Pozadinska buka
Patrice Lumumba, tridesetpetogodišnji premijer Republike Kongo, beskompromisni antikolonijalist i poeta, mučki je ubijen. Poljski dopisnik zatiče se u Stanleyvilleu (preimenovanom kasnije u Kisangani). Gradom opustjelim od terora, vozikaju se odmetnute skupine žandara u potrazi za bijelcima, koji se smatraju suodgovornim za političarevo smaknuće. Godina je 1961. Metež u ovoj ogromnoj državi samo je jedan od raspomamljenih kovitlaca u oluji prevrata, pobuna i ratova koja bjesni afričkim kontinentom.
Junak priče hoće da pobjegne iz Konga. Ali napustiti hotel, kretati se ulicama je opasno. Padne mu na um jedan uticajan poznanik, visoki funkcioner UN-a. Večeraju. Uenovce, inače, opisuje kao pripadnike elitističke sekte koji vlastito okruženje razmatraju “iz globalne tačke gledišta, odnosno ‘svisoka’”. Zbog čega je s tim činovnicima teško riješiti bilo kakav “jednostavan ljudski problem”.
Ipak, nekako uspije ubijediti “gospodina komesara” da mu izađe u susret te Poljak, zajedno s dvojicom čeških kolega, otputuje avionom do Budžumbure (na teritoriji današnjeg Burundija). U zračnoj luci ih pohapse belgijski padobranci, ljudi “pohlepni, brutalni i primitivni”, iz soja kolonista koji su se naselili u Kongu. Uslijedi besmisleno ispitivanje trojice novinara. Pod sumnjom da su Lumumbini agenti, završavaju u improvizovanom zatvoru unutar aerodromskog objekta. Spavaju na stolicama. Jedan obrok dnevno: po parče mesa za svakog i boca piva na trojicu. U blizini je jezero Tanganjika, prostrano i duboko. Svakog trena ih mogu likvidirati a da im se trag nikad ne nađe.
Pod njihovim prozorom na dužnost stupa novi čuvar, takođe padobranac. Mekše je, savitljivije naravi od svojih prethodnikâ. Ne šikanira ih niti im ulijeva strah. Trudi se da im proda zube nilskog konja. Gleda kako da “štogod zaradi i živi” ne držeći mnogo do službovanja belgijskom kolonijalnom imperiju. Nije od onih tipova koji se pale na sumanute bajke o moćnim carstvima.
Kad bude sletio avion, taj nesvakidašnji vojnik praviće se da je gluh dok trojica zatvorenika budu kroz rešetke komunicirali sa stjuardima moleći ih da, po povratku u Léopoldville (današnju Kinšasu), obavijeste međunarodne organe o njihovom nezavidnom položaju i pošalju pomoć. Tako se i desi. Nakon izvjesnog vremena, pristiže džip sa zastavom UN-a. Plavi šljemovi zauzimaju stražarske pozicije rame uz rame s padobrancima. Smrtna kazna nad novinarima koju im je nešto ranije najavio jedan Tutsi ipak nije sprovedena. Iduće jutro lete za Čad, Maltu i konačno ateriraju u Rim.
Ovo je jedna od mnogih avantura o kojima slavni reporter, višestruki kandidat za književnog Nobela, Ryszard Kapuściński pripovijeda u hronici Fudbalski rat. U razdoblju od četvrt vijeka izvještavao je o dvadeset sedam revolucija i državnih udara. Česta putovanja u trusna područja svjetske geopolitike i dugogodišnji boravci u inostranstvu, u zemljama globalnog Juga, učinili su ga poliglotom. Pored maternjeg poljskog, tečno je govorio ruski, engleski, španski, francuski i portugalski. Za njega se tvrdi da je u novinskim izvješćima strogo poštovao činjenice, ali da je u svojim knjigama, koje su više težile umjetničkom izrazu nego faktografski zasnovanoj reportaži, znao itekako pretjerati, preuveličavati, izmišljati, donaštiklavati.
Budžumburskoj epizodi, stoga, treba pristupiti kritički. No, govorio Kapuściński istinu ili ne, najvažnija karika u lancu dramatičnih događaja koji su se navodno odvijali na aerodromu je belgijski padobranac. Kod njega se, u odsudnim trenucima za trojicu očajnih stranaca, sačuvala ljudskost. On ne mari za ideološke putokaze. Stalo mu je da ušićari koju kintu prodajom životinjskih ostataka. Nema ništa protiv toga da njegovi zatočenici, posredstvom stjuarda Kongoanca, isposluju vlastito izbavljenje. Da je neko drugi, zaguljeniji, rigidniji, stražario umjesto njega, novinari bi možda na kraju izgubili glave. O tom čuvaru koji im je svojom fleksibilnošću, običnom, praktičnom humanošću, po svoj prilici, spasio živote, Kapuściński bilježi: “Stekao sam uvjerenje da su ljudi koje se može raznježiti s nešto para često čovječniji od najnepotkupljivijih formalista.”
U jednom intervjuu Czesław Miłosz objašnjava na koji način se počeo distancirati od komunističke Poljske još u ranom stadiju njenog razvoja. Odmah iza Drugog svjetskog rata dobio je namještenje u diplomatiji, kao kulturni ataše. Prisjeća se kako su se 1949. naglavačke okrenuli njegovi stavovi o režimu kojem je služio. Jedno veče u Varšavi zabavljao se na prijemu koji je okupio domaću političku kremu. Plesalo se i pilo “u najvišim sferama”, a onda “vraćali smo se u zoru, bilo je četiri sata – leto, ali noć je bila hladna. I video sam tada džipove koji su vozili zatvorenike. Vojnici, stražari, bili su u bundama, a zatvorenici, u sakoima, s podignutim kragnama, tresli su se od hladnoće. Tada sam postao svestan u čemu učestvujem.” Stranicu kasnije Ewa Czarnecka nagađa: “Znači, iza te odluke, da prekinete s Poljskom, stajao je moralni impuls?” “Može se tako reći”, odgovara pisac. “Izvesne stvari nisam mogao da svarim.”
Politička uvjerenja ovog tada poljskog, a kasnije i američkog književnika, slamaju se u nekoliko sekundi, pred prizorom represivaca u bundama i poniženih nesretnika koji, oskudno odjeveni, drhte na studeni. Bila je dovoljna ta poražavajuća scena da se u jednom perceptivnom i osjetljivom duhu probude duboke sumnje u politički sistem koji mu je obezbjeđivao redovnu platu. Miłosz će emigrirati prvo u Francusku, potom u SAD.
Međutim, u brojnim pametnim, obrazovanim, pa i perceptivnim umovima nikad ništa ozbiljno ne zaškripi. Oni se drže okoštalih svjetonazora uprkos kontraargumentima koje im društveni realiteti i životno iskustvo podastiru. Tvrdoglavo ignorišu očigledna osporavanja. Usvojene dogme se ne diraju, čvrsto ušivene u moždanu masu. Nalik je to hipnotičkom stanju iz kojeg se nikad ne probudiš. Pucketanje prstiju nikad te ne vrati u zbilju.
U fragmentu koji se pripisuje starogrčkom pjesniku, ratniku i nomadu Arhilohu stoji sljedeća izreka: “Lisica zna mnogo stvari, a jež jednu krupnu.” Ova umotvorina doživjela je, primijenjena na ljudsku vrstu, nekoliko interpretacija među modernim intelektualcima. Najpopularnija je ona po kojoj ježevi tumače svijet kroz prizmu nekog glomaznog nauka, dok lisice posežu za mnoštvom šarolikih hipoteza i radnih teorija u stalnoj transformaciji, ovisno o uvijek ćudljivim i nepredvidivim preokretima na terenu. Prvi su tromi, inertni, zadrti u vlastitoj doktrini. Robuju tom svom monumentalnom sklopu ideja. Lisice su, naprotiv, vrtljivije, manje se uzdaju u sopstvena gledišta, neprestano ih preispituju. Užitak im je da problem sagledaju iz što većeg broja perspektiva, posežući za različitim pristupima određenom fenomenu. “A šta ako ne bude tako, nego ovako… ili onako.” Nesklone su uproštenim, preambicioznim, kategoričkim predikcijama, bez imalo rezerviranosti, bez ijednog “hm”. Zato što nisu opterećene megatonskom teorijskom mašinerijom, kod njih onaj moralni impuls lakše proradi.
Prema jednom uvaženom američkom psihologu, koji detaljno portretira ove dvije sorte, nijansiranja nisu isključena: omjeri ježevskih i lisičijih obilježja variraju od jedinke do jedinke. Padobranac iz pripovijesti Kapuścińskog ili Czesław Miłosz, kojeg gane smrzavanje zatvorenika u neuobičajeno ledenoj ljetnoj zori su pretežno lisice, antidogmatici. Oni su puno bliži samim ljudima nego bilo kakvom grandioznom učenju o ljudima.
Što se tiče ježeva, mogli smo ih se nagledati, naslušati i načitati u proteklih skoro godinu dana, od početka raspojasane ruske agresije na susjednu i nekad sestrinsku zemlju. Neki zluradi ježevi. I kao lišeni istinskog saosjećanja prema proganjanim, bombardovanim, masakriranim. Moralni impuls nije dotakao njihova srca. Nisu shvatili u čemu učestvuju.
Naročito u prvim mjesecima od izbijanja rata, televizija i internetski portali prštali su od stručnjaka koji su, puni sebe, najavljivali ekspresno potpadanje Ukrajine pod čizmu botoksiranog supermanijaka. Da bi ojačao svoje teze o neizbježnoj Putinovoj pobjedi, jedan TV pundit isticao je neku mitsku rusku upornost. Kao da je ta odlika nespojiva s pravednom borbom napadnutih. Primjerâ obezvređivanja ukrajinskog naroda, što direktnih, što sofisticiranih, visokointelektualnih, ne manjka u medijskom prostoru našeg jezika. Papir pamti, a internet još bolje.
Kako su samo ti nazovi eksperti bili samouvjereni u svom prognozerstvu, potkrijepljenom tobože nepoderivim argumentima. Valjda nošeni krovnim idejama o Rusiji kao neporazivoj velesili, u suštini plemenitoj protuteži zapadnjačkim pokvarenjacima koji se izdaju za lidere naprednog svijeta, ili o američkom hegemonu kao najvećem zlu na planeti, čiji se din-dušmani, pa makar bili i najkrvoločniji totalitarci, moraju izravno ili izokola podržati, uzimali su zdravo za gotovo skoru kapitulaciju Kijeva.
Ona se, vidimo, na sreću nije desila. A ne čini se ni vjerovatnom s obzirom na recentne vijesti s ratišta. Šta će budućnost donijeti, rekle bi lisice, nemoguće je znati sa sigurnošću. Ishod ovog prevažnog evropskog rata još je neizvjestan. Uglavnom, van pameti je ne željeti izgon osvajačkih trupa iz Ukrajine.
Samo, da li tako misle i svi ti umišljeni analitičari, komentatori i zvjezdoznanci koji su prognozirali, možda i prizivali, njen pad u roku od nekoliko dana, sedmica, mjeseci? Niko se od njih nije posuo pepelom zbog potpuno promašenih procjena i predviđanja. Oni i dalje gostuju u mas-medijima, nimalo skrušeni. I dalje prorokuju laprdajući alarmantno, rječito i uz brdo simplifikacija. I dalje su nesposobni na samosumnjičavost kakvu bi cijenila svaka prekaljena lisica sa stotinama ožiljaka na svome krznu.