Pozadinska buka
Kim Sun-woo se izdaje za menadžera noćnog kluba u nekom vrlo komotnom velegradu, pomalo uspavanom, gdje kao da rijetko sviće. To njegovo zanimanje je krinka. On je u stvari izbacivač, ubica u službi mafijaškog bosa koji je, sve se čini, i vlasnik tog lokala ironičnog naziva, La Dolce Vita.
Već u uvodnim minutama filma upoznajemo se s Kimovim borilačkim bravurama, koje donose lijepe batine skupini konkurentskih kriminalaca. Ali gledaoci željni žešće akcije moraće da se strpe: još nema trupala ni prosutih mozgova, nema kadrova poprskanih mlazovima krvi. Tipovi su tek pristojno isprebijani, uz sjajnu koreografiju bogatu britkim i munjevitim kretnjama. Čovjek skoro poželi da bude namlaćen ili da mlati tako stilizirano.
U nastavku gazda, u svojim pedesetim-šezdesetim, odlazi na višednevno putovanje. Iako beskrupulozni grubijan, ljubuje s jednom tankoćutnom djevojkom, umjetničkom dušom. Sumnja u njenu vjernost, pa naloži Kimu da je, tokom njegovog izbivanja, uhodi. Ovaj će je, predvidivo, uhvatiti in flagranti s nepoznatim mladićem. Mada mu je naređeno da, u slučaju takvog ishoda, likvidira oboje, Kim nema srca da ide tako daleko, opčinjen ženinom pojavom.
I tako preokrene svoju sudbinu. Gazda riješi da ga kazni zbog neposluha. Rolcange će smrskati Kimovu šaku, ali dok mu kopaju rupčagu da ga živog sahrane u blatu pod pljuskom, on uspije da pobjegne. Nizaju se atraktivno snimljene sekvence makljaže, koje bi se mogle opisati i kao izvanredna plesna predstava, kao hvalospjev motoričkim majstorijama ljudskog tijela. Za taj aspekt, filmadžije s Dalekog istoka imaju itekakvog smisla.
Nakon poniženja i torture, u Kimovom duhu nešto se prelomi. Njegova žeđ za osvetom usmjeriće ostatak događaja. Domogavši se pozamašne količine vatrenog oružja, poslaće nebrojene neprijatelje bogu na istinu, uključujući bivšeg poslodavca, sve dok i sam ne plati glavom. Zbunjen rasulom u kojem se našao, kojem je sam uveliko doprinio, izdahnuće na patosu svog donedavnog radnog mjesta, noćnog bara La Dolce Vita, pretvorenog u izložbeni salon leševa.
Kimove reminiscencije na muzičarku, umilna melodija violine i onda pucanj koji mu presuđuje, iz pištolja jednog drugog osvetnika. Tako se završava južnokorejski neonoar Gorkoslatki život iz dvije hiljade pete. U Aziji, Evropi i Amerikama producirana je gomila srodnih filmova, u kojima radnja klizi mirno, civilizovano, uz poneku čarku, čak bude dremljivih, dosadnjikavih otezanja, da bi sve eruptiralo u razuzdanom masakru.
Ovo ostvarenje interesantno je zbog načina kako kontrastira obilježja visokorazvijenog društva s krvoprolićem koje će se desiti. Na samom početku, glavni akter se sladi kremastim kolačem s blistavim prelivom od čokolade i pomponom šlaga na vrhu. Uvijek glatko obrijan, nosi elegantno odijelo, kravatu i bijelu košulju, pa bi se prije reklo da radi na berzi nego da lema ljude unaokolo. Njegovo je držanje gospodsko (mora da to ima veze i sa činjenicom da je sam glumac Lee Byung-hun iz imućne porodice), frizura besprijekorna, otporna na sve udarce kojih će se naprimati naš junak, a izrazi njegovog lica su suspregnuti, kao da je vaspitavan u kakvom strogom katoličkom internatu. Noćni bar djeluje elitistički, šik, s monumentalnim šankom, pravolinijskom geometrijom, podnom rasvjetom i probranim namještajem. Gazdina mlada partnerka svira violončelo, a menadžer Kim zaljubljuje se u nju slušajući je kako izvodi klasičnu muziku. Tu su, nadalje, prizori u kojima on vozi udobni automobil prostranim, savršeno glatkim cestama, zatim bjelina kuhinjskih elemenata u njegovom stanu, istina ukusno sređenom, ali bez duše… Režiser i scenarista, takođe imenom Kim, a prezimenom Jee-woon, kao da nam sugeriše: imajte u vidu ove markere uglađenosti, ove simbole rafinirane, višemilenijske kulture, ekonomskog procvata – ništa od toga neće spriječiti da se jedan sofisticirani ambijent začas preobrazi u klaonicu. Digne li se taj pristup na malo apstraktniji nivo, doći će se do zaključka da je barijera civiliziranosti naizgled čvrsta, a zapravo veoma krhka, budući da ne uspijeva da se odupre provali ubilačkog mahnitanja.
Uprkos školama
Koliko je realno da se pokolj s kilama ispucanog streljiva dogodi u nekoj od velikih urbanih aglomeracija poput Seula ili Busana? Prema evidenciji Ujedinjenih nacija, stopa namjernih ubistava godišnje na sto hiljada stanovnika iznosi 0,6 u toj azijskoj državi (za godinu 2020). Jedna je od najnižih na svijetu. Poređenja radi, prosjek na globalnoj razini vrti se oko šestice, u Bosni i Hercegovini iznosi 1,3 i nešto je manji od onog u sabranoj Finskoj i bontonskoj Francuskoj. U kaubojski nastrojenom SAD-u koeficijent se penje na 6,5, a u goropadnoj Rusiji na 7,3. Marihuanom primirivana Jamajka je, sa skoro 45 poena, među svjetskim rekorderima. Navedeni podaci upućuju na jedno. Gotovo su nikakvi izgledi da tarapana po uzoru na onu iz opričanog filma zadesi ugostiteljski objekat u nekoj metropoli Južne Koreje, koja je, sudeći po brojkama, jedno od najpitomijih područja na planeti.
Naravno, režiser je bio svjestan da su gradski miljei njegove domovine kudikamo krotkiji nego što to poručuje njegov osvetnički akcić. Ono što je sineastu, po svoj prilici, nosilo u stvaralačkom poduhvatu jeste privlačnost nasilja u očima znatnog dijela publike, posebno muške. Brutalne pucačine je u izvjesnoj mjeri estetizirao ne libeći se da ih prenaglasi sočnim vizuelnim i zvučnim detaljima. Kao konačni rezultat dobio je jedno strasno preuveličavanje, hiperbolu ranjavanja i smaknuća. Ponuđenu na uživanje mnogobrojnim fanovima koji su u običnom životu uglavnom miroljubivi, činjenju zlodjela neskloni.
Filmskim materijalom te vrste obiluju televizijski kanali i internet. Pljačkama i egzekucijama prožete su popularne videoigre, a snimci s ratišta u Ukrajini zasipaju elektronske medije proizvodeći kod opsesivnih konzumenata krize euforije i razočarenja: tenkovske kupole koje, odvaljene eksplozijom, lete nebu pod oblake, rezervoari goriva zahvaćeni gorostasnim požarom, havarije letjelica strovaljenih na plodne oranice i bliski pješadijski okršaji usred razrušenih kvartova zabilježeni kamerom na šljemu.
Uprkos naučnom i tehnološkom progresu, jačanju školstva čak i u zajednicama gdje je donedavno carevala nepismenost, uprkos sve gušćem umrežavanju Zemljana putem telekomunikacije i drugim pozitivnim pomacima, još smo nespremni da imaginiranje i praktikovanje masovnog nasilja ostavimo iza sebe.
Meko tkivo
Vođeni pitanjem koje sebi postavlja i junak Gorkoslatkog života: “Kako je došlo do ove tačke?”, istraživači nastoje otkriti korijene serijskog nasilja kopajući po pradavnoj prošlosti. Na kostima nekih naših predaka uočene su povrede šiljatim i oštrim predmetima. Uzoraka je, međutim, premalo da bi se razriješila dilema da li smo se u praistoriji marljivije tamanili nego u kasnijim epohama. Na nesreću, informacije su oskudne. Tog mišljenja je i istoričar Yuval Noah Harari. Moramo biti vrlo oprezni kad se pozivamo na arheološke nalaze. On napominje da su smrtne rane tokom davnašnjih sukoba često mogle zahvatiti samo meko tkivo, koje je iščezlo do naših dana, tako da su zauvijek izgubljeni dokazi o zločinima.
Kad se uzmu u obzir Hararijeva djela za široku publiku, opšti je dojam da je Izraelac skeptičan prema ideji da sile dobrote osujećuju čovječanstvo u njegovim upornim pokušajima da propadne u samouništenju. Sve su opcije otvorene, a od toga kako ćemo djelovati kao jedinke, ali i kao društva, zavisi i kako će se oblikovati budućnost Homo sapiensa.
S druge strane, Rutger Bregman, takođe istoričar mlađe generacije, u svojoj knjizi Ljudski rod zagovara stav da smo, generalno, boljeg karaktera nego što to izgleda na prvi pogled. Zbilja? Uprkos nacističkim logorima za istrebljenje, gulazima, Hirošimi i Nagasakiju, uprkos Tajpinškom ustanku, koji se smatra najkrvavijim građanskim ratom u istoriji s dvadeset-trideset miliona mrtvih? Biće da je Bregmanovo stanovište puno lakše prihvatiti i odbraniti kad si Holanđanin nego kad si Bosanac. U pomenutom djelu, autor se pokazuje kao bespoštedan i pronicljiv kritičar teorije glazure. Po njoj, ispod tankog nanosa civilizacije ključa neukrotiva lava zločinačkih poriva koji samo čekaju povoljne okolnosti da buknu. Dovoljno je da taj gornji sloj kultiviranosti, zdravog razuma, dubinskog promišljanja, uljudne komunikacije – slabašan, više varka nego istinska zaštita od provale nasilja – popuca i već idućeg trena se zidaju bunkeri i dijele puške. U Ljudskom rodu Bregman iznosi naramak vrijednih argumenata protiv te teze i nije krajnja ludost ustvrditi da je u pravu. A ukoliko nije, vjerovatno nikog neće biti da to posvjedoči.
Posljednjih desetak godina zamah je dobila škola mišljenja prema kojoj procenti nasilja u svijetu, kako pojedinačnog tako i sustavnog, organizovanog, opadaju decenijama, uz povremena tragična odskakanja. Sljedbenici ovog učenja konstatuju da je nasilja manje u svim vidovima, da je manje zlostavljanja djece, žena i LGBTIQ+ populacije, da je ropstvo u svom najsurovijem obliku iskorijenjeno, da su čak i ratovi manje smrtonosni i razorni. Tu tako neočekivanu tendenciju ilustruju lepezama grafova zasnovanih na precizno utvrđenim ciframa stradalih, koje se kombinuju s faktorima iz domena ekonomije, edukacije, istorije, geografije itd.
Ma koliko sva ta matematika djelovala ubjedljivo, neko ko se naslušao grmljavine artiljerije teško će se složiti s tim rezonom, koji zvuči previše optimistično, ako ne i cinično, bezosjećajno. Jer, šta je s Vukovarom, Srebrenicom, Alepom, Palestinom, Kongom, Ujgurima, šta s Mariupoljem i tolikim drugim primjerima sistematske okrutnosti koja kao da nema namjeru ostaviti na miru ni ovo stoljeće?
Grafikoni kojima se želi pokazati da je danas puno manja šansa da skončate nasilnom smrću nego, na primjer, krajem XIX vijeka – da ne spominjemo predindustrijska vremena – liče na padine sa grbama i šiljcima. Na krajnjoj lijevoj strani koordinatnog sistema, te krivulje startaju s najviše kote. Krećući se udesno, odnosno kroz sve novija razdoblja prema sadašnjici, spuštaju se, nekad lagano, drugi put naglo, ka osi x, i tako potvrđuju da je određeni oblik svireposti ili maltretiranja mnogo rjeđi danas nego, recimo, unazad sto godina.
Kao što je tako često slučaj, i ovdje je problem u oku posmatrača. Onaj koga je strefilo da živi u podneblju izmučenom ratovima i grdnim kolektivnim nedaćama neće u tim krivuljama vidjeti silazne putanje. Doživjeće ih kao varljivi i privremeni trend, kao predah. Prema njegovom uvjerenju, crta će, sa svog odmorišta, sa svoje najniže tačke, kad-tad krenuti da se nezaustavljivo uspinje najavljujući novi ciklus nezamislivih povijesnih nesreća.
I šta onda? Da li vjerovati dijagramima ili njihovim osporavateljima? Koji ugao gledanja je tačniji, zasad je nemoguće ustanoviti. Podsjeća to na onu dobro znanu crno-bijelu sliku, optičku iluziju. Šta vidite: vazu ili lica? Tu dvoznačnost ne bi trebalo tumačiti kao nešto loše. Ništa se neće izgubiti ako se uvaži i jedno i drugo, i statistika pedantnih proučavalaca i strepnja narodâ s vjetrometine istorije.