Pozadinska buka
Bronzana ruka sa znamenjem Sabazijevog kulta: kornjačom, žabom, zmijom, gušterom i šišarkom (Gradina kod Srebrenice). Glava Meduze (Mala Rujiška, Bosanski Novi). Nadgrobni spomenik djevojke po imenu Lupa. Mozaik, restauriran koliko se moglo, iz neke prastare vile. Gdje je možda leškario isluženi legionar koji je, od bitke do bitke, prepješačio mediteranske zemlje uzduž i poprijeko. Muza Kaliopa, zaštitnica epskog pjesništva i retorike (Bileća). Reljefi s prikazom Libera, boga vina, plodnosti i slobode (Šumnjaci kod Glamoča). Minerva, Zeus, Geja (Šipovo). Prijap. Mitra, bog hrabrosti i ratništva, luzer koga je pregazilo kršćanstvo. Kapiteli u korintskom stilu, čije je biljne motive izobličilo vrijeme. Fragmenti fresaka. Muški torzo (Skelani, Srebrenica). Zlatni prsten, ukosnice i razne džidže. Kozmetičke posude. Ključevi i šarke. Vinogradarski srp. Krojački pribor. Kovačka kliješta. Rudarske alatke. Uljanice za silazak u tamu zemlje. Grnčarija. Samohvala ovjekovječena na keramičkoj posudi: “Ja sam pravi lončar i moje su ruke prljave, a plodne” (Debelo Brdo, Sarajevo).
Žrtvenici i urne. Latinski natpisi uklesani u kamen. “Bogovima Manima. Gaju Juliju Verekundu, centurionu I belgijske kohorte, koji je živio trideset osam i služio dvadeset jednu godinu. Testamentom je odredio da se podigne spomenik za 1.000 sestercija. Za to se vrlo dobrom mužu pobrinula žena Postimija Restituta za 1.600 sestercija” (Hardomilje, Ljubuški). “Primo, sin Tita, trubač, iz grada Katuriksa, vojnik III alpske kohorte, u četrdeset osmoj godini života i dvadeset trećoj godini službe, ovdje je pokopan. Testamentom je odredio da se podigne spomenik. Podigoše ga nasljednici podoficir Lucije i veteran Tulije” (Kutac, Ljubuški). “Valerije Super, istaknuti muž, upravitelj rudnika srebra, javno kupalište obilato snabdije vodom” (Gradina, Srebrenica). Slavina od bronze. Ostaci cijevi za parno grijanje. Kantar. Kugle za praćku. I još hrpa drugih eksponata, posjetiocima dostupnih u odjeljenju za antiku Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
* * *
Ovim dijelom Balkana Rimsko Carstvo je gospodarilo nekoliko stoljeća. Ostali su duboki, preduboki tragovi. Stoga je začuđujuće koliko se njegov dalekosežni uticaj zanemaruje. Posebno je to primjetno u ključajućim debatama s nacionalističkim nabojem, u raščešavanjima “sudbonosnih” tema. Dizajneri etničkih identiteta zaneseni su prekretničkim događajima iz srednjovjekovnog, osmanskog, austrougarskog ili jugoslavenskog razdoblja. Antiku, međutim, redovno zaobilaze i previđaju. Pomislio bi čovjek da je područje koje pokriva današnja BiH, u najboljem slučaju, rimska civilizacija tek okrznula.
U đačkim udžbenicima, o turskoj i habsburškoj vladavini razglaba se nadugo i naširoko, uz dosta prljavih strasti. A o rimskom zemanu piše se škrto, letimično i suhoparno. Stiče se utisak da je taj istorijski period protekao na nekom asteroidu, ali je silom prilika uglavljen u školski program. Sugerira nam se da je Rim, sve u svemu, beznačajan za promišljanje domaće sadašnjice, naših političkih i identitetskih gloženja.
Ostavljaju pustoš…
Civilizacija koja je, u mutljagu daleke prošlosti, nikla iz jedne selendre na Apeninskom poluostrvu jeste po mnogo čemu strana modernom senzibilitetu. Uzmimo za početak kulinarstvo. Rimljani su se rado gostili morskim ježevima. Barem za one imućne, pečeni puhovi, filovani svinjetinom, bili su delikatesa. Na banketima su servirana nojeva jaja i flamingov jezik, a malo ko se gadio golubova. Kao začin i afrodizijak, nemilice je korištena biljka silfion, za koju se nagađa da je izumrla. Hrskale su se mrkve raznih boja, ali ne i narandžaste, koje tada još nisu postojale. Ovčije i kozije mlijeko uživalo je veći ugled od kravljeg. Gladijatori su se davili u ječmenim kašama. Za jačanje i oporavak izmučenog tijela, pili su napitak od pepela biljaka.
I najčudnije: rimski svijet obožavao je i u slano i u slatko dodavati garum, sos od fermentiranih ribljih iznutrica. Svi su bili ludi za garumom. Fabrike u kojima se proizvodio toliko su zaudarale da su ih podizali što dalje od gradskih aglomeracija. Ipak, uputno je napomenuti da su stomaci, izuzmemo li debelguzu elitu, puno češće bili prazni nego puni.
Neželjena novorođenčad završavala bi na smetljištima, živa, na izvolite čoporima pasa. Ženama su se i tada uskraćivala prava i slobode. Porođaj je bio veliki rizik, kockanje sa životom. U javnosti, u politici uglavnom su igrale drugorazrednu ulogu, ako ikakvu. Ipak, biografija carice Livije Druzile pokazuje da su se, uz visoku cijenu, mogle izboriti za ugled i uticaj u izrazito mačoističkom, ratničkom društvu.
Robovlasništvo je funkcionisalo kao uhodan sistem, a Spartakova pobuna bila je samo kratki zastoj u dugoj povijesti zlopaćenja i izrabljivanja. Rimljani u svojstvu robovlasnika bili su, doduše, fleksibilniji, humaniji od Grka. Ali i oni su se dvoumili da li su njihovi podanici ljudska bića ili tek potrošna roba, oruđe.
Neki tanani borac za ljudska prava će se zapitati: zar nije prezira dostojna publika koja je navijala za prizore masakriranja u gladijatorskoj areni? Ali prohujala su, evo, dva milenija, a tom krvavom sportu itekako duguju fudbalske utakmice, boks i MMA mečevi.
Dosta toga vezanog za rimsko naslijeđe može nas ponukati da preispitamo svoja temeljna stanovišta. Da opšta mjesta i okoštala ubjeđenja sagledamo iz svježeg ugla. Kako je, recimo, taj imperij uspio da se tako dugo održi na nogama a da o ideji nacije nije imao pojma? Otkud mu tolika žilavost da opstane kroz stoljeća uprkos mnogobrojnim i razornim građanskim ratovima? Kako je uspijevao da mnoštvom naroda upravlja s relativno malom administracijom? Kao oružana sila, jesu bili nemilosrdni, ali moralo je u njihovom mirnodopskom djelovanju biti i nekog šarma, magnetizma. U prva dva vijeka naše ere tu je živjelo između pedeset i šezdeset miliona ljudi. Kakav su to moćan miks brutalnosti i tolerancije praktikovali vlastodršci, vojskovođe i činovnički aparat?
U osvajačkim pohodima njihova vojska nije prezala od zvjerstava prema nepokornima. Ono što je Cezarova pješadija počinila u galskim krajevima neki povjesničari su označili kao genocid. Postupanje rimskih zavojevača u invazijama širom Evrope, Afrike, Bliskog istoka Tacit je sumirao u lakonskom zapažanju: “Ostavljaju pustoš, i to zovu mirom.”
Ali kad bi napadnutu zemlju napokon zaposjeli, pokazivali su toleranciju prema vjerovanjima i običajima potčinjenih. Legionari, koji su dotad barbare klali, iskorištavani su kao bauštelci za izgradnju puteva, vodovoda, kanalizacije, javnih zdanja. Nova infrastruktura stajala je istim tim barbarima na raspolaganju. Kvaliteta života bi se postepeno popravljala. Isijavanje rimske kulture djelovalo je omamljujuće na plemićki stalež prisajedinjenih naroda. Oni koji su režali na Vječni grad sada su ga slavili.
Gomila umjetnika, javnih djelatnika, istorijskih aktera i selebritija koji su učestvovali u kreiranju rimske civilizacije potiče iz provincije, iz populacija koje su nekoć junački ratovale protiv disciplinovanih i okrutnih legija predvođenih pohlepnim, bolesno ambicioznim generalima. Karijeristima koji su sanjali o tome da kroz prijestolnicu provedu trijumfalnu povorku s poniženim vladarima i popljačkanim blagom iz egzotičnih kraljevina.
Zaboravljeni namjesnik
Pored niza drugih doprinosa, Rim je modernom svijetu podario čvrstu podlogu za usavršavanje pravne nauke, ali i za razvoj demokratije. Prije nego što se degradirao u carističkog levijatana, dugo se dičio republikanskim uređenjem, koje je poznavalo izvjestan vid demokratskog rješavanja političkih pitanja. Daleko je to bilo od idealnog. I prilično se razlikovalo od savremenog poimanja demokratije u Evropi i Amerikama. Ali se makar pokušavalo, eksperimentisalo.
Istina je da su bogataši vodili glavnu riječ u upravljanju javnim poslovima. Ipak, oni najrazboritiji među njima nisu se pravili gluhi kad bi sirotinja zaškrgutala zubima. Na njen vapaj nije se bilo lako oglušiti i zato što su imućni i siromašni živjeli izmiješani u gradskim četvrtima, bez getoizacije.
Potlačenim masama se nudila kakva-takva prilika da političke zahtjeve kanališu kroz plebejsku skupštinu i narodne tribune. Izborna procedura vrvila je od grdnih nedostataka, a rezultati glasanja dali su se lako preokrenuti u korist moćnika. Reformatore koji su se zalagali za pravedniju raspodjelu zemljišta i bogatstava osujetila bi preuranjena i nasilna smrt.
Kolaps te korumpirane republike upozorava koliko su demokratski sistemi kvarni, koliko su skloni urušavanju. Podrivaju ih populizam, beskrupulozne smicalice vlastoljubaca, suptilne izmjene u legislativi i najzad gola sila. Kad se teren tako pripremi, dovoljno je samo malo povoljnih okolnosti da se inkubator slobode sroza u diktaturu. Pogledajmo šta se zbiva u Mađarskoj, Poljskoj, Turskoj. Duboka previranja tamo su još u toku, ishod je neizvjestan.
Griješi onaj ko vjeruje da nam stari Rim treba poslužiti kao uzor. Ali, tako različitog i samosvojnog, tako bliskog i ujedno veoma veoma stranog, preporučljivo ga je upoređivati s našom epohom. To bi nam omogućilo da s više skepse doživljavamo neke koncepte koje uzimamo zdravo za gotovo. Šta li je ta vražija nacija? Šta religija, a šta bog, odnosno bogovi? Šta su patriotizam i država? Šta je, na kraju krajeva, dobra, ukusna hrana?
Slabašni su izgledi da će antički Rim u skoro vrijeme dobiti značajnu poziciju kakvu i zaslužuje u školstvu, u javnom diskursu, u zapjenjenim intelektualnim prepucavanjima. Može se očekivati da će ga se i dalje držati u sjeni. Odatle će, zavidljiv i ambiciozan kakav jeste, posmatrati kako se drugim režimima, koji su poslije njega vedrili i oblačili ovim prostorima, daje povlašten status.
Sa svojim osebujnim svjetonazorima i rastezljivim moralnim shvatanjima, sa svojom sirovom iskrenošću, naročito upečatljivom kad svjedoči o ljudskoj pokvarenosti, Rim je jedna kolosalna neugodnost koja neće nestati tako što se pravimo da je nema. Zašto ga toliko potiskujemo? Puno je razloga, a jedan od njih je vjerovatno i to što je izvorno bio mnogobožački sa svim tim šarenilom tajanstvenih kultova, a danas su u modi dosadni, uniformisani i netolerantni monoteizmi. Subverzivan je taj Rim, zbunjujući, provokativan, neuklopljiv. Bilo kako bilo, još nismo uspjeli da ga integriramo u naš kolektivni imaginarij, da osvijestimo da rimsku civilizaciju nosimo u jeziku, u običajima, u gestama, u tkanju naših emocija i misli, u snovima.
Nakon sloma domorodačkog otpora u prvom vijeku, ovdašnji teritorij potpada pod čizmu ili, tačnije, sandalu sredozemnog carstva. Za namjesnika novoosvojene oblasti postavljen je preduzimljivi Publije Kornelije Dolabela. U roku od samo nekoliko godina izgradiće, uz manuelnu snagu legija, pomoćnih vojnih jedinica i autohtonog stanovništva, cestovnu mrežu u dužini većoj od šest stotina kilometara. (Za zlata vrijedne informacije hvala Salmedinu Mesihoviću.)
Dvije hiljade godina kasnije, dionice tih puteva još uvijek su prepoznatljive po bosanskohercegovačkim vrletima. Ovo spektakularno postignuće istorijska nauka ubraja u najgrandioznije građevinske poduhvate na području zapadnog Balkana. Da li je iko, osim posvećenih stručnjaka i budalastih radoznalaca, čuo za senatora, konzula, namjesnika i graditelja Publija Kornelija Dolabelu? Nosi li njegovo ime ijedna škola? Spominje li ga ijedan politički grafit? Pamti li njegovu ostavštinu ijedan zajapureni rodoljub?