Pozadinska buka
Nikakvo iznenađenje, nikakva novost nije što nam srcu prirastaju figure od tikovine ili porcelana, što se rastužimo kad nam se okrnji ili razbije još jedan fildžan, mađarski tanjir sa cvjetnim šarama, još jedna kristalna čaša iz najmilijeg kompleta. Mnogima puno znače zidni ili ručni satovi. Dive se kako antikvarnim tako i najmodernijim primjercima u koje je Švicarac ugradio hipnotičan materijal, čudesno otporan i lak amalgam keramike i zlata.
Uzlet bežične telefonije iznjedrio je fetišiste koji se tope od nježnosti pred raritetnim modelima mobitela. Drugi, pak, požudno miluju staklo izloga gdje pozira ljepuškast laptop srebrnastog čela, koji nijemo doziva kupca očekujući da ga vrele ruke konačno odnesu u baršunastu intimu.
Kako uređaji, naročito električni, postaju složeniji, tako se kompliciraju i naša osjećanja prema njima. Katkad se toliko saživimo s nekim gadžetom da mu nehotično pripisujemo ljudska svojstva i individualnost. Uzdižemo ga na status punopravne osobe, pa iskreno žalimo ako mu integralna kola nenadano pregore ispuštajući zadah sintetičke smrti. Pokaže li se kvar kompjutera neizlječivim, ožalošćeni programer moraće ispušiti balu marihuane da bi ublažio depresiju zbog uginuća ljubimca. Iz načina kako zaljubljenik u automobile brblja o svojoj makini, kako je hvali i previđa njene slabosti, jasno je da se između šofera i masne dizel-mašine zamaskirane karoserijom zamamnih oblina isplela ljubav kakva je, u nekim drugim okolnostima, mogla biti poklonjena ljudskom biću, a ne gvožđuriji.
O stvarima koje misle
Kako već zapisah na početku, ova pojava ne bi trebala iznenaditi nikog razboritog. Nije ona od juče, niti je začeta s industrijalizacijom prije dva vijeka. Pretpostavlja se da emocionalna sprega između naših davnašnjih prethodnika i raznih pomagala, oruđa, umjetnina ili kakvih drugih izrađevina, seže u vrlo daleke slojeve prošlosti, u doba mnogo prije nego što su Sumeri ovladali klinastim pismom. U vatrenim debatama koje se danas vode, prilično su glasna mišljenja pojedinih znanstvenika da je pračovjek napravio najznačajniji korak u svom evolutivnom prenemaganju upravo onda kada je alatke počeo oblikovati i koristiti sa dozom inventivnosti.
Dogodio se tada neki intelektualni klik koji uveliko nadilazi sposobnost ovovremene čimpanze da pritkom istjera termite iz tunela i tako sebi obezbijedi slastan obrok. Kreativnost koja je u tom pradavnom periodu proširila usku pamet naših preteča ostala je i dan-danas nedostižna vrani koja razbija orah bacajući ga u letu na trotoar. Pa i dabru koji je kadar napamet, bez ijednog jedinog nacrta sagraditi perfektnu branu od prirodnih materijala. Kakav se tačno napredak desio u divljakovoj inteligenciji, pitanje je na koje paleoantropologija još nije dala čvrst odgovor. Ali ako taj Gordijev čvor i dalje čeka da bude raspetljan, barem je izvjesno da se od kamenog doba naovamo naše materijalne tvorevine mijenjaju, dorađuju, rafiniraju i poboljšavaju, istina promjenljivim tempom, nekad lento, nekad allegro, a u zadnje vrijeme i prestissimo.
Nemoguće je da se čovjek od davnina toliko trudi oko svojih rukotvorina a da se s njima na neki način ne zbliži, a da ih ne personificira. Po mnogočemu, Ekskalibur za više klasa nadilazi obično hladno oružje. Ispunjen je magičnom snagom i u njegovom djelovanju raspoznaje se naum kakvog proračunatog pa ipak dobronamjernog vilenjaka, doduše krvoločnog, ali takva su bila vremena, viteštvo je pogrešno shvaćena riječ, viteštvo nije vrlina, za kraljevanja mitskog Artura mačevi su sjekli glave zbog sitnice.
O stvarima koje misle i osjećaju govori se u bezbrojnim predajama i epovima. No, primjer iz staromajanske svete knjige Popol Vuh vjerovatno spada među one najdalekovidnije. Već na samom početku ovog sočnog, halucinantnog spisa predmeti se pobunjuju protiv živih bića, protiv vladajućeg mišljenja da oni nemaju duše. Nezadovoljstvo iskazuju posude, proklinju, bjesne. Pljušte žalbe zbog eksploatacije i zloupotrebe. “Stalno se čulo holi-holi i hugi-hugi”, vele mlinski kamenovi, “od mase kukuruza koju ste mlatili pod našom rukom i na našim grudima i ramenima.” Poručuju zlostavljačima da će se osvetiti, predskazuju im propast. Šerpe i krčazi prijete surovim kaznama. U verbalnoj kanonadi sudjeluju i psi, ništa manje mučeni, ponižavani. Toliko su, dakle, predmeti cijenjeni da ih se već u drevno doba stavlja u istu ravan s entitetom tako nesumnjivo živim kao što je četveronožac koji se nakostriješio, spreman da se sveti.
Umjetni ljudi hoće više
Halabuka izrevoltiranih stvari, ovjekovječenih tako živo i zaigrano u jednom dragulju svjetske književnosti, probija se kroz milenije sve do našeg zahuktalog doba. Jednu od baklji te pobune preuzimaju 1982. godine takozvani replikanti u čuvenom futurističkom trileru Blade Runner. Ta vještačka bića, izgledom identična ljudima, stvorena su, po svemu sudeći, genetskim inžinjeringom. Ali moguće ih je zamisliti i kao rezultat izuzetnih robotičkih dostignuća, osobito ako se imaju na umu napisi o androidima iz pera Philipa Dicka. Upravo njegov roman Sanjaju li androidi električne ovce? poslužio je scenaristima pomenutog filma kao narativna baza, koju su oni preoblikovali u originalnoj i prilično slobodnoj maniri.
Vizualizirani na velikom platnu režijom Ridleyja Scotta, umjetni ljudi bude saosjećanje i respekt. U sukob sa zakonom dolaze jer se ne žele pomiriti sa dodijeljenom im ulogom u dekadentnom ali tehnološki naprednom društvu. Zar da budu samo poslušni artikli koji ne traju dugo, ni blizu onoliko koliko njihovi gospodari? Životni ciklus im je drastično skraćen zato što se proizvođač pribojavao da bi vremenom mogli postati prepametni i osiliti se. Instaliran im je sigurnosni mehanizam: poslije određenog broja godina provedenih u ropstvu replikanti se automatski isključe.
Protiv preranog umiranja oni sami ne mogu učiniti ništa. U razvojnom odjelu neke faraonski moćne firme organizam im je tako isprojektovan da se u zadatom roku ugasi po metodi veš-mašine koja je oprala robu i nema više šta da radi. Ne ostarivši, umiru iznenada. Prije toga tijelo im možda pošalje pokoje upozorenje kao što je grčenje prstiju. To što su često u postupcima ljudskiji od svojih ljudskih progonitelja i egzekutora, ne mijenja na stvari. Odbrojavanje neće potrajati ni jedan sekund duže nego što je propisano industrijskim standardima.
Po izvjesnim nagovještajima oni naslućuju da bi im vrlo brzo mogao isteći rok trajanja. Stoga, ne prezajući od najhladnije brutalnosti i puni osvetničkih frustracija, pokušavaju doprijeti do svog izumitelja. Do Oca. U njihovim dušama tinja nada da je jedino taj ekscentrični starčić u stanju popraviti anomalije u njihovom metabolizmu. Tako će se bar na neko vrijeme odgoditi ona najstrašnija strepnja, a otvoriće se put za ostvarenje njihove najveće želje – da žive duže i punije. Grijeh je to, krivično djelo koje diže na uzbunu policijske dželate. Odmetnicima se crno piše, utoliko prije što nam literatura i film odavno utuvljuju u glavu da losanđeleska policija predstavlja ništa drugo do sile mraka na ovom svijetu.
Moroni ili ne?
Drama u kojoj jedan depresivni čuvar reda proganja grupu inteligentnih fabrikata svjesnih da im je preostalo još malo života ne može zadovoljiti svačiji ukus. Osoba zadojena realističkom umjetnošću odustaće od gledanja filma već u samoj uvertiri. Koga briga za nadmudrivanje između ljudi i njihovih izmaštanih replika? Teško je povjerovati da će genetičari, a povrh svega industrija robota, ikada proizvesti tako izuzetna artificijelna stvorenja. U očima pragmatičara, čvrsto prikovanog za sadašnjost, priča o hajci na replikante djelovaće bespredmetno. Izgledaće mu kao tlapnja koja nikada i nigdje neće pustiti korijena. Nema šanse da se ona otjelotvori, čak ni na tlu industrijski najprominentnijih država svijeta. Pa nismo valjda toliki moroni da izumimo strojeve koji će se okrenuti protiv sopstvenih kreatora?
Ne gaje, ipak, svi tako snažno povjerenje u zdrav razum. Imućni i uticajni – teže li, u konačnici, dobru? Koliko se uzdati u dalekosežne odluke vlastodržaca, u investicijske snove bogataša? Ili u imaginaciju inovatora koji rade na osmišljavanju novih oružja prvenstveno zato što im je to fun. Visoka plata im, dakle, jeste važan poticaj, ali ne i glavna motivacija. Uračunajmo ovdje i razne intelektualne i umjetničke grupacije, kulturnjačke kamarile, bande i lobije, uglavnom potcjenjivački nastrojene prema tehničkom i naučnom znanju, ali bitne u profiliranju javnog mnijenja. Ako se, na kraju, svoj toj eliti pribroji i običan svijet, po pravilu povodljiv, lakovjeran i blaženo dezinformiran, a nadasve svakojaki nezadovoljnici, samozvane mesije i mrzitelji života nadahnuti kojekavim dogmama, šta očekivati u nadolazećim decenijama? Ko može garantovati da neka ultramoderna turbina za generiranje Sudnjega dana prije ili kasnije neće pasti u ruke najpokvarenijih? Ona se čak ne mora ni smontirati u fabrikama, dovoljno je da se njen nacrt razmnoži internetom i tako postane dostupan svakom znatiželjniku.
Što dalje od manijačke ambicije
Jedan od čarobnjaka iz Silicijumske doline Bill Joy upozorava na grozote koje bi zemaljskom kuglom mogla posijati GRIN-tehnologija. (GRIN je akronim od: genetika, robotika, informatika, nanotehnologija.) Etički nismo sazreli za upotrebu jako komplikovanih i potencijalno kataklizmičnih sprava koje su obilježile ovo naše doba struje, fisije i atomskih pečurki.
Na tom fonu razmišlja Joy u opširnom članku, davno objavljenom u magazinu The Wired. Po pitanju morala smo nakazni. Nemamo dovoljno ni dara ni mudrosti da se pravilno služimo sve moćnijim i opasnijim tehnološkim izumima. Kad-tad neki slobodan strijelac će skrenuti sa glavne ceste i te iste iskoristiti u armagedonske svrhe. Nemojmo, poziva autor opominjućeg teksta, čeprkati po poklopcu Pandorine kutije. U suprotnom, pomešće nas planetarna katastrofa.
Krivci? Karijerizam skopčan s pohlepom, sklonost afektu i nepromišljenoj improvizaciji, neiskorjenjivi nasilni porivi te silesija drugih slabosti kojima je čovjek podložan. Očigledno je da se tehnologija razvija izbezumljujućom brzinom, ali najveći problem je u tome što joj njeni konzumenti nisu dorasli. Oslanjaju se na moralne obrasce formirane još u doba kad nam je špilja bila najmilije obitavalište.
Prestrašivši se vlastite vizije, Bill Joy je odlučio učiniti nešto. Ali ne puno. Kao najpovoljnije rješenje ponudili su mu se pasivni otpor, nesudjelovanje. Uskratiti inovativne ideje ulagačima, makar usporiti marš razvojno-proizvodnog sektora ka izazivanju sveopšteg haosa na plavoj planeti. Relativno mlad, na vrhuncu karijere, sam je sebe izopćio iz svijeta biznisa. Dozlogrdili su mu neodgovorni poslovni krugovi opsjednuti stalnim izmišljanjem sve privlačnijih elektronskih artefakata i softverskih navlakuša. U utješni zagrljaj primilo ga je izolovano imanje u Stjenovitim planinama, locirano blizu mondenskog ski-centra Aspena, ali ipak dovoljno udaljeno od signala za mobitel i, kako stoji u zapisu novinara koji ga je obišao, od “manijačke ambicije, prometnih gužvi i zemljotresa”.
Čekajući eksploziju inteligencije
Softveraš okreće leđa matičnoj industriji, pljuje u ruku hraniteljicu kojoj je, istina, i on donedavno davao mnogo – da li slijediti njegov primjer ili produžiti kakvom drugom nesigurnom stazom? Rayu Kurzweilu ne bi palo na pamet da od umilnog zuja elektronike zauvijek pobjegne u brda. Njegova razmišljanja o razvoju superkompjutera i vještačke inteligencije teku suprotnim smjerom od Joyevih.
U smionim i iznenađujućim tehnološkim probojima ovaj vremešni kompjuterski stručnjak i multimilioner ne nazire ništa zbog čega bi trebalo dizati paniku. Što su strojevi misaoniji, propovijeda on, to je ljudski rod bliže nekoj vrsti transcendencije, uzašašća ka neorganskoj formi besmrtnosti. Duša nam neće otprhnuti u raj, već pod oklope od kvalitetnih, izdržljivih materijala koji ne moraju biti bazirani na ugljičnim jedinjenjima. Ali neophodno je da se prije toga odigraju neki ključni događaji koji će jednom zasvagda transformisati čovječanstvo u novu vrstu superiornih bića, kiborga u najmanju ruku. Preobražaj će se, prorokuje Kurzweil, odvijati po jednostavnoj i lako predvidljivoj logici, nezaustavljivo i u ne tako dalekoj budućnosti.
Kako budu rasla saznanja vezana za rad ljudskog mozga, poboljšavaće se i naprave obdarene vještačkom inteligencijom. Otkrića o funkcionisanju sive mase naći će primjenu u izradi mikroprocesora i drugih kompjuterskih komponenti. Prema Kurzweilovoj prognozi, već oko 2030. godine granica između umne mašine i čovjeka će posve omekšati i zatim popuštati sve dok ne iščezne. Da bi postao pametniji, stroj će kopirati čovjeka, a mi nećemo imati drugog izbora nego da u sebe ugrađujemo mašinske elemente kako bismo povećali sopstvene mentalne performanse i održali korak s računarima. Neki predskazivači to zovu “eksplozijom inteligencije”.
Vrijeme će, svakako, pokazati da li Kurzweilova proročanstva pogađaju metu ili se radi tek o sanjarijama jednog osobenjaka koji svakodnevno proguta tovar lijekova ne bi li poživio do dana kada će se, zaslugom ingenioznih pronalazaka, smrtnici osloboditi svog trošnog tijela i aploudati se u živu tvar najnovije generacije, otpornu na bolesti i bore, obnovljivu, neuništivu.
Pekićev Mozart
Kurzweilova razmatranja o tehnološkim preokretima zagledana su prema sutrašnjici. Borislav Pekić je, međutim, stvar okrenuo naopako. Njemu nije bio potreban futur da bi svoj pripovijedni svijet naselio robotima visokog IQ-a. U romanu Atlantida mašine hodaju, govore i (bar naizgled) misle već u godini 1988., kada je knjiga prvi put objavljena. Da iznenađenje bude veće, kiberneti, kako ih Pekić naziva, obitavaju na Zemlji odvajkada. Ipak, podvala je malo kome znana. Oni se fizički ne razlikuju od ljudi, osim što im lobanje sadrže sićušan hardverski dodatak koji funkcioniše kao komandni centar i memorijska kartica. Da bi se ustanovilo ko je ko, uputno je osumnjičenom odsjeći glavu. Jedino se na taj način može doprijeti do pomenutog mikroskopskog implantata, čije prisustvo dokazuje da je pacijent ustvari falsifikat od glave od pete.
Još jezivija od ovog krvavog testa je glavna postavka pripovjedačeva: najveći dio onoga što naivci nazivaju čovječanstvom čine roboti. U više poglavlja nam se stavlja do znanja da je tako bilo oduvijek, prije nego što je muknuo prvi vo pod bičem, prije nego što je prvi plug zabrazdio zemljom. Kurzweil je klasični vizionar koji napreže oči u pokušaju da prepozna lica predstojećih desetljeća. Ali šta je Pekić? Prorok prošlosti?
Njegova knjiga, mastan i dobro pečen komad proze, fantazira o lažnim ljudima isprogramiranim još u prastaro doba. Već tada im je zacrtano da postupaju prema zamršenom algoritmu koji ima da se sprovede kako na razini pojedinačnih biografija tako i na širokoj istorijskoj skali.
Među lažnjake je ubrojana kavalkada ličnosti koje su svojim političkim, vojnim ili umjetničkim iskoracima uobličavale povijest. Za divno čudo, nije pošteđen ni Mozart, autor “robotično jednolike muzike”. A ako je i najblistaviji sin Salzburga diskvalifikovan kao automat, kakvo mišljenje da gaji o sebi jedan skromni poštovalac Pekićevog romana? Da se obmanjuje kako spada među istinske, nepatvorene ljude?
Atlantiđani protiv androida
Ta izumiruća manjina, objašnjava pripovjedač, za praroditelje ima stanovnike legendarnog kontinenta strovaljenog ko zna kad u nedostupe okeana. Riječ je, jasno, o narodu starijem od pamtivijeka, o Atlantiđanima. U paranoičnom XX vijeku, prinuđeni su da djeluju u ilegali. Skrivanje je utoliko lakše što raspolažu magičnim sposobnostima. Međusobno komuniciraju telepatski, a umovi su im sjedinjeni u jedan kolektivni. Ovi baštinici znanja usavršenog u nekom izmišljenom Zlatnom dobu kadri su pokretati predmete isključivo umom. Bez po muke će prouzrokovati infarkt pod rebrima nepoćudnog robota. Vještičji obredi po šumama i mistično stapanje s kosmosom i vječnošću cijene se kao vrhunsko duhovno iskustvo među Atlantiđanima.
Uprkos stravičnim nedaćama koje su ih slamale kroz istoriju, zvjerstvima i genocidima, oni su sačuvali u sebi religiozan odnos prema svijetu, ostali ponizni pred neizmjernošću onostranog i nesaopštivog. Konačni cilj im je potpuno i nepovratno uroniti u božansko, osloboditi se bremena tijela i postići besmrtnost. (Kurzweilovi stavovi divergiraju od navedenih samo po načinu kako to sprovesti u djelo: Amerikanac navija za IBM, a Atlantiđanin za golu spiritualnu snagu.)
Produhovljenim ilegalcima koji dejstvuju u dosluhu s univerzumom suprotstavljeni su, to već znamo, roboti. Iako ogrnuti ljudskim tijelom, oni su ipak samo kreature “u srodstvu sa najprimitivnijom registar-kasom”. Neizbježno teže otuđenju, individualnosti, ponavljanju. Samo zanemarljiv broj njih spoznao je da nisu pravi ljudi i da je svaki korak, svaki treptaj okom, svaki naoko slučajan gaf koji im se omakne ustvari predeterminiran. Svi ostali žive u uvjerenju da koliko-toliko upravljaju vlastitom sudbinom. To da su tek slijepi izvršioci jednog čudovišno kompleksnog programa, nije im ni na kraj pameti.
Tri sumnjive odrednice
Na jednoj strani, dakle, suhoparni androidi, a na drugoj aristrokrate duha vične paranormalnim bravurama. Epopeja o bespoštednom ratu između te dvije populacije inače je iskomponovana s mnogo pameti, erudicije, gospodske duhovitosti i smisla za arhitektoniku, kako već Pekiću i dolikuje. Ali čini se da ova vrsna proza pravi odviše grubu dihotomiju. Nemilosrdno i možda nepravedno ugurala je u jedan tranšej mistiku, ritual, religiju, meditativnost, četu platonskih osjećanja, a u drugi, neprijateljski rov opsesiju materijalnim, bezosjećajnost, racionalizam i šematično ponašanje kakvo često uočavamo kod pčela na livadi koliko i u kretnjama činovnika koji rutinski preslaguju dokumente u kancelariji.
“Odakle lični odnos vama? Vi niste biće. Vi ste stvar”, skreše na jednom mjestu Atlantiđanin policajcu Aldenu, najupečatljivijem i najsjebanijem robotu u romanu. Očito ne dolazi u obzir da se razgovor vodi na ravnoj nozi. Zid koji dijeli dvojicu neprijatelja je nerazoriv, nema kompromisa između živog i neživog. Ko emanira stvarnu tugu i radost nikada neće sklopiti mir s bliskim rođakom kosilice koji mu uz to želi sve najgore. Ali šta Atlantiđaninu daje za pravo da sebe smatra vrednijim od androida? Po čemu se njegov rod, rod paranormalaca i glavosijeka, izdvaja od kibernetičkih naprava, među kojima se našao, ne zaboravimo, genijalni austrijski kompozitor, ali i Muhamed, utemeljitelj islama?
Nakon što mu je glava odrubljena radi provjere identiteta i zatim opet bešavno spojena za vrat, nakon što je prošao kroz špalir peripetija u svom lovu na Atlantiđane, Alden dolazi do konstatacije da se bit njegovih dušmana, njegovih prauzora – originalnih ljudi, svodi na tri odrednice: neizvjesnost, “neuporedivu silu brige” i “opojnost zebnje”. Jednostavne i deprimirajuće definicije premazane poetskom glazurom mogu zavarati i lako pridobiti sljedbenike. Ali jesu li zaista tri nabrojane značajke dovoljne da se istakne šta čovjekolikom stroju nedostaje, a šta onog drugog krasi?
Zebnja neksusa-6
U filmu Blade Runner rečena svojstva bi bilo prihvatljivije pripisati replikantima nego njihovim ljudskim katilima. Ekipa isfrustriranih pobunjenika marke neksus-6 upravo je natopljena hladnom zebnjom. Izvježban posmatrač bi ocijenio, samo na osnovu izraza njihovih lica, da te nesretnike proždiru misli o vlastitom opstanku. Oni znaju da bi svakog časa mogli biti egzekutirani ili se naprosto ugasiti. Vidljivo je da se nadaju spasu, nekakvom resetovanju biološkog sata, ali i da ih stalna neizvjesnost plaši i požuruje na prijeke, nasilne poteze.
Atmosferu očaja skladno dopunjavaju prizori mračnog i apokaliptičnog Los Anđelesa u godini 2019. Kiša lije bez prestanka po ostarjelim supermodernim zgradurinama. Kontrast između replikanata i ljudi izoštren je činjenicom da je u toj Kaliforniji budućnosti fauna manje-više potamanjena, a da su kupcima dostupne samo umjetne životinje, i to po ratnoprofiterskim cijenama. Iz ovog SF-filma izostavljeni su i vanzemaljci, i mutanti, i nemušte himere odbjegle iz genetičkih laboratorija, pa čak i Bog i njegova anđeoska svita. Svemogućem nije posvećena nijedna pamtljiva replika, on je izbačen iz igre zajedno s Luciferom.
Čija je empatija?
Kao i u Pekićevom djelu, svijet je ogoljen na dvije suprotstavljene, nepomirljive strane, s tim što u Blade Runneru replikanti, a ne Atlantiđani, čine beznadnu manjinu. I još važnija distinkcija: zebnji i brizi, koje se u Atlantidi navode kao temeljne ljudske oznake, Scottov film ne priznaje prvenstvo. Usredotočuje se radije na pojam empatije. Najnoviji naraštaj replikanata prepoznaćemo po tome što ih ona, navodno, ne odlikuje, mada se to trude prikriti.
Dijagnoza da ti fali duševnosti uspostavlja se pomoću specijalnog, Voigt-Kampffovog testa. Pitanja vezana za dar empatije postavljaju se ispitaniku. Pritom osjetljivi uređaji prate njegove tjelesne reakcije kao što je puls, širenje zjenica i znojenje kako bi se stekao uvid u unutrašnje stanje subjekta: da li je zbunjen, da li laže i folira ili je, naprotiv, iskren dok daje odgovore? Kazna za loš skor na testu je smaknuće po kratkom postupku.
Kako se ritam filma ubrzava prema kraju, teza o empatiji kao zajedničkom ljudskom imenitelju se sve više klima i blijedi. Roy Batty, vođa nepokornih neksusa, jeste nasilan, ali nipošto nije lišen saosjećanja. Svjestan da će ubrzo izdahnuti ali i dalje nadljudski snažan, on teško ranjenom šakom spašava život Deckardu, koji ga je sve dotad neumoljivo progonio da ga likvidira. Ovog policajca, središnjeg aktera priče, grizla je savjest kad god bi ubio nekoga iz Royeve tragične družine. Jer zorno je da ti buntovnici nisu tek dotrajala roba koju treba dezaktivirati s par metaka iz pištolja, već kompletne, autentične osobe s neponovljivim iskustvom stečenim u zadivljujućoj vanzemaljskoj tuđini, gdje su služili kao radna snaga, a najvjerovatnije i kao bojovnici, zaštitari i igračke za seksualnu zabavu svojim naredbodavcima.
U tamnom Gradu anđela
U možda najpotresnijoj sekvenci, Deckard upuca Royevu draganu. Neusmrćena, ona odskače po podu vrišteći i savijajući se u užasnim grčevima koji joj protresaju čitavo tijelo. Istrebljivač je konsternirano posmatra par trenutaka i zatim joj, zgađen i ujedno prestravljen njenom agonijom, prekraćuje muke: samo da umiranje i krici već jednom prestanu. S mupovske tačke gledišta, ustrijelio je stvar, ali njegove oči odaju da se on dvoumi, da se jede iznutra, nesiguran u moralnost vlastitog čina.
U jednoj od verzija filma, smontiranoj po striktnoj zamisli režisera, završni kadrovi nagovještavaju jednim sitnim detaljem, predmetom u obliku jednoroga, da bi i sam Deckard mogao biti dupljak. On slučajno pronalazi tu origami-figuricu (od staniola, po svoj prilici) koju je načinio njegov saradnik drot. Nagađamo da je ovaj, prije početka zapleta, pročitao brošuru o prijateljevim fabričkim karakteristikama i tako se upoznao s tajnama njegove psihe, s arhetipskim simbolima koji se vrzmaju po tuđoj podsvijesti. Zna, prema tome, i za misterioznog jednoroga, kog je glavni lik nešto ranije u filmu usnio udarivši par tonova na pianinu kao preludij sopstvenom drijemežu. No, poslije svega što se desilo u zapuštenom, tamnom i kišovitom Gradu anđela, čiji žitelji kao da su zaboravili šta je srdačno rukovanje i topao poljubac, zar je uopšte bitno ko je replikant, a ko nije?
Postati sredstvo
Kakav bi bio građanski status zamjenskih ljudi, koji se, koliko je poznato, još ne prodaju na svjetskom tržištu, pitaju se uporno znanstvenici, profesionalni mislioci, sineasti, pisci, sajberpank-tviteraši. Uprkos tome što još nisu konstruisani strojevi koji po snalažljivosti mogu parirati makar običnom prvačiću, androidi kao filozofska začkoljica ne gube na aktuelnosti stimulišući beskrajne diskusije o dometima i opasnostima umjetne inteligencije (i emocije).
Praotac Blade Runnera Philip Dick ispisuje dva eseja na ove teme, oba iz sedamdesetih godina prethodnog vijeka. Njegovo razmišljanje o tim hipotetičkim bićima ima težinu i kad je posrijedi politički moment naše epohe, u kojoj je robotska ruka često vještija, marljivija, poslušnija i jeftinija od radničke. Nemoguće je previdjeti etičke i pregršt drugih dilema koje sa sobom donosi robotizacija. Zasad računari nisu sposobni ni blizu oponašati funkcionisanje ljudskog mozga. Što ne podrazumijeva da jednog dana neće, kako najavljuju armade robotičara i njihovi velikodušni investitori. Današnji automati sklapaju automobile i šetkaju se po prostorijama havarisane nuklearke u Fukušimi. Šta li će tek raditi sutra?
Dva Dickova ogleda ne obrađuju neku zamišljenu budućnost u kojoj nas strojevi i duhom i tijelom besprijekorno imitiraju – o sadašnjici se raspravlja. U njoj sveprisutne kompanije udružene s vlastodršcima i uz pomoć ponajprije elektronskih inovacija uspostavljaju sve efikasniju i lukaviju kontrolu nad uposlenicima, ali i američkim, pa i planetarnim stanovništvom u cjelini. Iznenađujuće političke promjene koje bi usrećile egzistenciju mnogih osujećuju se sve efikasnije. Tim spasonosnim diskontinuitetima se uspješno staje u kraj. Smjernice grafikonâ koji opisuju društvena i ekonomska kretanja predviđaju se sa sve većom preciznošću zahvaljujući računarskoj obradi podataka. Uglavnom, na djelu je jedan tih i zloćudan proces koji je teško zaustaviti: po naumu najmoćnijih političara i najbogatijih internacionalnih kapitalista, milijarde ljudi polako se pretvaraju u nekreativne dvonošce. Njihovi životi se reduciraju na slijed predvidljivih i repetitivnih činova, bezopasnih za samozadovoljnu vlast i ugnjetavačke poslodavce. A postati android, primjećuje SF-klasik, znači dozvoliti sebi da postaneš sredstvo. Ovdje se Dickova shvatanja dodiruju tu i tamo s idejama iznijetim u Atlantidi. Robote-ljude Pekić poredi s “mrtvim gospodarima mrtvog sveta koji će se ipak kretati kao da je živ”.
Istinski slobodni
Bojazni ove dvojice idu na ruku upozorenjima koja šalju i neki ugledni stručnjaci za privredu. Po njihovoj ocjeni, moderni život, posebno onaj koji vode potlačeni socijalni slojevi uslovljen je kapitalističkim pravilima poslovanja i hazarderstvom bjelosvjetskih financijaša. U takvom okviru pripadnici srednje i niže klase se malo-pomalo degradiraju kao voljna bića. Propadaju u psihološkom i moralnom smislu. Opredmećuju se. Da li je ovo tek jedna od tolikih zlogukih ljevičarskih jadikovki? Pesimistični pjesmuljak koji više izražava ogorčenje ekonomskom recesijom nego što nudi njenu vjerodostojnu sliku?
U intervjuu za poznati bosanskohercegovački magazin, ekonomista i univerzitetski profesor Dragoljub Stojanov doslovno rabi termin “robot” referirajući se na Zemljanina duhovno smoždenog u nemilosrdnom stisku kapitalizma. Sve zahtjevniji radni zadaci koje firme nameću podređenima, privatizacija javnog sektora, skraćenje slobodnog vremena i vjerolomstvo sindikatâ, širok repertoar dužničkih ropstava i raznih drugih podvala u izvedbi banaka i korporacija isisavaju životne sokove iz društva. Otud strah da će se šaroliki pejzaž čovjekovih mentalnih procesa uprostiti u skicu, u crtež sačinjen od par ravnih, isprekidanih crta. Korak po korak naš unutrašnji svijet će osiromašiti do te mjere da će bacati u dosadu hidrauličku pumpu, a kamoli ne jedan pristojan, pametan i samouk kompjuterski sistem za zaštitu od provalnika. Iz nas će se do zadnje kapi iscijediti potencijali mašte i buntovnosti. Istinski slobodni biće jedino anonimusi iz finansijske i korporativne vrhuške, ako to već nisu. I eventualno pokoji demagog s političke pozornice, naočit, blagoglagoljiv i deklarativno demokratičan.
Telenovele jače od pendreka
Dok Stojanova zabrinjavaju pljačkaški učinci neoliberalne ekonomije, drugi s podozrenjem gledaju prema kulturi, u najširem smislu tog ionako vrlo rastezljivog pojma. U posljednje vrijeme, od nje kao da se očekuje samo jedna stvar: da zabavi letargične i hronično umorne mase željne razbibrige i relaksacije. Stupidni stihovi estradnih glazbenika, šablonizirani akcioni filmovi i telenovele robotiziraju vlastite obožavaoce pojednostavljujući njihove misaone tokove. Vizuelno zavodljive emisije odgledane uz koka-kolu, čips i kikiriki učinile su puno više za održanje građanstva u ovčijoj pokornosti nego pendreci, gumeni meci i vodeni topovi. Kultura kao antidepresiv, kao pilula za spavanje – taj majčinski mrmor iz televizorskih zvučnika koji te uvodi u prijatno večernje kunjanje na kauču u dnevnoj sobi.
Danas najtraženiji kulturni proizvodi ne povlače nikakva druga pitanja osim najpovršnijih i najbanalnijih. Ne proširuju saznajne sfere niti odstranjuju prašinu koja nam se svakodnevno baca u oči. Zadatak reality showa ili kakvog bestselera o kupoholičarkama jeste da te odmori od egistencijalnih trvenja, od napasnih pomisli na besparicu, od perverzija politike i drugih migrenoznih neugodnosti. Šta publici poručuje kultura koju u XXI vijeku protežiraju vodeći medijski magnati? Ovo: baškarite se u umnom mlohavilu i nemojte slučajno da biste naprezali vašu tikvu, ne učite nove riječi, rečenice neka su vam što kraće i nipošto ne vježbajte vještinu dugoprugaškog razmišljanja i argumentirane kritike, ubijte vrijeme opuštajući se. O svemu ovome žustro i mahom defetistički piše Mario Várgas Llosa u zbirci eseja iz 2012. godine La civilización del espectáculo (Civilizacija spektakla). Slika dominira kulturom sadašnjice, tvrdi nobelovac, svjestan da su stotine teoretičara prije njega publikovali svoje teško čitljive, nedruželjubive radove o tom faktu. Sve rjeđe se odlučujemo na plovidbu morima ideja. Intelektualnoj invenciji se ne iskazuje dostojno poštovanje. Raskošna kostimografija u TV-seriji je neuporedivo fascinantnija od misaonih armatura koje drže na okupu neki roman od sedamstotinjak stranica. Dumamo koliko moramo, po mogućnosti što manje, što pliće.
Istrebljenje for fun
Stoljećima građene kulturne vrijednosti se nipodaštavaju, intelektualci i štampani mediji se marginaliziraju, za šta Llosa djelomično okrivljuje i moderne tehnologije. Putem moćne televizijske kampanje, mešetari propagande uspijevaju u javnosti obogotvoriti potpuno isprazne ličnosti, iskusne u pozerstvu i nadarene za drečavo jezičko izražavanje. Razmećući se odama, reklamiraju svoje izabranike kao nenadmašne mislioce ili konceptualne umjetnike koji pršte od talenta. Ako su promovirane osobe još fotogenične i imaju smisao za modne štoseve, utoliko bolje. Drugačiji tretman namijenjen je osobama koje bi publici imale kazati štogod sadržajno i novo, ali koje nisu ponajbolji kozeri niti se oblače za pet. One bivaju ignorisane ili se potiskuju u sivu zonu masmedijskog interesa.
Iako je očito da priznaje blagodati koje je internet donio omogućujući ljudima da se povežu kao nikad prije, pa makar to bilo u digitalnom prostoru, te da razmjenjuju znanja i informacije, da organizuju rušenje autoritarnih režima kao u slučaju pojedinih arapskih zemalja, peruanski književnik opominje i na neke štetnosti Mreže. Poslovična skepsa jednog sedamdesetogodišnjaka prema novotarijama?
Llosa nije blagonaklon prema činjenici da je sve više znanja na serverima, a sve manje u našim mozgovima. Pozivajući se na obimna istraživanja provedena na korisnicima interneta, smatra da je www-revolucija, pored toga što je izbacila lavinu dobrih stvari, uticala i na slabljenje koncentracije i memorije kod mnogih svojih sljedbenika. Čitaju se sve kraći tekstovi, a posao pamćenja prepušta se tvrdim diskovima i farmama servera u vlasništvu pretraživačkih kompanija. Što su digitalni strojevi pametniji, da parafraziramo Llosu, to smo mi gluplji.
Koliko je ta formulacija tačna, nije lako ustanoviti odoka. Mjereno aršinima istorije, era interneta je još mlada. U divljini sajtova, brojne trase tek treba ucrtati i upristojiti. Ali pretpostavimo da je pisac u pravu barem u opštim crtama i da kultura današnjice zasnovana na slici i dobrim dijelom ovisna o uslužnosti telekomunikacijskih satelita nije tek nevina zabava. Uzmimo da zaista otupljuje najtaštijeg od svih primata. U tom slučaju doći će čas kada zamijeniti ljude robotima neće biti pretjerano teško. Pogotovo ako još ekonomske stege uspiju preobratiti radni narod u idealne poslušnike koji možda i imaju volju, ali nemaju manevarskog prostora da je primijene. Jer ih se prisluškuje i nadgleda kamerama, putem interneta ili na neki treći način, pa se onda to sve analizira pomoću nepojmljivo mudrih softverskih paketa koji predskazuju postupke nepodobnih i o tome obavještavaju policiju i ostale represivne organe. Nepodobni će na kraju nestati u čistkama, a preživjeće samo nedodirljive gazde i mašinizirani ljudi, duhovni uškopljenici, u principu prosti i predvidljivi. Ove potonje bi njihovi gospodari onda mogli eliminirati i zamijeniti androidima osrednje kvalitete. Istrebljenje poduzeto iz dosade, iz zafrkancije, for fun, iz želje za dobrim provodom.