Pozadinska buka
Odličan je đak, ali lošeg vladanja, neukrotive prirode. U Španiji, koju tlači Francova diktatura u braku s Crkvom, rano postaje ateist, u svojoj trinaestoj. Rano se oduševljava i Faulknerom i Kafkom, i to u eri ljutog konzervativizma i licemjerne bogobojaznosti (zvuči poznato?). Čitati njihovu prozu značilo je pobunu, nemirenje s Vođinim snovima o skrušenoj i pobožnoj omladini.
S dvadeset i nešto obolijeva od tuberkuloze. Tokom dugog liječenja dosadu ubija knjigama. Otkriva Sartrea, koji ga fascinira beskompromisnim stavovima, prije svega onim iz esejističke bombe Šta je književnost?. Snagom hemikalije za ribanje zagorjelih tepsija, Francuzova zapažanja mu čiste um i osvještavaju ga o političkim kapacitetima beletristike.
Iz temelja mijenja pogled na svijet. Konačno je u stanju da artikuliše svoj animozitet prema frankizmu, ali i buržoaskoj klasi, kojoj i sam pripada. Od malih nogu uživa u delicijama ekskluzivnih restorana Barcelone, skija u Švicarskoj. Otac mu je krupni poduzetnik u oblasti metalurgije, a sin se po inerciji upisao na industrijsko inženjerstvo. Studij pohađa bez imalo elana.
Ali nakon sudara sa Sartreom mladi katalonski buržuj više nije onaj čovjek otprije. Odlučuje da zakorači putem drugačijim od onog koji mu je zacrtan porodičnim okruženjem i klasnim predrasudama. Da ipak ne srlja grlom u jagode i preuzme unosni očev biznis? Ne dolazi u obzir. Sva prijateljstva koja ga vuku ka bestrasnoj karijeri industrijalca prekida.
Uprkos cenzuri
Godine 1969. pokreće izdavačku kuću Anagrama, koja će se izdići u jedan od najblještavijih svjetionika španskog kulturnog pejzaža. Njen osnivač, inače nogometni fan, navijač Barçe, bonvivan, radoholičar, zove se Jorge Herralde. Prema posljednjim saznanjima, još uvijek se dobro drži i predan je poslu, iako mu je preko osamdeset godina. Nije naodmet da ko god nije čuo za njega a drži do književnosti zapamti to ime.
U početku je bilo lutanja. Tako je s ljudima koji puno znaju i puno žele. Njegov radoznali intelekt privlače svi vidovi umjetničke ekspresije. Pored literature, zanimaju ga film, arhitektura i sijaset drugih stvari. Njegova progresivna politička gledišta su u opreci s tadašnjom vladajućom fašističkom ideologijom. Istina, krajem šezdesetih Francova stega popušta, ali tiranski pritisak na podanike je i dalje zagušujući. Štampanje nepodobnih knjiga režimski dušebrižnici onemogućuju ili barem otežavaju.
Uprkos cenzuri, Herralde istrajava u svojim izdavačkim improvizacijama, izuzetno spretan u svladavanju prepreka, što možda ima veze sa činjenicom da je izvanredan jahač, ovjenčan lovorikama s konjičkih turnira. Priča se i da je majstor konverzacije, rasni slušač koji sagovorniku poklanja maksimalnu pažnju, izvlačeći najbolje iz njega.
Žuta kuga
U ranoj fazi Anagrama preferira nefikcionalna djela odana učenjima ljevice, često i ekstremne. Između korica dospijevaju promišljanja Trockog, Mao Cedunga, Rose Luxemburg. Forsiraju se i traktati koji se zalažu za seksualno i feminističko oslobođenje. Cenzori vrebaju svaku opasnu riječ na papiru, cijeli tiraži bivaju zaplijenjeni.
Ali političke zabrane neće zaustaviti plimu. Na ulicama Barcelone sve se snažnije osjeća nestašni, puteni miris slobode. Nakon duge poslijeratne ošamućenosti, grad dolazi sebi da bi se razvio u rasadnik samosvojnih umjetničkih ličnosti. Među žiteljima katalonske metropole cirkuliše visokozarazni virus od kojeg lijeka nema, virus političke i društvene emancipacije.
Herralde pripada neformalnoj skupini intelektualaca i kulturnjaka koja stiče nadimak gauche divine – božanska, odnosno buržujska ljevica. On i njegovi drugari knjigoljupci najradije izlaze u kafić vragolastog imena Bocaccio. Društvo profinjenog duha se tu opija i lumpuje. O politici, književnosti, filozofiji vode se diskusije do duboko u noć.
Poslije Francove smrti 1975. prodaja lijevo orijentisanih političkih eseja naglo opada. Nova epoha, obilježena kolapsom višedecenijske strahovlade i ubrzanom demokratizacijom, odražava se na čitalačke afinitete. Herralde se tek sada fokusira na objavljivanje kvalitetne domaće i strane proze. Širi distributivnu mrežu na Hispanoameriku, naročito Meksiko i Argentinu. Anagramina biblioteka Panorama de narrativas, u koju će se sliti rijeka prozaika svjetskog kalibra, do te mjere će preplaviti police knjižara da će je prozvati “žuta kuga”, po karakterističnoj boji korica.
Besplatni književni agenti
Jedna od strateških aktivnosti: planski i revno se podstiče prodor hispanofonih autora u druga jezička područja, englesko, njemačko, francusko, talijansko. Anagrama se sa žarom bori da se njeni puleni, španski i latinoamerički, prevedu na svjetske jezike i zavole u stranim kulturama, na globalnoj književnoj sceni. U tu svrhu ne štede ni novac ni trud djelujući kao dobrovoljni i besplatni književni agenti za vlastite autore.
Na to sve, neumorno reklamiraju svoje uzdanice na Pirinejskom poluotoku. Promocije i javna čitanja se održavaju sumanutim tempom. U jednom intervjuu, referirajući se na ustaljenu lokaciju za medijsko predstavljanje svojih književnika, Herralde se po običaju zafrkava: “U hotelu Condes u Barceloni trebali bi nam podići spomenik.”
Iako su mu, kao šefu firme, menadžerske obaveze oduzimale dosta vremena, stigao je u svom radnom vijeku napisati na stotine prikaza za korice knjiga, koji su sami za sebe esejistički delikates. Maher je to posvećen književnosti, ponajviše onoj odličnoj a potcijenjenoj ili previđenoj, vrijedan kao rudar i uz to hedonist koji liježe u tri-četiri ujutro, ali ustaje u devet. Ustanoviće dvije nagrade sa značajnim uplivom na književna strujanja u Španiji. Jedna se dodjeljuje za najbolji roman donoseći laureatu 18.000 eura.
Ne biti gigant
Ova nakladnička kuća se može pohvaliti s oko četiri hiljade objavljenih naslova u nešto više od pedeset godina svog energičnog djelovanja. Poigramo li se s ta dva broja, dobićemo prosjek od jedne-dvije izdane knjige sedmično. Među čitaocima i piscima Španije i Latinske Amerike Anagrama uživa kultni status. U Meksiku, na univerzitetu u Monterreyu, počastvovana je čak i katedrom, na kojoj se, kroz seminare, radionice, kolokvije, promocije, prezentiraju njeni istaknuti autori.
Herralde ipak nikad nije postao tipični veliki izdavač, samodopadljivi monopolista. Očigledno, radi se o sposobnom, snalažljivom poduzetniku, ali koji nikad nije nasjedao na zamke kapitalističkog poslovanja. Bio je svjestan da će, ako se slijepo povinuje zakonima tržišta, kvalitet objavljenih djela pasti na nulu. Nešto efemerno i tako kratko kao što je život nije htio proćerdati na pomamu za novcem i štancanje šablonizirane, komercijalne literature, pitke i plitke, koja se, božemesačuvaj, čita u dahu.
Nakon što su brojni ugledni izdavači ocijenili da njegov rukopis ne valja ni pet para, američki pisac John Kennedy Toole se ubio u trideset i nekoj ugušivši se izduvnim gasovima iz svog automobila. Anagrama otkupljuje i prevodi baksuzni roman. A Confederacy of Dunces (u hrvatskoj verziji Urota tupana), u Španiji će postati svojevrsni klasik, longseller čitan iz generacije u generaciju. Oslanjajući se isključivo na književni njuh, Herralde je tvrdoglavo objavljivao Modiana (puno prije nego što je ovaj dobio Nobela) i Banvillea, uprkos tome što se ni jedan ni drugi nisu sjajno prodavali. Upravo je on iz duboke sjene izvukao pjesnika Roberta Bolaña, koji će njegovim zauzimanjem doživjeti planetarnu popularnost ne svojom poezijom, već kao vanserijski romansijer.
Ali, uza sve maestralne književnike kojima je otvorila vrata, Anagrama nikad nije izrasla u mastodonta. Zapravo, od nastanka je pazila da ne okrupni u izdavačkog giganta koji, nikad sit para, podilazi lošem ukusu i neobrazovanosti promovirajući literaturu siromašne leksike, zaglupljujuće sintakse, izanđalih ideja i predvidivih emocionalnih šema.
Drugačije se nije moglo, nisu htjeli poticati atrofiju mozga kod čitalaca. To je cijena koja se morala platiti da bi se izdavački katalog okitio dugim nizom raznovrsnih i prvoklasnih literarnih ostvarenja.
Nikad nisu podlegli opasnoj iluziji da u dušu poznaju književne sklonosti i intelektualni nivo potencijalnih kupaca, da su posve sigurni šta će se prodavati, a šta ne. Mnogo su rizikovali, i na tom klizavom putu iznenađivali su i obrazovali sopstvenu publiku, kreirali i reformirali njene čitalačke navike, tjerali je da napinje moždane vijuge. To ne bi mogli postići bez izuzetno šarolike i provokativne selekcije naslova.
Tip “da” i tip “ne”
U svojoj knjizi Un día en la vida de un editor (Jedan dan u životu izdavača), mozaiku memoara, prigodnih besjeda, članaka, intervjua, prepiski s autorima, anegdota, Herralde govori o principima profesije za koju tvrdi da je stvorena za luđake, ali ujedno i najbolja na svijetu. U nastavku ću se pozabaviti nekim od opisanih načela.
Onaj ko o izdavanju knjiga odlučuje mora biti, prije svega, halapljiv čitalac, otvoren – ovo je temeljno – za najrazličitija ispoljavanja ljudskog duha. Za mene je, zapisuje Anagramin prvosvećenik, čitanje bilo jedina domovina, jedina nacija. Nema sumnje, ta domovina je prilično prostrana budući da mu nije potreban prevodilac za putovanje po katalonskoj, engleskoj, francuskoj i, podrazumijeva se, španskoj književnosti. Herralde nije zakovan u kulturu svoje zemlje. Poznavanje stranih jezika omogućuje mu da u jednom ogromnom književnom akvariju uoči barem neke od najegzotičnijih riba s najzanimljivijim šarama.
Pri odabiru rukopisa ne povodi se za glasom naroda. Sluša vlastitu intuiciju, ali koja nije gruba ni primitivna. Postepeno ju je razvijao i izoštravao kao obrazovan, rafiniran i druželjubiv veseljak sa smislom za samokritiku, kao poliglota i nezasiti ljubitelj svih formi umjetničkog stvaralaštva. Naglašava da je na izdavaču ne da otkrije, nego da prepozna originalnost nekog dotad nepoznatog ili zanemarenog autora. Pritom je nužno pridržavati se onoga što naziva radikalnošću izbora. O čemu je riječ?
Biće jasnije na šta se pojam odnosi ako ga osvijetlimo opservacijom talijanskog nakladnika Giulija Einaudija. Književne izdavače on dijeli na dvije sorte: tip “da” i tip “ne”. Prvi su uvijek zagrijani za crne ovce književnosti, za osebujna i inovativna djela, a drugi vjeruju da znaju šta ide ko halva, da posjeduju zlatni recept za fabrikovanje bestselera. U suštini su kukavice i oportunisti. Ne pada im na pamet da istražuju, da iznenađuju sebe i svoje čitaoce, da njuškaju satima po knjižarama bliskih i dalekih zemalja, kao što je činio Herralde u potrazi za kakvim skrivenim draguljem ili zaboravljenim asom.
S autorom i u dobru i zlu
Jedna od Anagraminih misija upravo je podržavanje i revalorizacija manjinskih autora. (Ne misli se na pripadnike etničkih manjina, već na niskotiražne pisce bez hitova u svojoj bibliografiji.) “Uvijek sam”, pojašnjava, “tražio sopstveni put, nešto različito, izbjegavao očigledno, tražio nove glasove, tražio zaboravljene i zapostavljene a velike autore.” I onda bi, slično galeristima, slijedio metodu koja se može sažeti u sljedeće riječi: “Narode, ovo je važno, ovo morate pročitati inače će vam život proći uzalud, ne žalite para!”
Osvrnimo se na slučaj legendarne izdavačke kuće Les Éditions de Minuit sa sjedištem u Parizu. Njen gazda, nesalomivi Jérôme Lindon ni po koju cijenu nije htio prekomjerno jačati komercijalnu djelatnost. Odrekao se ekonomskih ambicija samo zato da bi zadržao potpunu kontrolu nad trijažom rukopisa, neuslovljen silama tržišne ponude i potražnje. Bez tih samonametnutih restrikcija, bez te principijelnosti, sigurno ne bi objavio Becketta, koji je tad već ležao u knockdownu nakon što ga je izodbijala četa renomiranih izdavača. Mali trač: u Gallimardu ga je otkantao Albert Camus.
Ali vratimo se na Anagramu. Njeni uposlenici praktikuju takozvanu politiku autora. Kako je rečeno u Herraldeovom vademekumu o izdavaštvu, nije bitna pojedinačna, izolovana knjiga, već autor s njegovom kompletnom fizionomijom. Svoje pisce ponekad prate od njihovih prvijenaca i dalje kroz cijelu karijeru, dugi niz godina, i u dobru i u zlu, pomažući ih i moralno i finansijski, koliko je moguće.
Čitanje kao revolucionaran čin
Čak i ako se gleda kroz ružičaste naočale, književnoizdavački ambijent u našoj zemlji je frustrirajuće skučen. Autorima nudi slabašne mogućnosti za izražavanje blagodatnih umjetničkih nesuglasja i novopečenih ideja. Malo se radi na recepciji domaće literature u javnosti. Uticajnih književnih nagrada, osim one tuzlanske i čudnovate Evropske, nema. (Čudnovate zbog evropskog novca, a lokalnog žirija. Kad se kaže “Evropska nagrada”, prva mi je asocijacija da je djelo prošlo vatreno krštenje u nekom važnom internacionalnom kulturnom miljeu, odnosno da je izdignuto na pijedestal pažljivo i transparentno odvaganom odlukom skupine prekaljenih književnika sa Zapada. A nije tako.)
Na ozbiljan profit od sopstvenih knjiga nijedan ovdašnji pisac ne može računati, s izuzetkom pokojeg jednoroga. I svakako, lisica ušuškanih u klijentelističke niše. Honorari (pod uslovom da ih uopšte ima) i procenti zarade po primjerku su općenito niski, niski besramno i nemilosrdno, štaviše ponižavajući. Razumljivo je da su honorari slabi ili nepostojeći kad para manjka, ali druga je stvar kad je blagajna puna ko brod.
Autorski ugovori o djelu su dokumenti za demoralizaciju umjetnika ili, ako hoćete, cirkus, ali onaj stivenkingovski, gdje suhoparne i obeznađujuće pravne odredbe igraju ulogu nepobjedivih i grozomornih klovnova sa ciničnim, bezdušnim kezom.
Kao nužno zlo, kao hobisti, tako se već godinama tretiraju bh. književnici. Što je najtužnije, među njima ćete bez mukotrpnog traganja naći one koji pate od varijante stokholmskog sindroma: ljube ruku objavljivaču koji ih, namjerno ili ne, psihički muči i ekonomski nipodaštava. Taština čuda čini.
Tek je polovina istine da su za to beščašće i mizeriju krivi rasap države i njena frankeštajnska mašinerija, nepostojanje ministarstva kulture na nacionalnoj razini, poklekla privreda. Druga polovina istine tiče se onoga što sam letimično iznio o Anagraminim postulatima. Njih kod nas oskudijeva ne samo na formalnom planu. Nećete ih pronaći ni u srcima popriličnog broja osoba koje su se poduhvatile plemenitog, ali hazarderskog izdavačkog posla. Katkad je dovoljno zamisliti se nad hladnoćom i beskarakternošću fonta u kojem je štampana neka edicija da bi se spoznalo kako stoje stvari.
Ovaj tekst se može protumačiti i kao poruka u boci za entuzijaste koji ovdje namjeravaju jednog lijepog dana osnovati izdavačku kuću po uzoru na Herraldeovu. Anagrama je vlastitim primjerom, kroz rizik i avanturu, pokazala šta je to dobro i hrabro izdavaštvo: ono kojem je zadatak da uzburka svjetonazore i senzibilitete svojih čitalaca, a preko njih i šire populacije.
Milanski izdavač Carlo Feltrinelli veli da je u dobu internetske debilizacije čitanje beletristike revolucionaran čin. Ukoliko je stari vuk u pravu, onda pregalaštvo istinskog književnog izdavača valja shvatiti ovako: kao pripremu terena za revoluciju jedne zajednice, onu unutrašnju, mentalnu, bez kapi prolivene krvi.