foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hasanović: Šarm koji ubija

Pozadinska buka

Za D.

Brojni pisci vode evidenciju o knjigama koje su ih se dojmile. Moraju pribilježiti nešto o njima. Zato što su ih ohrabrile u teškim trenucima. Ili izbile iz kolosijeka i postavile na neki novi. Bacile su svjetlo na dotad nepoznat aspekt ljudskog, životinjskog, biljnog, pa i mineralnog iskustva. Ili čak vanzemaljskog, pošto je u književnosti i to moguće.

Na novinarsko pitanje šta bi preporučili, spremno nabrajaju djela koja, po njima, zaslužuju pojačanu pažnju publike. Na tim listama naći će se popularni romansijeri prhkog izričaja, potpisnici hitova na sva usta hvaljenih. Ali biće mjesta i za slabo poznate, teško probavljive pjesnike. Njima će ova pominjanja od strane renomiranih kolega omogućiti da i oni zgrabe svoju krišku simboličkog kapitala u naoko pristojnom i etičnom, ali zapravo nemilosrdnom, ciničnom i kanibalskom književnom miljeu.

Pojedini autori odvaže se da sastave ličnu antologiju najdražih književnih ostvarenja. Kroz te kompilacije pokazuju šta ih je profilisalo i orijentisalo u stvaralaštvu, učinilo ih onim što jesu. No, podjednako bi rasvjetljavajući bili popisi najvažnijih odbačenih djela. Onih od kojih je pisac odustao zgrožen, frustriran, nezadovoljan, zbunjen. Bilo bi zanimljivo znati na kojoj stranici je rekao sebi “e ne mogu više” i zašto je baš tu došlo do fatalnog pada entuzijazma. Moguće da je neko objavio ovakav tip antologije. Meni nije poznato. Svakako ih nema u izobilju, nažalost. Jer preko njih bismo saznali kako se neka književna ličnost oblikovala gnušajući se određenih romana, poezije, mrzeći ih i proklinjući.

Da takvo nešto sam pišem, nemam namjeru. Manjka mi kako sistematičnosti tako i postojane volje za poduhvat te vrste. Uvjeren sam da ga je lakše realizovati ako se živi i čita u državama koliko-toliko stabilnim, sa solidnim ekonomskim parametrima, a mene rođenje nije bacilo na takve teritorije. Ipak ono što je u mojoj moći jeste da probam dati skroman prilog toj nekakvoj vlastitoj imaginarnoj antologiji odustajanja, osuđenoj, u to sam siguran, da nikada ne dospije u štampu.

Zjenice govore

Sajam knjige u Skenderiji ušao je u svoje finalne dane. S prijateljem i njegovom suprugom motao sam se kroz gužvu i zavirivao po štandovima. Inače, nikad mi ne polazi za rukom da se isprve opredijelim  za naslove koje bih volio ponijeti kući. Po pravilu, potrebno mi je više posjeta, više izviđanja prije nego što odluka padne.

U tom žagoru i gurnjavi, neki vragovi su se poigrali u mojoj utrobi, a vjerovatno i u podsvijesti, i pogled mi je nekontrolisano odlutao prema podebeloj knjizi na jednoj tezgi. Pomislio sam da sam je, prilikom ranijih obilazaka, više puta registrovao očima, ali ne i sviješću. Sada sam je konačno vidio. Na prednjoj korici, bijela glava orla, tmurnog, prijetećeg, dominira crnom pozadinom.

Prijatelj je uhvatio bljesak u mojim zjenicama. Osvrnuvši se prema štandu, shvatio je otkud ta moja iznenadna i pomalo tinejdžerska zagrijanost. Izustio sam kako se taj autor dosta čitao u prethodnoj državi. Slavili su ga štovatelji okultnog rođeni šezdesetih i sedamdesetih. Njegovo zvučno prezime izgovarano je kao bajalica koja nagovještava kratak i ekstatičan bijeg iz turobnosti nabijene televizijskim izvješćima o gubitašima, devalvacijama, redukcijama struje, urušavanju samoupravnog socijalizma. Osim toga, bio je Amerikanac, a i nije. Valjda je i tako kupio poene u jednoj nesvrstanoj zemlji. U mladosti sam ga tu i tamo čituckao, ali mu nisam jurio u zagrljaj. Hype (tad se taj propagandistički trik nije tako zvao) koji se ustalasa oko nekog književnika oduvijek sam doživljavao kao antireklamu. Uvijek sam radije osluškivao pozadinske buke.

Moje distanciranje nije imalo snažnog efekta na prijatelja. Sumnjičavo je proučavao moj pogled. Čitao mi je misli: spreman sam da se ponovo otvorim za tog pisca. Njegove storije o čarobnjaštvu bi me mogle malo odmoriti od bivanja u rigidnoj i često iscrpljujućoj, krvopijskoj bh. stvarnosti.

I onda su njih dvoje iščezli u gomili ili nekom alternativnom, snovitom univerzumu, a ja sam nastavio da švrljam oko štandova kao gladno pseto. Deset minuta kasnije opet smo nabasali jedno na drugo i on mi je, smješkajući se, gurao onu knjigu u ruke. A ruke… njih je na tren preuzeo neki onostrani impuls. Ispružile su se same od sebe i bez oklijevanja preuzele poklon.

Kao što se da naslutiti iz uvodnog dijela ovog teksta, knjiga me neće oduševiti. O tome bih želio progovoriti. Znam da mi darodavac neće zamjeriti, s obzirom na njegov lepršav i polivalentan karakter, sklon nesputanom humoru.

Od čega li žive?

Najprije moram priznati da me u početku Orlov dar obuzeo, gotovo opčinio. Čitanje je išlo prilično glatko. Ogrtalo me toplom, zlatastom aurom. Carlos Castaneda umije pripovijedati. Istina, njemu se ne bi dopalo da ga se naziva pripovjedačem, pa ni piscem (beletristike). On je, navodno, samo izvještavao o doživljenom.

Najviše sam se kačio za njegova oštroumna psihološka zapažanja, za način kako tumači ponašanje individua s kojima je u interakciji. U tome je vrlo okretan i pronicljiv. Tako na jednom mjestu precizira: “Budući da se radilo o vrlo aktivnim osobama, smatrao sam da će se lakše smiriti ako pričaju hodajući nego ako budu sedele, što je i meni odgovaralo.”

U ovom romanu ili, neki bi me ispravili, antropološkom memoaru, grupa šamanizmu posvećenih jedinki pokušava da se sjeti nekog drugog sebe, duboko zatomljenog u predjelima zaumnim. U tu svrhu, posežu za različitim spiritualnim tehnikama. Glavna vodilja im je učenje nezaobilaznog i na mahove nestašnog vrača don Juana Matusa iz Sonore. Orao utkan u priču nije pravi orao. On je, koliko sam ukapirao, nadnaravna sila koja “vlada sudbinama svih živih bića”. A izraz Orlov dar odnosi se na mogućnost za koju se moraš izboriti – da po umiranju zadržiš svijest kako te Orao ne bi pojeo. To je, sažima Castaneda, “šansa da se ima šansa”.

Što sam dalje plovio njegovom pripovijesti, teže mi je bilo držati kormilo. Sve slabije sam razumijevao postupke protagonistâ u njihovim traganjima. Autorove opservacije, donedavno tako visprene, postajale su mi sve napornije. Nekako namještene, odlijepljene od realnosti svakodnevice. Od čega žive svi ti njegovi magijom zaokupljeni junaci, te “male sestre”, ti “henarosi”? Kako se hrane? Ko ih finansira? Kojom vradžbinom su obezbijedili sebi toliko slobodnog vremena za bavljenje “drugom pažnjom”?

Još jedna stvar mi je jako zasmetala: sterilno prikazivanje Meksika, čijim lokalitetima je roman prožet. Ta bezbojnost, bezukusnost dođe kao neka uvreda toj zemlji upravo izrazito intenzivnih boja i ukusa. Da li je Castaneda uopšte bio u tim krajevima? Reklo bi se da ih je, u najboljem slučaju, upoznao dijelom kroz površna putovanja, a dijelom preko probrane literature. Orlov dar bi se bez problema mogao dešavati podjednako među minimalističkim kulisama kakvog teatra, ili u nekom apstraktnom, bezvazdušnom prostoru koliko i u tom Nazovimeksiku.

Zatim sam poduzeo korak koji me još više udaljio od djela. Prosurfao sam internetom tražeći više informacija o Carlosu Castanedi. Njegovu karijeru dotad nisam najbolje poznavao: pokoja krpica ulovljena u ćaskanjima s njegovim fanovima, nekoliko reminiscencija na davno pročitano Učenje don Juana, koje je u SFRJ, od svih autorovih ostvarenja, možda najviše prelazilo iz ruke u ruku. (Ono ugodno popunjeno BIGZ-ovo izdanje, sa sugestivnim fontom i dopadljivim džepnim prelomom.)

Castaneda je lagao javnosti da je porijeklom iz Brazila. Otkrilo se da je iz peruanskog grada Cajamarke. Lagao je i oko godine rođenja. Na svijet je došao 1925, na Božić. Četvrt vijeka kasnije imigrira u SAD. U centru za više obrazovanje (community college) pohađa časove iz filozofije, književnosti i kreativnog pisanja. Studira etnografiju na UCLA-u. Zapavši u besparicu, radi u prodavnici alkoholnih pića i vozi taksi po Los Anđelesu.

Neću previše ulaziti u detalje jednog bogatog i filmičnog životopisa. Za poimanje Castanedinog opusa, važno je istaknuti da ga on nikad nije stavljao u istu ravan s književnim izmišljajima. Vlastite knjige je predstavljao kao potpuno istinite, nefikcionalne zapise o onom što je iskusio, uključujući i izlete u paranormalno. Ni dan-danas njegov glavni izdavač u Americi to ne osporava. Ispada da su se čudesne dogodovštine jednog mističnog prozaika, romanesknog Carlosa zaista i desile.

Uzašašće u Dolini smrti

Novinar Salona Robert Marshall posvetio je vrhunskom obmanjivaču izvanredan i odlično potkrijepljen tekst pod nazivom Mračno zavještanje Carlosa Castanede. Tu je navedeno da se u jednoj životnoj etapi pisac ili kako ga već nazvati povukao od očiju javnosti. Mora da su ga na taj potez nagnala neugodna njuškala koja su počela da ispituju istinitost njegovih tvrdnji kako u knjigama tako i u medijima. Otad je intervjue davao veoma rijetko. Novcem od prodanih bestselera oformio je asocijaciju Cleargreen s misijom da usavršava sopstvene spiritualne spoznaje i prenosi ih drugima. Prilikom odabira sljedbenika, onih koji će biti miropomazani u uži krug, bio je veoma strog. Doduše, imao je slabost prema mladim i naočitim ženama. Od učenika, a, čini mi se, naročito od učenica, zahtijevao je da prekinu svaku komunikaciju sa bližnjima prije nego što se svim svojim bićem predaju “novoj porodici”. Mnoge od tih djevojaka bile su mu ljubavnice.

Koncem devedesetih dijagnosticiran mu je rak jetre. “Pošto čarobnjacima ne priliči da se razbole”, piše Marshall, “njegova bolest ostala je strogo čuvana tajna.” Ali tumor nije imao milosti. Nepovratni gubitak vođe pogubno će djelovati na nekoliko fanatičnih pripadnica njegove svite. Dvije takozvane vještice nestaju dan nakon Castanedine smrti. Ista sudbina zadesiće predsjednicu Cleargreena Amaliju Marquez i instruktoricu Kylie Lundahl. Ubrzo će se izgubiti i svaki trag Castanedinoj usvojenoj kćerki Patriciji Partin, koju je preobratio u svoju ljubavnicu. Tek 2003. u Dolini smrti biće pronađen njen kostur, identificiran DNK analizom.

Šta je bilo s ostalim iščezlim ženama, još nije utvrđeno. Hipoteza o serijskim samoubistvima se nameće kao najprihvatljivija. I sam poglavar je promovirao suicid kao efikasan metod za postizanje transcendencije. Zapamćeno je da je Patriciji jednom prilikom rekao: “Ako ikad poželiš da se uzdigneš u beskraj, sjedni u svoja mala crvena kola i vozi što brže u pustinju i doživjećeš uzašašće.” Po svoj prilici i na svoju nesreću, poslušala je savjet.

Neki od njegovih obožavalaca, koje je Castaneda primio pod svoje zloćudno okrilje, vremenom su postali svjesni vlastite zabludjelosti. Vrativši se konvencionalnom životu, objavili su knjige o tom magnetičnom čovjeku kojem su se toliko divili. Portretisan je kao bešćutni manipulator, ali i kao samoironični šaljivdžija, ne bez opojnog šarma.

Castanedino ime bi bez mnogo smetnji moglo ući u leksikon onih dopola ostvarenih vjeroutemeljitelja kojima XX vijek obiluje. Među tim harizmaticima, kontrakulturnjacima, bilo je manje ili više uspješnih, manje ili više smrtonosnih, agresivnih figura: od masovnog trovača Jima Jonesa preko sjajnookog gurua Oshoa do opičenih suosnivača Kapije raja i SF pisca Rona Hubbarda, koji je etablirao Scijentološku crkvu. Dali su krila pokretima koji se nikad nisu omasovili u toliko mjeri da pariraju jednom kršćanstvu, islamu, hinduizmu. Kao što se za dijalekt ističe da je književni jezik koji nije imao sreće, tako bi se i za Castanedin pokušaj moglo reći da je religija kojoj se nije posrećilo. Mada, on se grozio toga da se njegov čarobnjački nauk dovodi u vezu s bilo kakvom religijom ili panteonom, s Isusom ili Budom.

Ono što je propovijedao bilo je, kako će pokazati pedantna pročešljavanja njegovih spisa, jedna njuejdžovska papazjanija. (Šta i očekivati od nekog ko slovi za “kuma New Agea”?) Ustanovilo se da teze zastupane u njegovim djelima nisu autentični iskazi magova iz meksičkih nedođija. Čitaoci su zapravo zapljuskivani koktelima mudrolija koje je autor pođonio od svakojakih duhovnjaka i mislilaca svijeta. Povadio šta mu se sviđa i onda prepakovao da se citati ne prepoznaju na prvu.

Ali tu nije kraj podvalama. U Učenju don Juana narator kazuje da ga šaman iz naslova, tobože vrsni poznavalac regionalne flore, uvodi u konzumaciju halucinogenih pupoljaka pejotla, sve kako bi se šegrt približio ezoteričnom “znanju Jaki Indijanaca”. Međutim, Jakiji iz Sonore, kojima don Juan pripada, uopšte ne koriste pejotl u tradicionalnim ritualima. Ovaj kaktus tipičan je za spiritualne prakse nekih drugih starosjedilačkih naroda Meksika, poput Uićola.

Perfektno izbrušeni

Drevne religije, do današnjeg dana respektovane preko svake mjere i zasluge, nisu prošle kroz šake raskrinkavača kad je bilo vrijeme. Otud njihova svetost. Još nisu postojala politička uređenja koja potiču ili makar tolerišu slobodoumlje. Nedostajalo je kritički nastrojenih novinara, odnosno novinara uopšte, nepotkupljivih učenjaka, ustrajnih sumnjala, minucioznog dokumentiranja i brojnih drugih činilaca kojima moderna društva raspolažu u borbi protiv bujanja dogmi.

Peruansko-američki hitmejker nije imao pojma da ga je uporno uhodila žena koju je odbio primiti u svoje gnijezdo. Gaby Geuter ga je kradom snimala, u čemu joj je asistirao muž. Rovarila je i po smeću bivšeg idola opskrbljujući se računima, vjenčanim listovima, pismima i svim onim što bi doprinijelo rekonstruisanju jednog realnijeg, istinitijeg, mesnatijeg Carlosa Castanede. Rezultati njenog delikatnog istraživanja su ukoričeni. I dostupni na Amazonu, ako se nekom čita. Ja bih radije sačekao ekranizaciju.

Ni Muhamed ni Sin Božiji nisu u svoje doba proučavani onako kako je to zapalo pomenutog egocentrika. Vrijeme je progutalo sav dokazni materijal koji bi ih valjano i jednom zasvagda osporio. Stoga nam sada preostaje samo da nagađamo o tome kako su se događaji doista zbili u ranim i najmaglovitijim fazama islama i kršćanstva. Ličnosti njihovih osnivača izbrušene su i perfektne kao blistava, isijavajuća jaja, da se poslužim Castanedinom terminologijom.

Razgovorljivi i šaljivi Peruanac, ljubitelj kapučina, promotor podjele ljudi na tri vrste: prdež, pišaka i povraćotina, ostaje svakako intrigantna pojava u kulturnoj istoriji i, kao takav, interesantniji od svog opusa. Iako sam bio oštar prema njemu, ne bih se zakleo da mu se jednog dana opet neću vratiti, kada budem drugačiji, manje opterećen vijestima o po ko zna koji put najavljenoj secesiji, nuklearnom armagedonu, kampanjama raketiranja, o borbenim dronovima što zuje kao džinovski bumbari. Tada možda budem u stanju da se posve uživim u priče o prozirnom crnom psu, lebdenju i letenju, da proniknem u to šta stvarno znači lijeva strana ljudskog bića, to “carstvo neopisivih obeležja, oblast koju je nemoguće obuhvatiti rečima”. Evo, vjetar me već okreće na drugu stranu. U pravu su njegovi idolopoklonici: ima nešto u tom Castanedi, nije bez draži. Samo, valja to preživjeti.

Pozadinska buka


Gudžević: Greška i omaška
Rodić: Start