Pozadinska buka
Sve je “krenulo naopako kad su nam gradovi, kvartovi, ulice, dvorišta i fasade postali sivi”, zapaža novinar i prozaist Ozren Kebo u objavi na Facebooku. I zaključuje da je, što se fasadnog i avlijskog kolorita tiče, selo hrabrije od grada. Dodao bih da to nije zato što su seljani, po pitanju estetike, išta progresivniji od građana. Objašnjenje vjerovatno leži u tome što žive mahom u vlastitim kućama, pa ih mogu kako im je volja oblikovati i krečiti. A još ako zarađuju penziju u zapadnoj Evropi, vizuelna rješenja kojima su se tamo zadivili poslužiće im kao inspiracija. Rezultat nerijetko bude kič, ali meni je i on miliji, životniji od stambenih rugoba koje se mršte po našim regionalnim centrima i varošima.
Sklonost zidanju tmurnih zgradurina datira još iz perioda kad je Jugoslavija težila komunističkoj arkadiji. Misterija je da se ta žarka težnja, taj presvijetli elan nije nekako veselije odrazio na izgled objekata gdje je proleterijat uživao, odmarao se, sanjao slatke snove. S uspostavom višestranačkog sistema plansko poružnjavanje urbanih sredina nije jenjalo. Proteglo se i na naše vrijeme podarivši nam bruku neizrecivo odbojnih fasada, pocrnjelih i masnjikavih od smoga, koje, ma koliko se zavaravali, svjedoče o tome dokle smo dogurali kao društvo. Ulice kojima dominiraju buđava siva, fekalna smeđa, hrđava crvena i samrtna bijela. Na sumornim zgradama nikad šaljivih detalja a da ih je neimar namjerno ukomponovao, nikad akcenta smišljenog da prolaznicima uljepša dan. Arhitektura grobno ozbiljna, kruta, jednolična, bezidejna, kao da poručuje: “Kakva sam ja, takav treba da budeš i ti.”
Dječija igrališta koja posljednjih godina niču takođe su jedan otužan primjer uniformisanja. Ostavljaju utisak da ih dizajnira i oprema uvijek ista firma, isti snalažljivi tip, mračni princ tenderâ poslan iz kraljevstva dosade da upropaštava umove mlađahnih dvonožaca. Neko će uzviknuti: “Bolje išta nego ništa!” Reakcija je razumljiva, ali dokad ćemo pristajati na taj najjeftiniji vid skromnosti, dokad ćemo se zadovoljavati samo tim šablonskim tvorevinama bez lične note, bez iskre osebujnosti? One su jedna drugoj nalik, a po svom predvidivom inventaru, klackalicama, toboganima, ljuljama, tornjevima, antistres podlogama od gumenog granulata, toliko odudaraju od koncepta pejzažnog arhitekte Carla Theodora Sørensena.
U jeku nacističke okupacije Danske 1943, on je u predgrađu Kopenhagena kreirao arenu za dječija majmunisanja uzevši za uzor – odlagalište otpada. Prostor je obogatio starim gumama, odsluženim automobilima, daskama, cijevima, odbačenim predmetima čiji bi oštri bridovi prestravili današnje helikopter roditelje. Mališanima je bilo dopušteno da slobodno majstorišu koristeći čekiće, šrafcigere, dlijeta. Područjem se, istina, šetkalo punoljetno lice zaduženo za nadzor, ali instruirano da se previše ne petlja u komešanja prepuna cike i larme.
Iznenađujuća je činjenica, protuintuitivna, da na takvom, naoko rizičnom terenu nije zabilježeno mnogo fizičkih povreda. Čak su ga osiguravajuće kompanije smatrale manje pogibeljnim od njegovih konvencionalnih pandana. Sørensenovo mišljenje je bilo da ti nesređeni, haotični prostori potiču bujanje dječije mašte i kreativnosti. Pri ruci nemam dokaza za to, ali Dancu vjerujem na riječ, poučen vlastitim iskustvom iz djetinjstva, kad sam izazivao vraga na opasnoj, divljoj rijeci i po gradilištima s armaturnim žicama što strše iz betona. (Još je to malo šta su drugi radili.)
Pleme i osobenjaci
Makar neki čitaoci složiće se sa mnom da sivilo iz Kebinog komentara nije prisutno samo u navedenim slučajevima. Pronaći ćemo ga u načinu kako se odijevamo (posebno zimi), kako uređujemo parkove, šetališta, trgove i druga mjesta javnog okupljanja. Opšterašireni kokuzluk je tek jedan od krivaca za taj trend. Razloga ima još pregršt, ali ja ću, iz želje da se tekst ne oduži, provrtiti samo jedan za koji mislim da ga je šteta zanemariti.
I spoljašnjost zgrada i modni stilovi bili bi nam raznolikiji da više sumnjamo u kodekse koji su u principu plemenski i koji nas unazađuju stoljećima. Vjerujemo da poznajemo jedni druge u dušu, kakvi su naši kapaciteti, vrijednosni okviri, navike, osjećanja, šta treba jesti, šta piti, kakvog boga ili neboga poštovati. Škrgućemo zubima kad se prekorače granice ponašanja unutar kojih se, po našem uvjerenju, “svako normalan” mora kretati. Višedecenijska vladavina Titove partije nije nešto pomogla da se trgnemo iz te kolektivne hipnoze. Jezivi dejtonski mir poklopljen prokletstvom “trojne konstitutivnosti” samo ju je pojačao.
Demokratiju glumimo, još je ne živimo. Građanskog društva nismo ni primirisali. Da stvar budu bjednija, dosta intelektualaca od vizibiliteta ga poistovjećuju s uvertirom u neki budući rat. Kad se govori o ljudskim pravima, zijevamo i mislimo da su to samo frazetine koje smo prisiljeni ponavljati u jednoj farsi na putu ka prijemu u EU. Još ne možemo da pojmimo koliko radikalnu reformu povlači za sobom iskreno usvajanje demokratskih načela. (Već čujem postmodernističke cinike i crvene jakobince kako se cerekaju jer, je li, otvorimo oči, demokratija, ljudska prava, šta su to nego podvale imperijalista, kolonizatora, hegemona.)
Ovdašnji etnički i religijski identiteti, sami po sebi monotoni, ukočeni, popeli su se na pijedestal. Suprotno tome, ekscentričnostima i talentima pojedinaca gotovo je onemogućeno da odigraju glavnu ulogu u društvenim pomacima, u urbanizaciji, u bilo kakvom inovativnom poduhvatu od javnog značaja. Nije bitno ko si ti zaista, sa svim svojim neponovljivim i neobičnim karakteristikama. Bitno je koliko je u tebi pobožnosti, stvarne ili isfolirane, u znaku jedne od tri ustaljene konfesije, koliko folklornog naboja, koliko lojalnosti prema toj i toj nacionalnoj stranci, koliko poželjnog istorijskog narativa, koliko fascinacije narodnom predajom, određenim simboličnim krvoprolićima iz srednjeg vijeka, određenim feudalcima, silovateljima, glavosijecima s krunom na glavi…
Osobenjaštvo nismo voljni da slavimo i podržavamo, kao što se tvrdi da to čine Englezi (mada ni Škotima ni Ircima nije mane). Naprotiv, mi se njemu rugamo. Osobenjake žigošemo kojekakvim nadimcima gurajući ih u smjeru psihičke patnje i ekskomunikacije, umjesto da u tim individuama prepoznajemo zakopano blago.
Ko je William?
Tokom duge liječničke prakse, čuveni neurolog Oliver Sacks se susretao sa svakojakim pacijentima čije sudbine su potvrda da se još uvijek malo zna o ljudskom mozgu i duhu. Svakodnevne doživljaje s njima plodonosni Britanac opisao je u svojim izvanrednim knjigama, koje na tako neusiljen način stapaju naučnu kompetenciju sa vrhunskim književnim izrazom.
Evo samo nekoliko protagonista iz njegovih proznih portreta. Student Stephen D., kojem se pod uticajem narkotika čulo njuha do te mjere izoštrilo da mu se otvorio cijeli jedan univerzum mirisa, običnim smrtnicima nedostupan. Počeo je sebe doživljavati kao psa… Hirurg čiji se strašni tikovi ruku u potpunosti smiruju tek kada operiše. Temple Grandin, koja je uprkos ili, bolje, zahvaljujući svom autizmu, izgradila karijeru univerzitetskog profesora i proslavila se kao inovator u stočarskoj industriji.
Posebno interesantna pojava je William Thompson, čija se memorija katastrofalno urušila. Zaboravio je ko je bio (prodavac namirnica) i nije svjestan da je zbog Korsakovljevog sindroma smješten u medicinsku ustanovu. Nemoguće mu je da popamti ko su i šta su ljudi oko njega. Vlastitog doktora brka s nekadašnjim mušterijama. “Ničega se nije sjećao duže od nekoliko sekundi”, piše Sacks. “Nikad nije bio sređen. Ponori amnezije stalno su se pred njim otvarali, ali bi ih on brzo i spremno premostio izmišljanjem priča svih vrsta.”
Williamova pozicija je pokatkad komična, ali u osnovi besperspektivna i žalosna. Kroz njegovu muku saznajemo šta znači kad se zaista izgubi sopstveni identitet, pravi, fundamentalni, lični, a ne onaj prišarafljeni, etnički, vjerski. Iako razoren nemilosrdnom bolešću, ovaj čovjek se iz trena u tren trudi da njegov identitet ili ono što je ostalo od njega ne potone u ništavilo. Podsjeća na nekog ko se utapa u matici i glava mu jedva viri iznad vode, dok ga silovite struje nervne degeneracije vuku ka dnu. William se toj neminovnosti suprotstavlja tako što nonstop blebeće, konfabulira, izmaštava priču o sebi, o drugima, da bi opstao. Sjetićemo se Šeherzade. Bolesnikova imaginacija postiže u tim batrganjima čudesne vrhunce, umije i obmanuti slušaoce koji nisu upućeni u njegovu dijagnozu pa su spremni povjerovati u sve te brbljarije. No, ma koliko se naprezao, svijet koji ga zapljuskuje William više ne razumije i za to nema lijeka.
Sacks sumira da svi mi “imamo svoje životne priče, unutrašnju fabulu čija trajnost i smisao predstavlja naš život. Mogli bismo reći da svatko od nas konstruira i živi svoju priču i da ta priča jesmo mi, naš identitet.” Ako ovo primijenimo na problematiku bosanskog sivila, i konkretnog i metaforičkog, nameće se misao da je premalo tih osobnih priča u osmišljavanju naših javnih prostora, premalo originalnih intervencija. Kamo sreće da se te “unutrašnje fabule” uvažavaju pri dizajniranju trgova, ulica, zajedničkih dvorišta. Uzroke zašto nije tako možda treba potražiti u ubjeđenju većine da je sve već rečeno, da se ništa novo ne može stvoriti, da jedni druge i previše dobro znamo. Međutim, nebrojena poglavlja ljudske civilizacije, u kojima se toliko toga prebrodilo, otkrilo i izmislilo, opovrgavaju tu golemu zabludu. Ne, ne znamo se i ta spoznaja je oslobađujuća.