka zapadu sunce jako nad zgradama posloženim u polju istočno od piste. Ne osvrćući se pored staromodne žute zgrade. Na raskršću masa auta i pješaka. Milicija s obje strane puta. Žandarmerija ispred prodavnice opreme za kupatilo s dva kombija. S piste tišina. Ovdje huk ustreptale mase. Ja blizu policije na raskršću s ugaslim semaforima lijevo pa pored skretanja za restoran sa zatvorom pravo pločnikom. Pješaka podosta pa bic uz kraj puta niz usporenu kolonu ka istoku. Kolona i otamo na zapad prema zgradi vlade i mojoj kući. Sunce jako nad glavom. Nešto na telefonu postavljenom na silikonski držač s ekranom zbunjenim položajem pa satom okrenutim na stranu. U bašti kafane do pumpe tri m svečano. Žene u zategnutim suknjama a muškarci u bijelim i svijetloplavim košuljama. Trobojna tkanina na barjaku povelika. Muzika naporna a glasna. Dvadesetak auta postrojeno i označeno sa strane. Puni boksevi samouslužne autopraonice. Prazno do kompresora i usisivača. Prema istoku manje auta. Na ulici ka bazi evropskih snaga ja mjenjač u treću desni a šestu lijevi i pravo. Kod mosta dva milicijska auta. Ispred žute sas pumpe kombi specijalne policije s petoricom u crnim uniformama raspoređenim oko dva stola napolju. Ispred narandžaste traktor i četiri kamiona. Otvorena pekara s pet auta na prilazu. Zatvoren manji pauer. Dalje rjeđe vozila. Moj dvotočkaš brže ka istoku. Jako sunce desno nad planinom na jugu. Vruć dan. Na meni ko pauk neugodan trag sivog vuka na rukavu crne jeftine polo majice. Pored mene brzo uz podršku trima kratkim pritiscima trube mom linearnom kretanju policijski kombi pa opreznije zbog redovno postavljenog radara klio pa pežo tristosedam pa star lendkruzer. Otamo crven ispran jugo pa za njim nisan džuk za nisanom patrolom praćeni meganom i fokusom. I od njih mi neko nepoznat pozdrav i podršku s isturenim prstima. Kamion bučno iza mene pa pored mene svirnuvši kratko drugarski jakom trubom. Do puta postavljen radar. Saobraćajci dolje do nezavršene građevine. Ja dalje. Preko rijeke iza zatvorene prodavnice masa gajbi. Lijevo oko stećka prema malom groblju stado ovaca. Od kuća sporo a bučno kao multikultivator s prikolicom natovaren drvima s rijetko krupnim umornim čovjekom za upravljačem. Do isprane žute pumpe dvadesetak auta označenih crnim florom. Na prvom na šoferšajbi smrtovnica. Naprijed poslije mosta dva policijska auta i tri službenika u plavim uniformama s dužim cijevima. Otamo vremešan hjundaji santa fe. Milicioner strogo stop pa do spuštenog vozačevog prozora. Onda s dokumentima do svog auta. Ja desno. Policija u dva džipa. Naprijed dalje glavnom cestom još kombi i oktavija. Vamo pored mene plava starija honda hrv a vozač samo pozdrav a milicija pomozbogočeeeeee. Auto dalje lijevo u brdo među kuće. Do davno napuštenog stajališta davno ukinutog prigradskog autobusa škoda skala komunalne policije. Naprijed na cesti na putu za planinu prepriječen kamion da se mora sporo oko njega a gore kod kuće ko da je neko zaštitarsko vozilo. Dječak gore na cesti na biciklu. Pas do skretanja ispružen u sjeni. Prazna raskrsnica. Ispred preduzeća za proizvodnju pijeska ispod kamenoloma propetog do pred vrh strane dva kamiona i tri psa. Unutra tri ko skorena željeznocrvena bagera. Sivocrnobijela polja na tkanini nad kapijom. Prašnjava. Čuvar poslovično zagledan preko ograde. Iz portirnice radio. Kapija nad uskom cestom sa starinskim željeznim znakom. Prema gore dvadesetak ljudi u tamnom. Tuce žena u crnom. Siv kombi s natpisom sveti marko od skretanja sporo pa pored pridošlih lagano uzbrdo. Bicikl smjerno pored sebe pa za tim narodom. Ispred dvije starije žene pod crnim maramama u crnini držeći se pod ruku. Jedna s teškim naočalama oslanjajući se na štap. Ja skinuvši mobitel s držača sporo na udaljenosti od desetak metara za njima. Pored nas onaj kombi javnog preduzeća obazrivo naprijed u blagu strminu. Trojica muškaraca sedamdesetih godina malo uzbrdo. Jedan prema gospođama
komšinice moje drage ja razmišljam možda lakše da se ni vraćam odma da me kopaju šta ću hodat mlatit goredolje bezveze troška
neka jadan s tom pričom
pa jel vako
Ovaj do njega
jestejeste
ne bi se niko posebno naljutio ni rastužio
ma bi možda ova jedna ti komšinica
svak bi reko dobar bio hajmo dalje
bilo bi ožalošćenih
bi oko ono livada što je na meni i ono zapuštene kuće i okućnice
zapuštane što onaj kaže
nije samo to
saamo katastar
što onaj naš komšija veli kataštar
a jes svaku mu druga kataštar
ma koja bi se za mnom zaplakala
pa plakale su nekad ne mogu stalno
plakale možda kratko
Žene zadovoljne pošalicom. Jedna glasnije
de ne budali ne provociraj po sahranama makar
ja tebe cijeli cjelcati život začičkavam i zapričavam pa te još ni začičko ni zapričo kako sam namjerio otkad sam se bezmalo rodio
ih
kad je trebalo kad se još i moglo i imalo rašta a sad i da začičkam ne znam šta bi s tobom ni sa sobom
pa da pričate
ispričamo se mi i vako siti
šuti bolan ne idemo na teferič
pa znaš da bi se baš ovaj naš drug prvi u ovakvu uključio priču da ga je to razgaljivalo
a bi
Čovjek pod šeširom onom do sebe sebi vrsniku
pa zar nije vako
stoposto
pa jeeste
volio je šalu više neg se hljeba najest
a volio se bome i hljeba najest
jest baklavu voliiioooo ko niko
a volio i šampitu
volio vala
a volio i to što ti voliš
voliš i ti ko i ja
bogdu manje
makar smo voljeli pa sad možemo još da pričamo
samo ja manje praktično a više teoretski volio
nemoj tako imo si i ti svojijeh sretnih dana
ja manje manje ja
bilo je kolegica
da je stoput više bilo opet bi falilo
uvijek fali
fali
Žene u suzdržan smijeh. Jedna na sebe rukom znak. Kombi naprijed bučnije. Ja poruku s vocapa s lokacijom. Otamo znak podrške. Gore na suprotnom brdu negdje motorna pila. Dolje na raskrsnici milicioner oko kije sorento s tablama susjedne države. Vozač do otvorenog prtljažnika. Policajac uneseno. U strani do uske ceste među borovima ploče. Neveliko. Prezimena nerijetka u mojoj osnovnoj onomad. Borovi visoki do zahrđale ograde. Trava nepokošena. Dolje kod kapije postrojeno desetak auta. Muškarci u tamnim majicama oko njih u tišini. Bordo skoro nov golf s naljepnicom radio taksi nula šest šest tristodvjestoo. Žena kasnih šezdesetih pod nekim šeširom u crnini. Djevojka joj pod rukom kasnih dvadesetih. Druga mlađa. Do jedne muškarac držanja taksiste. Ja bicikl do drveta kod ulaza. Lijevo djelić prazne ceste za planinu. Iza zelena prostranstva na spoju dvije s trećom planinom oštrih padina ka jugu. Sunce još povisoko. Ljeto pri kraju al ko da je beskrajno. Naprijed čovjek s radnom pregačom pod šeširom držeći smjerno ruke ispred sebe. Iskopano do stare crne ploče s tri starinska imena i godinama. Kombi do ulaza. Četvorica u tamnim radnim odijelima iz vozila. Onda oprezno neravnom stazom unutra. One dvije gospođe od maloprije i dvojica šaljivdžija skupa u liniji. Ja sa strane do nekog davnih godina. Kao da je neobilaženo jako dugo. Cvrčci snažno. S planina miris jakog ljeta. Staza u planinu uža skoro neprohodna. Nad njom gušća borova šuma. U njoj dvojica. Odsjaj dana na dugoj cijevi. Na glavama im beretke sa zastavom. Na rukavima bez oznaka. Prsluci s municijom. Ovdje teret s kolica oprezno. Trenerka mu nekad dvije boje na rukavima. Za fudbal treba moć dodavat ne gledajući. To nekad reci. Vedro neuključeno. Četvorica oko ploča uskim prolazom. Dvadesetak ljudi. Ko da ih je još u šumi. Pet parkiranih auta. Od pješčare masa utišanih glasova. Auta makar pedeset. Vruće pod kapom. Ruksak na betonsku ploču do sebe.
samo lakapo samo lakapo
prođi ti prođi
Roman CVII uskoro će biti dostupan putem impruva.ba