foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hasanović: Bilješke o sanjanju

Pozadinska buka

U ovoj eri “malignog ruskog uticaja” (u bh. slučaju, bar od 1992-2022) bilo je i ugodnih razdoblja. Daviteljski stisak Moskve bi oslabio, a njeni protežei s ušća Save u Dunav uzeli bi predah ili se zapleli u prolaznoj konfuziji. Obori i njih umor, i oni su ljudi, biće da je tako. Nastupio bi period kad se odlazilo na počinak s manje bojazni da će te neko bombardovati ili istjerati iz grunta i zakopati u crnu zemlju upotrebom moderne mehanizacije, tako da te niko nikad ne nađe.

Otvorio bi se, dakle, prozor u vremenu, kolektivni stres bi splasnuo, zarojile bi se silnice nade. Ili mi se samo tako činilo od prejake želje da se stvari napokon nepovratno postave na svoje mjesto, da se izbavimo iz gliba. Svejedno, zahvaljujući tom zatišju (ili iluziji zatišja), moj duh bi postigao kakav-takav spokoj, koji bi se, uz povremene posrtaje, održao dugi niz dana, pa čak i sedmica, mjeseci. Zaokupili bi me interesi kakvima se okreću dokoličari u puno mirnijim, sređenijim državama.

U jednom od tih blagodatnih intermezza, zagrijao sam se za fenomen sanjanja. Zanimao me je oduvijek, ali sada se pružila prilika da ga podrobnije istražim. Čitao sam šta god bi mi došlo pod ruku a ticalo se te oblasti. Ulični prodavci knjiga uvaljivali su mi sanovnike za smiješne pare. Koji me nisu oduševljavali. Interpretacije tobožnjih simbola su me zabavljale, ali nisam se mogao oteti utisku da su zasnovane na proizvoljnosti. Ipak, da ne budem preoštar, moguće da su ta tumačenja nekad nešto značila. Recimo, u predindustrijskoj epohi, kada su naši preci imali običaj spavati noću u dvije etape, a ne kao mi danas, u jednom, najčešće osmosatnom intervalu.

Nisu me fascinirala ni profinjena i dubokoumna objašnjenja Junga i Freuda na istu temu. Svu tu mudroliju o arhetipima, šifriranim falusima i vaginama doživljavao sam kao nemilosrdno, hladnokrvno uproštavanje. Zijevalo mi se od tih teorija koje uzoru jednu-dvije brazde, a ostatak njive zanemare. Obojicu kao da je proklela izreka: kada djetetu daš čekić, u svemu vidi ekser.

Prvo i drugo čitanje

Tokom jednog boravka u Parizu, zalutao sam u zavučenu, tijesnu knjižaru i nabasao na traktat Rogera Cailloisa L'incertitude qui vient des rêves (Nesigurnost koja dolazi od snova). Po povratku iz Francuske, tu knjižicu od nekih sto pedeset stranica zaturio sam negdje u stanu. Dugo je skupljala prašinu, sve do onog razdoblja opuštenosti tokom kojeg sam se dao u ozbiljnije proučavanje snova.

Uprkos teškom stilu, progutao sam je za tri dana. Bilo je to prije dvadeset godina. Međutim sada, kad je ponovo iščitavam, ne ide mi baš glatko. Autor je sklon intelektualnim zapetljancijama. Sintaksa mu je previše nazubljena, stepenasta, vijugava za moj ukus. Ali mora da nije do Francuza. Do mene je, do mog “abrazivnog” karaktera (hvala, Ivane, na pogođenom pridjevu), koji je, kako se godine nižu, sve abrazivniji. Ne bi trebalo čuditi ako se u sljedećoj reinkarnaciji otjelovim u šmirgl-papir ili šljunak.

Iako je bez sumnje brižljivo prostudirao materiju, Caillois je branio neke klimave stavove. Iz stranice u stranicu zagovara da sanjati možemo tek kad nam se ugasi ono “ja” koje nas tako uporno zastupa na javi. Da li je čuo za lucidno sanjanje, tokom kojeg smo svjesni da sanjamo?

Doduše, ni meni ono nije bilo poznato kad sam prvi put pročitao Cailloisov knjižurak, u ranim dvijehiljaditim. Ali nedugo zatim, igra znatiželje i sreće pomogla mi je da dođem u posjed vodiča za lucidne sanjače. Napisao ga je jedan univerzitetski profesor i mogao se besplatno skinuti s interneta. Odlučio sam da slijedim njegove smjernice.

Uzalud bič

Jedan od profesorovih savjeta je da se tokom budnog stanja zabuljiš u prozor sobe ili namještaj ili klupe u parku ili neke druge uobičajene predmete i ponavljaš: “Sve ovo je san.” Ideja je da ti ta sugestija, toliko puta izmantrana, sama od sebe odjekne u glavi dok sanjaš. I prosvijetli te. Profesor je preporučivao i da se redovno vodi dnevnik snova. I to sam činio neko vrijeme. Evo nekoliko odlomaka:

– U vodi, zelenoj, morskoj, okružena stijenama, voditeljka na RTRS-u najavljuje hapšenje ratnog zločinca. Kadar prije: taj zlikovac, takođe u morskoj vodi, pliva pored potopljenog drveta posivjelih grana, bez lišća. Brkat. Dok govori, spikerica pluta, viri joj samo glava. Njeno lice povremeno oplakuje voda.

– Rendgenom uslikano nečije grlo, možda moje. Na dnu grla predmet, bijel, sjaji se. Obrisima podsjeća na minijaturnu flašu. Progutanu?

– Probudio me budilnik. Naglo otvaram oči i ugledam nešto poput plavičastog pravougaonika u zraku. Ubrzo nestaje, čim se svijest zgusnula.

– Spašavanje žitelja ostrva Tongatapu. U laguni sam, u čamcu ili na splavu, možda brodu. Uz obalu su se postrojila plovila nalik trajektima Jadrolinije, samo što su ova nekako oglodana, garava, siva. Po svoj prilici, čekaju znak da se otisnu na pučinu s ukrcanim starosjediocima. Razlog evakuacije: povišen nivo mora. Tongatapu je inače zastrt tankim slojem snijega. Pogledom tražim obilježja tropskog podneblja. Zgrčena palma posuta pahuljicama. Druga sekvenca: šetam ulicama Tongatapua s nekom ženom. Jedna zgrada je ružičasta.

– U autobusu. Keks s čokoladnim filom padne mi na pod.
“Tako mi ga je žao da bih ga pojeo”, kažem.

– U kuhinji stana u Aleji… Cimer je u nanulama s plavim kaiševima i kopčama. Tu je i pjesnik Emir Šaković, a prisutan je još neko. Emir veli za nekog američkog špijuna:
“Tu je dok je živ.”
“A Amerikanci žive duže od nas”, dodam.
 Smijemo se.

I zaista, upute iz profesorovog priručnika urodile su plodom. Lucidni snovi su počeli da se pojavljuju, ne baš svaku noć, ali dosta često. Okidač za to magično iskustvo je spoznaja da ležiš nepomičan u krevetu i da zapravo spavaš. Postane ti jasno da je sve u tvom okruženju tvorevina mašte, ali jednako stvarna kao i svijet jave. Ovaj uvid je popraćen euforijom jer te nosi uvjerenje da možeš činiti svakakva čudesa, da si unaprijeđen u čarobnjaka, gotovo demijurga. Najviše sam volio da letim iznad krovova zgrada ili skačem sto metara uvis. To je bilo nekako najlakše izvesti.

Za ambicioznije poduhvate valjalo je uložiti više umne energije. Što su mi zamisli bivale složenije, to su se neuroni više naprezali. Na primjer, prohtije mi se da posjetim Antarktik. Mozak nastoji da dočara snježni kontinent, ali taj proces se odvija s mukom, kao kad kompjuter nema dovoljno kapaciteta da pokrene neki glomazan softver pa zaštopa. Tako se i meni dešavalo u pokušajima da iskoristim, do maksimuma, onu toliku opjevavanu bezgraničnu moć imaginacije. Padne mi na pamet da u par trenutaka izgradim nebodere od gasa i plemenitih metala, ali naiđem na blokadu, čak me glava zaboli i prenem se iz sna. Mašta slijedi svoje tajne puteve, a bič joj neće ubrzati korak.

Uz više treninga i discipline, moje umijeće lucidnog sanjanja sigurno bi se poboljšalo. Donosilo bi sve kompleksnije i realističnije vizije. Vjerovatno bih jedne noći i uspio da stvorim neki svoj Antarktik, s kompletnom geografijom i surovim krajolicima po kojima bih lunjao u pidžami i ćaskao s carskim pingvinima.

Drug s onog svijeta

Ali, nije bilo tako. Politička radijacija iz komšijskih nam država, uz ledeni smiješak iz Kremlja, opet se pojačala. Razdoblje smiraja je minulo i ja sam ubrzo digao ruke od posvećenog bavljenja snovima. Ono je tražilo spokoja u izobilju, da nisi istrzan strepnjom od nove runde zvjerstava. A taj zahtjev ovdje mogu ispuniti samo mališani, bogataši i zvekani. I, eventualno, neke nove bude.

Teza Cailloisove knjige je da nikad ne možemo biti sasvim sigurni da java nije san i obrnuto. Možda je pisac u pravu, ali anegdote i paradoksi koje je iznio u korist tog gledišta nisu me pridobili. Moguće i da ih nisam pravilno shvatio. Sve mi to izgleda nategnuto. Čovjek dobro nauči šta je stvarnost kad te zvizne u čelo.

Inspirativnija mi je jedna druga njegova postavka, mada ne bih rekao da je originalna. Caillois smatra da je snu svojstveno da se odvija po nekoj nepredvidivoj, iznenađujućoj logici. Kad te iz kolotečine izbaci kakav žestok događaj, kakav stravičan životni šok, zapitaš se: “Je li ja ovo sanjam?”

Ali uskoro se pribereš i opet prihvatiš realnost, pomiriš se s njom, potiskujući u sebi ogorčenje, osjećaj da ti je učinjena nepravda. Jer, umjesto da je sav taj čemer samo opsjena, da je tvoja patnja tek noćna mora, nameće ti se tvrda, bešćutna java koju ne možeš da poraziš. Nije fer.

Povijesna vrtloženja u vidu ratova ili revolucija ponekad potraju godinama, svakodnevno proizvodeći neugodne obrate, šokantne nepredvidivosti. Kad se sjetim beskrajne, iscrpljujuće opsade bihaćkog kraja, i danas mi se to doba čini pomalo nalik na san, općenito užasan, s mnogo mrklih ćorsokaka i tek pokojom uličicom koja uvodi u poeziju.

Nešto od te snovitosti prelijeva se i na moj doživljaj grozota koje posljednjih sedmica pustoše Ukrajinu. Kao u nekom spektakularnom košmaru, avioni, helikopteri, tenkovi, raketni sistemi pohrlili su da prošire jednu čudovišnu i tiransku imperiju, kojoj, citiraću kćerku moje prijateljice, nije dovoljno to što je već ogromna.

Pod uticajem ruskog divljanja, usnio sam da pješačim selom Zavalje, podno Plješevice. Jutro, sunce, proljeće. Posvuda porušene kuće. Goli zidovi bez krovova. Izrafalani. Sa mnom je drug iz osnovne i srednje škole, koji više ne boravi u zbilji. Obojica smo u vojničkim uniformama. Iz okolnih šumaraka prolama se pucnjava. Ali mi nismo nimalo uznemireni, kao da smo izašli u šetnju. Koračamo ka prvoj borbenoj liniji, sretni na onaj lijep banalan način.

Odjednom, iza naših leđa, s visine, zapara gromoglasno zujanje. Okrenemo se i primijetimo, na savršeno izglancanom plavom nebu – divovskog vilinog konjica. Lebdi u mjestu, čeka priliku za napad. Ogromne, svevideće oči nas fiksiraju. Zgledamo se. Nijemo razmjenjujemo misli, znamo da je to ruski dron.

“Nema nam spasa, Irfo”, prozborim. “Niko ne može ništa sili koja je izumila ovakvo čudo.”

Sluša me, i dalje dobro raspoložen, ali ne haje za moje riječi, valjda zato što ionako nije živ, samo se pravi. Posmatram ga sumnjičavo. Nešto mi u cijeloj situaciji škripi.  Pa čekaj, sine mi, ova letjelica je nemoguća. Ovakva skalamerija ne može da postoji, ovo je laž. I onda, kao i obično kad takve varke propadnu, krene buđenje.

Pozadinska buka


Žujo: Nurija Palata
Jakubović: Pripadanje
Pulig: Vrli Euro svijet