Pozadinska buka
Među našim piscima, posebno stare škole, dosta je mudrosera koji se gnušaju tehnologije, u prvom redu električne, digitalne. Te ne podnose “zapadnu” medicinu s njenim sofisticiranim uređajima, te se užasavaju aviona, čipova, računara, te u internetu prepoznaju šejtanska posla, moćno oružje za razvaljivanje intelekta i srozavanje moralnih vrijednosti. Propovijedaju nemoguće: da milijarde i milijarde ljudskih bića mogu opstati u nekom tobože humanijem svijetu koji se odrekao tehnologije i, budući da jedno ide uz drugo, prirodnih nauka. Postaćemo produhovljeniji, topliji kao osobe, čovječniji, bliži samima sebi samo ako se odreknemo modernih čandrkala, ali i kombajna, točka, vage, naočala, veš-mašine, šporeta, kašike, toplih zimskih čizama i bezbroj drugih sjajnih pronalazaka koji olakšavaju egzistenciju.
Proturječno je da ti književnici tehnofobi svoju mržnju nikad ne usmjeravaju prema najčudesnijem čedu tehnološke evolucije, a bez kojeg oni sami ne bi bili ono što jesu. Mislim, naravno, na njeno veličanstvo knjigu.
Prije tri godine Irene Vallejo je čitateljstvo počastila esejističkom sagom Zapisano u beskraju: nastanak knjige u antičkom svijetu [Laguna, 2021, prevod sa španskog Dragana Bajić]. Vrijedne nagrade odale su priznanje umijeću s kojom je ova Španjolka, klasična filologinja, ispričala priču o burnoj mladosti jednog tako pametnog, ustrajnog i za mnoge neodoljivog izuma.
Prelaz iz usmenog u pismeni izraz, kako pripovijeda autorka, odigrao se uz mnogo muke i protivljenja. Konzervativci su negodovali što se “krilate riječi”, od praiskona prenošene glasom i memorisane pukim naporom pamćenja, sada zarobljavaju u čvrstoj tvari. Jedno od najstarijih pisama je sumersko. Znakovi su se utiskivali u svježu glinu pisaljkom od trske. Papirus se uveliko koristio u faraonskom Egiptu, a rado su ga mrčili i stari Grci i Rimljani. Dovitljivi anonimusi eksperimentisali su sa kožama mladih koza, ovaca, krava, da bi stvorili pergament, koji se i danas ubraja među najkvalitetnije nosače teksta. Ali košta. Kako navodi Vallejo pozivajući se na jednog istoričara, “za knjigu od sto pedeset stranica bilo bi potrebno žrtvovati između deset i dvanaest životinja”.
Svitak i kodeks
U svom ranom povijesnom stadiju, knjiga se pojavljuje u formi nepraktičnog svitka, veoma osjetljivog na vlagu, sunce, mehaničko djelovanje, insekte. Papirus je bio skup, pa se gledalo da manuskript što ekonomičnije iskoristi površinu. Iz tog razloga, pretpostavlja se, riječi nisu odvajane razmacima, nizale su se međusobno slijepljene. Uočavanje i razumijevanje rečenica otežavao je izostanak znakova interpunkcije, koji su još čekali da budu izmišljeni. Nadalje, tekstove se nije dijelilo u poglavlja, a koncept naslova, kakvim se u naše vrijeme kite rukopisi, još nije postojao. Teško da bi današnji nervozni čitalac, ispamećen opsesivnim provjeravanjima objava na smartfonu, imao strpljenja da se uhvati u koštac s nekom pripovijetkom ispisanom na takav način, kao neprekidnom bujicom slova, bez pomoćnih bjelina, tačaka, upitnika…
Prije ustoličenja štamparskog stroja u XV vijeku, knjige su se umnožavale prepisivanjem. Tiraži su bili niski. U starom Rimu taj mukotrpni zadatak obavljali su robovi, čiji je doprinos uspjehu knjige kao medija znanja neprocjenjiv. To se prije svega odnosi na obrazovane Grke koji su godine sužanjstva provodili pišući, objavljujući i podučavajući nove naraštaje. Pojam “anonimne publike” još nije zaživio. Literarna ostvarenja su se distribuirala za najuži krug, to jest za prijatelje i rođake. Mnogim autorima, koje će se kasnije uvrstiti među klasike, bilo je nepojmljivo pisati za neznance.
Knjiga sa stranicama izumljena je prije otprilike dvije hiljade godina. Nad njenim prvobitnim predstavnicima, kodeksima, književni namćori su se zgražavali. Prezirali su tu bezdušnu tvorevinu i hvalili nenadmašne odlike svitaka, na način kako danas nostalgičari mistificiraju pucketanje šlagera s gramofonskih ploča. Popularizaciji kodeksa umnogome su doprinijeli rani kršćani u ilegali. Isusov nauk prelomljen u tom novom formatu lakše je bilo skrivati od progonitelja.
Kako se mijenjala anatomija, hemija, proizvodnja knjige, tako se mijenjala i psihologija njenih poklonika. Glinene pločice, papirus, pergament, papir – svaka od tih podloga pozivala je na drugačije obrasce mišljenja, drugačije poimanje života, drugačije spektre osjećanja koji bi se pretakali u pisanu riječ. Epoha svitaka donosi jedno, a epoha kodeksa drugo kulturno ozračje. U tome je čarolija te suptilne igre preplitanja u kojoj sudjeluju razni materijali, uspjela i propala tehnička rješenja, intelektualni i umjetnički usponi i padovi. Duh utiče na materiju i obratno.
Drama koja još traje
Možda najtragičniji momenat u istoriji knjige je epizoda o Aleksandrijskoj biblioteci. U nju su se od davnine slijevala najraznovrsnija djela književnosti, filozofije, nauke, kulinarski priručnici i šta sve ne. I kralo se i otimalo ukoliko je to bilo nužno da se obogati bibliotečki fond. Pod njenim okriljem udareni su temelji profesiji bibliotekara, razrađene genijalne metode klasifikacije, prevodilo se u izobilju. Onda je to gnijezdo inovacija zadesila propast, a nebrojeni unikatni rukopisi nestali su bez traga. Na njega će se ugledati sve kasnije javne biblioteke, koje će, kako nas upućuje Vallejo, poslužiti kao uzor informatičaru Timu Berners-Leeju prilikom projektovanja World Wide Weba.
Zapisano u beskraju može se čitati i kao meditacija o jednoj drami, kolosalnoj, a koja još traje i uznemiruje – drami opstanka knjiga. Otkako su ušle u opticaj, kao rolne ili kao kodeksi, biju se žestoke a počesto i zakulisne bitke za njihovo održanje.
Alfabet je, po Ireninom mišljenju, bio “još revolucionarnija tehnologija od interneta”. Zbog njegove uproštenosti, i glupan ga je mogao savladati. Tirani su ispravno procjenjivali da su knjige efikasna alatka za osvještavanje diskriminiranih grupacija i razbijanje okoštalih predrasuda. Subverzivni tekstovi o slobodi i jednakosti mogli bi nagnati svjetinu da se pobuni i krene u rušenje strahovlade.
Vallejo pripovijeda o bespoštednim ratovima koji su se kroz povijest vodili protiv pisanih dokumenata i biblioteka. Povlašteno mjesto u toj panorami katastrofa ustupila je dirljivom podsjećanju na spaljivanje sarajevske Vijećnice, na stravične dane kad su po opkoljenom gradu letjeli “crni leptiri”.
Izvanredne književne i filozofske kreacije ipak su uspijevale da se provuku kroz vatru i dim vijekova. Uvijek je bilo hrabrih i nepotkupljivih čitalaca koji bi namagarčili izvršioce carskih dekreta i tako sačuvali neki izuzetan rukopis od lomače. Aristotelovo razmatranje o komediji je izgubljeno, moguće i voljom nekog pakosnika, ali su se zato do naših dana probili Tacitovi Anali. Iako je rimski imperator bio riješio da ih zatre, spasili su ih odvažnost i lukavstvo istoričareve kćerke Marcije.
Po jednoj računici, od svega onog što su napisali stari Grci i Rimljani preživjelo je tek svako stoto djelo. Za to su naravno donekle krivi zloća i nehaj, ali ne treba zanemariti ni uticaj kiše, blata, prirodne požare, nezajažljivu glad sićušnih organizama i druge faktore koji nemaju nikakve veze s ljudima.
Antičko doba prštalo je od ratničkog mačoizma, a patrijarhalni sistem se podrazumijevao kao neosporna zadatost. Opusi ženskih autora su rutinski minorizirani i u finalnom činu nipodaštavanja prepuštani raljama ništavila. Nagađa se da je prva osoba koja se potpisala na nekom tekstu Enheduana iz Sumera, svećenica. Bilo je to hiljadu i po godina prije Homera. Oko njenog autorstva se još uvijek lome koplja. Sumnja se da su pjesme koje joj se pripisuju baš njene. Ali da je iza nje ostalo više stihova i dokumenata, a za to je bilo puno više šanse da se rodila kao muško, bolje bismo se upoznali s njenom ličnošću. I možda se ne bi preispitivala autentičnost njenih himni.
Iz spiska pametnih i talentovanih žena, od kojih su preostala samo imena i ponešto napisanog, valja izdvojiti dvije pjesnikinje, Grkinju Sapfo i Rimljanku Sulpiciju. Mora da su muškadiji jako išle na onu stvar svojom istančanošću, veličanjem intime i antimilitarizmom kad je tako malo njihove poezije izbjeglo uništenje. Ovako pjeva Sapfo, bez pardona:
Sad se sjećam Anaktorije, koja je daleko.
Ja je zbog čarobna njena hoda
i ljepote s njena sjajna lica
više volim od svih bojnih kola Lidije,
više od svih pješaka oklopnika,
što se svijetlim oružjem bore.
Spas kroz uništenje
Istorija obiluje periodima terora ili tuposti, kada je izgledalo da je knjigama napokon odzvonilo i da možemo bez njih. Uprkos najezdama dušmana, one su odolijevale, istina uz masovne i nepopravljive gubitke.
S uzletom interneta 1990-ih, sve su glasniji bivali nagovještaji o njihovom skorom kraju. Stizali su od novinara iz kulture, literata, univerzitetskih profesora. Knjige će pomesti kompjuterski gadžeti i zavodljivost ekrana, tvrdili su čak s dozom likovanja. Ko bi gubio vrijeme na čitanje nekakvih kupusara kad se sve ionako nudi na internetu, besplatno, a još je i zabavno? Govorkalo se i o tome kako će e-knjige potisnuti papirna izdanja u beznačajnost, kako ćemo se potpuno odreći čistog teksta u korist vizuelnih sadržaja. Slike usvajamo glatko, prirodnim putem, dok je čitanje vještina koja se uči u školama, ne uvijek bez trauma.
Porazan podatak iznosi Vallejo: godine 2016. od preko dvjesto miliona odštampanih knjiga u Španiji nešto manje od polovine skončalo je “u čistilištu”. Iznajmljivanje skladišta povlači za sobom pozamašne troškove, pa su izdavači primorani da se rješavaju viškova koji se gomilaju. Neuspjeli naslovi se recikliraju u materijal za nove književne poduhvate, ili u salvete, toalet-papir i druge praktične artikle.
Nedavno sam proveo sunčano popodne na Boračkom jezeru. Plaža, bez nasrtljivih kukaca, osvježena planinskom hladovinom, bila je puna svijeta. Šetajući uz obalu, brzo sam uvidio da u toj masi razgolićenih tijela niko ne čita knjige. Osim djevojke koja se zabavljala nekim bestselerom na engleskom s nadnaravnim bićima na naslovnici i mladića koji je za subotnju relaksaciju odabrao jednu tvrdo ukoričenu i zahtjevnu studiju o ljudskom rodu. Nasuprot njima, broj očiju zagledanih u pametne telefone bio je očekivano velik.
Ali ja ne bih žurio s ocjenom da su to simptomi jedne žalosne i nezaustavljive dekadencije. Pravi, kompetentni čitaoci, istinski ovisnici, raspoloženi da se stavljaju na kušnju uranjanjem u svakojaka štiva, nikad nisu ni činili brojnu populaciju.
U intervalu od nekoliko milenija, knjige su se pokazale kao prkosan, iznimno izdržljiv soj, uprkos vodi, vatri i totalitarizmima. Tri stotine novih nezavisnih knjižara niklo je u Sjedinjenim Državama posljednjih godina, u jeku Pandemije. Knjižarski posao, koji su donedavno upražnjavali uglavnom bijelci, sada sve više privlači i druge boje kože. Takođe, zarada od prodaje ne EPUB-ova, ne MOBI-ja, već papirnatih, četvrtastih univerzuma povećala se za 10% u 2021.
Erupcija Vezuva obrušila se 79. godine na privatnu biblioteku u Herkulanumu ogrnuvši je debelim slojem pepela koji će se vremenom stvrdnuti u neku vrstu zaštitnog oklopa. Kad su vijekovima kasnije istraživači odstranili taj pokrivač, ispod su otkrili skoro dvije hiljade ugljenisanih svitaka. Pokušaji da ih se odmota i dešifruje završavali su neuspjesima. Tek odnedavno naučnici su počeli da usavršavaju tehnike bazirane na rendgenskim zrakama, kompjuterskoj tomografiji, vještačkoj inteligenciji kako bi virtuelno razmotali krhke rukopise i razlučili njihova slova. Testovi mnogo obećavaju i ko zna kakve sve tajne počivaju na tim garavim, perutavim smotuljcima. Možda je upravo na jednom od njih zapisana Aristotelova rasprava o smijehu. Uništavajući biblioteku, vulkan ju je sačuvao.
Nije naivna prognoza da bi knjiga jednog dana mogla izaći iz upotrebe zbog slabljenja sposobnosti da se usredotočimo. Ako se koriste na idiotski način, društvene mreže i internet nam smanjuju raspon pažnje. A vrsna beletristika, znamo, traži da joj se posvetimo, da joj ustupimo sate i sate udubljivanja. Što smo istrzaniji sirenskim zovom sajbersvemira, to nam je teže da se skoncentrišemo na čitanje kompleksnih romana. Jedni izdavači se prilagođavaju tom trendu reklamirajući književnost sve banalije tematike, sve prostijeg stila i siromašnije leksike, punu učmalih i bezbroj puta prežvakanih ideja. Želja je da se ugodi sve tupljem i inertnijem kupcu. Drugi izdavači, pak, imaju više petlje pa se trude da daju vidljivost ikonoklastima, provokativcima, novatorima, ukratko napornim tipovima i tipkinjama, čija su djela složena i često zadaju glavobolju neizvježbanom mozgu.
Kad je Zapadno rimsko carstvo kolabiralo 476. godine, imperijem su se, priča Irene Vallejo, razmiljeli barbari. Oni nisu pretjerano marili za knjige. Biblioteke su propadale ne toliko zato što su doživljavane kao prijetnja koliko zbog nezainteresiranosti novih vladara. Drugačije su provodili svoje slobodno vrijeme, čitanje ih je odbijalo, strano njihovoj uzavreloj krvi. Međutim, korak po korak, zalaganjem kojekakvih nepodobnika i manastirskih bljedunjavaca, knjige su se širile tamo gdje se nudilo plodno tlo, a gdje ga nije bilo, strpile bi se i šutke čekale da dospiju u blagonaklone ruke. Ponekad je to moralo potrajati čak do renesanse, pa i duže. Zato malo poniznosti neće nikom štetiti kada sudi o budućnosti knjiga. Poznato je da su oduvijek voljele priređivati iznenađenja.