Pozadinska buka
Prizor koji je Ron Haviv ovjekovječio 2. aprila 1992. u Bijeljini ne prestaje da užasava, muči i frustrira. Fotografija je zabilježila trostruko ubistvo: supružnici Abdirami i Hamijeta Pajaziti i, između njih, Tifa Šabanović leže beživotni, potrbuške, u lokvama vlastite krvi koje se šire trotoarom sjajnim od proljetne kiše. Pokraj egzekutiranih strši vitak plavušan, uredno ošišan, u cokulama i neuprljanoj maskirnoj uniformi, potiljka okrenutog objektivu, sa zoljom na leđima i crnom kapom “arkanovkom” zataknutom pod naramenicu. Havivov fotoaparat ga je ulovio baš u času kad je krenuo da šutne glavu mrtve Tife. Desna noga mu je odignuta, u zaletu, a na đonu se ne primjećuju tragovi blata. Čin i takav, u nagovještaju, neizmjerno je gnusan. Efekat jeze i bešćutnosti pojačan je paravojnikovim ležernim držanjem, bijelim rejverskim naočalama povučenim na tjeme i cigaretom koju nonšalantno drži između prstiju jedne šake, dok drugom stišće jurišnu pušku. Đon lijeve čizme, prikovan za asfalt, kao da je malo ostrugan s vanjske strane. Da li nepravilno hoda, zabacuje nogu ustranu? Ili je to optička varka nastala prelaskom trodimenzionalnosti u fotografiju? Onda opet te njegove sunčane naočale. Ako su mu dugo tako stajale u kosi, teško da se lomatao i kotrljao u nekim dinamičnim borbenim operacijama jer bi mu sigurno spale.
Uprkos svojoj stravičnosti, fotografija traži, preklinje da je nijemo posmatraš i ponireš kao da bi neki od uočenih detalja, bez potrebe za policijom i sudom, vlastitom snagom mogao pohvatati sve arkanovce koji se još baškare na slobodi. I strpati ih u tamnicu da nikad više ne ugledaju svjetlost dana.
Uz ivičnjak, na kolniku, mnoštvo opušaka. Neko bi u njima vidio i čahure od pucnjave. Jedni su zgaženi, drugi tek bačeni na zemlju. Među njima je izobličena žuta kutija šibica. Korak-dva dalje palidrvce. Nedaleko od opisanog mladića, u drugom planu, kreću se dvije spodobe s crnim kapama na glavi. Dobrovoljci iz iste formacije koja će se devedesetih pročuti po zvjerstvima počinjenim u ime velikosrpskih sanjarija. U nastupu i vanjštini onog bližeg, s mrkim, spojenim obrvama, izraženom čeljusti i borbenim nožem za pasom, ogledaju se primitivizam i neka nezaustavljiva kriminalna težnja. Duguljasti, mršavi agresor iza njega ostavlja utisak gada koji se voli zafrkavati. Djeluje odvratno veseljački. Nije prestrašen niti napet, puščanu cijevu uperio je prema dole. Obojica pilje negdje izvan granica fotografije, ne obraćajući pažnju na tri leša odmah pored. Za to vrijeme, plavokosi momak zamahuje stopalom kako bi udario ubijenu Tifu.
Terenski zapovjednik Tigrova, predratni Udbin hitmen Željko Ražnatović, izvalio je u jednom intervjuu da je njegov vojnik u stvari htio protresti tijela kako bi provjerio da li su živa. Cinične laži i dolikuju ovom inteligentnom zlikovcu sa snažnim inklinacijama ka sadizmu. Ponikao je, navodno, u partizanskoj porodici, kao sin vazuhoplovnog oficira JNA i gorljive komunistkinje. Tokom socijalizma, uprkos čestim kršenjima krivičnog zakona, uživao je zaštitu tajne policije. Tvrdi se i da je bio govornik više evropskih jezika kojima je ovladao u predratnom periodu pljačkajući po Zapadu i guleći kazne u tamošnjim zatvorima. Kako se to inače čini s viškom divljači, odstrijeljen je u zimu 2000. u holu beogradskog hotela Interkontinental.
Jezivi xPeriment
U tekstu nedavno objavljenom na vebsajtu Rolling Stonea, izvanredno sačinjenom i izvanredno, multimedijski, prezentovanom, čiji su autori Sophia Jones, Nidžara Ahmetašević i Milivoje Pantović, pažljivo je prostudirana potresna fotografija. Neki njeni inkriminirajući detalji povezani su s drugim slikama koje je Haviv napravio tokom divljačkog pohoda Srpske dobrovoljačke garde u semberijskom gradu. Kako se da zaključiti iz novinske reportaže, sve indicije, sve rekurentne smjernice upućuju na to da se mladi zlotvor s bijelim sunčanim naočalama zove Srđan Golubović.
Na jednoj drugoj slici, pojavljuje se arkanovac žućkaste kose začešljane unazad i sa satom na ruci. Objahao je parkirani plavi Suzuki osmjehujući se nježno, a iza njega korača starac u sakou i opušteno nosi pušku. Ljubitelj motora i onaj siledžija s urbanim manirima koji šuta mrtvo tijelo su, prema Havivovom tvrđenju, jedna te ista osoba. Treća slika prikazuje identično stvorenje, glatko obrijane brade i s ispruženom rukom, kako se obraća dvjema uplašenim ženama u bijeljinskoj bolnici. Ako je suditi po odjeći, ružičastom šlafroku i bijeloj kuti, jedna je pacijent, a druga zdravstvena radnica. Privivši se uz onu prvu, medicinarka nema hrabrosti da posjetioca pogleda u oči. Njeno lice, na rubu suza, i raskuštrana kosa u kontrastu s njegovim šminkerskim frizom, kao da mu poručuju: “Odlazi što prije, jako me plašiš.”
Rolling Stoneov tim je istražio i poslijeratnu karijeru Srđana Golubovića, koji se inače na platnom spisku Službe državne bezbjednosti nalazio u intervalu od septembra 1994. do decembra 1995 (što ne znači da je mimo tog razdoblja vodio svetački život). Pridružuje se kolektivu didžejeva xPeriment, koji je odmah iza rata osnovalo nekoliko entuzijasta specijalizovanih za psihodelični trens. Golubović, čiji je umjetnički pseudonim DJ Max, stiče popriličnu popularnost na lokalnoj klupskoj sceni. Njegove muzičke slagaljke tutnje na masovnim okupljanjima širom Srbije. Ovaj noćobdija će u više navrata zabavljati publiku i na globalno poznatom festivalu Exit u Novom Sadu. U jednom momentu organizatori će mu otkazati saradnju, nakon optužbi da ugošćuju potencijalnog krvoloka. Međutim, svako ko ga je slušao na Petrovaradinskoj tvrđavi propustivši da sazna o kakvom se izvođaču radi, ima dobrog razloga da se zgrozi nad vlastitim svjetonazorom. I kad se ogriješite o zakon, ne spašava vas od kazne to što niste znali za članak taj i taj.
Na Facebook stranici koja se pripisuje didžeju iz noćne more stoji da je pohađao Osmu beogradsku gimnaziju i Višu ugostiteljsku školu, da je studirao na Ekonomskom fakultetu, da je iz Beograda, gdje i živi, te da je oženjen. Na istom mjestu se deklariše i kao Commando Scout High Officer, i to je jedini podatak koji se dotiče mračne prošlosti. Vidljivo je da već godinama ne objavljuje nove sadržaje. Postojeće, još neizbrisane slike ga predstavljaju kao individuu lišenu ekstrovertnosti, fasciniranu goropadnim motorima i automobilima. Pojedine fotografije navode na pomisao da je Srdjan Golubović filantrop, predan dobrotvornom radu pod egidom neprofitne organizacije Srbi za Srbe. Takođe, čini se veoma zabrinutim za sudbinu vrabaca u zoni gdje se očito osjeća svoj na svome. “Svakim danom ima sve više Vrabaca uglavnom u Okolini Hotela Jugoslavija i Goce Delčevoj(Dolini Gladnih),svuda gde ima neke Hrane koja ih održava u Životu!:-)”, jedan je od njegovih tankoćutnih komentara iz maja 2015. Drugi, obznanjen sedam dana kasnije, glasi: “Dolina Gladnih odmah posle kiše! Sad već napreduju bez preteranog straha od Ljudi! BRAVO VRAPCI!”
Podno Starog mosta
Golubovićeva FB stranica broji preko hiljadu i po pratilaca. Novinarima je poslužila da ustanove njegove konekcije s nekim bivšim saborcima ili, eventualno, saučesnicima u zločinu. Posjetite njihove naloge na društvenim mrežama, one koji su otvoreni za javnost. Saznaćete da izvjesni Peja, koji je nosio mrtvački kovčeg s odstranjenim Arkanom, cijeni rano cvjetanje ovogodišnjih visibaba. Gaji takođe prekomjernu ljubav prema jednom malom ježu, koju dodatno veličaju fotografije s Instagrama. Najzad, Pejina blagonaklonost prema vrapcima, Facebookom ovjerena, dovodi ga u vezu sa saosjećajnom prirodom DJ Maxovom potičući na razmišljanja o pobratimstvu zločinaca u svemiru.
Jedan drugi tip zasnovao je, po svemu sudeći, lijep brak koji ga je usrećio sinom i kćerkom. Obožavalac je motorističkih grupašenja, sastaje se sa Noćnim vukovima. Na slici gdje zajedno stoje on i poglavica te putinoljubačke moto horde s dugim istorijatom paravojnog teroriziranja, Balkanac izgleda tako patuljasto i podređeno, baš onako kako se odnose ideje srpskog sveta i beskonačne Rusije. Kad bi samo poželio, Aleksandar Zaldostanov zvani Hirurg mogao bi pojesti za večeru svog malog, ćelavog poštovaoca. U Rolling Stoneu se navodi da je Jugoslav Simić – ime na koje se vodi taj FB račun – služio u Arkanovim Tigrovima, prema jednom svjedočenju u Haškom tribunalu.
Fejsbučkom avataru Simića, inače poricatelju bosanskog genocida, obožavaocu Draže Mihailovića, nije mrzak turizam po Regionu. Uzdamo li se u fotke na njegovom FB profilu, prošlog avgusta pozirao je s porodicom podno obnovljenog simbola Mostara. Istog ljeta on, supruga i motocikl spojili su se u okosnicu selfija s višegradskom ćuprijom u pozadini, okupani blistavim suncem etnički očišćenog Podrinja.
S jedne strane, zlodjela arkanovaca, naizgled raspojasanih, ali zapravo pod čvrstom kontrolom grozomornog Frenkija, odnosno Miloševićevog režima, a s druge zanesenost bivših pripadnika te postrojbe vjesnicima proljeća i slađušnim vrtnim životinjicama. Ovdje se, po ko zna koji put, postavlja pitanje koliko je održiva, smislena, relevantna teza Hanne Arendt o banalnosti zla. Uzmimo da su svi ti golubovići, peje, simići tek banalni smrtnici sa svojim banalnim svakodnevnim afinitetima i hobijima – misao na koju nas navode njihove objave po digitalnim platformama. Takvi, obični, samo su izvršavali naređenja ne vođeni jednom starom i studiozno razrađenom ideologijom krvi i tla, već pukom vojničkom i patriotskom poslušnošću. Oni nisu moralno promišljali ono što čine, samo su se povinovali.
Za njih to tumačenje ne vrijedi. Kao ni za samog Adolfa Eichmanna, koji je Hanni Arendt poslužio da bi potkrijepila valjanost vlastite teorijske postavke. Daleko od toga da je glavni logističar i arhitekta evropskog judeocida bio birokratski automat, konfekcijski činovnik koji je samo sprovodio u djelo zamisli vrhovnih nacista. O tome je filozofkinja Bettina Stangneth napisala podebelu knjigu, obilno dokumentiranu, a kod nas uglavnom bezobrazno prešućenu, Eichmann prije Jerusalima, koja potvrđuje da je ovaj megaubica itekako dobro znao zašto i čemu Holokaust. Štaviše, po vlastitom priznanju u Argentini, gdje je pobjegao nakon poraza Trećeg rajha, bilo mu je žao što Jevreja nije pobio mnogo više.
Ono što je ključno istaknuti u slučaju Eichmanna, ali i njegovih rođaka po svireposti oličenih u Arkanovim dobrovoljcima, nije to ofucano, klimavo učenje o banalnosti zla. Suština je u umijeću tog istog zla, nezamislivo moćnog i kreativnog, da se zakamuflira trivijama svakodnevice, maskama običnosti. Eichmann je prevario Arendt, a još uvijek živi škorpioni, beli orlovi, tigrovi, crvene beretke nastavljaju tu tradiciju. Hranjenje beogradskih vrabaca. Neodoljivo ljupki psić. Djedovska raznježenost. Sretna porodica nadsvođena Starim mostom pod oblačnim nebom Hercegovine. Svi ti vizuelni akcenti sa društvenih mreža zamajavaju um, ometaju nas da pojmimo zlo u svim njegovim originalnim i bezbrojnim preobražajima.