Pozadinska buka
Po jednom pesimističnom predviđanju, Una će se u dobrom dijelu svog toka kroz bihaćku općinu pretvoriti u odvratni, smrdljivi kanal. Taj košmar bi se mogao ostvariti u ne tako dalekoj budućnosti s obzirom na tempo kojim se razvaljuju obale te zavodljive i opasne kraške rijeke. Ništa od njenog tako hvaljenog zelenog kolorita neće preostati jer će bioraznolikost koja tu zelenu boju proizvodi stradati od ljudske ruke.
Krivci i uzroci se daju pronaći na raznim stranama. Pohlepa tajkuna, kafandžija, restorandžija. Egoizam, psihopatologija, bahaćenje tolikih vlasnika vikendica koji prilaz rijeci izopačuju po vlastitom bijednom shvatanju pejzažne estetike. Nikako da ih se urazumi da je “uređivanje” obale svetogrđe. Trebali bi je već jednom ostaviti na miru, onakvu kakva jeste, uz eventualne minimalne intervencije.
Objašnjenje za nasilje nad Unom treba tražiti i u adrenalinskim i ništa manje idiotskim idejama bihaćkih vizionara koji osmišljavaju lokalni turistički razvoj, ubijeđeni da jedna osjetljiva rijeka može bez silnih trauma podnijeti građevinska rearanžiranja koja više pristaju jednom Dunavu, Volgi ili jadranskoj uvali. Moguće da oni imaju dobre namjere, ali, kako upozorava parafraza jedne otrcane izreke, put do upropaštavanja Une, do Une-kanala, popločan je dobrim namjerama.
Devastacija se sprovodi brutalno, cinično i licemjerno, uz teško kršenje zakona, koje bi se u nekoj razumnoj zemlji kažnjavalo debelim globama, pa i zatvorom – zbog gnusnih zlodjela nad prirodom. U nekoj totalitarnoj ekodržavi sigurno bi bilo i masovnih streljanja. Ali sistematska i odlučna reakcija lokalnih vlasti ovdje izostaje, a nije ni mali broj starosjedilaca koji odobravaju poružnjavanje rijeke kojom se toliko vole ponositi kao da su je oni rodili, othranili i odgojili. Tako to biva kad nedostaje društvene samosvijesti u gradu gdje u posljednjih trideset godina nije uspjelo da nikne ni j od javnog pozorišta niti makar jedna istinska, održiva i solidno opskrbljena knjižara. Gdje je konzumacija književnosti generalno prezrena i omrznuta, ne može stasati ni ideja o zajedništvu i solidarnosti iznad plemenskog mentaliteta.
Prizora destrukcije Pounja ima u izobilju: od račićko-lohovske oblasti, prepune egomanijačkih i pretencioznih “uređivačkih” kretenizama po ukusu zemljoposjednika, preko takozvanih Japodskih otoka, prezaslađenog ploda poduzetničke obezduhovljenosti (majstori japanskog vrtlarstva bi tu dobijali frasove i umirali od tuge), pa onda iznačinjanog Ripča i izmrcvarene Pritoke, sve do gradskih uzriječnih naselja, Midžića mahale, Mušanovića mahale, Hatinca, Bakšaiša i dalje prema Kraljama, Jankovcu, Pokoju i nekad netaknutom kanjonu. Ako uspijete spriječiti da vam turistički zanos zamuti čula i snizi koeficijent inteligencije, posvuda ćete primjećivati duboke rane i ožiljke na obali Une i njenoj flori.
Stravične betonaže s ciljem da se priroda tobože uljepša, upristoji. Bezumno kresanje autohotnog žbunja i šikare, radnja koja bi se mogla nazvati i kompulzivno-opsesivnim poremećajem pojedinaca, ali i nadležnog komunalnog organa. Nizovi jednoličnih tuja koje liče na streljačke vodove u tamnozelenim uniformama. Paviljoni-bunkeri i vile-utvrde kojima samo nedostaju puškarnice i otvori za topove. Ogavna, kriminalna, na obalu nasađena apartmanska obitavališta, kockasta, sterilna, nakrcana cementom, koja nikakve veze nemaju s fluidnom fizikom slapova i kaskada, s isprepletenošću, vijugama i ljuljuškanjem okolne vegetacije. Nedaleko od stare električne centrale jedan priobalni komad zemlje, zločinački ogoljen, spečen suncem, podsjeća na apokaliptične kadrove iz Stalkera: skrkani blokovi betona, kržljavi korov i hronični nedostatak svježine, koja je, inače, jedna od vrlina dobro očuvanih unskih krajolika.
Ljubav?
Razaranje riječnog ekosistema u gradskom i prigradskom području traje decenijama, a u posljednje vrijeme se ubrzava, ponajviše zbog gladi za novcem od turističkih usluga. Sve se to odvija uz mlitavost i kukavičluk, a moguće i protekciju općinskih vlasti, oličenih u koaliciji lokalpatriotskog, pragmatičnog PoMAK-a i zloglasnog BMK-a (Bakirove mašinerije za korupciju).
Ugostiteljski kapitalisti malo-pomalo kljucaju obalu, ispituju gdje je najmekše, pribavljaju kojekakve dokumente sa sumnjivim ovlašćenjima i vrebaju pravi trenutak da u samo jedno prijepodne mehanizacijom zbrišu ono što je priroda nesmetano stvarala od iskona. Na razorenom lokalitetu onda će se podići kakav bezličan hotel ili kompleks bungalova za darežljive goste s Bliskog istoka.
Nešto u tom stilu se nedavno pokušalo na Ljubavnom, legendarnom minikupalištu (u Bihaću su, barem zasad i srećom, sva kupališta mini). Općinski oci su se usprotivili brektajima poduzetnikovih strojeva i nakaženje obale je zaustavljeno. Međutim, nije izvjesno da ekološki osviješten dio lokalne administracije može da dobije svaku bitku protiv beskrupuloznih privatnika s izvrsnim vezama na višim razinama vlasti. Takođe nije jasno, na primjeru Ljubavnog, da li su se općinari razgnjevili zbog nasrtaja na prirodu ili zato što i sami planiraju neke arhitektonske, preuređivačke sjebove za to područje, s beach barom (zašto ne i palme u divovskim saksijama), terenom za minigolf i predvidivim obogaljivanjem autentičnog drveća i drugog raslinja. Kako god, privatnici će po svoj prilici nastaviti da provociraju, da ispipavaju slabe tačke uz rijeku ne bi li udarili temelje nekom odbojnom megalomanskom objektu za koji će naknadno tražiti legalizaciju.
Za te aktivnosti mogu da računaju na podršku i simpatije mnogih žitelja Bihaća. Onih koji deklarativno ističu svoju ljubav prema Uni, ali zapravo baš i nemaju nekog razumijevanja i sentimenta za basnoslovno prirodno blago koje je ta rijeka pohranila u samo srce grada, sa svim tim mikroambijentima divljine i poludivljine, patuljastih otoka (ada), pjenušavih rukavaca, sedri, slapova, bukova, zelenaca, bazenčića i hladovitih zavlačaka za erotske prakse. Svako ko je u tim rajevima boravio dovoljno dugo, zna kakve su blagodati zdravog, ekstatičnog ludila koje u duhu izazivaju vječna tutnjava slapova i igrokaz sunčeve svjetlosti na krošnjama u stisku bršljana.
Koliko je proklamovana ljubav lokalaca prema Uni labava, koliko nepouzdana, vidi se i po tome što se devastirani dijelovi obale ne revitaliziraju, a to bi trebalo da bude predmet pomnog zalaganja, uz suze pokajnice. Uništena područja prepuštaju se nekom beznadnom i rastužujućem trajanju, u kojem domaće biljne zajednice ne mogu niti da ispolje svoje talente niti da konačno propadnu. Ponekad su prinuđene da se povuku pred uvoznim artiklima kakvi su gingko, bagrem, japanska trešnja ili brzorastuća paulovnija.
Splet
Unska priroda je, po jednoj od mnogobrojnih interpretacija, suptilni i raskošni splet nježnog i žilavog. Na jednoj strani lelujavo podvodno bilje, vilini konjici, peševi, a na drugoj životni oblici u vidu ribetina, divljih pataka ili božanstvenih starih, natrulih i ekstravagantno razgranatih vrba. Sve to je slabo proučen i neprocjenjivo vrijedan, nenadmašno lijep biološki univerzum koji je kudikamo stariji od prvih ljudskih naseobina u tim predjelima. Monument je to klesan i doklesavan tokom nebrojenih milenija. I zato nema tog arhitektonskog projekta, nema tog parkovskog dizajnera, nema tog dotjerivanja motornim pilama, sjekirama i trimerima koje Unu može učiniti osebujnijom, privlačnijom, vrednijom nego što je ona u svojoj originalnoj, nesputanoj formi. Kao kad biste ličkog medvjeda htjeli učiniti više medvjedom tako što ćete mu izbrijati krzno, ispirsati njušku i natjerati ga da pije Sex on the Beach, pa još ako zaigra uz Rihannin Te Amo iz zvučnika pojačanih do daske i grmljavinu kvadova u pozadini, divno.
Kad je već došlo do toga da su se prije hiljada godina homosapijensi nastanili i namnožili pokraj Une (koja, uzgred rečeno, nije nastala da bi ugađala sumanutim željama i pokvarenjaštvu ugostitelja i drugih investitora u turizam), kad se, dakle, ta invazija dvonožnih štetočina već desila, onda bi se svaka građevinska ili “aranžerska” vizija koja cilja na tu rijeku, na njenu obalu, morala planirati i realizirati s krajnjim oprezom, minucioznim preispitivanjem i maksimalnom kreativnošću. Stoput razmisliti, hiljadu puta izvagati, ići, ako treba, po savjet i u Ameriku i na Daleki istok – prije nego što se upale motorke. Ako je neophodno, a stanje na terenu potvrđuje da jeste, ne žaliti para i raspisivati međunarodne konkurse, angažovati ugledne strane stručnjake, s besprijekornim karijerama i dugim iskustvom. To itekako ima smisla budući da su u proteklim dekadama ovdašnji planeri i projektanti razočaravali svojim diletantizmom i nedoraslošću. Iskazali su se kroz mahom maloumne, siledžijske i banalne koncepte, nedostojne sofisticiranog unskog biotopa.
Svitac
Planeta se malo-pomalo guši, u atmosferi je sve više ugljičnog dioksida, a na zemlji i u vodi sve manje hlorofila. Stoga je stvar opstanka i bazične etike boriti se za očuvanje svakog kvadratnog milimetra hlada i zelenila, a drveće braniti kao naše najveće saveznike u epskom boju protiv stakleničkih plinova koji prijete da Zemlju izvitopere u pustinju i pržilište. Na sreću, dosta unske prirode u bihaćkoj aglomeraciji je sačuvano. Mudro i hrabro bi bilo da se ta područja strogo, ali zaista strogo zaštite, a ona unakažena obnove, pa i po cijenu sukoba s osionim iznajmljivačima kuća i ljetnikovaca. Političari koji svoj posao shvataju kao povinovanje volji neuke, povodljive većine, ili silnika s ratnim ordenjem ili nekretninaških mufljuza nisu ništa drugo do sline. U svom javnom djelovanju ne bi smjeli bježati od primjene nepopularnih odluka koje će na duge staze donijeti dobrobit narodu. Pa neka i buduće generacije uživaju u toj bistroj, virovitoj, mirisnoj vodi kada nas odavno više ne bude na ovoj “blijedoplavoj tački”.
Znanje o živom svijetu povećava se iz dana u dan, biologija je riznica čuda, a i u XXI vijeku naučna istraživanja donose neočekivana otkrića. Izvanredna znanstvenica, ekspert za šume, Suzanne Simard govori o tome kako drveće međusobno komunicira preko gusto premreženog korijenja. Nije joj strana ni ideja da ono posjeduje memoriju, inteligenciju, osjećanja, pa čak i svijest. (U što nije teško povjerovati kada se zagledate u bezbrojne korijenske žile koje vire iz tla na bihaćkim otokama, podsjećajući na nerve i moždane vijuge.) Vrba, topola, joha, glog, bazga, trnjina, bjelouška, žaba, vodomar, pastrmka, svitac (svjetlac, krijesnica) i brojni drugi organizmi koji su upućeni na Unu opstaju, ovisni jedni o drugima, u složenoj zajednici o kojoj i danas znamo mrvu. Zločin je umarširati u ta mala i nenaoružana kraljevstva, koja su sama po sebi nedostižna i veličanstvena kreacija, kako bi se sve to divljački raskrčilo, kako bi se stabla poobarala, a čupavo grmlje posjeklo s neobjašnjivom mržnjom i temeljitošću. Valjda mnogima tako ojađen, uprošten prostor izgleda čišće, civiliziranije, pristojnije, gradskije. Na istom mjestu se onda sfušeri dosadni, monotoni drvored ili se izgradi šablonsko dječije igralište, sportski teren, odurni drveni mol ili neka druga rogobatnost. Užasavajuće je da nisu rijetki građani koji su zadovoljni, čak oduševljeni tom vrstom nazoviuređenja. A gorka istina je da nema tog genijalnog umjetnika, nema tog rafiniranog neimara koji na tom mjestu bruke i sramote može napraviti “stariji i ljepši Dubrovnik”.