foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hasanović: Zimska šetnja s Primom Levijem

Pozadinska buka

Pretražite li katalog Biblioteke Sarajeva na internetu, pronaći ćete samo jedan naslov na ime Prima Levija. Jedan jedini u svih šesnaest pozajmnih odjeljenja razasutih po glavnom gradu. Traganje za korijenima sastoji se od odlomaka iz književnih i naučnih djela koja su autora profilirala kao stvaraoca i misleće biće. Raznovrsna i zanimljiva selekcija: Homer, Lukrecije, Darwin, Arthur Clarke, Marco Polo, Saint-Exupéry, Rabelais, Babelj, Bertrand Russell…

Knjiga jeste instruktivna kao Levijeva intimna hrestomatija, kao panorama njegovih čitalačkih pustolovina, ali nije reprezentativna za jednog tako bitnog i samosvojnog pisca. Uvijek me ljutila i zabrinjavala nezastupljenost njegovih krucijalnih djela u biblioteci s možda najšarenijim izborom beletristike u BiH. Nije da ne postoje na našem jeziku, odavno su prevedena s talijanskog.

Primijetio sam jednu interesantnu pojavu kod ljudi od pera s kojima sam, u razdoblju od mnogo godina, imao priliku dotaći se Levija. Skloni su spominjati ga glasom dobro upućenih u materiju, ali mu ni frtalj opusa ne poznaju, a njegovu biografiju osiromašuju na par epizoda. Da je bio partizan, da je prošao Auschwitz… U diskusijama o Holokaustu iskrsne njegovo ime, a kada sagovornika upitate šta je čitao od tog samozatajnog Italijana, uslijedi nebulozan odgovor ili neki drugi vid verbalne eskivaže. U sretnijim slučajevima, doprijeće vam do uha naslov jednog začuđujuće zrelog svjedočanstva koje je Levi napisao kao mladić, s još svježim sjećanjima na zemaljski pakao – Zar je to čovjek.

Rukopis je odbila ugledna izdavačka kuća, pod izgovorom da ratne rane nacije još nisu zarasle i da ih nije lijepo čačkati. Prvo izdanje objavio je mali nakladnik De Silva, hvaljeno mu ime bilo dovijeka. Tiraž je iznosio tek 2.500 primjeraka, a u onolikačkoj Italiji prodato ih je tek 1.500. Ali knjiga će postepeno pridobijati čitaoce, proglasiće je klasikom i uvrstiti u školsku lektiru. Puno vremena je moralo proteći da je priznaju kao neprocjenjivi spomen na patnje u Auschwitzu, gdje je robovao jedanaest mjeseci, prvo kao lažni zidar, zatim kao hemičar u laboratoriji IG Farbena, fabrike integrisane u konclogorski kompleks. Poznavanje molekula mu je spasilo glavu, dok su skoro svi ostali deportirci s kojima je 1944. dovezen u stočnim vagonima, odmah po dolasku, potjerani u gasnu komoru. Od šesto pedeset talijanskih Jevreja iz njegovog konvoja biće jedan od dvadesetorice preživjelih.

Kad su oslobodilačke trupe ušle u logor, bolovao je od šarlaha, onemoćao i očajan. Postepeno ozdravljuje i vraća se u rodni Torino, nakon brojnih peripetija na putovanju kroz razrušenu Evropu, o čemu pripovijeda u memoarskoj prozi Primirje. Dočekuju ga mati i sestra, koje su uspjele da izbjegnu nacistička zvjerstva. Zapošljava se u hemijskoj industriji i ta svakodnevna rutina mu pomaže da se lakše nosi sa tegobnim sjećanjima na “najdublju tminu”.

Dječak Hurbinek

Iz pisanja u slobodno vrijeme, cedulju po cedulju, bljesak po bljesak, nastaće Zar je to čovjek, tekst sastavljen od reminiscencija na središte nacističkog zla, gdje nevini umiru “zbog jednog da ili jednog ne”. Djelo se pojavljuje u knjižarama kad je autoru dvadeset sedam-osam godina, a nedugo po njegovom povratku iz Lagera. Ali utisak je da ga nije napisao mladić bez staža u književnom poslu, nego križanac iskusnog prozaiste i starog kineskog mudraca iz šumovitih vrleti koji bez greške iščitava prikrivene oblike ljudskog ponašanja i komunikacije. Ništa bitno ne promiče njegovoj oštroj percepciji. Dobro primijetiti znači i otrgnuti neke duše od zaborava. Svaki propust u zapažanju kao da bi opet ubio nekog od onih koje je Treći Reich bacao u krematorije trudeći se da izbriše sve dokaze o njihovom postojanju.

O Holokaustu je razmišljao i u drugim svojim ostvarenjima, u esejističkom spisu Potonuli i spaseni, u kratkoj priči, romanu, poeziji. Preko njih sam saznao za beskonačne slojeve “dosade prožete užasom”, kako definira svakodnevicu u Lageru.

Paradoksalno s obzirom na njegove opsesivne teme, ima nečeg blagog i smirujućeg u načinu kako se Levi izražava. Nema kočoperenja retoričkim nakitom, misao teče lako, neopterećena viškovima, a opet je prodorna i originalna. Stil je naprvu ni po čemu poseban, čak na mahove malaksao. Ali ono što kulja i huči ispod površine ga, u nekoj čudesnoj povratnoj sprezi, obogaćuje posebnošću i intenzitetom. Evo kako se o judeocidu izvještava u naizgled bezbolnoj lingvističkoj opaski: “Jidiš je […] bio drugi jezik logora (kasnije zamenjen mađarskim).”

Zahvalan sam mu što mi je, s istom neodoljivom mirnoćom, objasnio šta je to moralna siva zona i zašto Haim Rumkovski, hudi predsjednik geta u Lođu, “čudovište nije, a ni običan čovek”. Bez Levija ne bih saznao koja je to, kako zaključuje u završnici jednog eseja, jedina svrha nacističkog nasilja bez svrhe. On me je poučio i o logoraškom žargonu, u kojem se bizaran izraz “musliman” odnosi na nesretnike tjelesno i psihički toliko iscrpljene da im spasa nema.

U ranije spomenutom Primirju ovjekovječeno je najtragičnije dijete književnosti, barem one meni znane. Rođeno je u Auschwitzu – “dijete smrti”. Ako je suditi po izgledu, mališan nije stariji od tri godine. Iznemogao, upalih obraza, trokutastog lica, kržljavih i paraliziranih nogu. Niko ništa ne zna o njemu, ni ko su mu roditelji ni kako mu je pravo ime. Nazvaće ga Hurbinek, valjda po glasovima koje uzalud pokušava složiti u riječi. Dječak ne umije da govori, ali se otima kandži ništavila koje ga vuče u nemuštost. Upinje se da saopšti nešto važno za cijeli svijet. Neartikulisani zvukovi probijaju se do starijih logoraša, porijeklom iz svih krajeva Evrope, ali niko ne razumije Hurbinekov strašni i nesaznatljivi jezik. Njegove žive, molećive oči, “i divlje i ljudske”, sijevaju od želje da ga drugi shvate i uvaže kao sebi ravno ljudsko biće. Taj snažni, iskričavi pogled koji crpi energiju iz neizrecivog bola niko od prisutnih ne može da podnese.

Protiv provalije

Premda je Levi čuven po pisanju o čemeru konclogora, nepravedno ga je kao književnika vrednovati samo u tom kontekstu. On je bio i nadaren hemičar, koji je svoja naučna znanja izmiješao s književnošću u jednom unikatnom amalgamu, zbirci kratkih priča Periodički sistem.

Zanimao se za lingvistiku, život insekata, svijet mirisa, mitoloških stvorenja i za mnoga druga čudesa. Vjeru u Boga nikad nije gajio, ni prije ni poslije Auschwitza. Međutim, nikad nije izgubio vjeru u čarobnost prirodnih nauka, inženjerstva i dobrobit tehnologije. Sačuvao ju je uprkos tome što su i znanstvene i industrijske metode poslužile nacistima za sistematske pokolje njegovog naroda. Časopis Scientific American, koji je redovno pratio, obogaćivao ga je idejama za članke objavljivane svake sedmice u dnevnim novinama.

Manuelnom proleterskom radu divi se u romanu Francuski ključ, ćaskajući s jednim pričljivim monterom. Faussone, sin kalajdžije i kotlara, zna kako dišu mostovi, dizalice i tornjevi naftnih platformi. U svoj zanat toliko je zaljubljen da se nije stigao ni oženiti, što žalosti i brine njegove tetke. Kolosalne konstrukcije u čijoj je gradnji sudjelovao poistovjećuje sa živim bićima. O njima pripovijeda kao o divovima kojima moć govora nije dodijeljena, ali zato makar tajanstveno škripe, štekeću i zavijaju.

Levi je jedan od iznimno rijetkih glavnostrujaških pisaca koji je upozoravao na provaliju između naučnotehnološke i humanističke kulture, u prvom redu književnosti. Ta razjedinjenost, koja izrasta u obostrano neprijateljstvo, sve je štetnija za oba tabora kako zalazimo u XXI vijek.

U brojnim pripovijetkama uranja u fantastiku, zbilju prepliće sa snovima, mašta o neobičnim izumima, o Torecu, spravi za virtuelnu realnost namijenjenoj prevashodno penzionerima, o supstanci koja pretvara bol u užitak, o društvima budućnosti. Strahote proživljene na jugu Poljske nisu mu zatrle stvaralačku znatiželju, nisu ugasile žar za umjetničkim eksperimentisanjem.

Nerasvijetljen kraj

Činilo se da je, uprkos logoraškoj traumi, živio ispunjeno i kao konsultant u fabrici boja, i kao nagrađivan književnik, i kao porodični čovjek, otac dvoje djece. I onda taj kontroverzni kraj, koji možda nikad neće biti oslobođen dvosmislenosti. Da je povremeno patio od depresije, nije bila tajna. U jednom intervjuu izjavljuje da mu je dozlogrdilo javno govoriti o Lageru. Pogodila ga je kritika đaka koji su se požalili da ih je ugnjavio pričama o istrebljenju Jevreja. U njegovom razočarenju novim generacijama nazirao se umor duha, uvjerenost da ga je vrijeme pregazilo, da ne poznaje jezik mladih, da ga oni ne razumiju, da dolazeće naraštaje Auschwitz ne interesuje.

U penzionerskoj dobi, strmoglavio se s odmorišta na trećem spratu zgrade u kojoj je živio od rođenja. Izdahnuo je trenutačno, puknute lobanje. Mada se požurilo da se tragediju službeno proglasi samoubistvom, piščevi prijatelji i pojedini učenjaci koji su se pozabavili slučajem se ne slažu. Levi iza sebe nije ostavio oproštajno pismo, a nije ni krio književne planove na kratke i duge staze. Kao hemijski inženjer – uvjerena je njegova prijateljica, vrsni neurobiolog, dobitnica Nobelove nagrade – odabrao bi za suicid efikasniji metod od sunovrata nakon kojeg je mogao ostati živ i nepokretan, ovisan o pomoći drugih. Nije za odbaciti pretpostavka da je u pitanju nesretan slučaj: zamantalo mu se od antidepresiva pa izgubio ravnotežu i…

Bez geta

Malo brojeva, koji sami za sebe govore o stepenu nasilja i veličini katastrofe. Na području nekadašnje Jugoslavije u Holokaustu je ubijeno više od 80% predratne jevrejske populacije. 68%, po nekima čak i više, konkretno u Sarajevu, koje se u manje krvoločna vremena ubrajalo među najznačajnije sefardske centre, u rangu sa Solunom i Sofijom. U Danskoj taj procenat iznosi 0.7, u Bugarskoj 0.

Sveden je na ostatke narod koji se poslije egzila iz katolicizmom fanatizirane Španije počeo naseljavati u XVI stoljeću u Sarajevu. Prognana zajednica, koja u tom gradu nije živjela u getu kao što je bilo uobičajeno u većem dijelu Evrope, već raspršena po urbanoj zoni, prihvatila je novu sredinu kao svoju i vijekovima prosperirala u slavenskom okruženju. Od komšija je upijala jezik i običaje, ali je i ona njima darovala drevnu kulturu koja je nosila u sebi sjećanje na španski zlatni vijek i stapanje arapske, kršćanske i jevrejske civilizacije.

Sefardsko biće se utkalo u lindo muestro Saraj, lijepo naše Sarajevo, kako mu laska Laura Papo Bohoreta, djevojački Levi, feministička spisateljica. Umrla je skrhana bolom nakon što su joj oba sina odvedena u Jasenovac. (Dotle neće stići, ubiće ih na putu.)

Čežnja za izumom

Januar je, na čiji dvadeset sedmi dan pada godišnjica sovjetskog oslobođenja Auschwitza, najjezivije mučionice u istoriji svijeta. Ulomljenica, Sagrdžije, il Kortidžo (poznat i kao Velika avlija), onda Ćemaluša, BKC, pa uzbrdo na Bjelave… Šetam ulicama kojima je premrežena prošlost naših Sefarda, razgledam fasade kuća i zdanja, trudim se da na asfaltu prepoznam putanje prastarih koraka, još nemirnih od dugog lutanja nakon Rekonkiste, osluškujem ne bih li uhvatio čavrljanje prolaznika koje nikad nisam sreo niti ću ikad sresti.

U uskom prolazu otopljeni snijeg kapa s razvaljenih oluka. Broji neko svoje vrijeme. Jedna strana puta oivičena je zidanom ogradom Starog hrama koja se, iscrpljena od bdijenja i nesanice, nagnula prema meni. Nema nikoga. Prozor u prizemlju oguljene, ruševne zgrade je odškrinut: dva hrapava glasa naglabaju o utakmici, onda tišina pa jedan spomene odlazak na pijacu. Mirno je, osvajaju me žal i sjeta i potrebno mi je društvo.

Obradovalo me kad se od pramenova maglice, a malo i od mog toplog daha oblikovao lik dragog pisca. Star je, nogu nesigurnih u koljenima. Mora da je trom i od lijekova protiv potištenosti. Hvatam ga ispod ruke, da se ne spotakne na kaldrmi.

Šta misli o razaranju jednog sarajevskog mikrokosmosa, pitam ga telepatski. Njegovi su se preci, po svoj prilici, doselili oko 1500. u Pijemont iz Španije preko Provanse, kako navodi u priči Argon. Sefardski milje bi mu trebao biti blizak. Ne odgovara mi, odmahuje glavom, namješta naočale da bolje osmotri kamenu podlogu puta. Prava sam balkanska sirovina, pomislim, prenaglio sam, odmah ciljajući na njegovo jevrejstvo, kojim se nikad nije busao. Tek ga je Auschwitz natjerao da doživljava sebe kao drugačijeg od ostalih ljudskih stvorenja. Sjetim se onog intervjua u kojem priznaje da je umoran od objašnjavanja, da ga mladi ne razumiju (mada ja više nisam mlad).

Ali kad mu spomenem izume iz njegove SF proze, Andrac, Torec i druge uređaje, tijelo mu živne, a prsti počnu gladiti vrh kratke sijede brade. Prihvati igru uzajamnog fantaziranja, osmislimo spravu s radnim nazivom hvatač davnog govora. Ona se može podesiti da snimi sve rečenice koje su se na lokalnom judeošpanskom stoljećima izgovarale po sarajevskim mahalama. Sve prepirke, dosjetke, psovke, komplimente, poslovice, viceve, romanse, kuknjave, šaljive nadimke za koje smo tako naivno vjerovali da su zauvijek iščezli u eteru.

Kad prikupi dovoljno audiograđe putem širokopojasnog podvremenskog kanala, hvatač je u stanju da rekonstruiše živote smrtnika koji su pričali na tom idiomu, u čiji pretklasični španski su se utisnuli i drugi jezici poput hebrejskog, portugalskog i turskog, ali i dijalekti poput venecijanskog i aragonskog. Izum, ipak, ostaje samo u našim glavama ma koliko pokušavali da ga snagom uma otjelovimo. Na koncu odustanemo, ali sretni što smo barem pokušali. Stvorićemo ga neki drugi dan, kad se ukrste najmoćnije sile. Šetnja se nastavlja s više prisnosti i lakoće. On hoda čvršćeg koraka, više mu ne treba moj oslonac. Voda kapa s uleglih krovova, a zrak, grub od čađi iz dimnjaka, postaje slatkast, osjeća se na klinčiće, pržene orahe, karamel.

Pozadinska buka


Mirza Kušljugić
Hromadžić: Naši migranti
Zubčević: Ko to tamo sneva?