Pozadinska buka
Otputovati a ne maknuti se s mjesta. Jedan od načina kako to postižem je da posjetim Stazu narodâ. Drvored je star preko sto godina i dugačak, kažu, tačno hiljadu metara, prema zamisli austrougarskih projektanata. Jednim krajem ulijeva se u grad, a drugim se spaja na cestu koja se krivudajući penje ka melankoličnoj i nepričljivoj planini Plješevici. Odatle, putevi kroz divljinu grabe preko državne granice ka Evropskoj uniji.
Staza narodâ, nekad skoro pusta, u drugim prilikama frekventna, prolazila je kroz razne promjene raspoloženja. Nekoliko godina unazad, kada je počela opravdavati svoje ime, preplavili su je posjetioci iz dalekih azijskih krajeva. Bilo je ponešto i Afrikanaca. Novinari su požurili da to nazovu krizom. Govorilo se i o najezdi, kao da je riječ o oblacima skakavaca. Međutim, mene je ispunjavalo zadovoljstvo, mada nije bilo lako posmatrati sve te neznance, iscrpljene, potištene, izgladnjele, kako spavaju na otvorenom, na kiši i po snijegu. Vidio sam u njihovom ukazanju veliki dar, pokušaj povratka na staro (i u tom smislu sam ultrareakcionaran), na ono što je ova planeta nekoć bila: neomeđena konturama država, bezgranična, otvorena za svakoga ko ima dovoljno hrabrosti, volje i znatiželje da je istraži.
U tom prvobitnom periodu Staza je djelovala čas uznemireno, napeto, čas depresivno, zavisno od toga šta se vrzmalo u glavama neumornih pješaka koji bi se tu zatekli. Padinu s borovim šumarkom razgazile su bezbrojne stope. Travnjak je zamijenilo blato. Posvuda se ložilo, pravila se hrana, podizali šatori. Prostor je evocirao prizore iz filma Teško je biti bog: kaljuža, dim, žagor, dreka, uskomešana masa odrpanih nesretnika koji po ciči zimi tumaraju u papučama, umotani u deke. Tavorili bi u Bihaću neko vrijeme, okrijepili se i nastavljali u pravcu zalazećeg sunca.
Staza narodâ bi se ponekad gušila u turobnosti i tjeskobi. Do ušiju bi dopiralo stenjanje onih koji su se, nakon fijaska na obližnjoj granici, vraćali izbatinani i još siromašniji nego što su bili. Ali nastupila bi i razdoblja u kojima je izgledala u neočekivano dobrom raspoloženju, gotovo veselo.
Svratim tamo jednog od ovih ljetnih dana. Popodne je svijetlo, ne prevruće, s povjetarcem koji se zaigrao u krošnjama katalpi, kestena i lipa. Sjednem na jednu od praznih klupa pored potoka koji obrubljuje aleju. Prijazan izraz lica upućujem prolaznicima iz podneblja o kojima malo znam. Nema puno Afganistanaca i Pakistanaca kao nekad. Imali su običaj da se u hodu dernjaju u mobitel ili puštaju na sav glas muziku iz svog kraja. Sad je tiho. Potok bi se čuo da žubori, ali i njega su izmorili mjeseci suše.
Ne viđam više ni momke koji se nervozno šetkaju pijući energetska pića iz malih limenki. Sada preovladavaju polulitarske konzerve piva među družinama koje se baškare na travnatim površinama i čavrljaju. Atmosfera je opuštena. Gotovo svi su u čistoj robi, manje-više uredni, što nije bio slučaj u prethodnim godinama.
Jednom od rijetkih Afganistanaca, koji, zagledan u mobitel, korača ka gradu, dobacim:
“Hello! How are you today?”
“Elhamdulillah!” I produži ni ne pogledavši me.
Naiđe troje Burunđana. Njih je, čini mi se, trenutno najviše u kampu, nekadašnjem đačkom domu, udaljenom nekoliko minuta hoda. Djevojka s dredovima me obavještava, osmjehujući se, da ne znaju koja im je sljedeća destinacija. Najradije bi ostali ovdje, sviđa im se. Mladić pokraj nje pozdravlja me sa “selam alejkum”, a ja mu odzdravljam kako dolikuje. Raspituje se gdje bi mogao da se pomoli. Zanima ga da li sam musliman.
“Nisam religiozan”, kažem i objasnim mu gdje se nalazi najbliža džamija. Pogledam pritom i prema djevojci s dredovima i njenom rođaku mašući rukom u pravcu džamije, na šta mi oni poruče da su protestanti.
Poslije njih kratko popričam s još jednim mladim Burunđaninom, Teddyjem. Nema zamjerki na prijem u Bihaću. Pitam ga za rasizam. “Ne, nisam ga osjetio na vlastitoj koži. Mada uvijek ima izuzetaka.” Zvuči mi uvjerljivo, iako mi je poznato da ima protofašističkih kafića. Njihove gazde, jedni nalik na bizone, drugi vitki i lijepo skockani, “drže do klijentele” i brane pristup nepodobnima. Teddy inače govori četiri jezika uvriježena u srcu Afrike: kirundi, francuski, engleski i svahili.
Proćaskam i s jednim Irancem, IT inžinjerom iz Širaza. Dugo vremena je proveo u Bugarskoj, pa u Srbiji, naučio naš jezik. “Ova zemlja sve ima da se u njoj živi dobro. Zašto je onda u tolikim problemima?”, čudi se. Čudim se i ja. Njegovo razmišljanje o diktaturama: “Ljudi neće da misle svojom glavom, nego: ‘Neka neko drugi misli za mene, a ne ja!’ I onda bude… katastrofa!”
Nikad više u Kongo
Narednih desetak minuta nisam ulovio nikog s kim bih razmijenio koju riječ. Misli mi potonu u godinu 1980, kada se zaorila sirena oglasivši Njegovu smrt. Fudbalska utakmica koja se igrala uz ovu aleju je prekinuta. Navijači su napuštali stadion pogureni, lica prekrivenih dlanovima. Šetao sam sa tetkom po partizanskom groblju u blizini. I njoj su potekle suze kad je ugledala svu tu šutljivu, potištenu masu kako se slijeva u aleju. “Šta ćemo sad?”, jecala je, neurotična kakva je bila. “Majko draga, šta ćemo sad?” Ne sjećam se da li sam i ja plakao. Imao sam nepunih šest godina. Mislim da sam prije bio zbunjen. Kako On može da umre? Po tako lijepom danu?
Kod moje klupe zastane čovjek u svojim tridesetim-četrdesetim, očigledno željan razgovora. Izgleda zdravo, u izvrsnoj fizičkoj formi. Veli, ne bez ironije, da redovno radi sklekove i trbušnjake. Patrick je Kongoanac, iz te ogromne zemlje koja je s golemom nadom iznjedrila Patricea Lumumbu, idealistu, političara, pjesnika, i s istom tolikom okrutnošću ga progutala.
Moj sagovornik je napustio Kinšasu kao tinejdžer, nakon što je ostao bez majke i oca. Dugo je lutao kontinentom: Mali, Niger, Nigerija, Gana… U Senegalu je par godina radio u telekomu, a zatim odlučio da nastavi avanturu. U Švicarskoj, u Lausannei, čeka ga njegova žena, medicinska sestra, koja je tamo s djecom. Iz Nigera se zaputio preko Sahare, s još tridesetak odvažnih. “Svi idu tuda, to je najkraći put.” Vodili su ih Tuarezi, da bi ih na završnoj dionici ostavili na cjedilu. “Samo su nam pokazali rukom: ‘Tamo vam je Maroko’ i otišli. Dotad smo već potrošili skoro sve zalihe vode i hrane. Sušna sezona. Preživjelo nas sedamnaestoro.”
U Maroku se zaposlio u pozivnom centru. Sklopio je ugovor na neodređeno, zahvaljujući olakšicama kojima je imigrante obasuo marokanski kralj. Tu se zadržao nekoliko godina. Zatim je sjeo u avion do Turske, a odatle zaplovio Egejskim morem u čamcu na napuhavanje, u koji se naguralo trideset devet putnika. Nedaleko od grčke obale čamac se probušio i opet ih je dosta stradalo.
Primljeni su u kamp na Hiosu. Redovni obroci su besplatni, ali ne bogzna kakvi. Daju im devedeset eura mjesečno. Zatražio je azil, ali su ga grčke vlasti odbile. Za žalbeni postupak angažovao je advokata po cijeni od petsto eura. Da bi ga mogao isplatiti, čistio je sobe i prao suđe po hotelima u Ateni, na otocima Santoriniju i Mikenosu. “Spreman sam sve raditi, osim da prodajem drogu, varam, kradem. Samo pošten posao.” No, šanse da mu žalba bude prihvaćena pokazale su se nikakvim i on se nanovo pakuje. Pet dana pješke preko Sjeverne Makedonije, Kosova, Srbije, kroz šume, en brousse, pa u Bosnu, do kampa Borići, nadomak Staze narodâ.
Već je u više navrata pokušao da kroči u Sloveniju. Posljednji put udarali su ga sérieusement hrvatski policajci, mlatili pendrecima. Njegova mlađa sestra sve je to gledala. Vrištala. Patrick mi pokazuje još svježe tragove nasilja na ruci i razuvjerava me: “Nju nisu tukli.” Zatim dodaje: “Oduzeli su nam telefone i novac, nama i svim drugim ljudima iz grupe.” Dok opisuje tu situaciju, na usnama mu zatitra smiješak. Ne mogu ga ti porazi ni poniženja slomiti. Siguran je da će se prije ili kasnije probiti do Švicarske i pridružiti porodici. Potomaka ima petoro, od toga dva blizanca. Kaže da se “Kubanci, Afganistanci, Pakistanci, mnogo lakše prebacuju na Zapad od nas crnaca. Kad ih upitaš u čemu je trik, šute, ne objašnjavaju. U svakom slučaju, ja ne želim da se vratim u Kongo, nikad. Tamo se svi zapošljavaju preko veze, a ne prema obrazovanju i sposobnostima. I nemam tamo više nikog svoga. Kad su mi odbili azil u Grčkoj, postojala je opasnost da me deportuju nazad u Kongo. Pomišljao sam na samoubistvo.”
Kako ih tretiraju u kampu? Insistirao sam da se ne autocenzuriše, da prizna ako nešto nije uredu. Ukoliko se plaši za sigurnost, zakamufliraću njegov identitet, neću otkrivati detalje koji bi mogli ugroziti njegov položaj. Ležerno je odbacio moje sumnje i izjavio: “Bosanci su gostoprimljivi. Pokazuju saosjećanje. Zažele nam sreću kad krenemo preko. Ako bih jednog dana imao para, kupio bih kuću u Bosni. Kad smo zadnji put pošli u gejm sestra i ja, drot sa kapije se sažalio. Dao nam čokoladu.”
Rastanem se s Patrickom. Ubrzo, srdačnim obraćanjem, zaustavim nekolicinu Kubanaca različitih boja kože. Latinoamerička prijaznost, razgovorljivost. Ariani dolazi iz pokrajine Matanzas. Novac koji je zarađivala od manikure nije bio dovoljan za pristojan život. Ako kupi slatkiše za kćerku, onda može zaboraviti na meso, grah, rižu. S parama si uvijek knap, ustvari puno gore od toga. Doletjela je avionom u Beograd i onda pješačila sve dovde. “Samo planine planine planine…” Cilj joj je Baskija, gdje ima rodbine. Za dva dana poći će rutom preko Plješevice, ona i njena trogodišnja kćerka, koja upravo spava s rukama obavijenim oko majčinog vrata. S druge strane gorskog vijenca trebao bi ih čekati automobil. Prevoz do prihvatnog centra u Zagrebu košta, prema njenim riječima, sto eura po osobi. Ne znam da li tarifa pokriva i maloljetne osobe. Zapravo, i u jednoj i u drugoj varijanti, cijena mi se čini preskromnom za nezasiti krijumčarski apetit…
S povezom preko očiju
Ono što mi je Ariani natuknula o mizeriji u tropskom raju naći će dodatnu potvrdu u iskazima jednog sredovječnog bračnog para. Zamole me da im imena ne iznosim u medijima. Represivnu aparaturu u njihovoj domovini ne treba potcjenjivati. Rodbinu koja je tamo ostala ne žele uvaljivati u nevolje. Zato, neka se ona zove Mayra, a on Ulises.
Užasnuti su “problemom apsolutne bijede” u svojoj zemlji. Najviša mjesečna plata ne prelazi dvadeset-trideset američkih dolara. Kubanski narod gladuje. Ljudi su prisiljenu da kradu radi pukog opstanka. Kupljeni šačicom hrane, špijuniraju i cinkare jedni druge za potrebe sigurnosnih službi. Mayra me ubjeđuje da nikad u životu nije okusila jelo s maslinovim uljem, koje je preskupo. U kuhinji se, po pravilu, koristi suncokretovo. Vlada oskudica mlijeka, šećera, brašna. Nema čokolade, a “u pokrajini Guantánamo kakaovac raste na svakom koraku”. U zemlji okruženoj morem, riba na pladnju je luksuz. Hrana koja se u hotelima servira strancima, turistima, nikakve veze nema s jelovnikom domaćeg stanovništva. Meso uglavnom jedu političari, dok običan svijet ponekad čopne malo piletine i hrenovki. Prije odlaska u školu, mališani ne doručkuju. Hodaju u obući koja se raspada. Mušterije se po prodavnicama jagme i tuku oko prehrambenih artikala. Struje u stambenim objektima bude samo pet sati dnevno. U Havani je svakodnevicu lakše podnijeti, a u provinciji je represija veća. Kuće u radničkim kvartovima propadaju ne samo zato što njihovi stanari skapavaju u besparici, nego i zato što nedostaje građevinskog materijala. Partijski funkcioneri, naprotiv, obitavaju u vilama. Posjeduju i po pet automobila. Isto se odnosi i na generale.
Mayra, po zanimanju medicinska sestra specijalizovana za asistiranje u operacionoj sali, priča kako u zdravstvenim ustanovama nema osnovne medicinske opreme, ni autoklava, ni trokara, ni kompresa, ni anestezije, hirurškog konca, esencijalnih lijekova. Bolnice su uflekane krvlju pacijenata koji umiru od hemoragične denga groznice. U nedostatku higijenskih uložaka, žene tokom menstruacije koriste komade odjeće.
Nadopunjujući jedno drugo u bujici riječi punoj nezadovoljstva i tuge, supružnici konstatuju: “To je jedan sirovi, nasilni komunizam. S komunizmom je gotovo, zauvijek – istorijski proces koji se završio. Komunizam ne funkcioniše ni kao politika, ni kao ekonomija, ni kao filozofija. Isti predsjednik do kraja života!? Denuncijacije zbog kojih te strpaju u zatvor. Na pet, deset godina. Kuba nikad nije pripadala narodu, pripadala je Castru. Castro je krao i šakom i kapom (a manos llenas), ali se to nije toliko osjećalo. Brinuo je za narod, održavao ravnotežu. Čega god bi se dotakao pretvarao je to u smijeh i veselje jer imao je poseban dar.”
Ulises pojašnjava da je bilo naznaka haosa i pod Castrom, ali da se taj vladar barem zauzimao za ugled zemlje u inostranstvu. Zatim podiže glas: “Uprkos tome, on je, kunem ti se, bio najveći narkokrijumčar u istoriji svijeta. Trgovao je drogom oslanjajući se na svoje generale. A njih se, kad bi ih potrošio, rješavao likvidacijom. Havana je sada ogrezla u kokainu, veoma čistom.”
Supružnici navode da ništa bolji nije bio ni njegov brat, koji je preuzeo upravljanje državom poslije Castrove smrti. Međutim, aktuelni predsjednik Miguel Díaz-Canel i prva dama Lis su prevršili svaku mjeru. Tip je izabran na prevaru, “lopov, narcisoidan, jedna okrutna i nemilosrdna ličnost”. Dopustio je da kriminal metastazira. Mnogo je femicida, obiteljskog nasilja, koje takozvani čuvari reda uopšte ne dokumentuju, čak ga tolerišu. Korupcija i nepotizam zagadili su sve institucije i preduzeća. Djeca visokih funkcionera se vozikaju u mercedesima, poziraju na gliserima za fotografije koje izlaze na društvenim mrežama. Pripadnici Castrovog klana vole putovati, ulaze u Grčku pomoću lažnih pasoša. Vlasnici su barova, trguju alkoholom, viskijem.
Revoltiran, narod se digao na antivladine proteste 11. jula prošle godine. Pobunio se protiv nepravde, neslobode, gladi, neimaštine, ali prosvjedi su ugušeni. Po mišljenju bračnog para, moguće je i da bukne građanski rat. “Između koga?”, pitam. Između onih koji više ne mogu da trpe bijedu i vlasti, onih koji se i dalje zaklinju u nju. A onda zajedničkim snagama iznose ovaj komentar: “Jedanaest miliona Kubanaca, jedanaest miliona ovaca. Janjadi! Stare generacije su potpuno slijepe. Još uvijek vjeruju u Partiju. Tek od prije nekoliko godina uveli su nam mobilnu telefoniju. Dotad smo živjeli s povezom preko očiju! Nismo znali šta se dešava u svijetu.”
Živi onako kako želiš
Pošto im je familija gladovala, njih dvoje su prije nešto više od godinu odlučili da pobjegnu sa Kube. Pritiskao ih je i strašan dug prema nekoj imućnoj porodici koja je od revolucionarnih pedesetih počela akumulirati moć. Prodali su kuću kako bi osigurali novac za put. Lete za Moskvu. Mayra nalazi privremen posao kao peračica suđa u talijanskom restoranu u samom središtu ruske prijestolnice. Zadovoljna je platom. Nakon izvjesnog vremena supružnici će se preseliti u Sankt Peterburg, u konačište nedaleko od muzeja Dostojevskog. Gazdarica, za koju nemaju lijepih riječi, otkazuje im gostoprimstvo. Petnaest dana smucaju se ulicama na minus dvadeset, preživljavajući na čaju i kruhu, a pljačkaši će ih dodatno unesrećiti.
Nekoliko altruista će im pomoći novcem, hranom i pružiti im krov nad glavom. Mayra i Ulises se otiskuju u odiseju preko Dagestana i Sjeverne Osetije do Gruzije. Neki dobričina ih odvodi u najbolji hotel u Tbilisiju, počasti ih obilnim doručkom, kupi im avionske karte za Podgoricu. Iz Crne Gore se odvezu u Srbiju, odakle dvaput bezuspješno pokušaju da prođu kroz Hrvatsku. “Hrvatski policajci su nam oteli pare, mobitele, pasoše. U Bosnu smo ušli preko Drine. Bosanski policajci na graničnom punktu nisu se ni osvrnuli na nas.” Mayra i Ulises su se zatim presvukli u čistu odjeću i nastavili busom do Tuzle i dalje taksijem do kampa u Ušivku, gdje su razgovarali i sa psiholozima. “Njihovi savjeti su nam mnogo pomogli da podnesemo sav ovaj pritisak, sav ovaj stres.”
Najzad doputuju u Bihać. Sumnjičav prema sabiralištima pod nadzorom države ili humanitarnih organizacija, zapitkujem ih i provociram ne bih li iskamčio kakvu kritiku na račun kampa Borići, gdje su sada smješteni. Mayra se ne da pokolebati, hvali empatiju i plemenitost uposlenika, tvrdi da je prihvatni centar maravilloso, a Ulises se nadovezuje: “Mi smo svašta pregrmili u životu i svačega se nagledali. Naučili smo da procjenjujemo karaktere. Realnost Kube je surova, takva da od procjene nečijih namjera može da zavisi tvoj opstanak. Ovdje, u ovom kampu, sve su profesionalci, dobro rade svoj posao, ali vidi se da nisu tu samo zbog para. Lijepo se ophode prema nama, naročito prema djeci. Nema rasizma, poštuju nas kao ljudska bića. Dobili smo lijekove, smještaj, hranu. A boravili smo i u kampovima gdje te osoblje maltretira. Tako da možemo uporediti: ovaj je najbolji za koji znamo.”
Mayra se nešto zamislila i onda se osmjehnula spominjući se svojih zemljaka, kojih ima još dosta u kampu, kako halapljivo, nezajažljivo trpaju zalogaje u usta, ne bi li utažili svoju “vieja hambre”. Misli na dugotrajnu glad, glad koja ih je na Kubi morila godinama, decenijama.
Šta namjeravaju dalje? Pare koje su ponijeli iz Havane potrošene su i pokradene još u Rusiji. Žele se skrasiti u Italiji (prije svega zbog bliskosti talijanskog i španskog jezika), ili Njemačkoj, Engleskoj. Ulises je građevinski inžinjer. Lako bi mogao naći posao u struci. I onda bi slali eure, hrpe eura, bližnjima, to im je prioritet. “Razgovaram s majkom preko telefona”, kaže Mayra, “i ona mi se žali da nema danas šta da jede. Na Kubi su svi gladni.”
Pisac Reinaldo Arenas bio je proganjan tokom Castrovog režima zbog svojih političkih stajališta i homoseksualizma. Kubu je opisao kao zemlju koja “živi pod apsolutnim terorom”, koja “proizvodi hulje, delinkvente, demagoge i kukavice u količinama nesrazmjernim s njenom malobrojnom populacijom.”
Poslije mnogih neuspješnih nastojanja da napusti rodnu grudu, napokon mu je to pošlo za rukom. Ali sreća nije dugo trajala. Kao emigrant u SAD-u, Arenas je obolio od AIDS-a krajem osamdesetih prošlog vijeka. Svjestan da su mu dani odbrojani, zapisao je u svojoj autobiografiji da “živiš onako kako želiš ili je bolje ne živjeti”.
Posljednjih godina susretao sam se s buljucima lutalica koji su protutnjali Stazom narodâ gazeći prema Plješevici. Jedni su prtili na leđima nakrcane vojničke ruksake, raspoređeni u strogim formacijama od po njih pet-deset. Marširali su sinhronizovano, potkrepljujući pretpostavku da su nakupili popriličnog pješadijskog staža u nekom ratu. Drugi su se ka granici udaljavali usamljeni ili u paru, noseći u rukama mršave, prljave vreće s najnužnijim stvarima. U očima im se čitao najizgubljeniji pogled na svijetu. Iz razgovora sa svim tim gubitnicima, dužnicima, patnicima, bjeguncima, nezadovoljnicima, snalažljivcima, debelokošcima, tragaocima za srećom saznavao sam o njihovim željama i motivacijama koje ih drže da ne pokleknu. I što sam više pričao s njima, ti njihovi unutrašnji pokretači činili su mi se sve složenijim, zamršenijim, misterioznijim. Kao neka prašuma koja, što je više sječeš, postaje gušća i isprepletenija. Lepeza želja koje pokreću ljude neuporedivo je bogatija od spektra nama vidljivih boja, od kolorita cvijeća.
Ulises kaže da ga na njihovim putešestvijama nosi želja za slobodom. Ne može da šuti. Nije šutio na Kubi, niti je šutio u Rusiji, koju naziva “totalnom ludnicom, psihijatrijskom ustanovom, gdje su ljudi zatvoreni u sebe i podsjećaju na zombije i žive život kao gorčinu”. Kad je izbio rat u Ukrajini, nije mogao sakriti sopstveni stav: da je Putin duševni bolesnik, psihopata, paranoik. “I Rusi su mi to uzeli za zlo. Poručeno nam je da tražimo hljeba negdje drugo. Ja ne mogu da odustanem od svojih principa.”
“Principi?”, usprotivila se Mayra. “Ali ja tebe želim živog, a ne kao heroja.”
Poželim im sreću, uvjeren da će stići na cilj nakon što su toliko nedaća prebrodili lutajući od Kariba preko Rusije i Kavkaza do Bosanske Krajine.
Pokraj njih stoji jedna Kubanka i pažljivo ih sluša. Sva je u bijelom, u bijeloj majici i šorcu. Možda mi je zato tek tada zapalo za oko da u ruci drži buket bijelog cvijeća, pripijen uz grudi.
“Kojim povodom?”, zadirkujem je.
“Nema povoda. Kupila ga da ga gledam, da uživam u njemu.”