foto: Dženat Dreković/NOMAD

Memić: Usud društvenih mreža

Bečka pošta

Socijalne mreže postale su posljednjih godina masovne platforme za informiranje, dijeljenje infomacija, razmjenu mišljenja, ali i mjesta gdje se provodi slobodno vrijeme. No, ova virtuelna mjesta susreta nisu samo to – u međuvremenu su Facebook, X (Twitter), Instagram, TikTok i ostali postala mjesta huškanja, lažnih ili polovičnih informacija, internetske ovisnosti, mjesta na kojima se ljudi zastrašuju ili im se otvoreno prijeti. Jesu li socijalne mreže obogatile javno mnijenje? Čini se da odgovor na ovo pitanje nikada nije bio teži.

Prvo smo otkrili Facebook – svojim prvim postovima na ovoj platformi htjeli smo uhvatiti svaki djelić svakodnevnice, počesto pisali potpuno beznačajne statuse. U međuvremenu, Facebook je za mlađe korisnike postao spora, statična i dosadna platforma, a onima malo starijim uglavnom služi kao mjesto na čijem mesindžeru se mogu dopisivati s prijateljima širom svijeta. Facebook svoju svrhu upotpunjava i kao mjesto bezbrojnih grupa i kanal na kojem medijske kuće plasiraju svoje članke – jer ovo je danas jedan od najvažnijih alata kojim čitaoci dospijevaju na stranice klasičnih medija.

Dug staž među socijalnim medijima ima i X ili nekadašnji Twitter. Otkad ga je preuzeo (blago rečeno) kontroverzni milijarder Elon Musk, ova platforma nalazi se u slobodnom padu. Promijenjeni algoritmi, gomile trolova i naloga koji prenose lažne informacije ili najcrnju propagandu preplavile su ovu društvenu mrežu, nekada poznatu uglavnom kao mjesto okupljanja novinara i eksperata. Zaista, u mome vlastitom stažu na socijalnim medijima Twitter je možda imao i najvažniju ulogu – preko njega sam upoznao desetine kolega novinara ili stručnjaka za Balkan, Srednju Evropu i lingvistiku, oblasti koje su i mene zaokupljale, kako poslovno, tako i privatno. Iz ovih kontakata na Twitteru u međuvremenu se rodilo i nekoliko pravih prijateljstava.

No, ove prednosti X-a tope se sve više pred navalom propagande koja je posebno izražena u aktuelnom vremenu ratova. Moja „lajna“ odjednom je preplavljena postovima naloga koji imaju šestocifreni broj pratilaca i plavu kvačicu koja je Muskovim odlukama od verifikovanog tek postala signal plaćenoga naloga. Put širenju lažnih vijesti i obmana širom je otvoren, sve više ljudi zbog kojih se dolazilo na Twitter napušta ovu mrežu. Alternative poput Blueskyja, ma kako obećavajuće izgledale, ne omogućuju još ni izbliza promet i interakciju koja bi bila atraktivna za masovno korištenje. Količina alternativnih informacija i opasne propagande na TikToku čak je i više zabrinjavajuća od one na X-u. Razvoj socijalnih mreža stavlja informacijsko društvo, a posebno medije pred izazove na koje još nisu pronađeni odgovori.

S jedne strane, pojava ovih medija osigurala je potrebnu raznovrsnost u proizvodnji i konzumiranju informacija, koje su do tada bile u domenu konvencionalnih medija, a koji su se opet nalazili u rukama ograničenog broja privilegovanih osoba (izdavači, urednici, novinari). I kako je proizvodnju i plasman informacija bilo potrebno (i korisno) otvoriti za šire mase, tako je vremenom postalo jasno da mnogi „novi“ proizvođači medijskog sadržaja baš i nemaju interesa za objektivnim informiranjem, već se počesto radi o neprovjerenim vijestima, propagandi i teorijama zavjera.

Socijalni mediji stvorili su kod mnogih korisnika osjećaj da je njihovo mišljenje relevatno – statusi i komentari stoje na raspolaganju svima. I ma koliko se administracije društvenih mreža trudile da kontroliraju sadržaje, već je sada jasno da im to ne polazi za rukom. Barem ne onoliko koliko je potrebno. Svima onima koji socijalne medije koriste redovno u svrhu širenja stavova, mišljenja i informacija odavno je jasno da velika većina ljudi ove platforme ne posjećuje da bi ušli u produktivni dijalog i korigovali ili eventualno promijenili svoja uvjerenja, već da bi ih nametnuli drugima. Svrha diskusije na socijalnim mrežama sve više gubi smisao usljed navale (često) anonimnih trolova koji su najmanje zainteresovani za kulturu dijaloga. Usljed toga većina na društvenim mrežama traži svoje ideološke mjehure (bubbles) – pratioce sličnih ili istih uvjerenja. A to ne doprinosi širenju perspektive i pluralnosti mišljenja.

Čini se da je dvije decenije nakon pojave ovih društvenih mreža potreba za kritičkim, nezavisnim i profesionalnim novinarstvom veća nego ikad. No, realnost su mediji koji se jedan za drugim gase jer prihodi od oglašavanja konstantno padaju. Za to vrijeme veliki internetski koncerni poput Googlea ili Amazona beru finansijski kajmak, dok kompanije izgrađuju vlastite informacijske kanale i šire odjele za korporativne komunikacije – opet na socijalnim medijima koji od isprva dobrodošle dopune sve više postaju grobari konvencionalnih medija. Rezultat je sve, samo ne dobar: sve je manje investigativnog i kritičkog, a sve više „PR-ovskog“ novinarstva ili portala koji u borbi za svaki klik ruše osnovne postulate vlastite profesije. Da ovakva medijska dekadencija može dostići i zabrinjavajuće razmjere, pokazuje nam situacija u Bosni i Hercegovini. U našoj zemlji gotovo da i ne postoji veliki dnevni informativni portal koji se ne služi senzacionalizmom ili očiglednim „clickbaitingom“ kako bi pridobio čitaoce. Rezultat su široke mase s malo ili nimalo medijske kompetencije, ljudi koji vjeruju svakoj, pa makar i lažnoj ili neprofesionalno pripremljenoj informaciji. A takvi su opet pogodni za svaku vrstu manipulacije i mobilizacije. Barem bismo mi koji znamo kako se medijska propaganda u kojoj „lavovi u Pionirskoj dolini jedu srpsku nejač“ pretvara u zločin i genocid to trebali znati.

Nedad Memić

Memić: Šta je nama Beč?
Memić: Igra žrtvenog jarca
Memić: Jezik za ruganje
Memić: Umiranje jezika
Memić: Katalonske zavrzlame
Memić: Šta je nama Muzej?
Memić: Markale
Memić: Njemačka u Bosni
Memić: Ozakonjenje jezika
Memić: Miris nacizma

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti