Davne 1914. godine tri njemačko-švicarska ekspresionista Paul Klee, August Macke i Louis Moilliet posjetili su Tunis. Ovo višednevno putovanje na kojem su posjetili grad Tunis, živopisno bijelo-plavo selo Sidi Bou Said, te gradove Hamamet i Kairuan toliko snažno su utjecali na njihov umjetnički izražaj i transformaciju evropskog ekspresionizma u apstraktnu umjetnost da se ovaj Put u Tunis (njem. „Die Tunisreise“) smatra jednim od ključnih događaja historije umjetnosti 20. stoljeća.
Tunis je danas zemlja koju većina međunarodnih turista poznaje kroz paušalne paket-aranžmane za povoljno ljetovanje u mjestima uz obalu Mediterana – Susa (Sousse), Monastir, Hamamet, Džerba su geografski pojmovi koji se najčešće sreću u ovim ponudama. Čini se i da je turistička branša u ovoj sjevernoafričkoj zemlji uglavnom usmjerena na grupni aranžmanski turizam. Individualni posjetioci sreću se rjeđe.
Trenutno se Tunis budi iz turističkog sna. Kao zemlja u kojoj je počelo Arapsko proljeće 2011, dugo godina vrijedila je kao putokaz u uspostavljanju demokratije i pluralizma u većinskim islamskim društvima. No, kako to obično biva u zemljama s krhkom demokratskom tradicijom, i ovdje je previše slobode za sobom donijelo porast ekstremizma i terorizma. Napad islamista na Nacionalni muzej Bardo u glavnom gradu Tunisu u martu 2015. odnio je živote 21 osobe, od toga su 17 bili strani turisti. Muzej Bardo obavezna je stanica svih posjetilaca grada Tunisa jer čuva neke od najznačajnijih primjeraka rimskih mozaika na svijetu. Krajem juna iste godine teroristi su na plaži u gradu Susi usmrtili 38 turista. Ovi napadi bacili su turizam zemlje na koljena, strani gosti prestali su dolaziti, a ionako siromašna država pretrpjela je dodatni ekonomski udarac.
Danas kada se turizam vraća u zemlju, mnogi značajni objekti su i dalje pod jakom prismotrom policije. Sigurnosna situacija je već niz godina dobra, no država se i dalje bori s velikim ekonomskim problemima, i to je vidljivo skoro na svakom koraku. Većini mladih ljudi koji ne uspiju otići u Italiju, Francusku, a u zadnje vrijeme sve češće i Kanadu, glavni san je pronaći posao u nekoj od službi prenapuhanog državnog aparata. Šetajući ulicama glavnog grada Tunisa u oči upadaju mnoge tuniške zastave – sve se one vihore sa zdanja brojnih ministarstava, službi, sudova, komisija… I što je više administracije i birokratije, to državni aparat i sistem funkcioniraju lošije. Tako državne željeznice Tunisa nisu u stanju objaviti aktuelan red vožnje na stanici pa će vam se dogoditi da voz za koji ste našli da polazi u određeno vrijeme bude odgođen bez obrazloženja ili zamjene. To što se dvostruko veći broj ljudi čekati sljedeći voz, službu državnih željeznica neće spriječiti da pošalje kratku kompoziciju u kojoj ćete se zgnječeni satima voziti do odredišta. U isto vrijeme, na glavni tuniški aerodrom Tunis-Carthage ulazi se tamo gdje piše „dolasci“, dok je ulaz „odlasci“ misteriozno zaključan. Ipak, ljudi vas ovdje najčešće dočekuju s osmijehom, ljubaznošću i gostoprimstvom. I pored nezavidne ekonomske situacije, Tunižani nisu skloni varanju niti vam nude svoju robu u bazarima po basnoslovnim cijenama očekujući beskrajno cjenkanje, koje je ovdje itekako dio kulture, ali se upražnjava s mjerom…
Da danas Tunižani jedva sastavljaju kraj s krajem, pokazuju i brda kineske jeftine robe koja je preplavila stare bazare njihovih gradova. Dok je Maroko svoje bazare i sukove u Marakešu i Fesu uspio ispuniti domaćom robom, začinima i ručnim radovima, Tunižanima to za sada uspijeva samo djelomično – iako su tepisi, keramika i ostali domaći proizvodi ručne izrade ovdje isto tako fascinantni kao i u Maroku. Još jedan dokaz da je Tunisu potrebno još vremena kako bi privukao odgovarajuću turističku klijentelu.
A kada je riječ o fascinaciji – Tunis je nudi napretek. Historijski i kulturno ova mediteranska zemlja je spoj berberskog, punskog, rimskog, arapskog, osmanskog te francuskog i italijanskog utjecaja. Možda je to najprije vidljivo na munarama tuniških džamija. Dok su u Maroku munare gotovo uvijek tipično magrepske, u Tunisu su kombinacija magrepsko-andaluzijskog i osmanskog stila. Naime, od 16. stoljeća Osmanlije vladaju Tunisom i to je vidljivo ne samo na džamijama, već i na medresama i palačama. Oblik lukova, ornamenti, floralni motivi na keramici… Otprilike u isto vrijeme u ove krajeve stižu i andaluzijski muslimani i Jevreji koji pod pritiskom rekonkviste moraju napustiti Španiju. I tu počinje priča o mojoj prvoj želji u Tunisu.
Čitajući o magrepskoj kulturi poželio sam doći u tuniški grad Testur (Testour) koji čuva jedinstvenu munaru lokalne centralne džamije. Testur su u 16. stoljeću osnovali andaluzijski muslimani i Jevreji donijevši sa sobom običaje i način života iz Španije. U to vrijeme izgradili su munaru na kojoj – posve neuobičajeno za muslimanski svijet – stoji sat. I to posve neobičan: ovaj sat, naime, pokazuje vrijeme unatrag. Jesu li tadašnji graditelji ovog vjerskog objekta bili toliko nostalgični za svojom iberijskom domovinom koju su napustili pa su tako željeli vratiti vrijeme, teško je sa sigurnošću reći. Treći kuriozitet su Davidove zvijezde koje krase tri od četiri strane četvrtaste munare čiji su oblik i keramički ukrasi izraz mudéjar-stila kakav se danas može vidjeti još samo u onim dijelovima Španije u kojima su nakon rekonkviste muslimanski neimari gradili ili pomagali gradnju kršćanskih crkava ili palača. Testur je i grad sira – brojni sirari na lokalnoj tržnici nudit će vam da probate različite vrste sireva koji vas okusom i oblikom neodoljivo podsjećaju na evropske.
Nevjerovatni spoj kultura u Tunisu vidljiv je još od antičkog vremena – na ostacima uništene drevne Kartagine Rimljani su zamijenili Pune, a u ranom srednjem vijeku ovaj prostor dolazi pod utjecaj islama i prvih islamskih dinastija. Nigdje ovaj prijelaz iz antičkog u srednjovjekovno-islamsko vrijeme nije tako vidljiv kao u drevnom i svetom Kairuanu. Osnovale su ga Emevije oko 670. godine kao stratešku tačku za dalje islamsko osvajanje Sjeverne Afrike. Kairuan se smatra četvrtim gradom po značaju u islamu – odmah nakon Meke, Medine i Jerusalema. Stara legenda kaže da sedam puta hodočastiti Kairuan je kao jednom otići na hadž u Meku. Na ovu opasku stari čuvar Velike džamije nazvane po Ukbi Ibn Nafiju, nastale u vrijeme osnutka grada u 7. stoljeću, odmahuje rukom. Posjeta Kairuanu, njegovoj magičnoj Velikoj džamiji i medresama bila je moja druga tuniška želja. Ovdje stoji jedna od najstarijih islamskih bogomolja na svijetu, na njoj se prvi put javlja karakteristični potkovičasti luk, simbol magrepske arhitekture, dok je njena masivna munara iz devetog vijeka služila kao model za izgradnju svih ostalih munara na Magrebu i u islamskoj Španiji. Svojim robusnim izgledom, gotovo bez bilo kakvih ukrasa, džamija podsjeća na drevnu utvrdu. Kao i u drugim džamijama iz ranoislamskog perioda, poput glavne džamije Zituna u gradu Tunisu ili u glavne džamije u Susi, stubovi u unutrašnjosti i u haremu su antički – doneseni između ostaloga i iz ruševina Kartagine. Kakav genijalan primjer ranog cirkularnog graditeljstva!
Čuvši da sam iz Bosne, stari čuvar kairuanske džamije mi se blago naklonio stavivši ruku na srce, odveo me da mi pokaže jedan antički mermerni stub u džamiji na kojemu je isklesano Božije ime. „Osamnaest godina služim ovoj džamiji, proučite dovu za mene!“, reče mi uz blagi osmijeh na odličnom engleskom. Učtivost i gostoprimstvo Tunižana su pored fascinantne historije i arhitekture možda i najljepša uspomena koja se može ponijeti iz ove zemlje. „Mi Tunižani uvijek smo na strani slabijeg“, kaže nam jedan vozač prisjećajući se protesta u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu i trenutnih demonstracija širom Tunisa protiv ubijanja u Gazi. „Bili smo bolesni od tuge za onim što se događalo u Bosni“, reći će nam gospodin Muhamed, vlasnik pansiona smještenog u tradicionalnoj kući (dar) u tuniškoj medini. Ipak, najviše Tunižana Bosnu poznaje preko njihove muzičke legende Lotfija Bušnaka (Lotfi Bouchnak), kako mu i samo prezime kaže, porijeklom Bošnjaka. Bušnaka nazivaju i tuniškim Pavarottijem, a danas spada u među najpriznatije interpretatore arapskog govornog područja. Neka stihovi njegovog Omaža Sarajevu, koji je napisao u toku opsade, zaokruže priču o dvije želje iz Tunisa, zemlje čija ljepota daleko prelazi ponude za povoljne paket-aranžmane na pješčanoj plaži:
Sarajevo, koliko vremena mora još proći
Koliko još mora proći
Koliko puta moramo još umrijeti
Kako bi se vratio život, vratio život…