foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hasanović: Izvještaj o nečem čudnom

Pozadinska buka

Velika nervoza i nestrpljenje protresali su ufološke krugove prošlog juna. Zanesenjaci su, puni iščekivanja i s luđačkim plamenom u očima, najavljivali istorijski obrat u načinu kako zvanična politika tretira jednu uporno potcjenjivanu problematiku. Naime, koncem prošle godine uredu direktora američkih obavještajnih službi naloženo je da sastavi izvještaj o enigmama koje se uporno motaju po nebeskom svodu i raspaljuju maštu posmatrača.

Konvencionalni mediji su podgrijavali atmosferu izokola, naizgled suzdržano, a na ufološkim sajtovima podstrekivane su nade da će duboka država, pod teretom nesmiljenih činjenica, napokon progovoriti o decenijama zataškavanoj istini. I konačno 25. juna dugo priželjkivani dokument, tačnije Preliminarna procjena, dostavljen je nadležnim komisijama u Kapitolu, a lako ga je naći i na internetu.

Ubitačno je suhoparan i ništa u njemu nije pomenuto što bi se povezalo sa Zvjezdanim ratovima, Dosjeima X ili Bliskim susretima treće vrste. Pored toga što je dosadno napisan, lišen napete radnje i šokantnog raspleta, kako uostalom i priliči činovničkim referatima, broji škrtih devet stranica. Novost je da se, umjesto isprostituisanog termina NLO, zbog bujnih, intergalaktičkih fantazija koje ta skraćenica budi, koristi akronim UAP (Unidentified Aerial Phenomenon) ili na našem NZF (neidentifikovani zračni fenomen).

Izvještaj pokriva gotovo sto pedeset problematičnih slučajeva evidentiranih u razdoblju od 2004. do 2021. Izvorni podaci ne potiču od amatera sa kamerama smartfona uperenim u  beskrajnu tminu kosmosa, već od Mornaričke obavještajne službe, FBI-a i, pazite sad, Radne skupine za neidentifikovane zračne fenomene. Ta skupina nije neka neformalna bratija entuzijasta i osobenjaka koji nose kapu od aluminijske folije da im zlikovci ne bi čačkali po mislima. Posrijedi je službena formacija sa samostalnim budžetom, ugrađena u vojnu strukturu najmoćnije oružane i tehnološke sile na svijetu.

U osamdeset slučajeva ovi sluđujući zračni fenomeni detektovani su pomoću različitih tipova senzora. To znatno oslabljuje hipotezu da je tehnika kiksala i pogrešno interpretirala nešto nimalo senzacionalno, nešto zbog čega analitičari ne bi trebali gubiti vrijeme. Vrijedi napomenuti da su ozbiljno uzeta i svjedočenja pilota, čija su čula izvježbana za prepoznavanje svakojakih pojava u vazdušnom prostoru. S obzirom na dugogodišnje letačko iskustvo, redovan dril, stalne obuke i doobuke, to nisu levati koji će, poput kakvog lakovjernog noćnog šetača zagledanog u zvijezde iznad šaputavog mora, požuriti da meteor ili olujni oblak pobrkaju sa svemirskim brodom.

Osamnaest registrovanih NZF-ova letjelo je u vrlo neobičnoj maniri, koja se naoko rugala zakonima fizike. Strpljivo lebdenje im nije predstavljalo poteškoću, kao da goriva imaju napretek. Jurili su i strahovitim brzinama, kakve za poznate nam zrakoplove i dronove ostaju nedosanjan san. Naglo su manevrirali pod zapanjujuće oštrim uglovima. Sa zavidnom lakoćom savladavali su silovite nalete vjetra, zapravo ponašali se kao da vjetra nema. Sve se to dešavalo a da u njihovom sastavu nije uočeno ništa što bi upućivalo na postojanje motora za propulziju. Šta ih je onda pokretalo? Jesu to pogon crpili iz ničega?

Vjerovati na riječ?

Izvještaj navodi da se zbog ograničene količine visokokvalitetnih informacija ne mogu izvući čvrsti zaključci o prirodi i namjeri NZF-ova. Pa ipak, pobrojana su moguća objašnjenja: od kristala leda, ptica, plastičnih kesa, preko balona, toplotnih fluktuacija, vlage, poremećaja u senzorskom očitavanju, do tehnologije stranih zemalja. Ovdje se, po svoj prilici, misli na dvije države, Rusiju i Kinu, i na njihove uznapredovale eksperimente na području hipersoničnih brzina, a za potrebe vojne industrije.

Precizira se da je samo jedno viđenje od njih ukupno 144 objašnjeno “uz visok stepen pouzdanosti”: radilo se ne o Klingoncima, ni o Predatoru, niti o neustrašivoj Mandalorijanki koja je u svojoj krntiji doletjela u naše krajeve, već o golemom balonu koji se ispuhivao. Za ostale slučajeve izostala su bilo kakva definitivna tumačenja. Da bi se obavila temeljita analiza, predlažu se dodatne finansije i robusnija metodologija. Očigledno je da izvještaj nije konačan. Njegovi anonimni autori ne kriju želju da istraju u sistematskom istraživanju ovih intrigantnih pojava.

Pažljivo su vagali rečenice pazeći da ne naprave ni najmanju aluziju na male zelene. Ovo je sigurno razočaralo sve one koji su uvjereni da zavjerenici u Pentagonu u najvećoj tajnosti sarađuju sa svemircima još od kraja četrdesetih, kada je nastala čuvena rozvelska kontroverza, majka svih ufoloških mitomanija. Nadalje, u izvještaju upadljivo nedostaje eksplicitna tvrdnja da NZF-ovi nemaju veze s razvojnim programima američke vojske ili kompanija čije je usluge vlada naručila.

Tako da ima mjesta za sumnjičavost. Da se možda, u okviru strogo povjerljivog projekta, ne testiraju nove letjelice izuzetnih performansi, ali se to planski taji od javnosti i drugih država, pogotovo neprijateljskih? U tom slučaju, cijeli izvještaj je fake, lukava konstrukcija smišljena za zamazivanje očiju. Po tom shvatanju, obavještajnim službama odgovara konfuzija kojoj dokument doprinosi. A on je tako vješto sročen, tako zamućen, da bi njegovim sastavljačima pozavidjele i proročice iz antičke Grčke.

Lovci na leteće tanjire nisu dobili informacije koje bi ih uzdigle u ekstazu. Ali, uz malo imaginacije i logičkih natezanja, uspjeće iz izvještaja iscijediti sve što je potrebno da ojačaju svoju ionako tvrdu vjeru. Ima u njemu materijala i za skeptike. Oni će, pročitavši ga, moći hladno da konstatuju: “Ništa novo nije rečeno. Ništa što ne znamo već desetljećima. A ne znamo apsolutno ništa.” S ovim bi se, po svemu sudeći, složio Neil deGrasse Tyson, ugledni astrofizičar i poznati popularizator nauke.

Diskusija o tome obilaze li nas vanzemaljci ili ne vapi za opipljivim dokazima koji bi odagnali svaku nevjericu. U tu svrhu bi sjajno poslužili, recimo, dijelovi nekog uređaja koje Zemljani nisu u stanju reproducirati. U izvjesnim dokumentarcima pojavljuju se ličnosti za koje se ne bi moglo reći da su šarlatani i koje pokazuju nekakve krhotine uvjeravajući nas da nisu fabrikovane na našoj planeti. Ali da li da im se vjeruje samo na riječ?

Luis, Putin i Xi

U javnost su tokom dvije hiljaditih procurila tri snimka NLO-a, izrađena pomoću kamera na borbenim avionima američke mornarice. Pod pritiskom medija, Pentagon je priznao da su autentični.  Zovu se FLIR, GIMBAL i GOFAST i dostupni su na YouTubeu. Snimci su crno-bijeli, kadrovi skučeni, bez šireg vizuelnog konteksta, a rezolucija je, kako to inače biva kad iskrsnu ti vragolani, frustrirajuće slaba, mutnjikava, takva da te ostavi nezadovoljnog i u dubokoj nedoumici. Raspoloženje popravljaju piloti živahnim opaskama koje, uz neizbježni šum na vezi, svjedoče o tome koliko su zaprepašteni i ushićeni onim što se upravo zbiva u njihovoj blizini.

Luis Elizondo, bivši direktor Pentagonovog samozatajnog programa za istraživanje NLO-a, nagovještava da vlada posjeduje i puno jasnije videozapise. Vjeruje i da su prikupljeni vrlo uvjerljivi dokazi da nismo sami u svemiru. Ali vraćamo se na ranije pitanje: da li uzeti zdravo za gotovo njegove izjave? Zašto ne ponudi neke konkretne, neosporne nalaze? Elizondo se pravda da pojedinosti ne smije obznanjivati zato što ga na diskreciju obavezuje sporazum o neotkrivanju podataka. Ne želi završiti iza rešetaka. Obmanjuje li nas ili govori istinu? Na oprez poziva intervju u kojem ovaj nekadašnji kontraobavještajac trezveno govori o NZF-ovima da bi ubrzo bez zrnca skepse prihvatio ćaskanje o kožohodačima i Bigfootu.

Aktuelni upravitelj NASA-e Bill Nelson, bivši senator i astronaut, priznaje da mu se digla kosa na glavi kad je vidio povjerljivi aneks famoznog izvještaja. Zašto se toliko uznemirio? Zato što mu je postalo jasno da teza o postojanju bića inteligentnijih od nas ipak nije bez temelja? Ili zato što se u tom dodatku špekulira da su neki drugi pripadnici ljudske vrste, na primjer Kinezi ili Rusi, napravili revolucionarni naučno-tehnološki skok i izumili superbrze i ludo okretne letjelice? I Amerikanci ne samo da ih nisu sposobni proizvesti nego ne shvataju ni kako te naprave funkcionišu.

To se, međutim, čini malo vjerovatnim. Jer, Sjedinjene Države ulažu u vojsku dva i po puta više od Kine i Rusije zajedno, prema podacima za 2020. Ako ih je, uprkos tolikim investicijama u modernizaciju oružja, ipak prešišao Putin ili Xi, eto razloga za pogolemu paniku i zapitanost da li sva sreća i sigurnost počivaju na lovi.

Upad na Marindvor

Iz Washingtona stižu najave visokih dužnosnika da će se proučavanje NZF-ova nastaviti. Kakvim će to plodovima uroditi, valjalo bi pitati one proročice. U međuvremenu, svako je slobodan da smisli vlastitu odgonetku: đavolja posla Pekinga ili Kremlja, optičke varke, paralaksa, atmosferske anomalije, gličevi u radarima i osjetljivim avionskim instrumentima… Neki od onih maštovitijih, pa i smjelijih, opredijeliće se za najuzbudljiviju, najopojniju eksplikaciju: posjetu vanzemaljske civilizacije, naprednije od naše samim tim što su njeni predstavnici, bila to živa bića ili strojevi nakljukani superiornom vještačkom inteligencijom, uspjeli doputovati u ove zapuštene predjele Kumove Slame.

Činjenica je da su tradicionalni mediji, inače neskloni sanjarenju, poput New York Timesa, Washington Posta i drugih počeli bez glupavog podsmijeha i s tupim uvažavanjem pisati o misterioznim objektima koji nehajno vrludaju oko nosača aviona i nuklearnih postrojenja. Ta tema je odnedavno prestala da bude tek fascinacija budala, naivaca i teoretičara zavjere, ali i razboritih mislilaca koji su se pomirili s tim da trpe porugu od strane klada i panjeva nenaviklih na razmišljanja izvan trulih okvira. Čak je i Barack Obama, koji se tokom predsjednikovanja lepršavo sprdao s ovom kontroverzom, kazao u nedavnom intervjuu, odustavši od svojih šaljivdžijskih fazona, ozbiljan, čak trunku zabrinut, da postoje snimci objekata na nebu za koje ne znamo šta su.

Ja bih se svakako obradovao kad bi se u jednom od narednih izvještaja tajanstvene Radne skupine potvrdilo da iza NZF-ova stoje iznimno pametna stvorenja iz dalekih solarnih sistema, ili iz drugih dimenzija, ili iz budućnosti, ili odakle već. Ne bi mi zasmetalo ni da neka krstarica iz njihove flote aterira na Marindvor, pred zgrade parlamenta i Vijeća ministara, sve pod uslovom da nastupaju s prijateljskim namjerama prema Homo sapiensu (s izuzetkom našeg vladarskog ološa).

Zabavno bi bilo posmatrati kako bi na njihov upad reagovala duboko kriminalizirana kamarila političara tako opsjednutih svojim narodom, a tako ravnodušnih prema čovječanstvu. Kako bi se susret s okatim surlašima čija koža mijenja boje u duginom spektru odrazio na sveti koncept “konstitutivnih naroda” i “legitimnog predstavljanja”? Kako na nagnjilo pravosuđe, državno tužilaštvo i negiranje genocida, na oduševljeno muraliziranje kalinovičkog čudovišta, kako na velikosrpski fašizam i zaguljenu, licemjernu pobožnost starosjedilaca, koji se svako malo zaklinju u Boga i Allaha? Kako bi ukazanje razgolićenih i nonšalantnih mutanata obdarenih desetinama spolova i stotinama osjetila protumačili čelnici vjerskih organizacija i njihovi uposlenici po džamijama, crkvama i teološkim školama? Da li bi učenja islama, pravoslavlja, katoličanstva konačno otišla u zastaru, oslobađajući prostor za jednu drugačiju osjećajnost, za neko otvorenije, humanije, manje agresivno i proluftanije poimanje života, međuljudskih odnosa, morala?

To je zasad nemoguće dokučiti, a nije isključeno da nam se odgovor nikad ni ne podastre. U svakom slučaju, preporučljivo je da se ubuduće pažljivije zagledamo u nebo. I ako je moguće, s kamerom u pripravnosti, što oštrijeg objektiva i što većeg dosega.

Pozadinska buka


Mirza Kušljugić
Hromadžić: Naši migranti
Zubčević: Ko to tamo sneva?