foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ovčina: Tebece

Visoravan široka. Svijet ispod čistog sunca topao i blizak ovako ozelenjen. Ljeto na vrhu. Jutro nagnuto ka podnevu. Dan ko nepotrošiva mladost ispred. Cesta ka istoku s visine zaravnjene planine zavojima ispod zašumljenih stijena oštrim krivinama naniže. Česma do puta u hladu. Nepokupljenog smeća okolo. Pored nekakvi parkirani sa sokovima izloženim ispod hladne vode. Ulaz u varoš. Žuta zgrada lijevo. Zeleni stub s kamerom. Vojničko groblje uz cestu. Još svježine jutra u zraku iza spuštenog prozora. Na malom kružnom drugi izlaz. Ruska crpka uz cestu. Radnik zatečen ako ne i uvrijeđen pitanjem. Jel moguće da negdje nema. Pumpa pa nema. U bosni i hercegovini. Evo iza. Stvarno ima i to uredan. Tople vode na česmi. Tečnog sapuna u plastičnoj kutiji. Alalvera. Ne dam ja tu obraza. Živ bio. Pravac dalje na niže al u pamet odnekud jedno od prvih mjesta zapamćenih s tim prizvukom. Mjesta predviđena za nas. Gugl samouvjereno krenite na sjeverozapad ali s upozorenjem da je ta firma moguće sada zatvorena. Ja nazad na kružni pa prema kladnju za glasom s neba pa kroz mjesto pored spomenika srpskom vojniku iz prvog svjetskog rata preko puta džamije i kafića nirvana poslušno al neuvjereno za aplikacijom karte desno desno. Opet na izlazu kod vojničkog groblja s bijelim krstovima na glavnom putu usmjerenom u planinu. Greška s neba. Naprijed ispred sivocrnog hjundaijevog soft džipa označenog kao esjuvi jedan šest turbo novosadskih tabli zapućenog ka hanpijesku do prvog proširenja. Prašina ispod grubog kamenja u planinskoj sjeni. Nazad nizbrdo. Gugl opet sav važan skrenite lijevo za četristo metara pa skrenite lijevo. Nanovo pored kukavnih zgrada i ćiriličnim pismom išaranih nadimaka po ostacima kuća za uputama pretraživača. Na kraju u uskoj ulici. Kapija doma zdravlja. Raširena vrata željezne ograde stare neprivlačne zgrade. Čovjek s metlom. Ima sušica. To ti je tamo od onog spomenika desno naniže. U kotlini. Moš se tu okrenut pa gore i dolje. Fala. Uzdravlje. Kod nezavršenih glomaznih ko bronzanih patetičnih kipova vojnika i djece desno. Jedva da je ulica. Usko strmo skoro kroz dvorišta umornih sirotinjskih kuća. Čovjek sa štakom na vrlo skromnom trijemu oguljene prizemnice. Dvoje starijih niže u sjeni na dnu dola. Čovjek pozdravljajući se sa ženom napolje iz dvorišta. Dvojica tinejdžera bez majica na biciklima. Ova rupa ko iz neke ilustracije solhoza. Borovi u strani tamni i visoki. Kuće starinske četvrtaste izblijedjele nezavršene nelijepe nagurane. Sunce gore nemilosrdno nad varoši a nad ovim kao da je rijetko. Duboka sjena. Mračni do. Na zaslonu jedvajedvice haplus signal pa sporo dvije uslikane prizemne dugačke barake sa stražarama i kapijom. Jedan od prvih logora kad ih nije falilo. Od aprila do septembra devedeset druge osam hiljada ljudi naguravano za mučenje i ponižavanje u ovu zasjenjenu zaturenost pomno odabranu pažljivo izvedenu. Po otvorenom sajtu hiljadu šesto najmanje ljudi doveženih sa šireg područja od bratunca kamenice hanpijeska sve prema zvorniku i na drugu stranu kladnju pobijeno i pobacano. Kojekuda. Gore putem na hanploči u vrtače. Na snimku nekakav mučitelj zvan jenki u neuvjerljivom priznanju krivice. Pred ženom za čiju dvojicu sinova njemu poznatih iz komšiluka navodi da su odvedeni i pobijeni na nekom debelom brdu. Žao mu. Jedan enes drugi bernes. Jedan poslije nađen tu. U mom nejasnom sjećanju odnekud nečija tvrdnja da je cija već tog ljeta devedeset druge imala podatke o logoru i ljudima u njemu. Novosadski korpus jenea zaposjeo bez otpora vlasenicu otvorio sušicu hvatajući narod nespreman nepovezan neosviješten. Da mu se naplati i nepromišljena simpatija za jugoslaviju što je značila uljuljkanost udruženu s pritajenim neprijateljstvom iz okoline i nezainteresiranošću iz daljine. Lokalci prednjačili. Državna bezbjednost nadgledala sprovodila usmjeravala. Komandant korpusa serbez do danas ako nije zamjenik načelnika neke beogradske opštine. Nikom ništa izgleda. Nekakvo perverzno opravdanje u izgovaranom i prešućivanom tumačenju tamničara progonitelja simpatizera posebno podstrekača u izmišljenoj osmanskoj krivici a bošnjačkoj biva nasljeđenoj odgovornosti za mitske nikad odigrane srednjovjekovne zločine. Za izdaju tada nepostojeće nacije i neprihvaćene vjere. Tanak sloj glupe laži preko hlapeće želje za ubijanjem pljačkom pogromom. Mada zlu bilo kojem bilo čijem bilo kad bilo gdje ni ne treba izgovor. Ko duboka još lebdeća optužnica za koju je sušica otvorena. Usred dana u dnu svijeta al posred svijesti svih okolo nezatvorenih. Bez stida bez kajanja bez plakanja bez pogovora. Na nekoj vijesti poslanoj a netraženoj juče da je u vlasenici neki dan najavljen protest zbog poskupljenja vode. Ne piše da je buna zbog lokalnog vlastodršca optuženog za zločine. Ni zbog njegove valjda sestre osumnjičene za lično učestvovanje u strijeljanju evo ovuda negdje. Sušica je i tebece. Virus što prepolovio svijet. Svift nazad kroz ovu tamu usred vrela svijetla duga dana pa uzbrdo pored otvorenih vrata udruženja penzionera do pred džamiju. Otvorena avlija. Hajrija. Na prozoru kuće papir s brojevima telefona. Nula šest jedan na sva tri. Neko iza prozora. Krupan mladić. Mijenja sekretara a o logoru ne zna ama baš ništa. Nema danas sekretara. Možda da pitam u marketu gore. Ja da mi se ne priča s njima o tom. On ljubaznim a zbunjenim izrazom lica ništa. Dalje suzukijem istočnije niže. Zaklopača. Osamdesetak pobijenih ljeta devedeset druge. Bošnjaka. Nišani nedaleko od puta. Blaže pa ravnije. Milići. Crvenoplav grb grada. Na kružnom desno skelani. Ja pravo. Novakasaba. Džamija do ceste. Drinjača. Odnekud auta novosadskih tablica jedno za drugim. Dvotočkaši japanskih proizvođača nezaustavljivo sredinom između četverotočkaša. Tunel broj sedamdeset šest. Pet. Četri. Motel vidikovac. Motora ispred. Dva autobusa. Smeđa raširena voda ispod zelenih uzvisina. Tu navodno ubijen bačen jedan od najgrlatijih ciničnih televizijskih seljaka podstrekača istrebljenja poslije ulizujućeg al opet za miloševićevog prigožina neprihvatljivog razgovora. Nekad krajem rata. Rijeka usporena naprijed. Gliser sredinom. Divič ko na grebenu. Plaža tamo. Plavi suncobrani postrojeni uz drinu. Kamenolom lijevo. Prašina do neba. Naprijed nizvodno hidrocentrala. Gore na stijeni nad putem i rijekom kula. Gradić sabijen između brda i raširene drine. Nekad franjevački zvonik sad jeftino naglašeno srpski a jedva vidljivo bosanski zvornik. Cesta pravo na prelaz šepak i dalje sjeverno ka bijeljini a svift lijevo za putokazima pa desno. Prazno mjesto ispred suda. Ja na kružni pa po sjećanju iz juna dvije hiljade osamneste na parking iza socijalistički nazidane robne kuće. U prizemlju deem i sportska oprema. Zastori na izlogu knjižare na zapadnoj strani ulice. Pizzerija na spratu. Na mostu slastičarna sa stolovima pa granica. Pješački prelaz. U kontejneru dobro bradat stražar. Naravno da može s ličnom. Ja dalje ulicom patrijarha pavla. Na onom svijetu po najcjenjenijem savremenom guslaru prvo će htjet popričat s tetkom. Koja ga je odgojila kad se preudala ona koja ga je rodila. U pouskoj čaršijskoj ulici uništene čaršije okružene betonskim silosima neprimjerenim malom mjestu ćevabdžinica lipa. Zatvorena a neuvjerljiva i da je otvorena. Naprijed velika crkva s dva visoka tornja i kupolom između. U dvorištu nekoliko starijih. Otamo visoki uvjerljivi vokali. Ispred nebodera djeca. Raspust im u zasjenjenim prolazima. Reklama za nove stanove. Nabijeno i ružno ko tibra. Betoniziran etažiran gigantski nazadak. Zastakljenih balkona okolo. Prozori okrenuti jedni prema drugim. Tamo predratna zgrada s plavom fasadom oko balkona ko da je dograđivana. Vrelo podne. Ja ukrug pored džamije u centru. Onomad tuda nekud autom do doma kulture. Tad u kafanama svi zagledani u svjetsko prvenstvo u rusiji. Otad rusija sve bliže sve vidljivije. U proljeće devedeset druge ovo mjesto daleko nevidljivo neshvatljivo. Samo zapamćen snimak nekog arkanovca u nekoj avliji. Preko mosta tad vamo usred skoro nebranjenog gradića poslani saradnici službe državne bezbjednosti. S jugoslovenskom vojskom. Valjda najvećom mogućom prevarom. I mjesnim već zaboravljenim i odavno zamijenjenim novom organizacijom na istom zadatku esdeesom onomad oteli vlast. Činilo se da neko mora nešto poduzet. Da ne može to tako. Tog nekog nikad da dođe a ovi još tu čvrsto nad svime. Ovdje tad i onaj čuveni razbojnik samonazvan po francuskoj jedinici sastavljenoj od stranaca zavodio vlast. Navodno na mostu jedno jutro ako nije osmog aprila zarobljen s onim mu saradnikom osuđenim da je upuco đinđića i dvojicom satrapa iz jedinice nazvane žute ose. Po svjedočenju na jednom sajtu raznih isprava imali. Zalutali. Zarobljeni u još nesvjesnoj jedva prisutnoj miliciji pa olako pušteni. Tih dana ovdje na zadatku i onaj nekakav ološ državne bezbjednosti srbije pominjan tad uslikavan u hrvatskoj. Biva australske obuke obučio pa zna kako se puca. Ja po sjećanju pored robne kuće do biblioteke u parku. Nbz ćirilicom na zaključanim vratima. Na tri stepenice naljepljeno derviš i smrt meša selimović rat i mir ln tolstoj nečista krv borislav stanković. Ispred jeftina replika stećka. Na pultu do ulice mapa. Karakaj dalje niz rijeku. Čelopek. U domu kulture tu mučeni ponižavani ubijani. Osuđen poslije neki opštinski čelnik fol. I za organiziran progon hiljadu osamsto muslimana u mađarsku. Sve preko srbije. A komandant teoa slabo suđen jer je ustvrdio da on uopće nije taj pod tim imenom nego mu je ime i prezime drugo a ovo pod kojim mu sude zadužio kad ga je tajna policija poslala iz sombora u zvornik na zadatak. Beogradski sud imo razumijevanja za taj nesporazum pa ga nisu zvali za svjedoka na suđenju tim smradovima državne bezbjednosti. Žute ose od aprila do augusta ubijaju zlostavljaju pretvaraju gradić u nepojmljivo otvoreno mučilište. Usred dana. Navodno tolko da ih je paljanska vlast jer su i njihove deputate česte prolaznike po instrukcije u beograd znali zaustavljat i pljačkat štali oštro ukorila pohapsila sedamdesetak tih šatro paravojnih pa im oduzela dvadeset sedam kila napljačkanog zlata šesto kolkoli hiljada otetih maraka i pedesetak golfova. Preko bijeljine vratili ih u srbiju. Protiv jednog od dvojice braće podigli i optužnicu ali eto još nisu stigli završit. Valjda mu dali usmenu opomenu i zaprijetili sniženjem vladanja samo ako se ne popravi. Jedan poslije u srbiji fol osuđen a drugi ukoren zbog nošenja oružja. Samo u domu kulture u čelopeku opisani zločini teški za čitat a nemogući za ponovo napisat. U mjestu zvanom bijeli potok nakupljeno ljudi iz sedam mjesnih zajednica pa dovedeni u srednju školu. Uvezano kamionima do mjesta zvanog pilice pa vraćani i na kraju šesto muškaraca pobijeno negdje nedaleko u nekoj klaonici. Devedeset druge po internetskim izvorima hiljadu tristo bošnjačkih mučenika pobijeno. Dosta izbjeglo i prema srebrenici. Ja po vrućini s osjećajem da ništa nije puka prošlost već sve traje osjeća se ne nestaje skoro pustom ulicom. Na zidu mural u dvije slike. Uplavljen. Mirjana karanović predrag manojlović davor dujmović moreno debartoli. Kostimirani. Ko porodica. Sidranova. Do murala ploča trg kanskih pobjednika i sjećanje svetosavske omladine na snimanje filma osamdeset pete ovdje. Pohvala režiseru. Pisac nepomenut. A ovaj u zvorniku ostavio svoje srce. Samo u tom naslovu istine i ljepote da joj ne treba puno formalne skalamerije za obrtni momenat. Snage koje ne fali u njegovim scenarijima. A najnjegovije u stihovima. Najjače u onom spletu treba to pojmiti i izgovoriti napokon mirno doće i uzet će sve uzevši kost i meso na zidu sliku suzu i strah i prepun polena zrak na kraju samo mrak mrak mrak mrak mrak. Tad mlad ko da uzima loptu u velikoj utakmici ko nikad poslije do kraja razigrani majkl oven protiv argentine devedeset osme na dodavanje dejvida bekama sebi gurne vanjskim pa obrće dvojicutrojicu trza ramenom lijevo pa ode desno i smireno zabija pod prečku. U publici u mom neprovjerenom sjećanju i mik džejger viče ingland ingland. Sidranovo djetinjstvo život njegova muka njegove uslikane riječi a bez njega. U ovakvom mjestu mu ni nije mjesto al nije ni njegovim likovima. Nije on to biva napravio a nije im se ni pokazo već ovaj što je organizovo snimanje. Nije njegova priča njegova već tog brbljivca što o ciji usta ne zatvara a o biji o kojoj bi mogo sve iz prve ruke nijedne. Ljubitelj svačeg ruskog. Do glavnog puta stadion. Plave stolice. Drina zvornik vukovi ćiriličnim slovima. Ja ličnu i debitnu karticu iz pregrijanog auta pa ličnu onom pod bradom na mostu. Sunce jako. Moja vojnička zelena kapa dobar saveznik preko dugačkog željeznog mosta. Sagrađenog po internetu dvadeset devete odlukom aleksandra karađorđevića. Kralja jugoslavije. Karađorđević prije nego ga ubilo u marseju između ostalog i više pravoslavnih crkava ujedinio u jednu pod imenom srpska pravoslavna crkva mada ima izvora koji tvrde da taj tomos nije provjeren i da zvanični odobren od carigradskog patrijarha naziv ustvari crkva srbije. Od tog do ovog tren. Ja željeznim mostom nimalo mjesečareći kao debartoli u ocu na službenom putu u tuđinu. Drina spora široka puna pijeska. Zeleno po brdima. Tamo s plaže muzika. Ko da je jedan što je opjevo drugog tako jasnog. Na obali u kontejneru graničar skenirajući ličnu da je jedno hiljaduipo metara do malog zvornika al da nemam rašta ić. Ja ipak uz cestu ispod velike stražari nalik kapele s krupnim krstom i napuštene skalamerije za obradu pijeska kroz vrućinu pogledujući kroz drveće preko drine na bosnu. Ovdje još ničeg. Auti s oznakama loznice. Prvo duga socijalistička pristojna zgrada. Ispred tamnocrveni jugo. Osnovna škola branko radičević obnovljena japanskim parama. Dvjetri manje zgrade pa delez maksi supermarket. Belgijski brend s nacrtanim lavom. Unutra jaka klima. Nasječen spakovan sir dvjestotinjak dinara pa još pecivo imenovano kao somun euroblok kola s okusom višnje. Ja hrabro karticu s povjerenjem u svojih preostalih četrdeset pet maraka. Odobreno. Ima i samoposluga imena skroz. I prostorije srpske napredne stranke. Uslikan im predsjednik. Ko da šuti na slici. S plaže iz bosne muzika. Cvrčci okolo. Zelenilo opojno. U zraku čežnja za morem. Ljeti dubok određujući osjećaj dječijeg uživanja u raspustu. Nazad vrelim asfaltom na most. Graničar jesam ti reko da nemaš što ić. Reko si. Ja s mosta kameru uzvodno hvatajući krajolik. Pitomo. Ko da je oduvijek sve uredu u ovom kraju. Gledajući u vodu kroz pamet mi ono sidranovo cijela je drina naša meka i medina. Zaboravljeno. Stražar s bradom drugarski da ne treba lična pa ja s mosta do auta. S upaljenom do kraja klimom na jug. Po rijeci čamci. Graja s kupališta. Tamo na drugoj strani crkva s velikim krstom zlatne farbe. Kroz kamenolom desno. Prašine do oblaka. Pijeska brda. Put ka zapadu uzak. Kuće u pitomoj strani. Domaćin ispred kuće. Jeste. Ovo je liplje. Koga tražiš. Naprijed je škola a lijevo džamija. Pokušo prodavnicu kad se vratio pa nije išlo. Ne čujem ga gdje sad živi. Dvorište uredno. Hladovito. Dolje potok. Drveće razraslo. Suzuki sporo naprijed. Česma posvećena jednom od sultanića. Ploča s imenima ubijeni. Poziv namjernicima da prouče fatihu. Ispred kuće fordov pikap raptor bečkih tablica skoro širi od puta uz koji je parkiran. Otamo polo. Isto beč. Mlađi čovjek s djetetom ispred sređene kuće. Snagovo naprijed gore. Samari vamo. Mehmedovići pravo. Dolje spomenik. Visoka ploča. Nabrojani pobijeni. Snagovo pa lista smrti iz devedeset druge. Jednodvoje devedeset četvrte i pete. Liplje spisak. Samari. Avdić pa arnauta nekoliko dedića dahalića još više. Đogići fejzići. Hodžići. Hajdarevići. Puno krupinaca. Mehmedović. Mujanovići. Salkići. Sarajlić. Velić. Nekoliko fehrića iz liplja. Salihovića. Ajanovića i mehmedovića iz samara. Huskića ahmetovića mustafića iz novog sela. Do spomenika česme. Voda prijatna. Kuća u blizini s društvenom namjenom zatvorena. Odozgo iz jedne u strani glasovi iz hlada. Ja svifta pred školu. Roskasto obojena dvospratnica. Pokošena trava oko velikog asfaltiranog igrališta s ocrtanim fudbalskim linijama. Dolje plava medicinka u travi. Ispred škole pet razraslih borova. Sjena dobra. Dva držača za po dvije manje ljuljačke s crvenim sjedalicama. Plav tobogan. Dva puta po dvije klackalice. Na vratima obavijest da se škola svetisava do daljnjeg odlukom nastavničkog zbog nečeg zaključava. Iza prozora naslagani ćilimi u produžetku zgrade. Dodatak kuća za stanovanje. Cvijeća na spratu. U prizemlju do zaključanih vrata skoro odlijepljen plastificiran papir katar čeriti platio ambulantu. Od nečeg kapi vode niz oluke. Četrdesetak stepeni vreo zrak. Dolje na igralištu na golu prema drini dva kamena. Davno je od onog miljenkovog stiha o četri kamena za stative. Daleko su te nogometne utakmice na školskim igralištima. Odnekud mršava mačka. Tamo nezatvorena pretrpana garaža sa zastorom. Skalamerija okolo. Jedna od kuća je đuzina. U njoj u maju devedeset druge nagurano četristotinjak pokupljenih bošnjaka. Žena djevojčica muškaraca. Neispisljiva mučenja ponižavanja iživljavanja nad njima naoružanih grupa s komšijama znanim im i neznanim. Silovanja. Gore u snagovu valjda spaljeni i ljudi i životinje. Zločin smišljen da odjekuje kroz vrijeme. Da otjera zauvijek. Žena na sajtu svjedoči da je njena sedamnestogodišnja kćer pobjegla pa su improvizirane grupe neuhvaćenih muškaraca pomognute ženama na frku napale i oslobodile nekako izmučene. Zatekle pobijene. Onda se svi probijali ka tuzli. U julu devedeset pete evo ovuda opet kolona jedva živih iz srebrenice. Već pobijenih od kameničkih brda tamo jugoistočnije do ovde masa. Neuhvaćeni nepogođeni neotrovani neiznemogli nekako naprijed kroz zasjede mine mrak prema kalesiji. U svjedočenju jednog od izvršilaca istrebljenja tih dana u bratuncu na ulici sreće nekog iz državne bezbjednosti srbije. Pa pijanog poznatog mu oficira bezbjednosti. Pa notornog ubicu iz višegrada poslanog valjda da višegrađane traži. Svi bez dileme šta hoće. Sve spremno. Meci mine vodiči trovači. Skladišta za ljude. Kamioni i bageri za leševe. Svi sve znali. Niko ništa protiv da kaže a ne uradi. Četristotinjak devedeset druge izbjeglih iz zvornika pobijeno poslije na tih sto kilometara marša. Ubijani po šumama tvornicama branama farmama. Dosljedno. Za beogradsku državnu televiziju danas to su dešavanja. U srebrenici tih dana i nekoliko ako nisu trojica sasovaca i četripet ko malo spremnijih holanđana. Obilježili laserom mete. Al efšesnest nisu gađali srpske tenkove ruske konstrukcije ni pješadiju oblikovanu po sovjetskoj franšizi. Ni komandna mjesta uvezana s beogradskim štabom povezanim s moskovskom centralom. A meta bila jasna. Namjera nedvosmislena. Ogromna svjetska ravnodušnost birokratija pametovanje tuđina. Jedan avion bi i tad smirio situaciju još desetog a ne jedanestog sedmog devedeset pete. I tad i sad su efšesnest temelje zapadne avijacije bez koje bi svijet s ovo malo slobode ipak lakše potonuli u staljinističku ako ne i maoističku i svakojako vjerski i sekularno opravdanu despotiju. I sad bi jednom prijetnjom presjeko sve napetosti. Al ga nema. Nema ni danas akamoli onda ni naše sposobne vlasti. Bez obavještajnih podataka tada. Bez plana. Bez pameti. Bez srčanosti. Politički prvak budio se tek oko pitanja vlasti. Pozicije. Na svoju familiju osjetljiv jako. Na tuđe manje. Manje dosta. Novinari mu vakinaki. Djedamrazovi opasni. Identitet najvažniji. Narodna muka njegov kapital i opravdanje. Pare. Torbe s kešom po aerodromima. Kešom koji i danas truje. Svi oni tako jasni. Nedorasli. Hapci. Mračnjaci. Bezveznjaci. Nisu njemu bliski jurišali ni na špicaste stijene ni lupoče ni surdupe ni u lenjinovu ni aerodromsko ni na logore al jesu na ambasade i sve moguće pozicije. Njima poseban status. Nisu znali gdje su tih dana od puzanja po minderima na partijskom festivalu u zenici do kualalumpura njujurka njemačkih rijada. Svakom predavanja držat a ništa ne uradit. Nikad nije preuzeo odgovornost ni za šta. Ni za postavljanje komandanata poltrona ni bandita od kojih se besramno tražila i partijska pripadnost i šatro nacionalnovjerska osviještenost. Ni odgovornost nekog zaduženog generala ako nije a jeste drugog korpusa koji je po svjedočenju novinarke meščini dana tih dana peco pjan ribu negdje na bazenu od duga dana i plitke pameti. Ni onog kao premijera što mu i danas lažna stranka fol priče priča koji je po stenogramima dok su se ljudi ovuda probijali diskutovo hoćel mu neko njegov bit ambasador u libiji ako nije pakistanu. Takve je tražio i takve dobio. Nikad o ekonomiji ni riječi jer veze nije ni imo. Pravili auto bez motora. Ni drugi nisu i nemaju veze s mozgom svi ti tadašnji i sadašnji esdepeovi i njihovestranke a o drugim da se ni ne priča al je njihova odgovornost manja. Glavna mu briga bila da ko s pameću i stavom ne dođe do kakvog utjecaja. Smiješno sujetno zavidan na pamet uplašen za vlast. Svoju i svoje porodice. I danas njegov besramni nasljednik gori od njega sto puta ganja ženine diplome. Nekakav mu povjerenik u obavještajnoj kao službi slaboškolovan a još slabije pismen po neobičnim mjestima smiješne diplome stiže. A bavi se s razlogom nekim suđenjima i novinarima. To su oni. Uzgojili su i tip poltrona koji se kako poltronima i priliči okreno protiv njih. Onaj jedan milicionerski izvršilac sad kao protiv ovih prvih al uvijek za vlast. S masom dojavljivača od portirnica do ureda kojekakvih. Ona jedna muška blebetuša sa smiješnom školom i bizarnom biografijom bez pročitane stranice ako nije pravilnik za izvlačenje koristi i vlasti. Pa desetine njihovih seljaka raspoređenih na sve strane. U ministarstvu škola valjda najgluplja a najpokvarenija dosad pesona. A to nije mala šala u strašnoj konkurenciji. Mlado al ograničeno kolkogod pokvareno. Ona jedna budala iz opštinskog nakog sekretarijata školstva što potkožen grijeh ko da vuče. Ravaku al ne zbog onog već zbog ovog. Vlast tog mudrijaša i njegovih minderaša zbog vlasti. Zbog prevaspitavanja naroda. Nije još objašnjeno kako ni zašto sljedbenici mudrog kolebljivca ni tužbu odnosno zahtjev za reviziju za agresiju nisu uspjeli predat. A znali da taj neki bezveznjak ne može. Da ima način da se može. Pa o tom šutili i ništa poduzeli. Al zato slao u beograd da kaže da nije ništa s tom tužbom da satrapov nasljednik ne brine. Još nema objašnjanja. Možel tolka nesposobnost bit slučajna. Zaboravit će se valjda računaju. Smrt je zaborav. Al život pamćenje. Svega. Svih tih i svih onih lično gledanih svih tih godina. Onog samo po školama jada da ni istrebljenje nije čudo s takvim lopovima. Onaj jedan vazda nacionalno ugrožen ako mu se ne da da uzima hiljade na unošenju ručno slova u vord. Dernjo bi se ko pivara kako i priliči takvoj muškoj mahaluši ako se iko kompjuteru približi. To je njegovo mjesto bilo i alat za zamajavanje. On od tuđeg nediranja živi i kuće i vikendice gradi na račun sirotinje. Sakriven. Jedan isti joksim iz đekne. Brbljiv minhauzen oprezan prema higijeni što je i stolice telefone pegle krpe sapune šta je god stigo a stizo kući nosio nezasit hiljadama uzetim od tuđe nesreće. Svi oni što su sve nevidjeli svaki jad radi podržat da njima ne bude slučajno šta. Onaj jedan nepismen bijednik što kako kaže ne bi za svog oca kaznu platio al bi uzeo svašta. Jedan sindikalni hinjavac biblijskih razmjera s magisterijem od uslikanog printera u nekoj kopirnici tamo neđe. Jedan seljački unjkavac kom se gadilo djeci šta pomoć al platu prihvato gordo. Lako ih bilo predvidjet tako spremne na svašta al bi šteta bilo ne pomenut. Izvinjavam se samom sebi za svaku nepomenutu takvu pojavu al doće na red svaka kuja kolkogod beznačajno trajala. Za sav zamisliv i nezamisliv smiješanotužni jad spreman autobus likova. Gužva ko će gdje. Oko svake vlasti i mjesta za dijeljenje kolo spremnih na svašta. One redom bezveznjakuše seljanke histeruše papanke što za tuđe pare kvare tuđu djecu a ništa neće progovorit ako nije za interes lični jer ništa ni ne znaju. Sve one stotine ako ne i hiljade što su bile spremne kolektivnim tužbama vikendice gradit i aute plaćat zbog izmišljenih prava što je neka budala napisala a druga prihvatila u kolektivnom ugovoru dajući tuđe pare za svoju vlast. Nesreća našeg svijeta duboko je opravdanje i za lopovluk vlasti i bezveznih ljudi. Niko nije izuzet za nepostupanje neznanje bježanje. Dugački su vozovi takozvanih diplomiranih pravnika i amatera čitača zakona koji jedan drugog tužakaju oko kojekakvih statuta izvlačeći kakvu marku i poziciju al nijedan da tužbe za zvornik i slična mjesta izgura. A sudova na sve strane. Ima i jedan s posebnim moralni potrebama što se hvali da je stošezdesetšest prijava podnio. Lično. A nije pravnik već nešto kao onaj doušnički fakultet za iliječvoroviće onoidsz mu dalo. Nije ni plaćen za prijavljivanja. Doušnik iz uvjerenja. A evo ima i sistem gdje se takav od tuđeg rada i svoje gluposti tovi socijalom. Gada će ljudskog zadnjeg nestat. Mačka u liplju mršava al odmjerenog držanja. Ja svoje tijelo svoj jedini kapital dublje u hlad. Tako skoro u polusan. U trenu sna samo svijest da je ljeto. Dugo. Još je raspusta. Još vremena i snage.

dvadeset šestog jula dvijehiljadedvadesettreće

Damir Ovčina

Ovčina: Ko sam ti ja
Ovčina: Afrika
Ovčina: Polja trnja
Ovčina: Godine trnja
Ovčina: Dubina
Ovčina: Brdo orlova
Ovčina: Bosnaekspresom
Ovčina: Zlato
Ovčina: Patton
Ovčina: Djelić tebe
Ovčina: Boje zmaja
Ovčina: Danijela ozme
Ovčina: Galipolje
Ovčina: Ko je taj njegoš
Ovčina: Azov
Ovčina: CVII
Ovčina: Doba pleha
Ovčina: Šest za CVII