Pozadinska buka
Vjerovatno poznajete ljude koji su uvjereni da jako dobro procjenjuju ko laže, a ko ne. Neki od njih svoje dragocjene metode čuvaju od javnosti kao tajno oružje. Drugi ističu da je ključ u intuiciji, u njihovim genima. Ili u prebogatom životnom iskustvu.
Ima i onih koji će vam preporučiti da manje obraćate pažnju na izjave sumnjivog lica, a više na govor tijela. Trepće li više nego što je normalno? Izbjegava li pogled? Koristi li često poštapalice? Povisuje li glas i stišće usne? Crvene li mu se obrazi? Češka li nos, uho? Drži li ruke prekrštene?
Opsežnim istraživanjima popisano je mnoštvo neverbalnih znakova koji bi mogli upućivati na laganje. Mogli – jer nijedan od tih indikatora nije sasvim pouzdan. Recimo, eskiviranje pogleda nije sigurna potvrda da nam neko prodaje maglu. To je mit. Okorjeli lažovi se trude da zure u vas upravo da ne bi pobudili sumnje, da se ne bi ogriješili o taj stereotip. Od ogromne je pomoći znati kakvo je osnovno ponašanje osobe. Ko je po prirodi staloženiji, a ko živčaniji? Ko više, a ko manje gestikulira? Ko se zarumeni na najmanju neugodnost, a ko nikad?
Kad bi ljudska bića skupljala poene raskrinkavajući lažove, malo ko bi se proslavio. U tom poslu nismo ništa uspješniji od novčića bačenog da presudi umjesto nas. Iako će se među nama naći izuzeci, generalno nismo maheri u razotkrivanju obmanjivača.
Čarobnjaci istine
Psiholozi Ekman i O'Sullivan testirali su na hiljade dobrovoljaca iz najrazličitijih segmenata društva. Htjeli su da pronađu izrazito nadarene pojedince, one koji bez prethodne obuke uočavaju lažove puno bolje nego što bi to učinio puki slučaj. Iz tolike mase izdvojilo se samo pedesetak posebno nadarenih individua, nazvanih čarobnjacima istine.
Bilo je za očekivati da će na tim testovima policajci i krimi inspektori osvojiti popriličan broj bodova. Na kraju, jedan od glavnih profesionalnih zadataka im je da demaskiraju varke, podvale, smicalice. Međutim, istraživački tandem je ustanovio da panduri ne odudaraju od prosjeka. Za razliku od njih, agenti tajnih službi nisu razočarali premda su i njihovi rezultati daleko od idealnih. Saznanja ove studije treba ipak uzeti sa zadrškom. U nekim stručnim krugovima kritikuju je zbog načina kako je provedena.
U davnoj prošlosti istražni organi su naređivali optuženiku da rukom izvadi kamen iz kotla vrele vode. Ako bi se opekotine kroz tri dana dale na zlo, kriv je. Cinici vele da je moderni poligraf ništa drugo do nenasilna verzija srednjovjekovnih sprava za mučenje. Izumljen u prvoj polovini XX vijeka, uređaj je i dalje po mnogočemu kontroverzan.
Njegovi osjetljivi instrumenti prate fiziološke reakcije koje, vjeruje se, ukazuju na neiskrenost. Krvni pritisak, znojenje, puls, ritam disanja, sve se to mjeri. Ali na osnovu tih pokazatelja ne može se definitivno ustvrditi da li je ispitanik nedužan ili za robije. Mogućnost greške je značajna. Starija sudska praksa poznaje slučajeve osumnjičenika koji su, iako nevini, zaglavili u zatvoru nakon što su pali na poligrafu. Naime, bili su uzrujani ili uzbuđeni zbog ko zna čega, ali ne i zato što su počinili zlodjelo.
Samozvani instruktori nude pregršt trikova koji mogu prevariti tu spravu: blagovremeno popiti sedativ ili se tokom ispitivanja bockati oštrim predmetom skrivenim u cipeli, a nije naodmet ni gristi jezik. Poligraf se u Americi još uvijek rado upotrebljava u kriminalističkim istragama. Naprotiv, na sudu se obično ne uzima kao dokaz, baš zbog svojih dvojbenih nalaza.
Svaka glava je…
Naučnici i biznismeni ipak ne posustaju u nastojanju da izrade mašinu koja bi bez greške lovila lažove. Eksperimentiše se s infracrvenim kamerama, osjetljivim na promjene tjelesne temperature. Drugi uređaji skeniraju takozvane mikroizraze lica i širenje zjenica. Nade se polažu i u lingvističku analizu: kako se neko izražava, kako sklapa rečenice, koje vrste riječi ponavlja.
Gomile dolara se investiraju u magnetnu rezonanciju, EEG i vještačku inteligenciju, a s ciljem da ustanovimo prepoznatljivu matricu u moždanoj aktivnosti lažljivaca.
Kako danas stvari stoje, strojevi neumorno uče i gutaju vagone informacija, ali još nisu u stanju da nadmudre marifetluke ljudske psihe. U španskom jeziku uvriježila se poslovica Cada cabeza es un mundo, odnosno: Svaka glava je svijet za sebe. Ako bismo je primijenili na našu temu, mogli bismo reći i: Svako laže na svoj način.
Da stvar bude komplikovanija, nisu samo ljudi skloni foliranju. Čine to i izvjesne ptice, primati i još neka dovitljiva stvorenja. Obmane u svakodnevici su česte i mogu nam preokrenuti život. Zato je čudno da nas evolucija nije obdarila organom za njihovo prepoznavanje. Valjda je imala jak razlog zašto nas je ostavila tako hendikepirane.
Još se potrudila da razlike u ponašanju između lažova i iskrenih učini što manjim. Kad je ulog velik, kad nekog optuže za utaju poreza ili mu je brak u opasnosti zbog preljube, te razlike znaju postati tako male da ih samo prekaljen opažalac može razlučiti.
Nije slučajno da nam laganje uđe u krv tako rano, između druge i pete godine života, a ne u zreloj dobi. Majka Priroda kao da je odlučila da nam obezbijedi dovoljno vremena za ovladavanje tom drevnom vještinom. S druge strane, riješila je da nam što više oteža detekciju laži.
***
Nepunu godinu od rušenja njujorških Blizanaca, putovao sam za SAD. Na amsterdamskom aerodromu, sigurnosna kontrola trenirala je strogoću, uz povećano podozrenje prema putnicima iz korumpiranih i klimavih zemalja s izraženom koncentracijom muslimanskog življa. Dok sam čekao u redu za ulazak u avion, agent je pregledao moj pasoš i vizu (ime i prezime mi nisu išli u korist) i izdvojio me iz grupe, željan dubokog razgovora.
Bio je bijelac, stamen, odsječnih vojničkih kretnji, zlatokos i plavih očiju, s idealno istesanom bradom Marvelovog superjunaka. Uniformu nije nosio. Ali nešto u njegovom nastupu govorilo mi je da je po cijeli dan u potrazi za idealistima koji sanjaju da zbombače avion pun neistomišljenika na kakav strateški pozicioniran neboder.
Stojeći iza komada namještaja nalik na govornicu, počeo me ispitivati. Engleski mu nije bio maternji, ali ga je govorio tečno. Njegov sumnjičavi osmijeh me uznemiravao, a od moje uznemirenosti postajao je još sumnjičaviji. I tako ukrug. Ja sve uzrujaniji, on sve uvjereniji da krijem nešto opako.
Prohujale su otad skoro dvije decenije, dosta pojedinosti iščezlo je iz pamćenja. Bio je beskrajno radoznao. Zanimalo ga je u koji grad putujem, s kojom namjerom, koliko ostajem, da li volim prerije i zašto. Išao je dotle da me upita gdje sam nabavio baterije za jedan minijaturni gadžet spakovan u prtljag (“Kod Dinke Hadžića, sahadžije.”), gdje sam služio vojsku i u kojem razdoblju, u kakvoj sam bici, kada i na koji način ranjen, šta planiram raditi u životu.
Na vijest da studiram francuski jezik i književnost, zamolio me da sačekam i požurio u hodnik nestavši poput aveti.
Oblijevao me znoj. Prolazile su sekunde, teške, spore. Mučila me misao da mi je neki od onih lako zapaljivih sanjara podmetnuo eksploziv u golemi ruksak poslan u prtljažnik aviona.
Za govornicu je konačno stao čovjek crne i kovrdžave kose, arapskog tena. I on neuniformisan. Stao me isljeđivati na izvrsnom francuskom. Zračio je vedrinom nekog ko je oduševljen što se upoznaje sa mnom. Drago mu je što nas je sudbina spojila i ostaćemo prijatelji dok nas smrt ne rastavi. Jesam li oženjen? Imam li djevojku, djecu? Čime se bavim u slobodno vrijeme? Šta pišem, kakvu vrstu književnosti? Fantastika ili realizam? Gdje objavljujem? (“Časopisi Lica, Odjek, Život…”) O čemu govore moje drame i pripovijetke? (U tom uzrastu još se nisam usuđivao na jedan tako maratonski poduhvat kao što je pisanje romana.)
Šta god je poželio saznati, ispričao sam mu zamuckujući i crveneći se. Bio sam ubijeđen da su me napokon prozreli, mada nisam znao šta su imali prozreti. Ma šta da mu odgovorim, mislio sam, ne gine mi nagradni let za Kubu, Guantánamo.
Graške znoja kotrljale su se niz čelo i upadale u oči, koje su me peckale, pa sam treptao i stiskao kapke. Što je moj ispitivač mogao protumačiti kao otkrivajuće signale obmanjivača izmorenog pitanjima. Ali on se zahvalio na ćaskanju i otišao davši mi znak da se ne mičem s mjesta.
Svi putnici su se odavno ukrcali u avion. Samo se čekalo šta će biti sa mnom, sloboda ili haps. Na gejtu, u mojoj blizini nije bilo nikoga, ni službenica na pultu, samo ja sa sobom pod nadzorom neke diskretne kamere. Najzad malo mira, prilika da saberem misli prije konačnog pada. Ali čim sam opet ugledao uvojke apolonovske zlatne kose, živci su mi poskočili. Nije mu dosta, evo ga opet da mi ruje po duši.
Bljedoliki je nastavio da me propituje o raznim naizgled beznačajnim stvarima. O tome šta je odsjek romanistike i da li poznajem ijednog autora koji je pisao o čudovištima. To intelektualno čavrljanje završio je pitanjima koja nikakve veze s tim nisu imala: kakve su trenutne meteo prilike u Iowi i pratim li američki fudbal. Pojma nisam imao ni o jednom ni o drugom. A bojim li se grmljavine i tornada?, dodao je.
Zbunjeno sam ga pogledao. Njegove usne su se iskrivile u usiljen smiješak. Vratio mi je pasoš i poželio sretan put nakon gotovo sat vremena besmislene torture.
Kao da ga je kopkalo što me tek tako pušta, dobacio je:
“Ali zašto ste toliko nervozni?”
“Zato što me toliko ispitujete.”