Sunce na tren čisto s jugoistoka između vrhova brda. Vjetrobransko staklo zamrljano tekućinom za čišćenje i solju. Minus dva. Snijeg velik. Planina široka. Kaput na zadnjem sjedištu plav kratak skrojen za rano proljeće. Nošen u berlin madrid barcelonu a ko naivan za ovu goru sedamnestog februara. Put u blagim ljuljajućim krivinama pa prav i otvoren. Ko da njim svak uvijek na more. Borovi po rubovima proplanka stameni smirujući. U retrovizoru dva džipa. Vojna. Dva puha. Antene visoke na krovu. Način vožnje odmjeren. Auti iz tvornice u grazu ko pravljeni za ove obronke romanije. Za sve bosne svijeta. U staklu u odsjaju nejasno jesu li austrijske table. Onda sunce jasnije a blaže a geklase bliže. Austrijska vojska. To mi još jače zamišljenu sliku ovih proplanaka prije sto devet godina. Tragova tog svega u nevidljivom i vidljivom. Suzuki usmjeren ka jeseni hiljadu devetsto četrnestoj dalje pored table mrkalji. U sjeni. Sporije dalje. Hanpijesak. Desno jedva primjetan put između ishladnjelih ogrubjelih posivljelih nadoziđavanih socijalističkih zgrada ustakljenih balkona s desetinama drvarnica okolo i poneke drvene kuće s tupim ko kljunom na krovu dalje ka istoku. Ka skoro zaboravljenoj skrajnutoj ispražnjenoj izmučenoj izubijanoj žepi. Ja naprijed sporije u potrazi za parkingom. Austrijanci svojim putem negdje valjda skroz ka vlasenici ako ne i još sjeveroistočnije. Lijevo pa nazad kratko ka jugu pa lijevo. Dvaipo metra ka istoku. Svift nekako na zaleđeno prazno mjesto ispred sive poširoke ka istoku okrenute nelijepe zgrade s hladnozelenim linijama. Snijeg velik a raskravljen. Plus četri sad. Cesta blatnjava. Pločnik sleđen. Preko puta krupna tvornička zgrada. Šumarija visočnik. Prema njoj čovjek s ruksakom u potrazi za markom. Nekolicina zapričanih ispred tvornice. Na brdu spomenik. Prtina slabo ugažena prema gore. Naprijed ulica ka zapadu. Put solunskih dobrovoljaca. Lijevo skroman market. Paur zelenim slovima s uokvirenim p i duplim v. Desno zgrada s crvenkastom bojom oko balkona pa naprijed još jedna takva s nabijenim balkonima. Lijevo jedna zdravija s plavim linijam. Desno druga bordo na sivu. Hladna. Lijevo dvije u stilu pedesetih. Čovjek na petom spratu. Star. Zagledan. Utopljen ko za šetnju. Do ulice lijepa drvena široka kuća. Na jednoj strani s plavom na drugoj sa zelenom oko ulaznih portala. Dalje lovački dom. Na kontejnerima jkp kraljeva gora. Na jednoj olupanoj ko poodavno a ružno zamišljenoj i nazidanoj višekatnici komad lima zaglavljen preko balkona. Prozori ko mrtvi. Prolaznici rijetki. Ko zatečeni. Elektrobijeljina pj vlasenica kitnjastim slovima na kući. Ispred dačia daster. Naprijed cesta malo nizbrdo a kuće rasute po blagim širokim brdima uokvirenim borovima. Ko pilana sjeverno od puta. Napušteno. Golf ispred štale. Dolje grlat velik pas. Žena s djevojčicom ljubazno da je to na glavnom putu desno. Narandžasta zgrada a ispred nje sat. Ja nazad. U školskoj ulici. Do tamo vedro s uosjećavanjem u vraćanje iz škole ovom istom ulicom. Ko da je bilo. Ko da sam bio. Kao da je i ova i sve bosanske ulice nikad viđene a lako prepoznate ko dio mene. Mene na povratku iz prve školske smjene. Na čekanju popodnevnih časova. U vedrini i zapitanosti djetinjstva. U zamišljanju nadolazećeg života. Ispred marketa na glavnoj ona žena s djevojčicom. Osmjehnuta mi ko poznaniku. Jedanest na satu. Kuća narandžasta. Iznad nje policija. Gore škola. Parking pun a neočišćen. Lijepa prizemna zgrada u sredini varoši. Na mjestu. Kao da je mjestašce oko nje i zbog nje. Lijepa drvena vrata. Natpis primjeren. Narodna biblioteka branko čučak. Ja s kucanjem unutra. Visoke svijetle police u predsoblju. Iz sobe desno simpatična gospođa pismenog lica. Ja kao pravdanje svoje ime i prezime. Milada. Ljubazna. Vedra. Naravno na moje pitanje o razgledanju. Lijevo. Nemala soba. Masivna tamna komoda do zida a druga ispod prozora. Na počasnom mjestu sabrana djela branka čučka u tvrdim plavim koricama s lijepim zlatkastim ćiriličnim slovima. Ladice dolje. Stolica u tom stilu. Namještaj kralja aleksandra. Ja uz dozvolu na stolicu. Udobna. Police s brižno poredanim naslovima. Naprijed legat branka brđanina bajovića. Njegov dio na omladinskom programu drugog programa radija sarajevo u mom neprovjerenom sjećanju nekad poslije najave iza dva pod imenom sedmi pečat. Možda dvatri minuta. Sedmi ili dnevni ali pismeno i promišljeno. Ovdje mu izloženi predmeti dokumenti poklonjene knjige. U staklu neka iskaznica iz devedeset treće. Fotografija ime prezime datum i zanimanje. Književnik. Nešto tog izloženog podsjećanje na mladost pa blisko a drugo tuđe. Dobro tuđe. Živ al bolestan u banjaluci. Gospođa da je on enciklopedija. Da je imenovanje biblioteke po čučku njegova zasluga. U staklu zbirke branka čučka. Njegovi predmeti i knjige. Njegov život. U meni to ime ko povezano s džamonjinim. Ko potpisano u večernjim novinama. Milada uvjereno da je u oslobođenju. Ona pokretom glave naravno na moje o jergovićevom sjećanju na čučka. Toplom i neusiljenom. S odličnom slikom pjesme kupljene za pedeset maraka. Na policama komotna hrvatska književnost. Slovenska. Crnogorska. Bosanskohercegovačka pod tim imenom. Evo na vrhu jednog napornog i podosadnog bošnjačkog više autora nego pisca u predratnom izdanju svjetlosti. Evo puno boljeg. Direktora nekadašnjeg tuzlanske biblioteke. Jugoslovenski dio za neke teže za sortiranje. Stavljen tu i nazor s nečim nazorovski dosadnim i prigodničarskim. Gospođa da nijedna knjiga nije izbačena po toj nacionalnoj osnovi. Pjesačka opština sad bez puno svijeta al knjiga dosta. Nedavno upoličene one na ulazu. Tamo slike hanpijeska s početka vijeka i nekoliko zaslužnih. Ja po miladinim uputama iz biblioteke pored policije uz brijeg. Gore osnovna i gimnazija. Iza škole vrtić. Stara šarmantna zgrada do ulice. Štamparija valjda nekoć. Ispred drva. Na prozorima guste zavjese. Život drugdje. Ipak ko da je nečiji neveseli stan u prizemlju. Ulica pod snijegom. Naprijed kuće s po nekoliko stanova. Možda iz pedesetih. Oko ulice prostrano. Siva zgrada s prizemljem i dva sprata ko umorna. Plava tabla s brojem dvadeset četri. Kablovi preko nekog balkona. Pasat niz ulicu. Lijevo ostavljena dvica i ko slaba prtina među borove. Tamo ruševina. Snijeg mekan a dubok. Zgrada petnestak metara široka drvena prizemnica. Do nje jedna porušena. Na ovoj kroz prozor vidljiv išaran zid. O prolaznosti života. Vila karađorđevića sjena. Na njoj ipak još sklada i otmjenosti. Veliki portali. Lijep trijem. Jedva kroz snijeg do stepenica. Požar prije osamnest godina. Unutra tiho. Napravljena dvadesetih po zamisli austrijanaca s početka vijeka. Puno ozona za cara. Za bolešljivog franju josipa. Tamne šume i masa brda naspram tjeskobe mračnih birokratskih zgrada srednjoevropskih gradova. Jedno carstvo će u povijest a novi srpski kralj sebi po austrijskim crtežima dvadesetih ljetnjikovac na romaniji. Ispred nevidljiv davno zatravljen zaboravljen navodno prvi teniski teren u jugoslovenskoj kraljevini. Moja ostvarena nakana prvi u sarajevskom novomgradu al teeek nešto manje od sto godina kasnije. Prvi valjda pa brzo i ukrovljen i utopljen. Dobar za sport razni. Pa još jedan vani u zelenilu do jednog lopovima datog ružnog ustakljenog zdanja od opranih para. Onaj moj napolju a i onaj prvi pod krovom sad okupirani. Valjani i za tenis i za košarku i rijetke i česte sportove al teški kojekom bezveznjaku za gledanje. Nazad kroz snijeg na ulicu. Odatle pogled na hanpijesak. Nekoliko neambiciozno nacrtanih i izvedenih zgrada u obliku kvadra s petšest spratova. Stil ko na čvili. Dvjetri s planinskim oštrim krovovima. Tričetri široke golobetonske. Desetina drvenih kuća. Ko da su tople u svojoj skladnosti. Sunce desno na jugu više zašumljenih vrhova. Svaki s imenom. Svaki s pričom. Metak za austrijskog budućeg cara ranog ljeta četrneste najrazorniji ikad. Metak koji je ubio svijet. Dvadeset šestog augusta te godine osokoljena cerskom pobjedom srpska vojska pred hanpijeskom. Ono tamo u suncu možda te neke kusače pomenute u zapisima. Dolje mrkalji. Negdje istočno vrankamen. Iza leđa valjda golem širok romaniji dorasto visočnik. Tamo istočno kraljeva gora. Igrište mikote kute čapori. Potaknuti od rusa radi makar nekog usporavanja i okretanja austrougarskih trupa od istočnog fronta. Upućen po istom izvoru četnički odred kao gerila za dizanje pravoslavnog stanovništva na ustanak. Al kasno. Mladost već negdje na soči tad. Septembra i oktobra borbe po brdima užičke ekspedicijske vojske u pravcu hanpijeska i prekidanja šumske pruge za olovo. Drugi pravac dolje ka kalinoviku valjda meta crnogorske saveznice. Austrijanci petog oktobra vođeni oskarom potjorekom ponovo na brdima igrište kraljeva gora i sam hanpijesak pa onda kroz magle i kiše srbijance nazad preko drine. Tamo iza zadnjih brda pa još dalje. Hiljadu petsto srpskih poginulih vojnika. Na jednom mjestu navodno petsto soldata u plavim austrijskim uniformama. A milioni neosvještenih nezaživjelih dvadesetogodišnjaka masakriranih od galicije do soče. Od kraja do kraja. Iza svega jednostavna ideja. Da je država vlasnik čovjeka. Prije ili poslije život ko porez na dodatnu vrijednost isplaćen negdje pod komandom kakvog maloumnog generala pukovnika razbojnika poslušnika. Austrougarskom propašću od principovog diletantski ispucanog metka u srce njene slabosti otvoren prostor i za jugoslaviju. Za sve što je ona. Za bjelosvjetski komunizam. To neosvješteno nesagledivo krvavo vladanje glupih s premisom da je čovjek rob vlasti. Za rusku komunističku revoluciju zamišljenu kao podrivačka operacija njemačke obavještajne službe. Pa neizmjerivo neopisivo vraćanje svijeta u divljaštvo očaj mahnitanje bez kraja. Za fašizam kao varijantu socijalizma s prividnim privatnim vlasništvom. Pa program nacionalne socijalističke radničke partije njemačke koji je u svom narodnjačkom ulizivanju gluposti tribalizmu strahu zavisti neprepoznat u mnoogim i dandanas i ovdje prepisivanim neiščitanim šatro platformama i programima. Privlačan svakoj budali a određujući i našim životima na ovom februarskom suncu. Od hanpijeska do praga austrougarska država i dalje i šire ko neka evropska amerika. U njoj i mi još nerođeni i jedan neumrli franz kafka. U sebe okrenut. Po njegovim dnevnicima tog ljeta četrneste zlovoljan dodatno zbog neuspjele vjeridbe. Juna sklopljena jula razvrgnuta. U mukama svoje potrage za sobom ko neokrznut tom neviđenom epidemijom smrti od mitraljeza u neshvatljivo banalnim zamislima juriša iz rova na rov. Jer je tuđi život džaba. Kafkina bilješka u decembru o svojim rukopisima završenim i nezavršenim. O procesu i zamku i kažnjeničkoj koloniji. O americi tad još naslovljenoj iščezli. Neusporediv. Njegova lična muka jednom iščitana u romanima i pričama nezaboravna određujuća prožimajuća kao ništa drugo. Uvjerljivija od svih remarkovskih kolikogod istinitih stvarnosnih krvavih slika. Mada književnost bez nade za čovjeka i bez rješenja za svijet skoro nije ni moguća ako je i potrebna. Njegova kao simptom kolkogod bez lijeka mjera opomena i stvarnost i mora. Na koju god metaforu usmjerena zabodena u sred pameti i srca čitatelja. Ja do marketa onogošt sa zelenocrvenim znakom po dadočokoladu kolu bez šećera kifle pa do kola i pred biblioteku. Iz gepeka svoja dva romana u svom izdanju pa ih bez nelagode miladi. Ona direktorici. Ja opet u aleksandrovu stolicu. Direktorica da naslon za ruku treba zatutkat. Možda na njoj sročen vidovdanski ustav. Kafa jaka. Gospođa jelena obazrivo oko naslova. Čokolade u zdjelici. Razgovor opušten s masom nerečenog. Direktorica o čitanju pa alanfordu zagoru komandantumarku blekusteni. Meni u pameti ovi snjegovi ko neki poticaj za čitanje u toplini. Unutra na tren ko kod rodbine. Rastanak srdačan drugarski. Svift lijevo pa putem solunskih dobrovoljaca dalje od zadnjih kuća blago nizbrdo. Šuma visoka. Snijega po rubovima. Gugl da je do pjenovca dvanest kilometara. Parcele na prodaju. Odozdo žena obučena ko za poso u nekom uredu ljubazno rukom pozdrav. Ona uzbrdo prema istoku suzuki nizbrdo ka zapadu. Lagano spuštanje. Most. Do njega stubovi starog. Snijeg jak. Voda još gdjegdje sleđena. Mirno. Tamno. Zrak duboko u pluća. Zima mirisna. Da nije tu. Nema table. Otamo golf sporednim putem ispod borova dalje snijegom u brdo. Bez internetskog signala na telefonu. Jedno bi ljeto i makar jedna zima djetinjstva valjali ovdje. Dalje niz rijeku punu leda. Šumu punu tišine. Lijevo manastir. Ispred kamion s deblima. Nekoliko kuća. Ko prazne. Lijevo most. Tamo u strani i sjeni tabla. To. Na stijeni iza mosta. Otamo odozgo drugi tegljač stabala. Tu čiča ubijen. Jedini pravi čiča. S romanije. Slaviša vajner. Dvadesetprvog januara četrdeset druge. Njemačka jedinica na skijama brža. Pogođen pa sam smrt u sebe. Taj jevrej rođen u novomvinodolskom bez kafkinog osjećaja krivice. Njegova smrt kao svijetla i čista. Iskupljujuća. Nije pokupljen iz kuće odveden strijeljan spaljen kao u kakvoj administrativnoj operaciji zatiranja. Raščuven sa svoje silovite pravednosti. Vožen mrtav na sankama po selima navodno. Das ist čiča. Krivaja zavidovići u potpisu na spomeniku iz pedeset četvrte. Na onom na kući u novom vinodolskom okrenutom moru deseterac koji mi sad nikako u pamet. Soko romanija čiča. Nije ovako bolje je al najbliže mi sad romanijski soko sivi vječnost živi. Predio baš za partizanskih filmova. Šuma rijeka strana snijeg. Nebo i ptica. Tri psa naprijed molećivih pogleda. Kuće prazne. Ispred manastira dvije crvenoplavobijele zastave. Otvorena kapija. Suzuki dalje. Cesta stranom. Zasnježena u sjeni pa čišća na čistini. Pa uža. Za samo jedan auto. Valjda je to put. Nekad šumska pruga do zavidovića. Dalje nikog. Onda golf prema meni. Troje starijih nepovjerljivih. Ja dolje prozor. Kako je dobro jel ovo za olovo samo naprijed kolko a nema do petrovića jedno tri i dvanes dolje i eto te fala alahimanet. Strana sve viša a cesta sve uža i zasnježenija. Onda jedva pa nekako lakše. Ispred tiguan. Ja za njim. On oprezno a ja još opreznije. Skoro bez kočnice. Signala ni na mapi. Onda esemes obavještenja al interneta jok. Japanski auto miran stabilan samouvjeren smirujući. Dvjestotrideseta mu tek hiljada. Tiguan ustranu. Ja do njega. Mlađe dvoje još nepovjerljivije od ono maloprije troje. Jest samo ravno. Sad ja naprijed a folksvagen za mnom. Rubinići u nekoliko kuća. Pa par auta ispred mene. Polako kroz kaljužu i led. Sad strana dolje lijevo duboka. Neki tunel samo prokopana stijena. Niže put za tuzlu. Sarajevo lijevo. Olovske luke. Auto mirno ka jugu. Olovo. Desno ka stadionu pa lijevo. Pola marke sat. Al ni aparata ni čovjeka na parkingu. Olovo malo skladno čisto mirno vedro. Krug pored zgrada i binga do škola pa preko rijeke nazad. Fasade neke osvježene. Banjski hotel šaren. Žena na prozoru stare zgrade. Golubovi do nje na simsu. Dvojica ispred banje. Djeca u parku. Sunce. Proljeća u zraku. Aplikacija za karte za ćevabdžinicu slike radnje nazvane behar. Eno je. Na njoj slogan. Nako. Za pizzeriju dalma. Ja autom pravo ka sjeveru pa odma desno. Tu je. Parking ispred. Unutra pojaka jugoslovenska muzika. Knjige na policama. Gončarov na ruskom. Moskva šezdeset devete. Nekoliko nepoznatih ili zaboravljenih lastavičinih. Majakovski u plavom omotu. Na ruskom. Halid kadrić s crvenim koricama. U jednoj posveta djevojčici snježani meščini ružnić za odlično učenje i primjerno vladanje. Nastavničko vijeće juna sedamdeset druge. Ispisano krasnopisnom ćirilicom. Nepredvidljivost sudbina i povezanosti opredmećenih knjiga i ljudi mi u glavi. Ona u pedefu neki dan kupljena na litresu neće ni na laptopu meni samom već samo na jednom telefonu. Džaba mejlovi u moskvu i iz moskve. Ljubazno pompezno profesionalno ništa. Ove ukoričene u nekom svom životu i na nepredvidljivom putu. Čekajući pizzu ja nekako za nečim u pretraživač. Brejv mi link za vilu karađorđevića. U to letimično ko u pregledano kad tamo da je u njoj bio i jedan od velikih igrača dvadesetog vijeka. Mustafa kemal. Lično. Onda trideset sedme i njegov vjerni nasljednik prezimena teškog za izgovorit. Ismet inanu. Ko da je neki poluglas poslije drugog n. Mustafa kemal zatečen na galipolju ko slučajno na početku britanskog napada. Makar prema mom sjećanju na njegovu biografiju sivi vuk. Knjigu u starim koricama pročitanu prije desetak godina. Ovaj pravi paša tad nekako tu tursku odbranu pod svoje. Odatle pa dalje do kraja. Njegova vještina i odlučnost tamo odbrana i nas vamo posljedično. Tad bi i mi lako moguće završili skrajnuti negdje u ćošku anadolije. Ako igdje. Bliska mi ta misao. On nad hiljadama ljudi prilikom al više sabranošću hrabrošću spremnošću. I tad i kasnije. Od jedva ispaljenih metaka na latinskoj ćupriji do smrti hiljada i hiljada. Pa i australaca na galipolju. Vedri uredni naočiti elegantni do juče slobodni jurišom na obali na onaj svijet. Ne znajući za čiji račun. Gibson u filmu pitera vira iz osamdeset prve sekundu prekasno s porukom za obustavu uzaludnog napada. Zapovjednik već znak. Znak za kraj.
foto: Dženat Dreković/NOMAD