Pozadinska buka
Troje istraživača odluči da se popne starom mazgarskom stazom do jednog sumnjivog otvora u stijeni. Popodne je, decembar, nedjelja. Mjesto zrači nečim tajanstvenim, čak svetim, vjerovatno i zbog blizine Pont d'Arca, Lučnog mosta. Riječ je o prirodnom fenomenu koji se nadnosi nad rijekom Ardèche i podsjeća na mostarsku ćupriju. Neko nadrogiran doživio bi ga i kao sponu koja povezuje ovaj s onim svijetom, carstvo patnje i prolaznosti s vječnim lovištima.
Trojka izvrsno poznaje područje, redovno ga obilazi, a opremljena je i svim pomagalima neophodnim za rizične podzemne poduhvate. Vodi ih žudnja za nepoznatim, udružena s praktičnim znanjem i avanturističkim duhom. Stigavši na odredište, iza rastinja primijete procjep na litici, beznačajan u očima laika. Provuku se kroz njega i izbiju u tijesni hodnik, koji ih dovodi do barijere s jednom malom rupom. Odatle struji vazduh – znak da u nastavku zjapi bar još jedna prostorija. Rupu prošire eksplozivom i nastave put u sve dublji mrak. Operaciju snimaju kamerom. Jedna prostrana odaja zadiviće ih raskošnim krečnjačkim nakitom. Ali najveće ushićenje doživljavaju tek kad Éliette, članica odvažnog trija, vinogradarka po zanimanju, ugleda malog mamuta naslikanog crvenim okerom na zidu. “Bili su ovdje!”, uzvikuje.
Na spektakularnu likovnu ostavštinu nailaze i u drugim ograncima ovog pećinskog kompleksa dugog, pokazaće se, četiri stotine metara. Slikarije, gravire, otisci šaka, čudesni paneli s konjima i lavicama. Neprocjenjivi muzej prastare umjetnosti.
U stvari ne baš neprocjenjiv. Francuska vlada će ga otkupiti od vlasnika grunta, porodice Coulange, za 780.000 eura. Pećina će dobiti ime po Jean-Marieju Chauvetu, vođi tima, koji radi kao rendžer u tom regionu. Za novine izjavljuje da špilju nisu otkrili, već pronašli. Ipak, ostaje nerasvijetljeno kako su baš nju nanjušili među tolikim drugim mogućnostima u tom geološki šupljikavom kraju. Uplela se tu sigurno slučajnost. Mada treba uvažiti i ono što se naziva ekspertskom intuicijom, intuicijom koja se usavršava dugogodišnjim praktikovanjem neke specijalnosti. U ovom slučaju to je speleologija, kojom se Jean-Marie bavio trideset godina.
Rušiteljima u inat
Pećina Chauvet otkrivena je, ili pronađena, kako god, u decembru 1994. Kod nas su tada divljali najdestruktivniji zločinački talenti, opsjednuti brisanjem nepodobnih naroda i kultura. Na jednoj strani Evrope ubij pali ruši, a na drugoj pećina koja poručuje: “Evo me, još sam tu, svim rušiteljima u inat. Uprkos poplavama, snjegovima, zemljotresima, pa i revolucijama, ratovima, Hitleru, sačuvala sam, nakon više od trideset hiljada godina, ono najbolje od ljudskog duha.” Istina, u tom podvigu su joj pomogle kamene gromade koje su se prije ko zna koliko milenija obrušile na ulaz i hermetički zatvorile unutrašnjost. Razorne vremenske prilike i potencijalni vandali više nisu imali pristupa.
Vlasti ne žele ponoviti grešku koju su napravile s Lascauxom. Kroz ovu čuvenu pećinu su, od njenog otvaranja za javnost u sredinom XX vijeka, protutnjale armije posjetilaca. Njena mikroklima se od toga poremetila, što je pogodovalo gljivicama i lišajevima koji su se naselili po zidovima. Tako su došle u opasnost praistorijske slike, čije se reprodukcije inače sreću na prvim stranicama gotovo svakog udžbenika iz istorije likovne umjetnosti.
Poučeni iskustvom, nadležni djeluju ekspresno. Svjetini, uvijek željnoj kakve umjetnosti nabrzaka, zabranjuju da kroči u pećinu Chauvet. Na ulazu su montirana blindirana vrata koja se otključavaju na šifru, instalirane su nadzorne kamere i senzori, a briga za bezbjednost povjerena je žandarmeriji. Ni kilometar dalje sagrađena je vjerna replika, sve sa crtežima, podzemnim mirisima i prigodnom tamom. Turisti sada imaju gdje da jurcaju i uživaju u umjetnosti nabrzaka, selfi ovdje, selfi ondje i idemo dalje.
Međutim, da bi se zavirilo u original, potrebna su posebna ovlaštenja. Dopušteno je stotinjak posjeta godišnje, i to naučnicima i akreditiranim licima. Među tim sretnicima našao se i Werner Herzog, proslavljeni njemački sineasta. Uza sve restrikcije koje su mu otežavale rad, uspio je da snimi dokumentarac o toj pećini, hvaljenoj po iznimnim dosezima kromanjonske imaginacije. Slike i gravire, kojih ima oko hiljadu, prikazuju krupne mačke, konje, vunaste nosoroge, špiljske medvjede (veće od grizlija, ali izumrle), bizone, mamute… Herzog se igra kamerom i reflektorima kako bi evocirao treperavu svjetlost baklji pod kojima su se rađala ta remek-djela, virtuozno iscrtana po grbavom reljefu. Iznenađuje da tu grbavost drevni stvaraoci nisu savladavali s mukom. Naprotiv, spretno su je koristili da na kamenu ožive paniku progonjenog krda i odlučnost, pa čak i unutrašnju dramu predatorâ. Zapanjujuća je ta vještina anonimnih majstora, nekako prerano sazrela, previše napredna za jednu epohu kojoj su se pripisivale tek primitivne stvaralačke tehnike. A ti divljaci su znali i za pripremu podloge, naslućivali trikove sjenčenja i perspektive. Laboratorijskim analizama utvrđeno je da su, na pojedinim crtežima, dorađivali iste motive u rasponu od nekoliko tisućljeća (toliko o strpljivom, dugotrajnom radu na umjetničkom djelu). Konture izvjesnih životinja izvedene su u jednom potezu, kao da su svakodnevno uvježbavane. Moguće da su trenirali na grebenima napolju, sa kojih su oluje davno saprale bilo kakve skice ugljenom i kredom.
Na jednoj lokaciji u Chauvetu uočen je trag vučije šape a, pokraj njega, stopa osmogodišnjeg dječaka. Da li su se sreli u isto vrijeme ili ih odvajaju stoljeća, eoni? Da li su bili prijatelji, pita se Herzog stalno zabrinutim, uznemirujućim glasom s primjesom patosa, ili je zvijer ipak ostala zvijer?
Po skamenjenom moru
Toliko misterija čami u toj pećini, toliko toga se nikad neće razriješiti uprkos obilju pronađenog materijala, pogotovo kostiju. Svakakvih kostiju, ali ne i ljudskih. Prepostavlja se da našim precima ta špilja nije služila za stanovanje, već za šamanističke obrede i ceremonije. Među mnoštvom slika nema asocijacija na ljude, izuzev dva zagonetna uratka. Jedan se zove Venera, a drugi Čarobnjak (ili Čovjek-bizon). Interesantno je da onovremeni umjetnici nisu posvećivali veliku pažnju religijskim temama u svojim djelima. Suprotno od slikara preopterećenih vjerom koji su obilježili srednji vijek, a nije ih manjkalo ni u kasnijim epohama. Duhovni univerzum kromanjonaca morao se prilično razlikovati od našeg. Svaka samouvjerena teorija o tome kako je stvarno izgledao nužno vodi u zabludu.
Herzogov dokumentarac starački je jednostavan i dubok, obogaćen sjajnim kompozicijama violončeliste Ernsta Reijsegera. Brojni kadrovi prizivaju atmosferu u kojoj su maestralni crteži nastajali, u kojoj se mašta ljudske vrste još učila prvim koracima – i to činila začuđujuće dobro. Film je snimljen u 3D formatu, upravo da bi se uhvatila ljepota slika koje se prostiru po pećinskim izbočinama i udubljenjima, kao po nekom skamenjenom moru. Ali i u klasičnoj dvodimenzionalnoj verziji, ovaj videozapis je sugestivan, dojmljiv i – riječ je možda prejaka – razdirući. Razdirući zbog ogromne vremenske distance koja nas dijeli od najslavnijih dana te špilje. Razdirući zbog iščeznuća njenih umjetnika koje neće oživjeti nijedna arheološka rekonstrukcija, nijedna kompjuterska animacija ni vještačka inteligencija. Razdirući zbog još hrpe neizrecivih razloga koji lutaju po Reijsegerovim muzičkim vinjetama.
Nakon gledanja filma, pitanja ne prestaju da naviru. Zašto je tim neznacima uopšte trebala umjetnost? Zašto nam nijedan nije makar našvrljao vlastiti portret, po sjećanju, nakon što se nagledao svog odraza u vijugavoj rijeci Ardèche? Otkud, na kraju krajeva, ta tako izražena sklonost prema boravku u pećinama?
Zašto su ih toliko privlačile, nauka će svakako ponuditi razumne odgovore. I dosadne. U to doba, koje se vodi kao gornji paleolitik, kontinent je stenjao pod glečerima. Tadašnji Evropljani su se povlačili u pećine da ih oštra klima ne potamani. Tu su se osjećali i sigurnije, od raznoraznih neprijatelja, kako životinja tako i ljudi. Uobičajena tumačenja idu u tom smjeru. Ali da li objašnjavaju sve?
Kad se pogase lampe
Nisu raspolagali kacigama, ni električnim svjetiljkama, ni eksplozivom, ni sajlama, ničim od moderne opreme. Planeta Zemlja još nije bila mapirana, o geološkim pojavama znalo se vrlo malo. Dok bi napredovali kroz još netaknute pećine, iza sljedećeg skretanja, u sljedećoj niši mogli su očekivati bilo šta. Ne samo medvjeda ili vuka nego bilo šta. Mašta nudi bezbroj opcija da se nahrani užas ili pojača radoznalost. Njihova hrabrost morala je biti u nekom modu koji je današnjem čovjeku stran. Sigurno bi ih tumaranje kakvom novom pećinom ponekad toliko zaokupilo da bi zaboravili na pređeni put. Ili bi ih, dok su već duboko pod zemljom, usporila neka prepreka, odron, iznenadno kuljanje vode usljed pljuska ili topljenja snijega. I u jednom trenu baklje bi utrnule i šta onda?
Ko je srljao u pećine i jame, poznaje onaj osjećaj, koji se ne može iskusiti u nadzemlju, a koji nikne čim se dobrovoljno pogase lampe i nastupi sporazumna šutnja. Tišina je apsolutna, ako se ne računaju disanje i otkucaji srca, a tama skoro opipljiva, kao saten ili paučina ili šećerna vuna, pomalo vlažna, osvaja te, ulazi u tebe, postaje ti. Osjećaš pritisak svih tih stjenčuga odozgo i čini ti se da su sve teže i da će ti stalaktiti probiti lobanju, da će te strop zgnječiti. Ali u roku od minute ta strepnja, koju možda donosiš s površine, iz civilizacije, krene da popušta, sve dok se potpuno ne raspline. I onda se gubi gravitacija, levitiraš, ništa oko tebe više ne postoji, lebdiš slijepom prazninom i čekaš, mirno, bez straha, ali i bez velikih nadanja, da bljesne prva iskra i kosmos se rodi.
Po svemu sudeći, kromanjonci su eksperimentisali s halucinogenim tvarima iz biljaka i gljiva. Nije se o tome kao danas moraliziralo, nije bilo zakonskih stega, ni odjela za narkotike. Pomjerena stanja svijesti poticala su ih na junačenja po pećinama, kao i na umjetničke iskorake. Nekoliko crteža u Chauvetu izgledaju kao da su sačinjeni od frejmova koji se nastavljaju jedan na drugi kako bi dočarali jurnjavu divljih životinja. Isti postupak primijenjen je i u nekim američkim filmovima smještenim u hipi period, koji veličaju vizije pod dejstvom psihodeličnih droga.
Ipak, sve ovo ostaje u sferi nagađanja. Ključni dokazi o unutrašnjem životu prvih ljudi samljeveni su u žrvnju vremena. Nama preostaje da se tim utvarama iznova i iznova pokušavamo približiti, uprkos golemim poteškoćama. Jer približavajući se njima, približavamo se sebi, a udaljavamo od šovinizma i zabluda nacionalnih istorija.
Ne tako davno, u ne tako dalekoj Rumuniji otkrivena je (ili pronađena?) pećina s izvanrednim crtežima iz prapovijesnog doba. Po nekim nalazima, stari su i do 35.000 godina. Ima smisla vjerovati da se još dosta takvih riznica krije i u drugim dijelovima Balkanskog poluotoka, pa i u Bosni i Hercegovini, čiji su kraški pejzaži izbušeni šupljinama najrazličitijih veličina i oblika. Mnoge od njih još čekaju svoje prve arheologe. Ali s obzirom na okolnosti, čekaće još dugo, možda i dovijeka. Ništa neobično za zemlju u kojoj mediji, vlasti i javnost ozbiljno shvataju govorancije biznismena kojem se od planina pričinjavaju piramide.