Srest ćemo ga od Španije preko Magreba do Damaska, i Sarajeva. Čini se da ni jedan arhitektonski elemenat nije ostavio takvoga traga u islamskoj arhitekturi kao potkovičasti luk.
Sunce je već zašlo za horizont; samo što narandžaste zrake daju posljednju svjetlost večernjem nebu prošaranom rijetkim oblacima. S drevne džamije Kutubije u srcu Marakeša mujezin uči akšamski ezan. Svi ulazi u prostranu džamiju, biser maurske arhitekture iz 12. stoljeća, širom su otvoreni; vjernici se okupljaju na večernju molitvu. Već letimičan pogled na ulaze i unutrašnjost odaje utisak savršene geometrije koju uvijek zaokružuje jedan te isti arhitektonski elemenat: potkovičasti luk.
Gdje god da se nađete u Maroku, ovaj luk će vas vjerno pratiti: od raskošnih džamija i medresa iz 14. stoljeća, preko marokanskih tradicionalnih gradskih kuća – rijada i darova – gradskih česmi i zasvođenih bazara, pa do sasvim običnih ulaza i prozora na kućama i radnjama. Potkovičasti luk zaštitni je znak – srce i duša – maurske arhitekture, koja se formirala od osmoga stoljeća u islamskoj Španiji i Magrebu, poglavito u Maroku. Građevine koje sadrže ovaj luk na ulazima, prozorima i trijemovima i danas plijene divljenje i uzdahe miliona posjetilaca: od Alhambre u Granadi, Alcázara u Sevilli ili Mezquite u Córdobi, pa do Univerziteta Al-Qarawiyyin ili medrese Bou Inania u Fesu, medrese Ben Youssef te palače Badi u Marakešu ili džamije u gradu Kairouanu u Tunisu.
Medresa Bou Inania, 14. stoljeće, Fes
Palača Badi, Marakeš
Unutrašnjost džamije Al-Qarawiyyin, Fes
Korijeni ovoga arhitektonskog elementa nisu, međutim, islamski. Osvajanjem Iberijskoga poluotoka u osmom stoljeću Arapi i islamizirani Berberi zatekli su rani oblik potkovičastoga luka kod Vizigota, koji su vladali Iberijskim poluotokom prije muslimanskih osvajanja. O tome svjedoče i vizigotske crkve iz sedmoga stoljeća poput crkve San Juan de Baños, iz grada Palencije u blizini španskoga Valladolida.
Islamski svijet je vrlo brzo preuzeo ovaj arhitektonski oblik: već u osmom stoljeću pojavljuje se u poznatoj Umajadskoj džamiji u Damasku, ili u palači Ukhaidir u Iraku – Umajadski kalifat tada se protezao od Arabije do Iberijskog poluotoka. U narednim stoljećima potkovičasti luk usavršit će maurski graditelji, a njihovo neimarstvo stvorit će neke od najljepših građevina u historiji svijeta. Interesantna je činjenica da će Pedro I, kršćanski kralj Kastilje i Leóna, stotinu godina nakon rekonkviste Seville zovnuti muslimanske graditelje iz Granade da mu podignu kraljevsku palaču, već spomenuti Alcázar. S druge strane, islamsku arhitekturu Al-Andalusa i potkovičasti luk preuzet će i kršćani u ostatku Iberijskog poluotoka, a najbolji svjedok ovome je razvoj takozvanog mudéjar stila u španskim pokrajinama koje su kršćani ponovno počeli zauzimati u vrijeme rekonkviste. Danas se najviše građevina u mudéjar stilu nalazi u španskim pokrajinama Aragón, Kastilja i León te u Toledu.
U Maroku i Sjevernoj Africi potkovičasti luk nastavio je živjeti i nakon pada Granadskoga emirata 1492. godine, koji je bio posljednje muslimansko kraljevstvo na tlu današnje Španije. Većina tadašnjih muslimana muhadžera iz Andaluzije našla je svoj novi dom na sjeveru Maroka i Alžira, gdje i dan-danas njihove porodice ljubomorno čuvaju svoje andaluzijsko porijeklo i običaje koje su donijeli s Iberijskog poluotoka. Potkovičasti luk je u Sjevernoj Africi dobio, osim arhitektonskog, i mistično značenje: ovdje se, naime, vjeruje da upravo ovaj luk štiti od uroka. Možda baš ta činjenica i objašnjava sveprisutnost ovoga arhitektonskoga elementa u marokanskom graditeljstvu.
I što više posmatrate savršenu geometriju maurskih građevina krunisanu potkovičastim lukom, to vas ova forma sve više zadivljuje. To ponajbolje znaju Marokanci jer je se nisu odrekli do dana današnjeg. Najbolji primjer za to je raskošna savremena Džamija Hasana II na obali Atlantskog okeana u Casablanci, druga najveća u Africi i peta najveća na svijetu, podignuta početkom 1990-ih. I ovdje potkovičasti luk igra jednu od ključnih dekorativnih uloga, nastavljajući tako tradiciju maurske arhitekture, koja je možda jedan od najboljih primjera neraskidive povezanosti i međusobnog kulturnoga utjecaja muslimanskog, jevrejskog i kršćanskog svijeta.
Džamija Hasana II, Casablanca
Mezquita, Córdoba
A onaj kojem su Andaluzija i Maroko daleko, savršenstvu potkovičastoga luka može se diviti i u Sarajevu; na primjer, na galerijama i pročelju Vijećnice, ili Islamskog teološkog fakulteta, nekadašnje Šerijatsko-sudačke škole. Ovaj su luk nama u Bosnu i Hercegovinu donijeli austrougarski arhitekti, koji su – razvivši bosansku varijantu pseudomaurskog stila – kao uzore uzimali arhitektonske elemente iz islamske Španije i mamelučkoga Kaira.
Plava kapija (Bab Boujloud), Fes
Rijad Dar el Qadi, Marakeš
Kraljevska palača, Rabat