Pozadinska buka
Klimatske prilike su se pogoršale do te mjere da se nikom ne ostaje na Zemlji. Svi bi htjeli van, u svemir. Izuzetak je malobrojna klasa imućnih, koja sebi može priuštiti lagodnu egzistenciju, uključujući i odmor u resortima na plažama Antarktika. Tu je još ugodno, ali na drugim kontinentima prosječne temperature su nesnosne. Na otvorenom je moguće preživjeti samo u opremi od posebnih materijala, otpornih na nemilosrdno sunce i ubitačnu vrućinu.
Zato nije čudo što su toliki Zemljani već emigrirali na sve naseljive planete i mjesece u Sunčevom sistemu. Ali nisu se usrećili. U toj surovoj tuđini niti rade niti stvaraju. Žive na nekoj vrsti socijale. Dani im protiču u stravičnoj monotoniji.
Jedina svijetla tačka u tom životarenju je konzumacija droge Can-D. Svako ko drži do sebe nabavio je komplet maketa i lutaka, koji podsjeća na naprednu verziju seta s Barbikom i Kenom. Tu minijaturnu scenografiju kolonisti, pod djelovanjem pomenute droge, doživljavaju kao da je stvarna. Zahvaljujući bogatim halucinacijama, uživaju u iskustvima na nekoj zamišljenoj Zemlji, mnogo ljepšoj, mnogo prijatnijoj za ljudska bića od postojeće.
Can-D je snažan narkotik, ali po naseobinama na Marsu počele su kružiti glasine da ima konkurenta. Priča se da je poduzetnik Palmer Eldritch stigao s poslovnog putovanja po sazviježđu Kentaur donoseći kudikamo moćniju supstancu, dobijenu od nekog egzotičnog lišaja.
U marsovskim i drugim kolonijama, gdje je haluciniranje najcjenjenija aktivnost, Eldritcheva nova roba brzo osvaja tržište. Ko jednom proba Chew-Z, tačnije sažvače, toliko se navuče da ga poželi još jednom, a onda mu povratka nema. Ostaće zauvijek zarobljen u carstvu iluzija kojim gospodari kosmički narkokrijumčar, diler nad dilerima Palmer Eldritch. Neki ga optužuju i da je veleizdajnik čovječanstva. Šireći ovisnost o neodoljivom psihodeliku, zapravo priprema teren za invaziju vanzemaljaca iz Kentaura.
Toliko o okolnostima pod kojim se odvija radnja romana Tri stigme Palmera Eldritcha. Philip K. Dick, klasik književnosti (ne samo naučnofantastične), objavio ga je sredinom 1960-ih, u vrijeme kada je i sam testirao efekat LSD-ja i pogotovo amfetamina na vlastitu psihu. Kroz knjigu sam proputovao prije tri-četiri godine i njene fabule, dozlaboga zapetljane, ne bih se sjetio ni da me stave na muke.
Neprijatelj Sunčevog sistema
Ali ono što mi je ostalo urezano u pamćenje je zastrašujuća svemoć Palmera Eldritcha, biznismena s izvrsnim vezama u najvišim krugovima vlasti, kriminalca s mesijanskim kompleksom, pokvarenjaka kosmičkih razmjera. Niste sigurni da li je bog s nekim psihičkim hendikepom, prerušeni đavo, ibermenš ili ipak čovjek, ili opet nešto peto, nedokučivo ljudskom umu. Zapamtio sam taj uznemirujući bas njegove zlohotne ličnosti.
Ako ih probudite i usred noći, okorjeli Dickovi fanovi će vam izbiflati tri karakteristike, tri “stigme” Palmera Eldritcha: jedna ruka mu je robotska, oči su mu vještačke (umjesto zjenica stoje prorezi), a zubi su mu od čelika. I to je otprilike sve što se zna o vanjštini tog “neprijatelja Sunčevog sistema”.
Njegova droga poslaće vas, nepovratno, u univerzum u kojem se živi onako kako se budi iz ružnog u još ružniji san. Baš kad se ponadate da se Chew-Z povukao iz nervnog sistema, da je loš trip najzad okončan, da ste se vratili na javu, među stvarne ljude, počnete uočavati Eldritcheve crte, one njegove “stigme”, na djevojčici, psu, nebu, bilo gdje. I tad spoznate da ste još uvijek u svijetu opsjene. Svi izlazi su blokirani, bijeg je nemoguć.
Gdje god se maknete, gdje god pogledate, prije ili kasnije prepoznaćete prisustvo Palmera Eldritcha. On je uvijek tu u prikrajku da vam zapuše u potiljak i dokaže da ne vladate situacijom, da je vaš život pod kontrolom jednog svemirskog manipulanta, kriminalnog i nepobjedivog. I utoliko je taj spopadač jeziviji što se, s vremena na vrijeme, ponaša kao pravi čovjek. Banalan, željan ćaskanja i šale, zabrinut, usamljen, ali usamljen na način kako se to bude kad se pomisli na izvjesnost vlastite smrti. Ukratko, tip iz komšiluka.
Premda je Dick umio da se našali u svojim djelima, pa i da isforsira happy end, u njima ipak preovladava paleta tamnih emocija. Osjećaj nemoći. Paranoja. Ugroženost od tehnoloških megakorporacija koje smrtnicima ne ostavljaju prostora za uživanje u slobodi.
Po tom doživljaju svijeta blizak je zemljaku Lovecraftu, u čijim horor pripovijetkama se migolje pipci monstruma po imenu Cthulhu. Ali se po doživljaju svijeta ova dvojica i razlikuju: Lovecraft je bio rasista, konzervativac, a Dick? Jedni će reći ljevičar, drugi liberal. U svakom slučaju, nije podnosio totalitarne sisteme i ledeni dah divovskih kompanija. U svom pisanju osuđivao je metode koje bi se u budućnosti mogle primjenjivati za “poboljšavanje” ljudskog roda.
Vratite se svome strahu
Otkako sam pročitao Tri stigme Palmera Eldritcha, ne prestajem da tog čudovišnog negativca povezujem s nekim bh. političarima. Prije svega, onim najmoćnijim, najpotkoženijim, koji ne napuštaju tron već mnogo godina.
Eldritchu nije teško da skokne do susjednog sazviježđa i proda dušu svemircima, sve zarad profita ili nekih nečistih ciljeva. Uprkos njegovoj korumpiranosti i zlim namjerama, ni sudovi ni policija ne mogu mu ništa. Štiti ga vrhuška Ujedinjenih nacija, koje u Dickovoj futurističkoj viziji predstavljaju najviši organ političkog odlučivanja na Zemlji, izopačen, ravnodušan prema patnjama svojih podanika. Eldritch je uvijek lukaviji od rivala, uvijek nekoliko koraka ispred njih. Naivcima se učini da su ga konačno nadmudrili, da su ga se otarasili, obuzme ih radost trijumfa, ali već sljedećeg trena odnekud iskoči užasna grimasa koja im poručuje: “Uzalud slavite, vratite se svome strahu. Sve što postoji vrti se oko mene.”
U svojim prozama Dick je obožavao izmišljati zvučne, efektne skraćenice. Pokušaću da ga ispoštujem tako što ću našeg Bakira, Dragana i Milorada, te naizgled neuklonjive glavešine, ujediniti u jednu riječ, BeDeM.
Iako sva trojica svojski rade na tome, još su jako daleko od Eldritcha kao ideala. Nesumnjivo je, ipak, da BeDeM i taj književni lik dijele brojne sličnosti. U licima sve trojice, B-a, D-a i M-a, prepoznaćete eldričevske crte. Njihove oči, lišene duha i životnog sjaja, sadrže “prazninu, pustoš ogromnu poput međusistemskog svemira”. Imali prave oči ili vještačke kao Eldritch, ili nosili one inuitske naočale s prorezima, svejedno – ništa lijepo se ne može iščitati iz njihovih beživotnih pogleda. Dok govore u javnosti, trude se da što manje otvaraju usta i što manje miču usnama, kao da kriju svoja zubala od čelika.
Među njima jedino M ima problem sa samosvladavanjem. U medijskim istupima mu popuste živci, pa zafrflja žešće nego obično. Uglovi usana mu zaigraju i javi se nada da će napokon otkriti šta sve taji u toj usnoj duplji. Ali ne, M se nekako iskontroliše, usne se opet primire, gotovo sljube i on nastavi frfljati kao i ranije. Ponekad čak s prizvukom molećivosti u glasu dok objašnjava slovo ustava. U tim momentima više ne izgleda kao Eldritch, već kao pravi pravcati čovjek, neshvaćeni dječak lepinjastih obraza, koji bi u tom trenutku možda nekog i zamolio za nešto, kad ne bi morao folirati da je bog.
Anđeoske ruke
Ova prefrigana trojka, ovi ideolozi zaostalosti, zlostavljači čitavih naroda, proračunati i dvolični, drže nas u šaci i previše dugo. Preko stranačkih operativaca zagadili su svaku poru društva. Taman kad pomislite da ste pronašli neku nišu za sebe, nišu gdje te bratije nema, toksične zrake BeDeM-a iznenada će vas pogoditi u srce. Katkad i bez vašeg znanja.
BeDeM viri iz televizijskih ekrana, ruga vam se sa računa za struju i plin, iz flaše ulja i kese makarona, smjehulji se iz pukotina na cesti, iz godova na ilegalno posječenom drveću u prastaroj šumi, koju bi zakon trebao da štiti. Našom vodom za piće kao da kola neki jak halucinogen. Od njega nam se BeDeM danonoćno ukazuje, a mi nikako ne uspijevamo da ga razbijemo i izronimo iz košmara. Uzalud se koprcamo, nikako da osvanemo u nekom prijaznijem jutru, bez fašizma, bez stalnog zastrašivanja ratom, u jutru koje oduvijek svjetluca tu, nadohvat ruke, ali mi nećemo da ga prepoznamo, primaknemo, udahnemo, da ga počnemo živjeti.
To beznađe je varka. Za razliku od zloglasnog Palmera Eldritcha, BeDeM nikad nije bio nepobjediv. Moglo ga se srušiti na svakim izborima na kojima je nudio sebe i svoje partije. Tu mogućnost građani nikad nisu u potpunosti iskoristili. Saživjeli su se s obmanom da se ništa u politici ne može promijeniti nabolje i da su “svi političari isti”, zbog čega i nema smisla glasati. Odabrali su defetizam kao stil života.
Ogroman broj apstinenata provede taj važni nedjeljni dan u besposlici, umjesto da se zaputi do glasačke kutije i s nekoliko poteza hemijskom olovkom pokuša razvaliti BeDeM i pomesti njegove sljedbenike. Čitav taj čin glasanja, s eventualnim čekanjem u redu i procedurom evidentiranja, ne traje duže od pola sata – jednom u proklete četiri godine.
Pa opet, mnogi s prezirom okreću leđa tom prozoru u promjene. Skoro svaki drugi od preko tri miliona registrovanih birača i dalje tvrdoglavo izostaje sa glasanja. Bojkot opravdavaju mnoštvom imbecilnih i neodrživih izgovora. Istinske razloge za njihovo ponašanje treba tražiti u lijenosti uma, neinformiranosti ili nekom trulom, pljesnivom mudrovanju, sterilnom individualizmu. Tu su i oni koji vjeruju da čistotom nadvisuju političarsku bagru i da će glasanjem ukaljati svoje anđeoske ruke. Nikad nijedna stranka nije dovoljno dobra da bi zaslužila njihov glas. Toliko je visoko njihovo mišljenje o sebi, o vlastitim moralnim standardima.
Za detaljno proučavanje su takozvani apolitični pojedinci. Osim ako ne živite sami samcati u Perućici ili takvim nekim nedođijama, dio ste društva i utičete na politička zbivanja, ovako ili onako, namalo ili naveliko, djelovanjem ili pasivnošću. I iz tog kruga nema izlaza, kao što se ne možemo odreći kisika ako nam se živi.
Redovno kositi
“Izbori ionako nisu fer”, neki će prigovoriti. Po svoj prilici, tako i jest. Ali što veća masa nezadovoljnika izađe na izbore, rezultate je teže lažirati.
Drugi će se požaliti da nemaju za koga glasati, da su svi podjednako đubrad. Je li baš tako? Osvrnimo se na noviju istoriju demokratije u zapadnoj Evropi i Amerikama, Japanu, Indiji, Južnoj Koreji. Uvidjećemo da ni tamo ne manjka prljavog veša u politici. Povijest ne pamti partiju sastavljenu isključivo od pravednika i poštenjačina. I u Njemačkoj, i u Velikoj Britaniji, i u Francuskoj, ugledni funkcioneri bivaju raskrinkani kao smradovi i perverznjaci. Svako malo izbijaju korupcijske afere. Tako je sad, a tako je bilo i u eri Gandhija, De Gaullea, Kennedyja. Istina, kod nas je politički kriminal nabujao u daleko većoj mjeri i razorniji je, ali suština je ista.
Na glasačima je da kroz izborni proces smiču šljam koji se postepeno nakuplja na vladarskim pozicijama. Izbori bi se trebali doživljavati kao periodično pročepljavanje kanalizacionih odvoda.
Bezbroj puta se pokazalo da moć izvitoperuje vlastodršce, čak i kad su u startu izazivali divljenje svojom čestitošću. Ako se redovno ne kosi, vlast se zakorovi. Političari se bez izuzetka pokvare obavljajući posao na visokim funkcijama. Zato takve treba redovno smjenjivati, pružiti šansu dobronamjernijoj garnituri. A kad se i ona neizbježno pokvari, i nju smijeniti. Inače će cijevi da se zapuše, spojevi će popucati, a fekalije prštati na sve strane, kao što je već odavno slučaj u ovoj zemlji.
Protiv Palmera Eldritcha, vidjeli smo, lijeka nema. On je neuništiv i ciničan. Prodire kud mu se ćefne u ljudske živote, igra se s njima i tuđa bol ga ne boli. Sažvačete li Chew-Z, zauvijek ćete osuditi sebe na lutanje u noćnoj mori koju režira ta grozomorna spodoba.
B, D i M su, međutim, samo prividni eldriči. Uvijek smo ih se mogli riješiti, uvijek, i to sami, bez pomoći stranih supervizora ili velikih svjetskih sila. Tako bismo već jednom započeli buđenje iz ove višedecenijske kome. Kome za čije trajanje su krivi podjednako oni koji uporno glasaju za BeDeM, koliko i oni koji svojim neglasanjem aminuju njegovo održavanje. Šta god mislili o sebi, i jedni i drugi su vjerni čuvari BeDeM-a.