Pozadinska buka
Kad god se primičemo jesenskim izborima, društvena paranoja dosegne vrhunac. Već ukorijenjena tjeskoba dodatno pritisne, a retorika sudnjega dana buja u medijima. Političke emisije favoriziraju uglednike koji opominju kakve nas sve opstrukcije, bezizlazi i propasti čekaju po uspostavi nove vlasti. Oni su samouvjereni i rječiti. Izvježbani govornici koji na svako novinarsko pitanje odgovaraju s pomalo odbojnom spremnošću. Nikad ih nećete čuti da kažu “o tome nemam blage veze” ili “oprostite, lani sam pogriješio u svojim prognozama, šta ću, čovjek sam, nesavršen sam”.
Simptomatično je da im se sviđaju uglavnom crna predskazanja. Najsmjeliji među njima s vremena na vrijeme izjave i da će se uskoro zaratiti, za koji mjesec, čim okopne posljednji snjegovi ili prolistaju šume.
Novinske arhive sadrže bogatu zbirku tih obeznađujućih prognoza, u kojima se katkad iščitava perverzno priželjkivanje državnih udara, totalnog nasilja i destrukcije. Dosad nas još nije zbrisala apokalipsa (što ne znači da neće i da se nekim zloslutnicima neće napokon posrećiti da pogode tačan datum Kraja). Ni ova država se još nije raspala (što ne znači da neće, s obzirom na nova-stara fantaziranja o Srpskom svetu i druge prateće bolesti). Činjenica je, ipak, da su više od dva desetljeća prošla u miru, istina mučnom, psihotičnom, krhkom, ali miru. Iz toga slijedi da su “vrsni poznavaoci ovdašnjih prilika” koji su minulih godina prognozirali skorašnje izbijanje oružanog sukoba bili u krivu.
Valjalo bi da neki istraživač pročešlja medijske istupe naših političkih analitičara. Da utvrdi u kojoj mjeri su se realizovala njihova predviđanja u posljednje dvije-tri decenije. A još kad bi pokrenuo i web stranicu na kojoj bi se bodovala tačnost tolikih prognoza poteklih iz usta ekonomskih stručnjaka, prekaljenih kolumnista, političara, univerzitetskih profesora, društveno angažiranih umjetnika… Tu bi se vidjelo koliko je ko bio u pravu u svojim anticipacijama, koje se nerijetko zasnivaju na mračnoj i anksioznoj dramaturgiji.
Zahvaljujući digitalnoj evidenciji njihovih promašaja i pogodaka, medijske face uvjerene u sopstvenu vidovitost doživljavali bismo s više kritičkog otklona. Lakše bi bilo ustanoviti koje su to njihove prognoze zapravo lupetanja, doduše sročena u upečatljive rečenice, ali svejedno iznikle iz subjektivnih stavova, varave intuicije i ideoloških pristranosti. A možda bi i oni, uvidjevši koliko su se isprovaljivali u ranijim prognozama, vagali riječi kad god bi ih zabrinuti televizijski voditelj, uvijek željan senzacija, upitao šta nose predstojeći dani.
Čimpanze i pikado
Philip E. Tetlock je rođeni Kanađanin, ali je profesorsku karijeru izgradio u SAD-u, gdje predaje na Pensilvanijskom univerzitetu. Član je Američkog filozofskog društva, a za naučni rad višestruko je nagrađivan. Pored psihologije, koju je doktorirao na Yaleu, polje njegovih akademskih interesovanja zahvata političke nauke i geopolitiku. Uža specijalnost mu je vještina predviđanja.
Na tu temu sproveo je obimno istraživanje u periodu od 1984.-2004. Organizovao je prognozerske turnire u kojima se takmičilo blizu tri stotine renomiranih eksperata. Ekipa je bila šarolika. Učesnici su se razlikovali po profesiji (vladini službenici, profesori, novinari) i političkom opredjeljenju (od marksista do fundamentalističkih pobornika slobodnog tržišta). Tokom tog dvadesetogodišnjeg razdoblja ispostavili su 28.000 prognoza o brojnim geopolitičkim i ekonomskim ishodima. I kakvi su bili rezultati? Tek malčice bolji od slučajnosti. I po pravilu gori od onih koji bi se dobili nekim matematičkim formulama, ne suviše složenim. Tetlock šaljivo primjećuje da prosječni ekspert u svojim predviđanjima nije ništa precizniji od čimpanze koja pikadom gađa kružnu metu.
Proučavajući karakteristike takmičarâ, došao je do zanimljivog otkrića: što je ekspert uživao veću popularnost kod medija, to su se njegove prognoze rjeđe ostvarivale. Očito je da slava i sposobnost predviđanja ne idu ruku pod ruku. Televizija više voli one koji jasno i efektno prijete: “U martu se sto posto diže kuka i motika, odgovorno tvrdim” nego kolebljivce koji se mucavo i dosadno prenemažu: “Pa znate… ne bih… ne raspolažem sa… nedostaje podataka da se takvo što sa sigurnošću anticipira”. Prvi – još ako su fotogenični, imaju privlačnu dikciju, zgodnu frizuru i smisla za odijevanje – povećavaju gledanost. Oni drugi je smanjuju. Publiku nerviraju i zamaraju tipovi čija misao, upravo zbog svojih suptilnosti, neprestano sumnja, zapinje i meandrira.
Kod stručnjaka je, zapaža Tetlock, problem upravo to što su stručnjaci. Pretjerana usredotočenost na usku oblast znanja zamagljuje im i sužava duhovni vidik. Što bi narod rekao, od drveća ne vide šumu. Čvrsto se držeći svoje brazde, nisu svjesni mnoštva remetilačkih faktora sa strane. Ignorišu ih u svojim proricanjima, a poruke kristalne kugle tumače, u najboljem slučaju, uz kozmetičku samokritiku.
Tetlock je uvjeren da se umijeće predviđanja može poboljšati naučnim metodama – do izvjesnih granica. Ukoliko nekog zanima kako, preporučujem mu izvanrednu i podebelu knjigu Superforecasting (Superpredviđanje), koju je kanadsko-američki profesor napisao u koautorstvu s Danom Gardnerom. U njoj se govori o entuzijastima koji prognoziraju znatno bolje od prosjeka. Navedene su odlike tih talentovanih pojedinaca: skeptični su i strogi prema sebi, izuzetno radoznali, otvoreni za nova i neobična znanja, zaziru od glomaznih sistema ideja koji tobože objašnjavaju sve, fleksibilnog su misaonog sklopa. Nije nužno da su završili visoke škole. I definitivno ne posjeduju natprirodne moći.
Kako postaviti pravo pitanje o budućnosti?
Međutim, ni ti inteligentni svaštari, konstantno na oprezu prema vlastitim predrasudama, nisu u stanju da ponude apsolutno pouzdana predviđanja. Promašaji su neizbježni.
Utvrđeno je da prognoze koje ciljaju na duže staze, četiri-pet godina unaprijed, drastično gube na tačnosti. Izjednačavaju se s pukim nagađanjem, lutrijom. Razlog je u tome što je bezbroj varijabli u igri. Matematičari bi dodali da se budućnost ponaša kao nelinearni sistem: ako je previše udaljena od ovog trenutka, pretvara se u šum, u zbrku, haos, u nesaznatljivo. Ljudska bića nikad ne mogu biti veća od stvarnosti, nikad ne mogu znati više od nje. Ona će ih uvijek nadigrati.
Tetlockovi uvidi nameću jedan dalekosežan zaključak – o statusu, odnosno vjerodostojnosti svih proroka. Uzmimo da su to ličnosti koje, pored drugih uzvišenih zadataka, najavljuju, služeći se šestim čulom i onostranim informacijama, događaje od sudbonosnog značaja za čovječanstvo. Ako je tako, onda nijednom nije vjerovati. Jer nema načina da ne omanu u svojim proročanstvima, stvarnost će ih uvijek preveslati.
Ova vijest neke sigurno deprimira, a mene itekako ohrabruje. Nema predodređenosti ni sudbine. Bosanski fatalizam je tek obmana, plod stoljećima ugnjetavane i pokoravane mašte. Budućnost, kako je isticao jedan savremeni filozof, ostaje otvorena, štaviše veoma otvorena i zavisi od nas, svih nas.
U hladnoratovskoj eri, obavještajne agencije zapadne hemisfere nisu se nadale dolasku reformatora poput Gorbačova na čelo Sovjetskog saveza. Ni perestrojki. Nijedan iskusni analitičar CIA-e nije pretpostavio pad Berlinskog zida. Niti je ijedan predskazao černobilsku havariju kao incident koji će komunističkog diva gurnuti niz liticu. Putinovo osvajanje Kremlja takođe je iznenadilo obavještajni sektor. Nije se slutila ni njegova dugotrajna strahovlada. Profesionalni predskazivači su propustili i da nas pripreme za 11. septembar, ekonomsku recesiju 2007-2009, izbor pokvarenog nekretninaša za predsjednika SAD-a 2016, Brexit… Sve su to potresi koji su snažno uticali na globalna previranja, ali i na naše živote ponaosob.
Kao nepasionirani ljubitelj naučne fantastike, još nisam nabasao u starijim knjigama i filmovima tog žanra na fikcionalni svijet koji bi se mogao prihvatiti kao vjerna projekcija ovog današnjeg, u kojem su zlatna telad postali smartfoni i društvene mreže. Gledajući neke SF filmove iz prošlog milenija, a koji zamišljaju kako će se živjeti dvijehiljaditih, čudim se i pomalo mi smeta, neuvjerljivo mi je, što likovi opsesivno ne koriste pametne telefone. O konceptu influensera niko tu pojma nema, ni o zavistima nelajkanih, doksovanju, selfijima, GIF-ovima, fejsbučkim prijateljstvima i viralnom širenju memova.
U poslu prognoziranja često je najteži problem postaviti pravo pitanje o budućnosti. Koji će to događaj presudan za neku državu ili svijet iskrsnuti u narednim mjesecima ili godinama? Ponekad je on toliko originalan po svojim reperkusijama da ne možemo znati za njega dok se ne desi. Suočavamo se s presedanom, s nerazmrsivim spletom potpuno novih fenomena koje je – neka se ne ljute SF pisci – nemoguće izmaštati.
Pretpostavimo da je lucidni katastrofičar N. N. ranih osamdesetih izjavio u štampi da je samo pitanje dana kada će u SSSR-u doći do kataklizme u nekoj atomskoj centrali. Međutim, nije mogao biti siguran da će baš černobilska elektrana, prikladnog imena Vladimir Iljič Lenjin, otići u zrak. Nije mogao znati ni da će eksplozija reaktora broj četiri izazvati tako kobne i duboke konsekvence po sovjetski totalitarizam, ali i ostatak ljudskog roda.
Snaga bočnih udara
Htio bih kazati nešto i o tamnovilajetskom stilu predviđanja kakav njeguje dosta domaćih političkih komentatora, o njihovom neprestanom strahovanju od najjezivijih scenarija. Podvlačim, glup je i naivan ko zatvara oči pred mogućnošću izbijanja krvoprolića na nesigurnom Balkanu. Ali stvar je intelektualnog poštenja da se za ozbiljne i uzbunjujuće prognoze ponude čvrsti i obilati dokazi, barem onakvi kakve su unazad par decenija neki mediji podastirali očekujući golemu nesreću na razvalinama Jugoslavije.
Nije novost da su nekrofilna, pesimistična maštanja o budućnosti neke nacije, Zapada ili kompletne ljudske vrste svojstvena velikom broju intelektualaca, privilegovanih samim tim što imaju dovoljno vremena da razrađuju svoje misli i bilježe ih. Dobar dio njih vijekovima njeguje svjetonazor koji nepovlaštenim slojevima i sirotinji ne ostavlja bogzna kakvu nadu da se bore za smisleniju i dostojanstveniju egzistenciju. Ako stalno propovijedaš da “nam spasa nema”, čemu onda borba za bilo šta? Po toj logici, ionako se ništa ne da promijeniti, sve ionako ide do vraga, ma šta poduzeli.
To je ta – iskoristiću termin za kreiranje vještačke tame u filmovima – američka noć intelektualaca. U njoj, potaknuti kanoniziranom lektirom, uhodanim teorijama i razgovorima s prijateljima-istomišljenicima, mnogi opinionmejkeri rado obitavaju.
Tetlock ne želi reći da su politički i ekonomski eksperti bezvrijedni zato što im vještina predviđanja nije jača strana. Oni su potrebni javnosti kao osobe koje dubinski razmatraju i sintetiziraju prošlo i sadašnje, koje daju smisao naoko nepovezanim povijesnim zbivanjima, koje iz žestokih kriza izvlače pouke korisne za društveno djelovanje.
Vjerujem da su od olakih, intuitivnih prognoza koje stoje na klimavim nogama vredniji prijedlozi o tome šta bi se u nekoj zajednici moglo popraviti. Na tom fonu, a uz rizik da u očima cinika i znalaca ispadnem smiješan, iznijeću dvije ideje.
Koliko mi je poznato, u BiH se još nije pojavila široka inicijativa s ciljem da se zakonski onemogući političare da unedogled vrše funkcije s velikom i potencijalno opasnom akumulacijom moći. Mislim na položaj gradonačelnika, ministra, premijera, člana Predsjedništva i dr. Ukoliko je političar, recimo, sve u svemu osam godina vladao na jednoj ili više tih pozicija, ne bi ubuduće trebao imati pravo da se kandiduje ni na jednu od njih. Eventualno bi mu se dopustilo, ako je toliko ovisan o praktikovanju politike, da karijeru nastavi kao općinski ili kantonalni vijećnik, entitetski zastupnik, državni parlamentarac.
Ovim limitom bi se barem donekle, a možda i uveliko smanjile šanse da se vlastoljupci previše korumpiraju i osile. Štetno je da bilo ko predugo vlada pošto rastuća moć, poput kakvog zloćudnog zračenja, neizbježno kvari i izopačuje čovjeka, koliko god da je dobronamjeran. Zato su periodične smjene visokih funkcionera i poželjne i nepohodne, kako za njihovo mentalno zdravlje, tako i za mentalno zdravlje njihovih glasača. Ukratko, ne treba im dozvoliti da se usjede i da im se razgranaju pipci. Nijedan vladar nije tako genijalan da ne zaslužuje otkaz baš onda kada mu je u fotelji najslađe.
Ova antiautoritarna zamisao iznesena je ugrubo i sigurno bi se dala istesati. Na kraju krajeva, sastavljač ovih redaka je politički i pravni diletant, kome su puno bliža književna naklapanja. Moguće da je ovaj prijedlog, s obzirom na zapetljanost postdejtonskih zakonodavnih procedura, samo mrtvo slovo na ekranu. Ipak, nije malo proboja počelo baš kao šaputanje, provokacija, kao pozadinska buka, kao bočni udar.
I za kraj – ovdje čitateljke i čitaoci stare garde neka odustanu od teksta – zalažem se za legalizaciju marihuane, onako kako je to učinjeno u Holandiji ili pojedinim američkim saveznim državama. Slobodna upotreba te lake droge, manje štetne od svima lako dostupne rakije, doprinijela bi opuštanju stanovnika ove zemlje, mahom napetih i isfrustriranih. Novac koji prodajom kanabisa sada puni džepove kriminalaca prelio bi se u narodnu kasu.
Uvođenje jedne drevne, relaksirajuće biljčice u legalnu sferu uopšte nije beznačajan potez. Otud toliko otpora kod konzervativaca i tradicionalista. Znaju ili naprosto osjećaju da detabuizacija “trave” povlači za sobom i kulturno, mentalitetno, etičko prevrednovanje. Ako su nastojanja da se presuda Sejdić-Finci direktno implementira propali, zašto se ne bi pokušalo s jednim bočnim, bolje reći dimnim udarom? U tom smislu poučan je nedavni tvit guvernera New Jerseya: “Legalizacija marihuane je stvar društvene, rasne i ekonomske pravde.”