Vlada je jedina institucija s isključivom moći provođenja pravila društvenog ponašanja na nekoj teritoriji.
Trebaju li ljudi takvu instituciju i zašto?
Kako je čovjekov um njegov temeljni alat za preživljavanje, njegovo sredstvo stjecanja znanja potrebnog postupanju, osnovni uvjet koji sam um traži je sloboda mišljenja i djelovanja prema svojim razumnim procjenama. Ovo ne znači da čovjek mora živjeti sam i da je pusti otok najbolje okruženje. Ljudi crpe nemjerljive koristi iz međusobne saradnje. Društveno okruženje je najpogodnije za uspješno preživljavanje. Ali samo pod određenim uvjetima.
„Dvije velike vrijednosti povučene iz društvenog okruženja su znanje i trgovina. Čovjek je jedina vrsta koja umije prenositi i širiti znanje iz generacije u generaciju. Znanje potencijalno dostupno čovjeku veće je nego li ga iko može steći u trajanju jednog ljudskog života. Svako živ dobija nemjerljive koristi kroz znanje koje su drugi otkrili. Druga velika blagodat je podjela rada. Omogućava da se trud usmjeri u određeno polje djelovanja. Da se onda razmjenjuju proizvodi s ljudima izvještenim u drugim oblastima i poslovima. Ovakav način saradnje daje svima uključenim da ostvare veće znanje, vještine i učinkovitost nego da svako mora sve raditi na kakvom pustom otoku ili samoodrživoj farmi.“
„Ali ove vrle dobrobiti određuju, razgraničavaju i upućuju koja vrsta ljudi može biti korisna drugima i u kakvom tipu društva. Samo razumni, poduzetni, nezavisni ljudi u razumnom, poduzetnom, slobodnom društvu.“
Društvo koje pljačka proizvode truda pojedinca, ili ga porobljava, ili mu pokušava ograničiti slobodu misli, ili ga prisiljava da postupa protiv vlastite razumne prosudbe, zajednica koja stvara sukob između vlastitih uredbi i nezaustavljivih zahtjeva ljudske prirode nije, strogo gledano, društvo već banda držana na okupu institucionaliziranom vlašću nasilnika. Takvo društvo uništava sve vrednote koegzistencije, nema nikakvo opravdanje i predstavlja, ne izvor dobrobiti, nego najsmrtonosniju moguću prijetnju čovjekovom preživljavanju. Život na pustom otoku je sigurniji i nemjerljivo privlačniji nego preživljavanje u nacističkoj Njemačkoj ili sovjetskoj Rusiji.
Ako će ljudi živjeti u miroljubivom, stvaralačkom, razumnom društvu i sarađivati na zajedničko dobro, moraju prihvatiti temeljna načela bez kojih nema ni moralnog ni civiliziranog društva. To je princip individualnih prava.
Prepoznati i prihvatiti prava pojedinca znači prepoznati i prihvatiti uvjete koje traži čovjekova priroda za uspješno preživljavanje. Čovjekova prava mogu biti narušena samo primjenom fizičke sile. Isključivo čovjek čovjeku može uzeti život, porobiti ga, orobiti, zaustaviti u slijeđenju vlastitih ciljeva ili ga prisiliti da postupa protiv svojih razumnih prosudbi.
Preduvjet civiliziranog društva je zabrana sile u međuljudskim odnosima, odnosno uspostavljanje principa da, ako ljudi žele raditi jedni s drugima, to mogu samo razumom, razgovorom, uvjeravanjem i dobrovoljnim, nenasilnim sporazumom.
Neophodna konsekvenca čovjekovog prava na život je pravo na samoodbranu. U uljuđenoj zajednici sila može biti korištena samo kao odmazda prema onima koji su prvi posegnuli za njom. Svi razlozi koji čine posezanje za nasiljem zlom, pretvaraju uzvratnu upotrebu sile u moralni imperativ.
Ako neka „pacifistička“ društva zaniječu uzvratnu upotrebu sile, bila bi bespomoćno prepuštena na milost prvom banditu koji namjeri provoditi svoje. Takvo bi društvo postiglo suprotno od namjeravanog, umjesto odbacivanja zla, ohrabrilo bi ga i nagradilo. Ako ne osigura organiziranu zaštitu protiv sile, prisiljava svakog građanina da hoda naoružan, da pretvori kuću u tvrđavu, da upuca svakog stranca na svojim vratima ili da se pridruži nekakvoj skupini koja se bori protiv drugih grupa ustrojenih s istom svrhom zaštite. To dovodi do degeneraciju zajednice u vlast bandi, brutalne sile, u neprestani tribalni sukob prethistorijskih divljaka.
Fizička sila pa ni kao uzvratna opcija, ne može biti prepuštena građanima. Miroljubiva koegzistencija nemoguća je ako je čovjek pod stalnom prijetnjom nasilja koju neko može pokrenuti u svakom trenu. Bez obzira jesu li im namjere dobre ili zle, prosudbe razumne ili nerazumne, potaknute pravdom ili ignorancijom, predrasudama ili zlonamjernošću, upotreba sile ne može biti prepuštena proizvoljnim odlukama običnih stanovnika.
Predočite sebi, naprimjer, šta bi se desilo da nekom nestane novčanik pa taj namjeri pretražiti komšiluk a upadajući po kućama upuca prvog koji ga mrko pogleda uzevši taj mrk pogled kao dokaz krivice.
Uzvratna sila traži objektivnu vladavinu dokaza da ustanovi da je zločin stvarno počinjen i ko ga je počinio, jednako kao i objektivna pravila koja određuju kažnjavanje i primjenu procedura. Ljudi koji pokušavaju kazniti zločine bez toga svega su banda za linčovanje. Ako jedno društvo prepusti silu narodu van institucija, degenerirat će u nasilništvo, zakon linča i beskrajni niz krvavih privatnih osveta.
Ako fizička sila mora biti zabranjena u socijalnim odnosima, ljudi trebaju instituciju zaduženu za zaštitu svojih prava po objektivnom kodu pravila.
Ovo je zadatak vlasti, njen osnovni zadatak, njeno moralno opravdanje postojanja i razlog zašto ljudi trebaju vlast. Vlada je način stavljanja uzvratne upotrebe fizičke sile pod objektivnu kontrolu, pod razumno određene zakone.
Fundamentalna razlika između privatnog i postupanja vlasti, razlika temeljito zanemarivana i prikrivana danas, leži u činjenici da vlast drži zakonit monopol na upotrebu fizičke sile. I mora držati takav monopol jer je ona predstavnik suzdržanih i protivnik siledžijstvu pa baš iz tog razloga njena postupanja moraju biti strogo određena, razgraničena i propisana. Nikakav hir ni kapric ne mogu joj biti dozvoljeni. Vlast treba biti jedan bezlični robot sa zakonima kao jedinim pokrećućim motivom. Da bi društvo bilo slobodno, vlast mora biti strogo nadzirana.
Pod odgovarajućim društvenim poretkom građani su slobodni poduzimati šta žele sve dok ne narušavaju tuđa prava, a vladini zvaničnici su vezani zakonom u svakom službenom djelovanju. Obični građani mogu raditi sve osim zakonom zabranjenog a zvaničnici ništa osim zakonom dozvoljenog. Ovo znači potčinjavanje moći pravu. To je američki koncept „vlasti zakona a ne ljudi“.
Priroda zakona primjerenih slobodnom društvu i izvor autoriteta izvučeni su iz prirode i svrhe odgovarajuće vlasti. Temeljno načelo dato je u Deklaraciji o nezavisnosti: „za osiguravanje ovih individualnih prava, vlade su postavljene među ljude izvodeći svoju moć iz pristanka onih nad kojima se vlada…“
Kako je zaštita prava pojedinca jedina primjerena uloga vlade, to je i jedini opravdan predmet legislacije. Svi zakoni moraju biti utemeljeni na pravu individue i usmjereni na njenu zaštitu. Propisi imaju biti objektivni, nepristrano opravdani, ljudi moraju moći znati, prije poduzimanja ičega šta i zašto zakon zabranjuje, šta je krivično i kakva ih kazna može snaći.
Izvor autoriteta vlasti je „pristanak onih nad kojim se vlada“. Ovo znači da vlada nije gospodar nego sluga ili predstavnik građana. Nedvosmisleno znači da vlada kao takva nema nikakvih prava osim onih što joj ih građani dogovorno prepuštaju.
Postoji samo jedan temeljni princip na koji čovjek pristaje ako hoće živjeti u slobodnom, civiliziranom društvu. Princip odricanja od korištenja nasilja i prepuštanja vlastima svog prava na fizičku samoodbranu za uređenu, objektivnu, zakonom striktno definiranu primjenu. Ili, drugačije rečeno, mora pristati na odvajanje sile i hira, svačijeg pa i njegovog.
Šta se dešava u slučaju neslaganja dvojice ljudi oko nekog poslovnog poduzimanja u koji su zajednički uključeni? U slobodnom društvu ljudi nisu prisiljeni raditi jedni s drugim. Oni to rade dobrovoljno i, kad je vrijeme element tog dogovora, ugovorom. Ako je ugovor narušen proizvoljnom odlukom jedne strane, može prouzročiti katastrofalne finansijske štete drugom i oštećeni nekad ne može nadoknaditi štetu osim preuzimanjem imovine prekršitelja kao kompenzacije. Ali opet upotreba sile ne može biti prepuštena odluci običnog građanina. Sve ovo vodi prema jednoj od najvažnijih i najsloženijih uloga vlasti. To je da rješava sporove među građanima po objektivnim zakonima.
Kriminalci su izrazita manjina u svakom pa i poluciviliziranom društvu. Ali, zaštita i provođenja ugovora kroz građanske sudove je najkrucijalnija potreba miroljubivog društva. Bez toga civilizacija ne može biti razvijana ni održavana.
Čovjek ne može preživjeti, kao životinja, reagirajući u zadnji tren. Ljudi moraju postavljati ciljeve i dostizati ih kroz neki period. Računaju korake i potrebne postupke pa ih postepeno ostvaraju kroz cijeli život. Što je civilizacija naprednija i složenija, traži dugotrajnije postupanje pa su i dugotrajniji sporazumi i veća potreba za zaštitom ugovorenih odnosa.
Čak i primitivno društvo razmjene ne može funkcionirati ako dvojica dogovore razmjenu vreće krompira za košaru jaja pa onda onaj prvi uzevši jaja ne da krompir. Zamislite gdje bi ovakva hirovitost postupanja odvela u industrijskom društvu gdje se isporučuju milijarde dolara vrijedna dobra ili ugovaraju najmovi na devedeset devet godina.
Jednostrano narušavanje ugovora uključuje indirektnu primjenu sile. U suštini, jedna strana primi neko dobro, proizvod ili uslugu a onda odbije da plati i zadržava to upotrebom fizičke sile, pukim fizičkim posjedovanjem ali ne i pravom. Zadržava to primljeno bez pristanka vlasnika. Prevara uključuje sličnu neizravnu primjenu sile, to je sticanje materijalnih vrijednosti bez pristanka vlasnika pod lažnim namjerama i s lažnim obećanjima. Iznuđivanje je još jedna varijanta neizravne upotrebe sile, sadrži sticanje materijalnih vrijednosti bez razmjene već prijetnjom sile, nasilja, povrede.
Neka od ovih postupanja su vidno kriminalna. Druga, kao narušavanje ugovora, ne moraju biti kriminalno motivirana ali mogu biti potaknuta nerazumnošću i neodgovornošću. Treća mogu biti složene nedoumice s nekim pravednim elementima s obje strane. Ali, kakav god da je slučaj, mora biti predmet objektivno određenih zakona i razriješen kod nepristrasnog arbitra upućenog u zakon, kod sudije ili nekad porote.
Osvijestimo temeljni princip upravljanja pravdom u svim ovim slučajevima. To je načelo da čovjek ne može steći ničije vrijednosti bez volje tog drugog i, kao posljedica, da čovjekova prava ne mogu biti prepuštena na milost jednostranih odluka, proizvoljnih izbora, nerazumnosti, hirova drugog čovjeka.
Takva je, u suštini, prikladna uloga vlasti, da učini društveno postojanje mogućim zaštitom dobrobiti i spriječi zla koja mogu počiniti jedni drugima.
Odgovarajuće uloge vlasti spadaju u tri široke kategorije. Sve uključuju pitanje fizičke sile i zaštite prava pojedinca. To su policija da štiti od lopova i nasilnika, oružane snage da spriječe moguće okupatore i sudovi da onemoguće prevare i rješavaju sporove među građanima po objektivnim zakonima.
Ove tri kategorije uključuju dosta posljedičnih i izvedenih pitanja i njihova provedba u životu kroz specifičnu legislativu je izuzetno složena stvar. Pripada posebnom polju nauke. Filozofiji prava. Mnoge greške i neslaganja moguća su u provedbi, ali je važan temeljni princip. A to je da je namjena zakona i vlasti zaštita individualnih prava.
Danas je ovaj princip zaboravljen, zanemaren ili sakriven. Rezultat je sadašnje stanje svijeta s nazadovanje čovječanstva u bespravnu apsolutističku tiraniju, u primitivnu despotiju grube sile.
U nepromišljenom protestu protiv ovog trenda neki ljudi postavljaju pitanje je li vlada, kao zla po svojoj prirodi, uopće potrebna ili je anarhija idealan društveni poredak. Anarhija kao politički koncept je naivna zamisao i napuhana apstrakcija. Zbog svih gore navedenih razloga, društvo bez organizirane vlasti postaje meta prvog razbojnika koji bi došao i isprovocirao haos ratova bandi. Ali, mogućnost ljudske nemoralnosti nije jedini prigovor anarhiji. Čak ni društva čiji bi svaki član bio potpuno razuman i bezgrešno moralan, ne bi funkcionirala u anarhiji. Potrebni su objektivni zakoni i arbitar za sva pa i iskrena neslaganja među ljudima. To čini neophodnim vlast.
Skorašnje inačica anarhističke teorije koja zbunjuje neke mlađe zagovornike slobode, čudan je apsurd nazvan „konkurencijske vlade“. Usvajajući temeljni postulat svih modernih državista koji ne vide razliku između uloga vlasti i industrije, između sile i proizvodnje, koji zagovaraju državno vlasništvo nad preduzećima i kontrolu nad poslovanjem, zagovornici tih nekakvih konkurencijskih vlada okreću istu stvar naopako ponavljajući da, kad je takmičenje već tako blagotvorno za privredu, treba biti uvedeno i za vlast. Namjesto jedne, monopolističke vlade, kažu, trebalo bi imati neki broj vlada na nekom području koje međusobno konkuriraju za naklonost građana. Ovi, biva, biraju sebi jednu od tih vlada.
Sjetimo se da je prisilno uzdržavanje ljudi od sile jedina prikladna uloga vlasti. Zapitajte se šta bi konkurencija u prisilnom suzdržavanju značila. Ova se teorija ne može nazvati protivrječnošću u terminima jer se tu očigledno radi o nemogućnosti razumijevanja termina konkurencije i vlasti. Niti se može nazvati nekakvim apstrakcijama jer je lišena svakog kontakta i reference na stvarnost pa ne može biti nikako ni konkretizirana, ni ugrubo ni približno. Jedna će ilustracija biti dovoljna. Zamislimo gospodina Smitha kao klijenta neke Vlade A. Posumnja on jednog dana da ga je pokrao susjed mu prvi, gospodin Jones. Inače mušterija Vlade B. Patrola Policije A pravo kući gospodina Jonesa. Tamo na vratima patrola Policije B. Nije, kažu, Jones taj lopov. A ni ne priznaje autoritet te Vlade A. Dalje zamišljajte sami.
Evolucija koncepta vlasti ima dugu, krivudavu historiju. Neki proplamsaji primjerene uloge vlasti su postojali, čini se, u svakoj organiziranoj ljudskoj zajednici. Pokazivalo se to u takvim pitanjima kakvo je priznavanje neke implicitne, često nepostojeće razlike između vlasti i razbojničke bande, neka aura poštovanja i moralnog autoriteta davanog vlasti kao čuvaru „zakona i reda“. Činjenica je da su i najpokvareniji tipovi vlasti smatrali potrebnim održavati nešto slično redu i neku pretenziju pravde makar samo rutinom i tradicijom, da su tražili neko opravdanje svoje vlasti, mistične ili društvene prirode. Tako su i francuski apsolutistički monarsi prizivali Sveto pravo kraljeva a sovjetski diktatori trošili bogatstva na propagandu da se opravdaju u očima porobljenih.
U povijesti čovječanstva razumijevanje odgovarajuće uloge vlasti je vrlo skorašnje dostignuće, samo dvjesto godina staro. Datira od očeva osnivača i američke revolucije. Ne samo da su oni razumjeli prirodu i potrebe slobodnog društva već su i izumili alate da to prevedu u stvarnost. Slobodno društvo, kao i svaki drugi čovjekov proizvod, ne može slučajno biti postignuto pukim željama ni dobrim namjerama vladara. Složeni pravni sistem, utemeljen na objektivno valjanim načelima, potreban je da bi stvorio i očuvao slobodno društvo. To je poredak nezavisan od moralnog karaktera, namjera i motiva nekog zvaničnika. Sistem je to koji ne daje priliku niti ostavlja pukotine kroz koje bi se provukla tiranija.
Američki sistem provjera i ravnoteže, teže i protivteže, jedno je takvo dostignuće. I iako su neke pukotine pogodne za razvoj državizma ostale u ustavu, neusporedivo dostignuće je koncept ustava kao sredstva ograničavanja i suzbijanja moći vlade.
Danas kad su orkestrirani napori usmjereni na uništenje ovog koncepta, ne može biti prečesto ponavljano da je ustav ograničenje vlasti a ne običnih ljudi. Ne propisuje ponašanja građana nego vlasti. To nije povelja za moć vlade nego zaštite ljudi od vlasti.
Sada razmotrimo razmjere moralne i političke inverzije u današnjem prevlađujućem pogledu na vlast. Umjesto uloge zaštitnika prava ljudi, njihov je najopasniji prekršitelj. Umjesto bdijenja nad slobodom, vlade provode ropstvo. Namjesto zaštite građana od nasilja, nerijetko potiču nasilje i prinudu kako im padne na pamet. Umjesto služenja kao instrument objektivnosti u međuljudskim odnosima, potiču smrtonosnu, podzemnu vladavinu straha i nesigurnosti neobjektivnim zakonima čije je proizvoljno tumačenje prepušteno slučajnim birokratima. Namjesto zaštite od povreda i hirova otimaju za sebe moć neograničenog hira tako da se brzo približavamo stanju ultimativne inverzije, stanju gdje vlast može sve, ali građani moraju postupati po dozvoli. A to je stanje najmračnijih perioda ljudske povijest, vlast brutalne sile.
Često se primjećuje da čovječanstvo unatoč ogromnom materijalnom razvoju, nije dostiglo uporediv nivo moralnog napretka. Ovu opasku nerijetko prate pesimistički zaključci o čovjekovoj prirodi. Istina je da je moralno stanje čovječanstva sramotno nisko. Ali, ako uzmemo u obzir monstruoznu moralnu inverziju vlasti i vlada što ju je omogućio altruističkokolektivistički moral pod kojim je ljudski rod živio ogroman dio povijesti, lako se pitati kako je čovjek uspio održati išta slično civilizaciji i koji ga je neuništiv trag samopouzdanja održao da hoda na dvije noge.
Također se počinje jasnije vidjeti priroda političkih principa koji se moraju prihvatiti i zastupati kao dio borbe za čovjekovu intelektualnu renesansu.