foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hasanović: Protiv reizbora

Pozadinska buka

Jedan nabrušeni poduzetnik, vrsnog obrazovanja stečenog u Francuskoj i SAD-u, objavljuje bespoštednu knjigu koja će njegovu domovinu dići na noge. Mada na fotografijama izgleda bar deceniju starije, on je tada u svojim srednjim tridesetim, njegovanih brkova i brade, otmjeno odjeven, bogataš odrastao na hacijendi, u luksuzu nepojmljivo imućne zemljoposjedničke familije. Zasićenost vladavinom surovog i gizdavog starca, koja je i predugo trajala, preko tri desetljeća, nagnala ga je da napiše Predsjedničko nasljeđe u godini 1910. kako bi diskreditovao uzurpatora i pozvao na njegovu hitnu smjenu. Kritičar se takođe vatreno zalaže za fer izbore, opštenarodno učešće u preporodu demokratije, te zabranu reizbora predsjednika. Iako štampana u malom tiražu, od tri hiljade primjeraka, publikacija je zbog svoje goruće aktuelnosti dospjela do svih onih koji su je u tom predolujnom razdoblju trebali pročitati. Sumirala je nezadovoljstvo koje se odavno širilo društvom, zbog čega je zarazila umove progresivnih intelektualaca i novinara, a zabrinula činovnički aparat, žbire i sve druge režimske uhljebe.

Iskra pisane riječi raspalila je požar. Poslije dramatične političke kampanje i niza oružanih okršaja pobunjenici primoravaju Porfirija Díaza na kapitulaciju. Senilni gubitnik bježi u Pariz, gdje će se kroz par godina napokon skrasiti na čuvenom groblju Père Lachaise. Nedugo po zbacivanju diktatora, na čelo Meksika stupa Francisco Madero, autor pomenutog subverzivnog djela, u narodu znan i kao Apostol Demokratije, koji je vlastitim perom dokazao da knjige ipak mijenjaju svijet.

Na predsjedničkoj funkciji, međutim, neće dugo opstati. Premda je zagovarao korjenite reforme, nedostajalo mu je petlje i dvorskog umijeća da se obračuna s beskrupuloznim veleposjednicima, u čijem miljeu je i sam iznikao. A bez tih rezova poharačena zemlja se nije mogla pravednije raspodijeliti, kako su to priželjkivali obespravljeni i gologuzi seljaci, u čijim grudima je ozlojeđenost ključala stoljećima.

U državnom udaru, koji teško da bi se odigrao bez spletki američkog ambasadora Henryja Lanea Wilsona, demokratski izabran lider biva svrgnut i po kratkom postupku strijeljan. Na jednoj mutnjikavoj fotografiji uslikanoj za vrijeme Maderovog egzila u San Antoniju, Teksas, trotoarom koračaju pored njega još trojica muškaraca, za koje bi se, po držanju i imidžu, pomislilo da su takođe neki uglednici s juga. Iznad njihovih glava visi reklamna tabla s tekstom na engleskom “NAJBOLJI IZBOR MEKSIČKIH CIGARA”. Natpis kao da preporučuje Bijeloj kući šta činiti s političarima iz komšiluka: popušiti i baciti.

Maderovo smaknuće samo će dodatno uzdrmati tu ionako haotičnu deceniju koja će proteći u građanskim ratovima i prevratima, strahovitim krvoprolićima pod žarkim i zasljepljujućim suncem. Istorijska nauka taj period sagledava kao cjelinu pod nazivom Meksička revolucija. Suzdržaniji procjenjivači smatraju da je odnijela milion života, dok drugi naginju brojevima čak većim od tri miliona.

Sigurno da bi ona buknula i bez izrevoltiranog Francisca Madera. Previše se bijesa nakupilo u narodnim masama. Država je prijetila da svakog časa eksplodira pod Díazovom strahovladom, koja je, kako to često biva sa strahovladama, iza sebe ostavila i neka hvalevrijedna postignuća. Ukupna dužina željezničkih pruga porasla je od početnih 800 na više od 20.000 kilometara po završetku njegovog mandata. Znatno je unaprijeđena cestovna mreža. Enorman novac slio se u rudarski sektor i industriju, poglavito naftnu i tekstilnu. Tiran je izdašno podupirao kulturu i školstvo. Ukratko, zemlja je za njegovog stolovanja doživjela dotad nezapamćen ekonomski uzlet.

S druge strane, bijedna agrarna situacija hranila je pravednički gnjev potlačenih, a organi represije su tamanili oponente režima. Nikom nisu polagali računa za egzekucije koje su izvodili olako, s previše posvećenosti i elana. Díazova vladarska mašinerija se smatrala superiornom, ali nije na pravi način tumačila upozoravajuća podrhtavanja nacije koja su nagovještavala politički zemljotres kolosalnih razmjera. Carlos Fuentes sjajno rezimira taj povijesni trenutak: “Kao što se često dešava, društvo je prevazišlo državu, a država to nije znala.” (U svojim vlažnim snovima poželim da se to i kod nas jednom desi.)

Epizoda s Maderom možda je previše nabijena adrenalinom i vremenski, geografski predaleka da bi se dovela u izravnu vezu s permanentnom krizom u BiH, s kultom ispraznosti koji praktikuje gotovo svaki političar u našoj zemlji. Izvjesne poveznice, ne beznačajne, ipak se mogu utvrditi, ma koliko se činilo da ovdašnji funkcioneri ne rade ništa drugo do vječno odumiru, nevoljni da se povuku iz svojih sinekura a nesposobni da osmisle bilo kakav politički program koji bi nas udaljio od ponora nasilja.

Neke pratimo još od završetka rata, pa i od ranije, slušamo njihovo praznoslovlje u medijima, prijetnje i zloupotrebu krupnih riječi, smijemo se njihovim sebičnim ekscesima, očiglednim lažima kojima zataškavaju svoje brljuganje u kriminalu. Od sklapanja mira bilo je dovoljno vremena da se formira jedan neofeudalni stalež sjecikesa i intereždžija, nebitno kojoj stranci, etniji ili entitetu pripadaju. Njihove političke grupacije predvodi, po pravilu, tašti mužjak, varalica nad varalicama, amoralni knez okružen svitom podanika koji bi se hijerarhijski dali razvrstati u neke moderne verzije markiza, grofova, barona i najobičnijih lizisahana. Slijede oni, naravno, i određenu ideologiju, na primjer nekakvu papazjaniju religijskih čarala-barala, nacionalističkih navlakuša i horor storija iz medijevalnog doba. Ta uzbudljiva i zabavna šarada svakako nije bez značaja za obmanjivanje lakovjernog puka, zatupljenog mas-medijima i društvenim mrežama. Ali ipak nije toliko bitna koliko ideja da se što više otme i pokrade, a da ispadne da se tako mora zarad višeg cilja.

Službujući dugi niz godina, ta klasa prilagodila je i jezik svom javnom djelovanju, u biti besmislenom i besplodnom kad je riječ o opštem dobru. Profesionalni prodavači magle usvojili su karakterističan vokabular, koji bi lingvistima bio itekako zanimljiv za proučavanje. Mada, nimalo ne bi bilo lako popisati sve ključne lekseme i njihove skrivene konotacije, pošto se samo dio tog novogovora propušta u javnost. Oni “završavaju”, žale se na “spinovanje” i “narative koji se serviraju iz tamo nekih kuhinja”. Zamućene pravnim tehnikalijama, rečenice se ne izgovaraju do kraja. Pri tome se valjda podrazumijeva da bi neko iniciran u “proces” trebao skopčati koja je poruka mudrog vođe.

Možda je najindikativnije korištenje, prekomjerno i iskrivljeno, imenice priča. Ona poprima neodređena, zamršena, sveprimjenjiva značenja. Sačekaćemo da vidimo da li oni žele doprinijeti našoj priči. Kao stranka, učestvovaćemo u toj priči. Bitno je da se ova priča makne s mrtve tačke. I najofucaniji, najcrvaviji primjer od svih: Budi dio pozitivne priče. Tamo gdje je poželjno da se izjava osnaži kakvom konkretizacijom, nečim opipljivim, mangaši se služe tom deprimirajućom poštapalicom, koja može poručivati samo jedno: “Nećemo ništa raditi, samo ćemo pričati pa ako bude nešto, bude, a ako ne bude, ne bude.”

U učmalosti tog jezika, lingue franke bosanskih beščasnika, ogleda se intelektualna učmalost, bezidejnost cijele jedne neodgovorne, arogantne i gramzive kaste. Ona je srasla s funkcionerskim foteljama i ne pada joj na pamet da raskrsti sa fekalnošću svojih riječi i djela, a pogotovo da potraži neki drugi posao.

Jedna od opcija kako bi im se moglo makar donekle naštetiti jeste ono maderističko protuoružje: masovna participacija glasača na izborima, pošteno sprovedenim, ali u prvom redu zakoni o sprečavanju reizbora. Njima bi se onemogućilo bahate kneževe da, nakon dva-tri mandata sveukupno, opet najašu na pozicije u kojima se sabire najveća politička moć, radilo se o funkciji gradonačelnika, premijera ili člana Predsjedništva… Dejtonska legislativa, potekla iz prljave mašte američkog diplomate Richarda Holbrooka (opet jedan gringo), svakako da drastično otežava, a moguće čak i osujećuje svaki pokušaj da se zaustavi kruženje uvijek istih ljigavaca u političkom ekosistemu. Najmanje što, ipak, može učiniti šačica parlamentaraca koja zaista želi stati u kraj oligarhijama jeste da neumorno promovira u javnosti potrebu za uvođenjem zakona protiv reizbora. Možda od toliko upornog ponavljanja narod, inače navikao kroz istoriju da se divi beskrajnoj nadarenosti svakojakih satrapa, voždova, autokrata, samodržaca, konačno spozna ne da je laž istina, nego da je istina istina: niko nije toliko genijalan, toliko nezamjenjiv da zaslužuje dug boravak na prijestolu.

Pozadinska buka


Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti