Ove sedmice Zemaljski muzej BiH napunio je 134 godine...
Prije nekih petnaestak godina tražio sam za jedan svoj naučni članak iz lingvistike tekst objavljen u novinama „Bosnische Post“, koje su u Sarajevu izlazile skoro sve vrijeme austrougarske okupacije i aneksije. Tekst, koji je taksativno pobrojao internacionalne, „zapadne“, riječi koje su ušle u upotrebu u Bosni i Hercegovini od okupacije 1878. godine, trebao je biti povod za kraći naučni osvrt o internacionalizaciji i razvoju bosanskoga jezičkog blaga u prvim godinama austrougarske vladavine. Kako sam već tada živio u Beču, mislio sam da ću do traženoga izdanja „Bosnische Post“ najlakše doći u biblioteci Univerziteta u Beču ili Nacionalnoj biblioteci. No, bezmalo sam ostao razočaran kada sam vidio da moja potraga u obje biblioteke nije urodila plodom.
I gotovo bih odustao od pisanja članka da mi neko nije rekao da pokušam u biblioteci Zemaljskog muzeja u Sarajevu. U to vrijeme Muzej je radio, ali u medijima je uveliko prenošena slika o teškom stanju u kojem se nalazi, isključenom grijanju, neriješenom pravnom statusu, eksponatima koji su u opasnosti… Uputio sam se do zgrade na Marijin Dvoru, popeo do biblioteke. Bibliotekarki sam rekao šta tražim, a ona se nedugo zatim vratila upravo s onim brojem novina za kojim sam prethodno bezupješno tragao. Ono što nisam našao u Beču, dobio sam u biblioteci ustanove koju su u to vrijeme, čini se, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini svi htjeli zaboraviti. Ušao sam u prostoriju čitaonice, bila je zima, u zgradi nije bilo grijanja. A čitaonica – činilo se kao da je vrijeme Monarhije u njoj stalo. Masivni namještaj s početka 20. stoljeća – crni stolovi presvučeni kožom, rolo ormari, bibliotečke vitrine i raskošna visoka kaljeva peć podsjećali su na vrijeme kada je Zemaljski muzej osnovan kao prestižna i najstarija naučno-istraživačka ustanova u Bosni i Hercegovini koja se trebala baviti arheološkim, prirodnjačkim i etnološkim nasljeđem zemlje i regiona. Zemaljski muzej bio je tada snažna karika u kolonijalnoj politici emancipacije Balkana i njegovoga privlačenja Srednjoj Evropi koju je gorljivo provodio Bečki dvor. Za prvog direktora postavljen je te 1888. godine Kosta Hörmann, čovjek od povjerenja austrougarske Zemaljske vlade. Dovoljno je pogledati svečanu mermernu ploču na njemačkom i “bosanskom zemaljskom jeziku” koja je u predvorju postavljena prilikom otvaranja sadašnjeg kompleksa na Marijin Dvoru 1913. godine: i dan danas ovaj prostor odiše duhom stare Monarhije – kako po svojoj graditeljskoj cjelini i osnovnoj organizaciji, tako i po brojnom inventaru i namještaju koji se sačuvao kroz burno 20. stoljeće i tri rata koja su zadesila Bosnu i Hercegovinu i njezin glavni grad.
U isto vrijeme ne postoji gotovo nijedna institucija na kojoj se bolje oslikava sve bogatstvo i sav usud bosanskohercegovačke prošlosti i sadašnjosti. O vrijednosti zbirki i značaju istraživačkog rada koji od osnivanja pa do danas nikada nije prekinut, napisano je mnogo. O nevoljama koje su zadesile ovu ustanovu od završetka rata i koje su kulminirale njegovim zatvaranjem 2012. godine usljed neriješenog pravnog statusa Muzeja i uskraćivanja sufinansiranja državnog Ministarstva civilnih poslova također znamo sve. Nepune tri godine nakon zatvaranja Muzej je otvoren u septembru 2015. godine, između ostaloga i zahvaljujući građanskoj akciji „Ja sam muzej“ koja je u prvom redu htjela skrenuti pažnju na nemoguć položaj radnika ove tada umiruće ustanove. Od 2015. kreću, ipak, bolji dani. Uz privremeno finansiranje, doduše s još neriješenim statusom, te pomoći i projektima međunarodnih institucija i ambasada Zemaljski muzej uspio je očuvati svoje zbirke i nastaviti se baviti istraživačkim radom. Nedavno je poslije višegodišnje rekonstrukcije otvoren prethistorijski trakt, a trenutno se obnavlja i etnološko odjeljenje. Najnoviji sporazum s Vladom Kantona Sarajevo koji će ovoj ustanovi dati i dodatnu funkciju naučne baze Univerziteta u Sarajevu najavljuje se optimistično kao dugoročni spas u konačnom rješavanju statusa muzeja nakon 30 godina ratne i poratne agonije.
I dok najstarija naučna i muzeološka institucija u zemlji čeka svoju integraciju u strukture Univerziteta u Sarajevu, pred njom je i još jedan izazov. Kako svoje funduse i potencijal predstaviti generacijama koje dolaze i unaprijediti svoje mjesto u topografiji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ali i u digitalnom svijetu koji iz godine u godinu sve više dominira životima ljudi. Mnogi stanovnici Sarajeva Zemaljski muzej su u teškim godinama nakon rata gotovo izbrisali iz svojih koordinata u gradu: pored ove zgrade uglavnom prolaze, ali u nju ne ulaze. Klasični nacionalni muzeji u evropskim zemljama morali su proći jednu vrstu rekontekstualizacije i preispitivanja svoje uloge u društvima čiju historiju i kulturu prikazuju kako bi privukli što već broj redovnih posjetilaca. Ovaj zadatak čeka i Zemaljski muzej: na njegovom je menadžmentu da ogromni potencijal ove institucije i njen značaj dopru do svih zainteresiranih u zemlji u kojoj su obrazovanje i nauka devalvirani, a povjerenje u kvalitet domaćih institucija gotovo nikakvo. No, istovremeno je i zadatak svih nas da odlaske ne samo u ovaj, već i u ostale muzeje u Sarajevu pretvorimo u redovne rituale.
Iskustva iz razvijenih evropskih zemalja govore nam da ljudi uz povoljne godišnje ili članske karte muzeje posjećuju češće, a u njima se zadržavaju kraće. To znači da obimne i vrijedne izložbe i kolekcije obilaze više puta. Uz to posjetu izložbama i stalnim postavkama kombiniraju s drugim privlačnim sadržajima u muzejima. Tako, recimo, poznati bečki KHM ispod svoje centralne kupole ima jednu od možda najluksuznijih tradicionalnih kafana u austrijskoj prijestolnici. U londonskoj galeriji Tate opet ćete naći café s možda najljepšim pogledom na rijeku Temzu i londonski City. Muzej grada Beča, koji se upravo renovira iz temelja, već reklamira panoramski café restoran na vrhu zgrade kao poseban doživljaj. A tu su i radionice, kursevi i ture za djecu i odrasle i mnogi drugi sadržaji koji muzeje u ovom i drugim evropskim gradovima čine omiljenim mjestima za posjetu cijelih porodica – posebno vikendom.
Mnoge od ovih sadržaja sarajevski Zemaljski muzej (još) nema, no ono što ima su neprocjenjivo vrijedne kolekcije, jedinstven botanički vrt, duga tradicija i ugled koji odolijevaju svim apsurdima u kojima živi Bosna i Hercegovina. Razmislite stoga kada ste posljednji put bili u ovome (ili nekom drugom) sarajevskom muzeju. I naviknite se da češće odete do njih.