Pozadinska buka
Na atraktivnim lokacijama po Evropi, prije ili kasnije ćete nabasati na šetače koji se gnušaju turista iako i sami među njih spadaju. “Nećemo u taj café. Previše je turistički”, kazaće jedan samomrzeći turista drugom prije nego što se zapute ka nekoj autentičnoj taverni u koju zalaze samo domaći pravednici, na sigurnom od ljudožderskih tuđinskih hordi namamljivanih preporukama sa Tripadvisora.
Ali samim tim što su u toj zemlji nakratko, što tu ne privređuju niti plaćaju poreze, što obilaze njene zanimljivosti radi pukog odmora i užitka, a možda i širenja duhovnih i iskustvenih obzora, oni su po definiciji turisti. Kakav god specijalni, zavučeni lokal posjetili, neće postati manje turisti. Nikakvo švrljanje stranputicama, nikakav bijeg u puste, zapišane sokake i na netaknute, divlje plaže neće izmijeniti njihov status. Doći će, potrošiti novac, podijeliti bakšiše i otići s milim bogom. Uzalud se mogu smatrati vrednijim, rafiniranijim od drugih putnika koje susreću na ulicama tog pitoresknog grada, putnika grubljih i tupavijih, jedva sposobnih da izgovore dvije-tri sadržajne rečenice o novoj sredini. Stoga, pomiri se sa svojom neizmjenjivom pozicijom turiste, s kontekstom koji ti je dat i djeluj u skladu s tim.
Ova analogija se, uz određene preinake, može primijeniti i na birače. Čim napuniš osamnaestu i stekneš pravo da ubacivanjem nekakvih papirića u prorez utičeš na to ko će ti sjediti na glavi narednih godina, zakovan si unutar jedne populacije od neka tri miliona i tri stotine hiljada duša, koliko ih je upisano u Centralni birački spisak. Iz te mase možeš da se iščlaniš jedino vlastitom smrću ili odricanjem od državljanstva, ili ukinućem svog građanskog identiteta, recimo, kroz odluku da se, u svojstvu pustinjaka, izoliraš u nekoj od šumetina kojima Bosna obiluje. Sretno s tim aranžmanom, posebno sa sakupljanjem bobica, vrganja iz bajki, krpeljima, infekcijama, lovom na srndaće, lijepim, bijelim snijegom, kao i s ono nešto vukova što ih je preostalo.
Turista ne prestaješ biti tako što prezireš druge turiste. Tako ni tvoja odgovornost nerealiziranog glasača ne iščezava time što prezireš druge koji glasaju. Tvoj neizlazak na izbore, ma šta ti mislio o njemu, podrška je onim političarima koji pobijede. Krivicu za tako dugu opstojnost najrazličitijih pokvarenjaka, šovinista, neupitnih kriminalaca, strvinara, crnolistaša u bh. politici snose kako oni koji zadrto glasaju za njih tako i vi koji uopšte ne glasate, apatični, prepotentni ili samoživi kakvi jeste. Niste učinili ništa da njihova zlodjela spriječite, a mogli ste. Neučešće u glasanju politički je izbor, i to vrlo ozbiljan, s itekako opipljivim konsekvencama, bili vi toga svjesni ili ne.
S obzirom na izmrcvarenost države, uvijek me čudio, tištio, ljutio slab odziv. Na prošlim opštim izborima 2018. iznosio je tek malo više od 50%. Glasalo je tek 16% mlađih od trideset godina. Poređenja radi, u napaćenoj, izgladnjeloj i raspadajućoj Švedskoj izlaznost na nedavnim opštim izborima prebacila je cifru od 80%. Korisna mjera bi bila da uvedemo obavezno glasanje, barem na neko vrijeme, dok se ne stekne navika. Ako se neko odluči na bojkot, neka plati globu za to zadovoljstvo. A ne bi bilo loše ni lišiti ga na određen rok mogućnosti da se osloni na javne usluge, tek toliko da se osvijesti o smislu života unutar zajednice. Kad već nije odabrao asketizam u divljini, društvo medvjeda i drugih zvijeri.
Diskutujući s neglasačima, nikad nisam nalazio razumijevanje za njihove isprike. U bezuspješnim pokušajima da ih dozovem pameti, svađao sam se sav zajapuren. Ponekad sam reagovao zahladnjivanjem odnosa, čak i prekidom komunikacije. Apstinenciju mi je utoliko teže prihvatiti što se u Bosni i Hercegovini glasa neradnim danom (a ne utorkom kao u SAD-u ili četvrtkom kao u Velikoj Britaniji), što se upis u birački spisak obavlja po automatizmu (ako imaš ličnu kartu, već si evidentiran), što sama procedura glasanja obično ne traje dugo, a tu su još preferencijalne liste. Na biralištu nikad nisam čekao duže od petnaest minuta. Istina je da na drugim punktovima bude gužvi. Ali malo se strpiti u nedjelju, jedanput u dvije godine, zarad jednog tako važnog čina i nije neka golgota.
Demokratija je sistem koji je lako upropastiti ukoliko građani ne žele participirati u njenom poboljšavanju, ukoliko je naprosto ne žele. To odsustvo želje iskazuje se i neostvarivanjem biračkog prava. Čitali smo kako se demokratija obesmisli puzajućim silama destrukcije u Haffnerovoj Povijesti jednog Nijemca. Vidjeli smo u filmovima kako naizgled uređena, pristojna društva u Latinskoj Americi preko noći sklizavaju u diktature. A sjetimo se i gorkih lekcija iz vlastite istorije, bosanskohercegovačke, jugoslavenske, balkanske, pune nasilja. Uprkos svemu tome, preko milion fantoma u ovoj zemlji nema volje da potegne do birališta jedan jedini put u dvije proklete godine, da žrtvuje pola sata svoga života na stajanje u redu i popunjavanje glasačkih listića.
Vremenom, kroz rasprave s njima, nesposoban da ih preobratim (da ne budem prestrog prema sebi: mislim da sam uspio iščupati dvije osobe iz živog blata antidemokratske pasivnosti), počeo sam se zabavljati razvrstavajući ih po raznoraznim aršinama. Neko drugi sigurno bi napravio kudikamo finiju, inteligentniju klasifikaciju, ali i ova moja, felerična, nepotpuna, možda ponudi izvjesna saznanja, izbaci nekog čitaoca iz brazde uobičajenih razmišljanja o bezizlazu ili ga čak nagna da ode do birališta. Navešću tek neke skupine, uz napomenu da one nisu strogo odvojene. Tu i tamo se preklapaju. Član jedne možda pripada i drugoj ili trećoj.
Mnogo sam umne energije spiskao na jalova prepucavanja sa pseudorevolucionarima, nazoviutopistima. Ti nemaju nijedne lijepe riječi o političkom uređenju u kojem su kobnom sudbinom rođeni. Po njima, pojednostavljeno, sve demokratske institucije su u startu neizlječivo bolesne i korumpirane. Treba ih rušiti i na njihovom pepelu izgraditi društvo prema sasvim novim, humanijim principima. Ali kojim tačno? Kako spriječiti da te prevratničke vizije ne rezultiraju doživotnom vladavinom drčnog i samozaljubljenog alfa-mužjaka? Kako se osigurati od mrguda koji, dok ne izdahnu, satiru svoj narod jer, jelte, niko nije sposobniji, mudriji, lukaviji od njih? Pseudorevolucionari se verbalno zalažu za uništenje demokratije kroz krvoproliće, drugim riječima kroz istrebljivanje neistomišljenika. Možda oni to neće kazati tako direktno. Posegnuće za eufemizmima i drugim jezičkim maskaradama. Pitao sam ih da li su i sami spremni učestvovati u paušalnim masakriranjima, tako čestim u nasilnim revolucijama. Da li bi imali srca strijeljati ofrlje, likvidirati pjesnike dugog jezika, pucati u potiljak mlađahnom potomstvu političkih rivala? Tu im se knedla stegne u grlu, pa krenu vrdati i pozivati se na kojekakve autoritete i zakučaste teorije. Neki je koncert elektronske muzike tu noć na olimpijskoj planini, žure da ulove prevoz. Eto zašto su pseudo.
Među neglasačima ističu se i maksimalisti, moralni perfekcionisti, anđeoski neiskvareni, najsvjetliji primjeri čestitosti i poštenja. Njima, sve samim muhamedima, isusima, budama u malom, nijedna stranka nikad nije dovoljno dobra, pravedna, čestita. Nikad ni blizu ne odslikava njihovu ideološku orijentaciju. Nikad idealna. Svi kandidati su im podjednako izopačeni, licemjerni, pogani, i tako te baljezgarije. Svi su isti, kako je to nebrojeno puta izbljuvano u medijima.
Tvrd su orah i takozvani apolitični individualci. Ogroman broj takvih se bavi umjetnošću, što amaterski, što profesionalno. Sopstvenu egzistenciju poimaju kao posve autonomnu, odsječenu od politike. Nepokolebljivo vjeruju da njihovi dani i noći, naročito noći, besane noći, nemaju ništa zajedničko s tim ko je na čelu ministarstva finansija, ko šefuje kliničkim centrom ili vodoprivredom, ko sjedi po upravnim odborima javnih preduzeća, a ko koncipira urbanističke planove.
Do njihovog mozga još nije doprla krilatica “osobnō je političkō”, korištena doduše u feminističkom aktivizmu, ali primjenjiva i na njih tako zaslijepljene. Neka dobro promisle i o ovoj Orwellovoj konstataciji: “Nema te knjige koja ne bi bila politički pristrana. Nazor da umjetnost ne smije imati veze s politikom određen je politički nazor.” Ili, da podignem citat na višu razinu, možda individualcima bude jasnije: “Nema tog stila života koji ne bi bio politički pristran. Nazor da život ne smije imati veze s politikom određen je politički nazor.”
Onda da spomenem fataliste, dramaturge budućnosti, zaljubljenike u zastrašujuće future. Ništa njih ne može poljuljati u uvjerenju da jasno vide šta će biti sutra, prekosutra, za mjesec, za godinu, za desetljeće. (Otkud li im ti uvidi? Kakvu li to kvantnu supu kusaju? Gdje ima kupiti tahiona tih?) Znaju kojim će se smjerom sutrašnjica kretati, a taj smjer je, po njihovoj računici, uvijek isti – prema katastrofi. I s tim nam se valja pomiriti, mudruju sa samouvjerenošću naših hodža i popova. Kotrljamo se strminom, hrlimo ka provaliji zato što je takva naša ljudska priroda, autodestruktivna, nepopravljivo trula. Iz tog razloga nema smisla da ja tamo zaokružujem nekakve beskrupulozne kandidate, prodane duše. Sve će ionako opet izaći na isto, na fijasko.
Fatalistima su bliski metafizičari-deklinisti (prema francuskom déclin: pad, opadanje, propadanje). Intelektualci su to potkovani filozofskim učenjima koja već vijekovima najavljuju skoru propast ljudskog roda. Sve što činimo, sve što mislimo samo doprinosi našem nestanku kao vrste. Zašto bismo posjećivali birališta kad nas teze znamenitih, opštepriznatih mislilaca uče da, šta god učinilo, čovječanstvo nezaustavljivo teži krahu? Deklinisti predstavljaju vjerovatno najmalobrojniju apstinentsku skupinu. Zato i nisu naročito štetni.
A najveću čini tragikomična menažerija duduka, mamlaza, ignoranata, mazgi, neumornih sisača vesala i okorjelih pušača fore. Šta da se kaže nego da im nedostaje obrazovanja, neobaviješteni su ili ogrezli u gluposti i zato propuštaju najpotentniju priliku da poprave svoju egzistencijalnu situaciju – da glasaju. Jednom su to uradili, vele, pa nije svanulo, čak je postalo gore, mračnije, i zašto bi ponavljali istu grešku? Pa to je, jarane, baš da se rokneš: jednog sunčanog prijepodneva nakanio si se da s par poteza penkalom promijeniš svijet, kad ono ništa. Da je u krivu, kako to dokazati nekom ko nema blage veze o statistikama, o tome kako državni aparat funkcioniše, šta je trodioba vlasti, čemu služi ustav i kakve su suštinske razlike između ljevice, desnice, liberala… Kada takvi bilmezi tvrde da apstiniraju zato što ne znaju za koga će glasati budući da je, po njihovoj ocjeni, politička ponuda očajna, oni zapravo poručuju da o politici ne znaju ama baš ništa, da ne razumiju njene mehanizme i da hoće to neznanje da očuvaju, ako treba i silom.
Demokratija je začeta u antičkoj Ateni, prije otprilike dvije i po hiljade godina. Pravom glasa raspolagali su svi “građani”, što nije podrazumijevalo ni robove ni žene ni strance, čak i ako su ovi u više pokoljenja živjeli u tom polisu. Otada do danas svega i svačega se izdogađalo u istoriji. Bezbroj političkih i fizičkih borbi moralo se izvojevati da bi demokratski metod mirne smjene vlasti uhvatio korijena u zapadnoj Evropi, da bi se proširio do Čilea, Japana, Južne Koreje, Mauricijusa, pa i do nas, mada u jednoj osakaćenoj formi.
Ima nečeg duboko nezahvalnog u tome da se odričeš tako teško izborenog prava, tog luksuza koji ti omogućuje da bez kapi prolivene krvi zbaciš potrošene političare sa trona. Simptom je političke maloljetnosti, infantilnosti stav da drugi trebaju birati tvoje, moje, naše zakonodavce, dok se ti ponašaš kao da od njihovih zakona, ili bezakonja, nimalo ne zavisiš.