Pozadinska buka
Nešto iščašeno je bilo kod te zgrade. Zato i nisam odmah ušao iako sam već kasnio na dogovor. Zaintrigiralo me. Ne popnem se stepenicama do vrata, već skrenem ulijevo dvorištem i zastanem uz bok te prizemnice. Udaljim se nekoliko koraka i osmotrim zidove. A posebno njihov friz nalik na raširenu harmoniku. Šta je tu kako ne treba? Zabavlja me ta enigma, raduje.
Ostanem tako nekoliko minuta trpeći opori vonj iz dimnjaka fabričke hale u susjedstvu. Odnedavno je u njoj otvoren sportski centar, s terenima za mali nogomet i tenis. Prolijeću snježne pahulje, ruke bride od studeni, još se bjesomučno loži i pitam se šta li trpaju u kotao.
Na ulazu u zagonetnu prizemnicu veselo me dočekuje osnivač i prvi čovjek KRAK-a. Uz pjesmu Idola: “Gde si sad cica-maco, gde si sad cica-maco…” Irfana Hošića znam dugo godina. Znam i da mu bljesnu oči na stihove i dosjetke nadrealističkog tipa. Neke ljude takvi sklopovi riječi zbune, čak i prepadnu. Kao da im izazovu kratki spoj u glavi. Ali njega nasmijavaju. U srednjoškolskim danima negdje je iščeprkao bratovu kasetu, prekretnički album Paket aranžman. I vrtio ga, opčinjen, u kasetofonu cijeli dan. A ja kažem a, a gde je Amerika, a ja kažem a…
Nisam u objektu prvi put. Posjećivao sam ga davno, dok je bio razvalina i, kasnije, dok se reparacija bližila kraju. Irfan me provodi kroz renovirane prostorije. Mirišu na svjež građevinski materijal, na nadu. U White Cubeu (Bijeloj kocki), sali gdje će se održavati izložbe i drugi kulturni događaji, izvode se dopunski radovi. Da se ne uprlja i ne ošteti, pod je zastrt plastičnom folijom. Balansirajući na lojtrama, majstori ugrađuju na plafon ploče koje će upijati suvišni zvuk. “Previše je akustično”, objašnjava mi. “Prejak eho, pa ćemo ga prigušiti.”
Praviti presedane
U kancelariju, kroz goleme prozore ulijeva se tmurni zimski dan. S druge strane stakla, pedesetak metara dalje, čami betonska grdosija. Nekad je bila dio Kombiteksovog prostranog tvorničkog kompleksa. Sada je to pusta zgradurina golih zidova, pocrnjela od nedavnog požara.
Irfan me upoznaje sa svojim mladim saradnicima. Oni će ubrzo, nagnani obavezama, napustiti prostoriju. Ostajemo nas dvojica. Poletan po običaju, redovno u odjeći probranoj s ukusom, ali ležernoj, komotnoj, lepršavoj, u kojoj se lako kretati. Izuzetnog radnog elana, koji najbolje stoji mršavim ljudima. Žive kretnje ruku i nogu, gipkost u struku. Mimika njegovog lica, gotovo ispoštenog, ekspresivna kao i uvijek. Ni težina februara ne može da ga obori. Nikad nije gubio vjeru i smjelost u promišljanju kulturne politike. Iza toga stoji široko, kozmopolitsko obrazovanje, životno iskustvo, duboko poznavanje provincijske kolotečine, kao i svega onog što to nije.
Docent je na Tekstilnom odsjeku Tehničkog fakulteta u Bihaću. Predaje Historiju umjetnosti, Teoriju dizajna i forme, Modernu umjetnost i dizajn. Kao predavača i istraživača, ugošćavali su ga univerziteti na Floridi, u Michiganu, Kentuckyju, Austriji, Njemačkoj, Portugalu. U sklopu postdoktorskog studija boravio je godinu dana u Ghentu i isto toliko u Detroitu, kao fulbrajtovac. Njegove atipične likovne prikaze objavljivali su Dani i Oslobođenje, za šta je ovjenčan BIRN-ovom novinarskom nagradom. Autor je brojnih publikacija. Među njima se najviše ističu one koje ispituju industrijsku ostavštinu socijalizma. Kako umjetnički odgovoriti na devastaciju fabrika započetu raspadom Jugoslavije?
Tokom visokoškolske karijere uvijek se grozio toga da se učahuri u profesuru, da mu se katedra svede na intelektualni kavez. Boriti se protiv učmalosti, pokušati nove, neočekivane stvari, praviti presedane, to ga je vodilo i vodi u njegovoj samosvojnoj javnokulturnoj praksi.
“Ali malo sam umoran”, priznaje u jednom od svojih tipičnih izljeva samokritične iskrenosti. “Sad kad je KRAK napokon proradio, osjećam preveliku odgovornost. Previše se očekuje od mene. Kad si stariji [u srednjim je četrdesetim, brak, dvoje djece i – prebolovana korona], sve ti teže ide, teže se prilagođavaš, teže ti je donositi radikalne odluke. Najviše bih volio da vodstvo prepustim mlađoj osobi, a ja da asistiram i savjetujem. Stalo mi je da ovdje okupljam mlade, da s njima sarađujem. Hoću da u KRAK-u premostim intergeneracijski jaz, da novi naraštaji uče od starijih i obrnuto. Nije bit u tome da ja samo naređujem, da me svi slušaju. Razumijem i da su oni mladi, Dženefa, Mehmed, Sead… da možda u meni vide nekakav autoritet. Ali ja neću da izgradim strogu hijerarhiju. Namjera mi je da ovo, što se tiče međuljudskih odnosa, funkcioniše from the bottom up.”
Hvata njega umor i zbog, naslućujem, praktičnih problema s kojima se KRAK suočava uhodavajući se u svom drugom po redu otjelovljenju. Struju i dalje plaćaju po industrijskoj tarifi, znantno skupljoj. Neki dan su se napatili s nekim odvodom, koji je komunalno preduzeće najzad saniralo.
Ekonomski zločinci
Pita me šta ću popiti. Nisam za kafu. Ni za čaj. Bio je to jedan od onih dana koji kao da su zapečaćeni u svom postojanju. Čini ti se da nema dalje, da vrijeme ima svoj početak i kraj, a u taj kraj upravo gledam kroz prozor. Čini ti se da je vječnost tlapnja, sa čim bi se složili izvjesni fizičari, pa i ja svaki drugi dan. Oklop od oblaka. Sarkofag, cijeli grad je u sarkofagu. Spokojni pas lutalica na cesti, stoik a nije čovjek. Pahuljice koje će se najednom zaustaviti u zraku. Sve će se zamrznuti kao kad se u kompjuter skrkaju virusi. Da se odagnaju ovi umišljaji, valjala bi žestoka kapljica.
Irfan odlazi do kuhinje po piće. Prošpartam po kancelariji, odnosno ofisu, kako on voli reći. Na pozamašnom radnom stolu Rubikova kocka, propisno složena. Pokraj monitor s dijagonalom od metar i nešto. Na drugim stolovima, osim računara, meditiraju u saksijama dva kaktusa i još neka stidljiva kućna biljčica.
Opet pogledam kroz prozor. Na lijevoj strani uzdiže se soliter, sagrađen u bivšoj državi za radnike Kombiteksa. Ovaj, za ondašnje privredne prilike, tekstilni gigant nastao je 1957. pod nazivom Prvi krajiški kombinat. Na ekonomskom vrhuncu dičio se podružnicama u Bosanskoj Krupi, Cazinu, Kulen-Vakufu, Bosanskom Novom… U svom najuspješnijem razdoblju kolektiv je zapošljavao 3.200 radnika samo u Bihaću, koji je tada brojao 45.000 stanovnika. Roba se najviše izvozila u Zapadnu Njemačku i Italiju, ali i u SAD, Irak, Libiju i Angolu. Prepoznatljivi logo Kombiteksa osmislio je veliki grafičar Dževad Hozo.
Postrojenja su u zavidnoj kondiciji prebrodila rat da bi ih dokusurili tranzicijski predatori. Mnogo se priča o ratnim zločincima, ali malo o ekonomskim. O bezdušnim muljatorima koji su, pod krinkom privatizacije, mase nekadašnjih proletera zavili u crno. Osudili ih na poluživot u neimaštini i poniženju, u besplodnom, ofucanom žalu za boljim vremenima. Za mladošću, kada su zarađivali svoj kruh ne strahujući da će im neko pogaziti dostojanstvo.
Skupe i glomazne Kombiteksove mašine prodavane su budzašto. Cijena se određivala prema kilaži i vrsti metala. Nije spašeno ništa što bi oživjelo staru slavu “grada tekstila”.
Stečajnog upravnika Nijaza Dervišića navodno je sud primorao na ostavku. Na njegovu poziciju postavljen je prije dosta godina poduzetni Šefik Smlatić. Rijeke znoja su prolivene da se raskrči rastinje koje je osvojilo tvorničke zgrade. Prema pisanju medija, posječeno je petsto kubika upotrebljivog drveta. Objekti su očišćeni, jedni iznajmljeni, drugi prodani. Otud novac kojim je isplaćen dobar dio radničkih potraživanja u iznosu od deset miliona maraka. Rijedak primjer uspješno vođenog stečajnog postupka.
Malo-pomalo preduzeća će se naseljavati na tom području koje će, odlukom općinskih vlasti, postati Poslovna zona Kombiteks. Sada u njoj djeluje na desetine firmi. Vodovodna, elektroenergetska i kanalizaciona mreža je popravljena i usavršena. Donedavno depresivan ambijent, zarastao u korov i šiblje, sve je atraktivniji investitorima. Na samom njegovom ulazu se nalazi KRAK.
Znaš li ko je Beuys?
Domaćin mi poslužuje liker izvinjavajući se što rakije nema, popijena. “Najradije bih sve ovo prepustio novim generacijama”, naglašava po drugi put. “Nužna je smjena.”
Na zidnoj tabli su kredom ispisane smjernice za predstojeće poduhvate. “1. HATINAC IZA STRUKTURE, 2. KOMBITEKS (IZLOŽBA), 3. IZLOŽBE, 4. UMJETNIČKA ZONA, 5. EKOLOGIJA, 6. MIGRANTI. […] PODCAST. DIGITALNI ČASOPIS. PROGRAM KOJI TRAŽI KURIRANJE”.
Zanima me na šta se odnosi ono prvo, HATINAC IZA STRUKTURE. (Hatinac, gdje je KRAK inače lociran, staro je bihaćko naselje s nizom romantično-mahalskih prilaza rijeci Uni i amblematskim radničkim kupalištem. Njegovoj skakaonici namiguju koketne, kudrave i poprilično divlje otoke preko puta.) Pojašnjava mi da je u planu multidisciplinarna radionica. Studenti, u prvom redu arhitekture, iz Banjaluke, Bihaća i Sarajeva učestvovaće u etnografskom istraživanju. Zadatak im je da osmisle nove koncepte “socijalne i prostorne transformacije s fokusom na naselje Hatinac.” Jedna od želja je, po Irfanovima riječima, da se Hatinčanke i Hatinčani potaknu na akciju u pravcu vanparlamentarnog, izravnog djelovanja na donosioce odluka u općinskoj vlasti.
“Ono što je meni važno je community building“, dodaje. “Hoću da se povežemo sa žiteljima Hatinca. Već sam se dogovorio s predstavnicima mjesne zajednice: izradićemo raspored i slobodni su da ovdje održavaju sastanke. Okupljaju se, pije se kafa, kuha se grah, tako ja to zamišljam.”
Unazad neke dvije godine, dok je obnova KRAK-a još bila u začetku, kazao mi je: “Ti znaš ko je Joseph Beuys? Eh, on je pisao članke za glasila pčelarskih udruženja. Nije patio za tim da ga objavljuju u akademskim časopisima. Pčele, pčelinjaci – to je njega zanosilo. Vidio si Zgradu secesije u Beču? Onaj paviljon s perforiranom kupolom? Ispod nje ima nekoliko košnica koje drži fondacija Erste Banka. Za njih se stara jedan čovjek, pravi pčelar. I plaćen je za to. Prave ljudi svoj med. Istu stvar bih htio napraviti u KRAK-u. Namontirati četiri-pet pčelinjaka na krov i proizvoditi svoj med. I još da mi je da ištijamo par gredica pa da zovnem narod iz komšiluka da sadi paradajz, paprike.”
Zamisao o pčelinjacima u kombinaciji s umjetničkim aktivizmom, artivizmom, ushićuje ga i sada, dok razgovaramo. “Pitali smo znalce za krov”, veli. “Kažu da je lokacija odlična, ali još nismo uradili adekvatan pristup. Neću da mi se neko polomi dok se penje. Tako da će med sačekati još neko vrijeme. Ali ako uspijemo proširiti parcelu, neće biti problema, košnice ćemo poredati u dvorištu.”
Autonomna umjetnička zona
Zašto KRAK? Zadržali su predratni naziv, akronim od Klub radnika Kombiteksa. Objekat je dugo stajao razvaljen i neupotrebljiv. Prisjeća se kako su 2017. organizovali nastavni kolegij Dizajn i kriza, tamo gdje je sad izložbena sala, White Cube. “Morali smo improvizirati, nije bilo rasvjete, dovlačili smo kablove za struju. Posjetio nas je gradonačelnik [Šuhret Fazlić], samoinicijativno, i jako mu se dopalo to što radimo. Reanimacija bivšeg socijalističkog prostora. ‘Hošiću, uradi nešto s ovim, imaš moju podršku.’ Susretljivost gradske administracije je bila jako važna pošto zemljište pripada njima. I tako sam počeo. KRAK je izrastao iz drame devedesetih, iz socijalističke baštine, iz postdejtonskih decenija.”
Ali u njegovoj revitalizaciji pomogla mu je i upućenost u propadanje Detroita, nekadašnjeg centra američke automobilske industrije. U tom osiromašenom megalopolisu proveo je dobar dio pandemijske 2020.
Izdašnu novčanu potporu za rekonstrukciju objekta, prenamijenjenog u Centar za savremenu kulturu, pružio je Fond otvoreno društvo BiH. Kesu su odriješile i neke druge evropske organizacije, jako zainteresirane za projekat. Naročito je ponosan što je finansijsku podršku za umjetnički program dobio od njujorške Foundation for Arts Initiatives. U toj fondaciji su, kaže, poluteškaši i teškaši svjetske umjetničke scene. “Hoću da koncipiram program koji je subverzivan, proaktivan i integriran u okolnu zajednicu. Mi ne želimo biti grabežljivci prošlosti, iako ovaj objekat jeste uskrsnuo iz socijalističkog nasljeđa. Razvijaćemo diversifikaciju. Ovo mjesto treba da bude mjesto susreta, miješanja.”
Iz knjige Artefakti buduće prošlosti, koju je uredio, isijava jedan njegov nadahnuti tekst. U tom manifestu obznanjeno je da se KRAK “dugoročno želi pozicionirati kao platforma alternativnog učenja”, da je to eksperiment u kojem “kultura, nauka i umjetnost mogu i trebaju biti pokretačem društvenih promjena”. “KRAK je”, zaključuje autor u tom proglasu, “pokušaj redefiniranja urbanog pejzaža u gradu Bihaću i neka vrsta ponovnog rađanja njegove lokalne, kreativne i angažovane svijesti.”
Irfanova vizija se ne ograničava na nekih dvjesto kvadratnih metara natkrivenog prostora, koliko trenutno zauzima Centar. Poduzimaju se koraci ka proširenju na obližnju parcelu. Ako bi se u tome uspjelo, slobodni teritorij KRAK-a povećao bi se za dva-tri puta. “Na njemu bih onda otvorio umjetničke ateljee i sobe za smještaj umjetnika na rezidenciji. U garažama bi niknuli studiji, muzički, likovni, scenski. Potakao bih razvoj garažnog, alternativnog teatra, dao prostor performerima. Bivšu portirnicu pretvorio bih u sendvič-bar. Tu bi se hranili i radnici Poslovne zone i umjetnici i staff. Jeli bi se i ćevapi i bureci i veganska hrana i humus, šta ko voli. Napravio bih i teren za skejtanje. Moja je želja da, kad nam dođe strani umjetnik na jednogodišnju rezidenciju, da bude u svakodnevnoj interakciji s dvoje-troje domaćih umjetnika, da se druže, da razmjenjuju ideje, da ovo bude živo mjesto.”
Oslobođenje kroz ples
Jedan od projekata koji ga trenutno zaokupljaju je simpozij modernog plesa. “Ples kao politički statement. Osloboditi se, othrvati se plesom od našeg viševjekovnog konzervativizma, tradicionalizma. Da se izađe s plesom na ulice. Nije to lako, nije jednostavno, naši ljudi nisu navikli na takve ‘ispade’. Mi ovdje radimo sve from scratch, od nule. Hoćemo da kroz kulturnu intervenciju djelujemo na društvo, na njegovu demokratizaciju. Ali da zadržimo autentični lokalni šmek. Primarna misija je da stvorimo autonomnu umjetničku zonu. Bihać je stekao status Grada. To treba i opravdati. On vapi za kulturnom infrastrukturom. Ali nužno je i resenzibilizirati javnost za pripadnost Srednjoj Evropi. Novo Mesto, Maribor, Graz, Trst, pa i Beč, ovdje je sve to tako blizu.”
Trgnuću još dva likera da me ugriju za izlazak u tamnosivo poslijepodne. Gazeći ulicama i sokacima Hatinca, opet razmišljam o onom svom razgledanju vanjskih zidova KRAK-a. Čime su me to privukli?
Iz zabačenih predjela pamćenja izroni mi slika TARDIS-a, čuvene telefonske govornice iz naučnofantastične serije Doktor Who. Govornica glavnom liku služi kao vremeplov i svemirski brod. Čim se kroči u tu skučenu kabinu, otvori se nepojmljivo ogroman prostor. Na prvu, veličine cirkuske šatre. Ali kad se krene u obilazak, ispostavi se da je unutrašnjost još veća, neznano koliko.
Da, to je to: svana KRAK izgleda puno manji nego kad si unutra. Pitaš se kako se taj White Cube uglavio u zgradu, pa još i kuhinja i kancelarija i… Je li posrijedi neka kvantna ujdurma? Možda je sve to zbog optičke varke koju su isprojektovali dovitljivi arhitekti. A možda zbog onog cik-cak friza koji sugerira da bi se zgrada mogla rastegnuti i skupiti po želji, spremiti u ruksak, ponijeti na izlet. Ili je sve do nekonvencionalnih i hrabrih ideja, do njihove energije koja se iz dana u dan prenosi na te zidove.