Pozadinska buka
Nikad nisam zavirio u tvoje ulice, trgove, aleje, pa ipak me snažno privlačiš, biću još smjeliji, uzbuđuješ me, iako jedva znam ko si i kako izgledaš. Takvi smo mi ksenofili, volimo nešto strano baš zato što je strano i pazimo da se s tim previše ne zbližimo pošto više ne bi bilo strano pa bismo prestali da ga volimo na taj poseban način. Raspršene asocijacije, tuđe uspomene, tuđi komentari uhvaćeni u ćaskanju, mrve pročitanog u pripovijetkama, romanima, novinama, prizori napabirčeni s TV-a i interneta smiješali su se u toplu kašu mojih predodžbi o tebi, kašu punu osjećanja baršunastih, slatkastih kao krem-juha od bundeve.
Povjeriću ti se: četiri godine u osnovnoj i dvije u srednjoj bubao sam ruski, a najviše sam zapamtio ne ruski, već nastavnicu iz prvog ciklusa. Fleksibilna kao KGB, blaga kao Staljin. To bih joj i oprostio da je njena pedagogija išta vrijedila i naučila me strani jezik pošteno, ali nije, a ne vjerujem da su se i ostali đaci usrećili. Tutanj dnevnika koji se strovaljuje na sto kao avionska bomba, kreštanje namrgođene ocjenjivačice u plavoj kecelji… Sve u svemu, mentalna erozija, ubijanje radoznalosti u pojam, školske traume koje se djeci doživotno upredu u njihova tako osjetljiva neuronska tkanja. I danas nazivi ruskih padeža pokreću u meni refleks nezadovoljstva, revolta, a sjećam se i scene kad bi umarširala u razred, morali smo da se uspravimo kao nadgrobni spomenici i uglas je pozdravimo na ruskom. Onda bi naredila da sjednemo i podrazumijevalo se da to izvedemo kao jedan. Zvuk svaljivanja na stolicu, umnožen trideset i nešto puta, podsjećao je na kratki rafal iz automatske puške. Dešavalo se da taj uvod u obrazovni proces nije odigran po njenoj volji, pa bi izlazila iz razreda i vraćala se na bis, na tris, a mi bismo svaki put pazili da pokažemo sve više vojničke discipline.
Mučni su to bili časovi, uglavnom uzaludni, zagušljivi i beskrajni, ali vrlo vjerovatno da je na jednom od njih bilo riječi o tebi. Da te naša mučiteljka nije spomenula u momentima nesvakidašnje opuštenosti? Da se u udžbeniku nije potkrao kakav tekstić u čast tvojim vrlinama? Nije mi teško povjerovati da je nešto od toga zagrijalo moju utrobu i pohranilo se u memoriji. Vrijeme je te naslage učinilo neprepoznatljivim, sasušilo ih i rasulo u opojnu zlatastu prašinu koja katkad zaleluja u predvorjima moje svijesti, raspirujući želju za promjenom podneblja, žudnju za pustolovinom. Odesa.
Razgovarao sam s nekoliko sretnika koji su, u terminalnoj fazi Jugoslavije, privređivali pod tvojim nebom. Vratili su se u naše krajeve, penzionisali se. Nose kvalitetnu odjeću, nemaju dubokih zalizaka, peru redovno kosu, dobro se drže. I svi su o tebi govorili s pijanim usijanjem u očima, oduševljeno i ne bez pohlepe, kao da u naručju drže neku patuljastu zvijezdu. Ali od njihovih reminiscencija nisam sačuvao mnogo. Ostao mi je u glavi samo pečat tajanstva i daljine, šuštanje tame koja se zorom svlači s otmjenih zdanja odlazeći na počinak u dubine Crnoga mora, među potopljene brodove s blagom iščezlih kraljevstava.
Kad prošapućem tvoje ime, pomislim na duge i opasne plovidbe jedrenjakom, na Odiseju, na neku modernu Itaku i bjesnilo oluje koja vitla valovima od rastopljenog katrana. A kad nevrijeme stane, ukazuju mi se mrljave, akvarelne slike tvojih perivoja, gdje kaplje kiša rosulja i raste drveće kakvog nema kod nas cvjetajući u bojama kakvih nema kod nas. Sve ovo je plod uobrazilje i, po svoj prilici, nema nikakve veze s realnošću. Ali svejedno, neke spone postoje između nas dvoje, bile lažne ili ne.
Koliko je Isak Babelj uticao na način kako te doživljavam? U tebi, u četvrti Moldavanka, rođen je ovaj brutalno-nježni pisac. Mijesio je prozu od jedne mjere nježnosti i sedam mjera brutalnosti. Njegove pripovijetke plaču za golubom razmrskanim o sljepoočnicu dječaka i otetim bijelim ždrijepcem i zasijecaju, grubo, u išibano ljudsko meso otkrivajući stvarnost realniju i blatnjaviju, stvarnost manje fantastičnu od naše. Poznavao te je u dušu, poredio s Marseillem, smrdljivim bljeskom Sredozemlja. U tebi je otjelovio nezaboravnog Benju Krika, jevrejskog razbojnika i reketaša. Da li je Bolnička ulica i dalje na tvojoj mapi? Zanima me jer baš na toj adresi Benja je bančio slaveći sestrinu udaju, kad se pojavio neznanac i upozorio ga da bi svakog časa mogla krenuti racija. To nije uznemirilo “kralja bandita” i nastavio je da se veseli, poslavši kompanjone da zapale policijsku stanicu.
U to doba, kad se devetnaesti vijek prelijevao u dvadeseti, ti si bila kaleidoskop gdje su se družili, svađali i kačili Rusi i Ukrajinci i samosvjesna, poduzetna jevrejska zajednica, a po tvojim radnjama, pijacama, javnim kućama motali su se i Grci i Tatari i pripadnici drugih naroda, naroda “druge Evrope” privučeni žagorom i šarenilom lučkog grada. Svašta se tu moglo naći. Dućan s kolonijalnom robom, kako zapisuje Babelj, nudio je kafu u zrnu, malaga grožđe iz Lisabona, masline iz Grčke, kajenski papar. Krijumčari su švercali svilu, duhan iz Virdžinije, fine turpije, kokain. Besarabijskim vinom “što miriše na sunce i na stjenice” nazdravljalo se sretno obavljenom poslu. Fukara je dočekivala praskozorje ležeći na kaldrmi među konjskom balegom, blagosiljana svjetlošću tvog zaljeva, za koji pisac Crvene konjice veli da poprima boju smaragda. A možeš li mi reći šta je s Daljnickajom ulicom, “punom prašine i sjaja kao nedozrela raž na vjetru”? Postoji li još? Ne, neću da konsultujem Google Maps, neću da idem tim suviše lakim putem.
Pitam se koliko mi je Babelj pomogao da mi se počneš sviđati. Njegova Odesa od prije sto i više godina nije ono što si ti danas. Izmijenili su se etnički sastav i vlast, nekoć te je posjedovao ruski car, a sada vijek vjekuješ pod plavo-žutim barjakom, u samostalnoj i slobodnoj zemlji. Jeziva je sjena koju na tebe baca Moloh s istoka. Videosnimci prikazuju tvoje žalove posijane “ježevima” po kojima se veru mačke. Vajarske znamenitosti obložene su vrećama pijeska. S obzirom na iskustvo, sumnjam da bi ih to zaštitilo od raketaških orgijanja. Dugo se govorkalo o amfibijskom napadu na tebe, ali odnedavno su se te glasine stišale. Još se, u svojoj punini, nije na tebe obrušio ruski zulum kao što jeste na neke druge gradove na jugu Ukrajine.
Nije ti lako, dosta ti je šokova, čezneš za spokojem. U poređenju s jednim Damaskom ili Rimom, još uvijek si mlada, ne brojiš ni tri stoljeća, ali slutim da si već dobrano izranjavana kako ovom rastrojenom sadašnjicom, tako i krvoprolićima iz vlastite istorije. Nije neka utjeha što ti ovo kažem, ali po tome nisi usamljena na zemaljskoj kugli. Ima dosta gradova poput tebe, rastrzanih, šikaniranih, koji opstaju od loma do loma i pate od hronične nesanice. Takvo je i Sarajevo, odakle ti se javljam.
Ipak, neću glumiti da sam stručnjak za tebe. O tvojim dražima naučio sam ponešto u hodu, pokoju sitnicu, marginaliju, posmatrajući te izdaleka, primjećujući otiske tvojih prstiju na najčudnijim mjestima. Neko bi požurio da zaroni u enciklopediju, leksikon, u digitalna vrela informacija, da sabere što više kurioziteta o tebi. I onda bi se pred publikom razmetao tobožnjim poznavanjem materije. Ali ja se nisam usudio, bila bi to izdaja, oskvrnuće, upropastio bih naš odnos.
Otkad je internet zarazio ljudsku vrstu, raširio se običaj među turistima da se preko pomodnih sajtova iscrpno obavijeste o svojim destinacijama. Iščitaju se i bedekeri, a besplatan softver omogućuje virtuelno izviđanje ciljanih muzeja, palača, skverova, restoranskih bašta… Činio sam i ja takve prestupe i svaki put se pokajao. Pred prvi kontakt s Mezoamerikom, nakljukao sam se svakakvih podataka o njoj. Čisto gubljenje vremena. Ništa me nije moglo pripremiti za dramu prašumske noći koja prijeti da se rasprsne od života, za njene prastare arome, varljivi mir vulkana, razgovorljivost mještana, za taktilnu ljepotu domorodačkih prostirki, za mladost kakva je mojim vršnjacima uskraćena i zatrta, za suptropske sutone koji pjevaju o prostranstvu, fešti i sjeti.
Ista greška neće se ponoviti s tobom, potrudiću se da mi budeš strana i zagonetna – makar do našeg susreta. Nekad davno pazario sam na velikodušan popust Achersonovu knjigu o crnomorskom bazenu, sigurno briljantnu, studioznu, bogatu iznenađujućim saznanjima, ali bojazan da se i ti u njoj izučavaš odbila me je od čitanja. Skoro netaknuta, knjiga me je napustila putem sajta za preprodaju svega i svačega.
Korijeni drveća u šumama povezani su, otkrila je nauka, nitima gljiva, takozvanim hifama. Prema pisanju prirodoljupca Petera Wohllebena, jedna kašičica šumske zemlje sadrži kilometre i kilometre hifa, a gljive, zahvaljujući tim vlaknima koja prožimaju tlo, dođu nešto kao šumski internet. Kladim se i da neke druge hife, još finije, gušće i duže, premrežavaju cijelo čovječanstvo, prenoseći signale skrivenim kanalima, od tundre do krša, od pustinje do džungle, od primorja do glečera. Zato je moguće da te volim mada nemam pojma o tebi.
U stranu sredinu, u kojoj želimo uživati, najljepše je kročiti provjetrenog i neotežalog uma, bez straha i bez velike pameti, lakomisleno. Tu i tamo se informisati, ali ne previše. Čulima i instinktu, pozadinskim silama duha, treba prepustiti da odrede kurs, odvažiti se onako kako su to činile lutalice iz pikarskih pripovijesti kad bi se, jašući na klecavim mazgama, zaputile u kakav nepoznat grad. O onome što ih čeka iza njegovih kapija imali su samo mutnu predstavu.
Nadam se da će doći veče kada ćemo se sastati nas dvoje, nasamo, na pristaništu, ili u jednom od tvojih drvoreda, ili pod nekom povijesnom strehom što se nadnosila nad Benjinim probisvijetima i vijesnicima radničke revolucije. Dotad, ostaj mi jaka i čuvaj se, bori se, mislim na tebe i računaj na moju bezuslovnu ljubav. Barem u svijetu živih, more traje duže od požara, Neptun nadigrava boga rata, uvjerili smo se toliko puta.