Pozadinska buka
Stranci, oni s Pitomog Zapada, dosele se ovamo zbog posla, ljubavi, studija. Bude i onih koje ponese radoznalost ili avanturizam. Požele da se srode s “balkanskom autentičnošću”. Ona je, navodno, suštinski različita od monotonije u njihovim državama, koje se opisuju kao previše ispolirane, usustavljene, robotizirane. A ovdje im se, kao, nudi nepatvoren život sa svojim tegobama, nepredvidivim brutalnostima i odranjanjima. Ljepotu te drame povećava sklonost mještana olajavanju i tračerskim pikanterijama, ali ne zaboravimo ni strastvenu narodnu muziku, dernjavu u duhanskom dimu kafane, rakijaške obračune i, najdivnije od svega, konstantnu prijetnju ratom. Svi sastojci potrebni da se čovjek osjeća čovjekom, da mu zaigra krv u žilama su tu.
Zadrže se nekoliko mjeseci ili godina da bi se, obično zasićeni, često i razočarani (désillusionnés, kazali bi Francuzi), vratili kući ili produžili ka drugim predjelima jedine nam planete, primamljivijim, lukrativnijim i mentalno stabilnijim. Neki odluče da ostanu u Bosni do posljednjeg daha, ali to je šačica hrabrih. A ako nisu hrabri, onda su dobro potkoženi. Komotne plate čuvaju ih od cikličnih političko-ekonomskih udara i oni obitavaju kao u nekom svijetu za sebe. Ukoliko postoje savršeno apolitična bića, naći ćete ih među njima. Blaženo su nezainteresirani za stranačke skandale, izborni proces, sporenja oko građanskih i kolektivnih prava. Nasrtaji na ustav ih ne tangiraju. Vole surovost Bjelašnice i njene borovnice, bh. folklor i variva, taj nekakav kulturni sinkretizam ili šta god to bilo, imaju filing za sevdalinku. U načelu, preferiraju starinu, konzervativni pogled na domaću kulturu. Novovalni rokeri, postpankeraj ili grafitisti previše ih podsjećaju na domovinu.
Mnogi expats utuku godine a da ne ovladaju ni najprostijim frazama lokalnog govora. Nije im stalo da lakše razgovaraju s robljem koje rinta u pekarama i samoposlugama. Drugi se potrude da nauče naš jezik, ali rezultati prilično variraju. Moja povijest socijaliziranja, koja nipošto nije mjerodavna, koja daje tek jedan manjkav i vjerovatno pogrešan uvid, govori mi sljedeće: Talijani, Germani i, predvidivo, slavenske sestre i braća su dosta dobro usvajali jezičku građu, dok su Anglosaksonci bili tako-tako, a Francuzi, gotovo po pravilu, žalosno neuspješni. Koliko je samo vode moralo proteći ispod sarajevskih mostova prije nego što bi se u jednu parišku glavu utuvilo da akcenat može da luta u riječi, da se ne mora uvijek kačiti za završni slog. Nekima je to tako teško išlo da ni hipnotičke seanse ni kandžija ne bi ubrzale učenje.
Imao sam prilike družiti se s individuama tako blistavih očiju kakve naša zemlja ne rađa. Pršteći od optimizma, bacale su se na osvajanje bosanskog jezika ili, ako je kome draže, srpskog, hrvatskog, dopisati po želji. Poslije dugotrajne i tvrdoglave samoedukacije ili uzimanja nebrojenih privatnih časova odustajale bi, slomljene krizama obeshrabrenja. Iscrpljujuće hrvanje s akcentuacijom bi im dozlogrdilo, pa još ta sintaksa i melodika rečenice. Dotukli bi ih padeži, konjugacije i morfološki sitne, ali značenjski ogromne modifikacije glagola. Muku im je otežavalo pomanjkanje odličnih udžbenika, kao i specijaliziranih rječnika koji bi im pomogli da upoznaju tananosti modernog vokabulara, slengova i dijalekatskih valera.
Uporni
Oni najdarovitiji i najuporniji, najodvažniji crpili bi iz kontakata s urođenicima najviše što su mogli. Strpljivo bi cijedili, isisavali verbalne sokove iz njihovih usta prilikom svakodnevnih ćaskanja. Insistirali bi da im se obraćaš na maternjem. O kulturnim osobitostima jedne gradske sredine učili su sami, kroz uspone i padove, bez kvalitetnih priručnika. Otprilike kao kad bi te istovarili usred divljine i tražili da se, nemajući pojma o umijeću preživljavanja, snađeš za vodu i hranu.
Upornost bi bila nagrađena: vremenom bi ti samouki posvećenici prešli iz početničkog na srednji, a zatim na napredni stadij znanja. Neka snažna, mutna opna bi konačno prsnula i oni bi počeli da tačno primjećuju preljeve tog zahtjevnog, nepristupačnog idioma sa šesto šezdeset šest zakatančenih vrata. Sve tečnije bi razumijevali neprevodive šale, pa i učestvovali u njihovoj doradi.
Ali čak i kad bi dostigli visok nivo jezičke kompetencije, i dalje bi im izmicale brojne značenjske nijanse. One bi se krile u redoslijedu riječi, u zvučnoj strukturi rečenice, u eliptičnim izjavama, u sračunatim nedorečenostima. Jedna tajanstvena, strašno šifrirana semantika, razvijana i zapetljavana stoljećima, tek okrznuta u stručnoj literaturi, stajala bi pred tim strancima-herojima kao neosvojiv bastion.
Najviše me žalostilo – a i dan-danas osjetim stid i nelagodu pri pomisli na te bolne scene – kad bih ih gledao kako uzaludno pokušavaju da u glasu i izrazu sagovornika pohvataju smjernice za razumijevanje onog što se upravo dešavalo za njihovim stolom: ritual podjebavanja. Smijali bi se na pogrešnim mjestima i u pogrešnom tonalitetu. Reakcije starosjedilaca kopirali bi neuvjerljivo, trudeći se da ostave utisak kako shvataju formulacije kojima neko nekog prca.
U tim momentima preda mnom bi pukao nepremostiv bezdan između domaćeg i zapadnjačkog stanja duha, između dva kodeksa. Nikad neće okusiti slasti otrovâ kojima se trujemo. Nikad neće proniknuti u zamršene metode kojima kinjimo jedni druge. Nikad neće razaznati svu tu paučinu kojom sa zluradošću omotavamo i sebe i druge. Nikad neće napraviti taj finalni, svečani korak i najzad se uskladiti s vibracijama kulture koju tako predano nastoje upoznati do srži.
Sućut prema njima postala bi u jednom času nesnosna. Molio sam boga da se obred šukanja što prije okonča, da ne moram više svjedočiti njihovoj lošoj, napregnutoj glumi. Samo nek već jednom iščezne taj stravični jaz koji nas razdvaja, domoroce i strance. Razumije se, ni u njihovim zemljama narod nije cvjećka, niti su ljudi uvijek fini jedni prema drugima, daleko od toga. Poznate su i tamo, kao uostalom svugdje na kugli zemaljskoj, različite forme verbalnog zlostavljanja. Ipak, meni je uvijek izgledalo da smo mi u praktikovanju psihičkog sadizma puno napredniji, istančaniji i agilniji od sretnika odgojenih u evropskim dembelijama.
Sive duše
Ako je vjerovati antropolozima, podsmijeh u raznim varijacijama korišten je odvajkada u plemenima svih kontinenata. Efikasnim mehanizmima izrugivanja nečija manija veličine bi se potkresala, osioni pojedinci bi se dozvali pameti. Tako bi se odstranjivala arogancija i slamali autoriteti, a održavala jednakost među članovima skupine. Moć odlučivanja bivala bi ravnomjerno raspoređena. I kod nas je ta praksa još uvijek živa, kreativna i svakako dobrodošla, naročito kad se obruši na bahate vladare, samozvane vođe narodâ.
Međutim, postoji i njena izvitoperena varijanta u vidu podjebavanja, sistematskog i dugoročnog loženja. Njime se cilja, ne uvijek, ali u masi slučajeva da, na osobe koje od prosjeka odudaraju fizičkim neobičnostima, načinom odijevanja ili razmišljanja, anatomijom emocija, seksualnom orijentacijom… Neposredna svrha je da se žrtvu mentalno izmuči i, u konačnici, obezvrijedi domišljatim, malicioznim replikama koje će se dugo pamtiti i prepričavati. Jes mu ga dobro šukno. Priljepljivanje pežorativnih nadimaka i uproštenih etiketa takođe je dio postupka. Poželjno je i da žrtva prihvati da na napade uzvrati po istom modelu. Na taj način će se i sama opoganiti, potvrđujući da je ništa manje đubre od samog inicijatora. Za sličnom taktikom posežu zločinačke organizacije kada regrutuju nove pijune, koji često ne slute šta im se sprema: dovedeni u situaciju bez izlaza, primorani su da pucaju u čelo nekog jadnika koji ih preklinje za milost.
Neposredna svrha je, kako napomenuh, da se pojedinca koji se ne uklapa ismije, banalizuje, oblati, duhovno onesposobi. Da mu se stavi do znanja gdje mu je mjesto. Da mu se ukaže da svako skretanje s utabanog puta uključuje duševnu patnju kojoj će podjebant doprinijeti s elanom. Ali ona glavna, krajnja svrha te torture jeste da se jedan kolektiv zakuje, sterilizira, umrtvi. Napraviti društvo u kojem bi svi bili tako ujednačeni, tako jednoobrazni da niko ne bi zavređivao da bude podjebavan, eto sna koji sanjaju sive duše. Po njihovom, svaka zajednica je bolja što je manje slobodna, manje šarena, manje otvorena za one koji bi vlastitim entuzijazmom, talentom, inovativnošću mogli podariti toj istoj zajednici nešto novo.
Ovaj mračni kult, blizak kanibalizmu, ne forsira se u svim dijelovima svijeta – na primjer, tamo gdje se podstiče plodan, nesputan razvoj svake ličnosti. Ali u našim ulicama i birtijama on je još uvijek u naponu snage, hranjen metastaziranom korupcijom i kolapsom pravosudnih organa koji bi, pored tolikih drugih zadataka, trebali da štite i ljudske različitosti.
O ovom kultu ne bi bilo moguće napisati konačnu knjigu. Zato što on bez prestanka mijenja maske, počesto glumeći bezazlen humor. Preobličava se u hodu, poput epidemije čiji virusi mutiraju sumanutom brzinom, stvarajući uvijek nove oblike bolesti i bacajući u očaj proizvođače vakcina.
Spas bi možda došao kad bi nam škole, sudovi i druge vitalne institucije zaista proradili. To bi povuklo za sobom i širenje svijesti o istinskim vrijednostima koje jednu civilizaciju čine dostojnom postojanja. Ali s pravom će se neki zapitati: nisu li te institucije pokvarene upravo zato što smo i mi većinom takvi kakvi smo, s mozgovima u kojima nešto ozbiljno ne štima, uronjeni u tradiciju zloćudne poruge, uzajamnog trovanja? Teška je budala onaj ko je siguran u odgovor. Raste li zlo odozdo prema gore ili odozgo prema dole, velika je enigma. Ili kola u oba smjera, ali u kojem omjeru?
Kad se sve te prepreke uračunaju, ipak se mora odati veliko priznanje onim neustrašivim strancima koji nas posjećuju da bi učili o nama. Junačka je njihova istrajnost. Otvaraju srce našem jeziku, dok ih on, uz grimase i cerek, uvlači u igru svjetla i sjene, u tamne odaje gdje jedan bljesak otkriva ispruženu ruku, a drugi krvavu sjekiru.