Hasanović: Da li bi se Sarajevo zvalo Sarajevo?

Pozadinska buka

Ponosna na trijumf u Drugom svjetskom ratu, najmoćnija vojna sila planete se s prekomjernim samopouzdanjem zaglibljuje u haotični i izuzetno nasilni oružani sukob u Indokini. Avijacijom doprema regrute u tuđe, veoma tuđe podneblje i naređuje im da se po gorama, džunglama i močvarama bore protiv žilavog neprijatelja za jedan mutan cilj, koji će sa svakim blistavim danom krvoprolića, sa svakom noći prepunom hropaca postajati sve mutniji. U Bijeloj kući će se izredati petoro predsjednika prije nego što se klaonica okonča osvojenjem ili oslobođenjem, kako kome odgovara, Sajgona davne sedamdeset pete.

Višegodišnja, naoko beskrajna kampanja protiv snažno motivirane gerile poslaće u smrt blizu šezdeset hiljada vojnika iz zemlje Hendrixa i Dylana. Njihova prosječna starosna dob? Oko dvadeset tri godine. Vijetnamaca, kako komunista tako i njihovih sunarodnjaka-oponenata, poginuće kudikamo više: broj mrtvih je sedmocifren, s tim što uključuje i civile. Avioni Ujka Sema su beskrupulozno bombama ravnali neprijateljsku infrastrukturu i naselja, ne štedeći ni velike aglomeracije, sve sa djecom, ženama i starcima kao kolateralnim žrtvama. Samo na jednu važnu dionicu takozvanog Ho Ši Minovog puta, kuda su ljudstvo i oprema stizali vijetkongovcima na jugu, strovaljeno je više eksploziva nego na Njemačku i Japan tokom cijelog Drugog svjetskog rata. Toliko bjesomučnog razaranja, a dotok nije bio zaustavljen.

I prije razmještanja američkih trupa, Vijetnam je bio satiran francuskim kolonijalizmom, japanskom invazijom, godinama teške neimaštine i gladi… Privremeno je podijeljen na Sjeverni, ostrašćen komunističkom doktrinom, i Južni, kojim vlada autokratski, korumpirani režim pod plaštom demokratije. Hanoj ga prezrivo naziva američkom marionetom. Marksisti sa sjevera, pod vodstvom Ho Ši Mina, odlučni su u tome da domovinu ujedine i oslobode jarma stranih gospodara, pri čemu ne odbijaju vojnu i logističku potporu Kine i SSSR-a. S druge strane, Južnom Vijetnamu s prijestolnicom Sajgonom, “prljavim ali slobodnim”, pomažu SAD šaljući mu svoje mlađahne oružnike kojima je utuvljivano u glavu da brane slobodni svijet od crvene najezde. Doba je Hladnog rata. U Pentagonu se čak razmatra ekstremno rješenje: baciti par atomskih bombi kako bi golub mira, istina radioaktivan, napokon zagugutao iznad jedne napaćene i pitoreskne zemlje.

Trideset miliona dolara

Naveo sam samo neke orijentacione podatke o ovom ratu. Ko bi htio saznati više, neka pogleda megadokumentarac The Vietnam War, koji temu obrađuje neuporedivo podrobnije i interesantnije. Zbog mišljenja koje ću iznijeti u završnim pasusima teksta, naglašavam da je ta TV-serija premijeru imala 2017, dakle više od četrdeset godina nakon što su Sjedinjene Države, de facto poražene, odustale od daljnjeg uplitanja i ostavile armiju Južnog Vijetnama na cjedilu.

U deset epizoda u ukupnom trajanju od preko sedamnaest sati ispričane su povijest i strahote kolosalne tragedije koja i danas polarizira američko društvo kao malo koja druga istorijska prelomnica. Autorski dvojac Ken Burns i Lynn Novick radili su na dokumentarcu cijelo desetljeće, tokom kojeg su pregledali ogromnu količinu fotografija i snimaka probravši najvredniji materijal. Produkcija je koštala trideset miliona dolara.

Da bi se razumjela istorijska pozadina vijetnamskog konflikta, pobrinuo se svojim perom prekaljeni Geoffrey C. Ward. Narativnu strukturu njegovog teksta serija vjerno prati. Minuciozno izlaganje, nabijeno faktima, odlikuje se naučnom ozbiljnošću i rasvjetljavajućim elaboracijama. Čitano glasom glumca Petera Coyotea, dobija na zavodljivosti i često zvuči kao recitovanje stihova u nekom očajničkom obredu hrabrih koji ne znaju više šta da rade sa svojom hrabrošću.

Prsa u prsa

Najupečatljiviji momenti rata evocirani su kroz prisjećanja izravnih učesnika, kroz njihove ispovijesti od kojih neke iznenađuju brutalnom i pokajničkom iskrenošću. Intervjuisano je osamdesetak aktera rata s obiju strana.

U jednom od razgovora, koji ponekad podsjećaju na psihoterapeutsku seansu, američki veteran pripovijeda kako su gerilci nastojali da im se u bitkama što više približe kako bi blokirali dejstvo protivničkog topništva i avijacije. Prilično česte, borbe prsa u prsa su bile poželjne iz ugla Vijetkonga, koji se kapilarno proširio jugom infiltrirajući svoje sljedbenike u gradove i sela.

Linije fronta su se neprestano mijenjale, fluidne, zbunjujuće. Teritorijalni pomaci vojnih jedinica nisu značili bogzna šta, pa su se Amerikanci oslanjali na statistiku: uspjeh na bojnom polju mjeren je količinom neprijateljskih leševa. Robotski i pedantno prebrojavali su pobijene komunističke borce, dodajući toj hrpi nerijetko i civile, valjda da bi “uspjeh” izgledao veći. Hektari i hektari djevičanske prirode zasipani su hemikalijama kako bi se dušmanima otežalo skrivanje, guste šume su preobražavane u pustoš, a defolijantom zvanim Agent Orange i danas su kontaminirane vijetnamske vode i tlo.

Pod komandom psihopate

Ne poznavajući jezik starosjedilaca niti kulturne osobitosti naroda kojeg su deklarativno branili, američki vojnici su pogrešno tumačili ponašanje ruralnog stanovništa. Ko jeste, a ko nije na njihovoj strani, nastojali su utvrditi povodeći se za vlastitim impulsima i intuicijom. U najgorim slučajevima, paranoja bi uzela maha, a žeđ za krvlju i odmazdom bi ih pretvorila u zvijeri.

U osvetničkim pohodima čine se stravični zločini nad nevinom sirotinjom, koja se zatire paušalnim bombardovanjima i proizvoljnim egzekucijama na licu mjesta. Sumnjive lokacije spaljuju se napalmom. Masakr u Mi Laju dokazuje da lako prorade sadistički porivi u mozgovima moralno mlitavih mladića koji se, naoružani do zuba, nađu pod komandom umobolnog poručnika. (Ovom zlotvoru je sud inače odredio kaznu doživotnog zatvora, ali je ista milošću predsjednika Nixona ublažena u zaprepašćujuće tri godine kućnog pritvora.)

Istina je takođe da pokolje nisu skrivile samo američke trupe. Sve vojske su ih počinile u tom dugom ratu, koji su mediji inače odlično pokrivali. Vijesti o vojničkim svirepostima su sigurno uznemirile američku naciju, koja je u početku većinski podržavala intervenciju vjerujući u evanđeosku dobrotu i nepobjedivost svojih ratnika. Međutim, mnogi od njih, dobri, zli ili smješteni u onoj prostranoj sivoj zoni etičke skale, vraćaju se domu svome u mrtvačkim sanducima. U javnosti počinje prevladavati stav protiv ratovanja u dalekoj azijskoj zemlji gdje bjelačka glava ne vrijedi mnogo.

Kako su me vidjeli

Takvom narodnom raspoloženju posebno doprinose povratnici s fronta. Dvanaest-trinaest paklenih mjeseci, koliko se moralo odrapiti u vojnoj službi, srljali su u apsurdne bitke koje nisu donosile nikakvu stratešku prednost. Njihova braća po oružju su ginula za zauzimanje kota kojih bi se ubrzo opet domogli uporni i lakonogi fantomi iz kišnih šuma. Životi ljudi, ali i drugih stvorenja poput majmuna, leoparda i vodenih bivola, ukidani su suviše lako.

Reminiscencije pojedinih američkih veterana u dokumentarcu su zapravo svjedočanstva o radikalnim preobražajima njihovih ličnosti. Washington nije imao blage veze kako da se izvuče iz gabule, samo je improvizovao ovisno o fluktuacijama na bojištu. U strahu da ne naruši sliku o vlastitoj superiornosti u svijetu, nije se usuđivao da prizna poraz i naredi povlačenje. Jasno je to iz nejavnih telefonskih razgovora koje su američki predsjednici vodili s najbližim saradnicima. Dosta toga ostalo je zapisano na magnetnim trakama, a Burns i Novick su izdvojili najpikantnija ćaskanja moćnika. Značajan broj demobilisanih shvata, po povratku u rodni kraj, da su im političari bezočno lagali, da se okršaji po rižinim poljima nisu vodili za ideale, nego, kako to obično biva, za sitne, efemerne interese vlastodržaca. Razočarani veterani se javno odriču svojih medalja i uključuju u antiratne pokrete.

U svoj toj fertutmi, stara, hronična američka boljka po imenu rasizam ne posustaje. Jedan Afroamerikanac, marinac rodom iz Bostona, pripovijeda kako je po slijetanju u Massachusetts izašao iz aerodromske zgrade. Kaže da se osjećao dobro što je preživio i što se borio za svoju zemlju. Odjeven u čistu uniformu, čekao je čekao i čekao, ali nijedan taksista nije htio da mu stane i poveze ga u njegov kvart. “Nisu me vidjeli kao vojnika. Vidjeli su me kao crnčugu koja dolazi kući i živi u Roxburyju.”

Drugi svjedok, živahni pilot helikoptera s ufitiljenim brkovima i svevidećim pogledom priča o tome kako se malo-pomalo u njemu kristalizirala spoznaja o promašenosti njegovog ratnog angažmana. Dok na TV-u gleda izvještaj o neredima, postaje svjestan da je na strani pacifističkih prosvjednika, a ne policije koja ih mlati.

Šamarčina

Tragična saga u režiji tandema Burns-Novick okitila se vijencem pohvala, mada je nisu poštedjele ni žučne kritike, kako s ljevice tako i s desnice. Bujica uzavrelih reakcija na film o tako razdirućoj temi potvrđuje da je kolektivno sjećanje na jedan krajnje destruktivan rat i dalje živo. Itekako živo, i to, ponavljam, više od četiri decenije od ulaska komunista u Sajgon i nezvanične američke kapitulacije. Poređenja radi, kod nas se rat završio “tek” prije dvadeset i kusur godina.

Ovaj temeljiti, mnogostrani dokumentarac, ali i druga srodna ostvarenja, vruća su šamarčina svima onima koji bi uspomene na nedavne ratove na području bivše Jugoslavije najradije izbrisali. Svima onima koji bi se najradije “okrenuli budućnosti”, da se poslužim jednom bezdušnom frazetinom, kao smišljenom da se obezvrijede saosjećanje i sućut. Takvih zagovarača masovnog zaborava u našoj zemlji ima napretek. Naći ćemo ih kako među političarima, ponajviše eresovskim, tako i unutar izvjesnih intelektualnih i umjetničkih krugova koji umišljaju da se mogu nadvremeno izdići iznad “teških tema”, iznad “nedovoljno umjetničkih, nedovoljno svjetskih”, “previše mračnih, prizemnih i lokalnih” gadarija počinjenih tokom naše bliske i traumatične prošlosti.

Te preosjetljive i tobožnje kozmopolitske duše nazivaju nedavni rat “potrošenom pričom”, kojoj se nema smisla vraćati. Ako se umjetnički obrade rovovske nesanice i praskozorja na ratištu, to je tim estetama banalnost, ali iste aršine ne primjenjuju na mirnodopske banalnosti, poput sunčanja na plaži ili srkanja podnevnih kafa. Mudrujući o estetici, o tome šta su opšta mjesta, a šta ne, u stvari guraju političku agendu: “Dosta više rata, to je jedna zaborava vrijedna nesreća za koju sve involvirane vojske snose podjednaku odgovornost. Apsolvirali smo to. Ne vraćajmo se više tom ludilu.” Ali da je takva koncepcija nakrivo nasađena, svakodnevno podsjeća samim svojim postojanjem nakaradni entitet koji su ognjem i mačem stvorili Karadžić, Mladić, Krajišnik, Plavšić i drugi zlikovci visokog i niskog ranga.

Desi se i da samo pominjanje rata devedesetih u svakodnevnoj komunikaciji izazove zgražanje. Katkad će se takav nastup protumačiti kao maligna pojava, kao manifestacija nacionalizma i nazadnjaštva, čak i ako je razgovor zamagljen bljutavim opštostima i očišćen od konkretnih pojedinosti vezanih za memljivi smrad zemunice, pogibije neanonimnih branilaca, za masovne grobnice, dugogodišnja poniženja opsade… Onaj ko je pomenuo rat mogao bi zaraditi i etiketu peteespeovca, što je jedna od najciničijih diskvalifikacija u takvim situacijama. Nečija iskustva se time svode na verbalne ekscese mozga s poremećenom biohemijom i nekooperativnom amigdalom. “Tvoja iskustva su nebitna, bitno je da uzimaš lijekove.”

Istine, a ne “istine”

Ako je suditi po njihovim medijskim istupima, brojni urbani kulturni djelatnici s govornog područja BCHS jezika, koji se svisoka gnušaju balkanskog mentaliteta i divljaštva, slijepo se pridržavaju dogme ekvidistance. Prema tom učenju, za prošli rat, u prvom redu onaj bosanski, sve sukobljene strane podjednako su krive.

Moguće da se takvo viđenje prelomnih povijesnih događaja doima poštenim, dobronamjernim, uravnoteženim, pacifističkim, progresivnim, čak i u duhu nekadašnjeg socijalističkog poziva na bratstvo i jedinstvo. Ali ono se naprosto ne slaže sa činjeničnim istinama koje su utvrđene presudama Haškog tribunala. Nerazumno je pa i nečovječno, zarad jednog neistinitog pojednostavljenja, osporavati pregršt dokaza podastrtih u tim sudskim dokumentima. Koji, uzgred rečeno, predstavljaju pledoaje, po svoj prilici nehotični, u korist demontiranja Republike Srpske.

Kad se raspravlja o ratu, teško se ne zapitati kako bi stajalo današnje Sarajevo da su linije odbrane razbijene i da su ga osvojili okrutni, djecoubilački opsađivači. Da li bi mu bilo bolje ili gore? Da li bi se uopšte zvalo Sarajevo? Da bismo rekonstruirali šta bi bilo da je grad pokoren, u obzir bi se moralo uzeti srebreničko istrebljenje, potvrđeno ne na jednom, nego na dva međunarodna suda.

Nadalje, ako su svi u istoj mjeri odgovorni za katastrofu, u skladu s dogmom ekvidistance, tako simetričnom, tako zavodljivom u svojoj elegantnoj uproštenosti, da li to znači da su oni koji su Sarajevo napadali bili u stvari branioci, a oni koji su ga branili agresori? Po tom relativizirajućem rezonu, vojska dobija onu ulogu na frontu koju joj dodijele naše lične, odnosno etničke naklonosti, a objektivni stav okači mačku o rep – postoje samo “istine”, a ne istine. To je tek jedna od zabluda koje mora odbaciti svaka individua kojoj je stalo da se suoči s osnovama recentne bosanskohercegovačke ili, ako je nekom draže, eksjugoslovenske prošlosti.

Šta vreba iza ugla

Stvar je intelektualne zrelosti razmišljati i govoriti o ratu, o tom najgroznijem stanju u koje jedno društvo može da se dovede. Govoriti o njemu podrobno, o njegovim uzrocima i idejnim vodiljama, o doživljajima vojnika i civila, o zločinima, etničkom čišćenju i genocidu. Maštati o tome šta se moglo poduzeti da se osujeti bujanje barbarstva.

Institucije demokratije su nestabilne i lomljive, puno lakše ih je razoriti nego izgraditi. Danonoćno su izložene podrivanju političkih struja koje sanjaju o njihovom definitivnom uništenju. Zato je korisno znati šta vreba iza ugla ukoliko se demokratski sistem ne štiti, ne učvršćuje i ne usavršava.

Glavna svrha demokratije (pa i ovdašnje, ma koliko nakazne) nije da stvori zajednicu sretnih pojedinaca, državu prezadovoljnih. Ideje o tome šta je sreća, individualna ili kolektivna, jako se razlikuju od osobe do osobe. Veliko je pitanje da li se te zamisli mogu pomiriti u neki kompromis, posebno kad je riječ o vizijama kolektivne sreće. Zato se demokratija ne zalijeće tako daleko. Ona u prvom redu služi tome da se umanji ljudska patnja, da se preduprijede erupcije nasilja, pogotovo masovnog, popraćenog mitraljeskom paljbom i granatiranjem.

Ipak, ne manjka pametnjakovića koji teoretišu o tome kako je rat sjajan metod da se neko zapušteno, letargično društvo dovede u red. Drugim riječima, blagostanje će da izraste iz krvi do koljena. Ako prihvatimo takvo mišljenje, ispada da se Hitler ukazao kao spasitelj: Njemačka se morala degradirati blickrigovima i konclogorima, da bi izvukla pouku i preporodila se jer pogledajmo tu državu danas, bogatu i vitalnu.

Uzmi malo rata

U knjizi Fudbalski rat, Ryszard Kapuściński zaključuje: “Čovjek koji je proživio rat drugačiji je od onog koji ga nikad nije proživio. Oni pripadaju dvjema različitim ljudskim vrstama. I nikada neće naći zajednički jezik jer se rat ne može istinski opisati, ne možeš ga podijeliti s drugima, ne možeš reći nekome: ‘Uzmi malo moga rata.’ Svako mora živjeti do kraja sa sopstvenim ratom.” Pesimistična prognoza. (Podjela na jedinke sa ili bez ratnog prtljaga jeste bitna. Ali je ništa manje važna ona između počinitelja ratnih zločina i njegovog saborca koji se ne bi toliko srozao čak ni pod prijetnjom da će biti pogubljeni i on i njegovi bližnji. Eto, to su za mene dva različita psihološka svijeta, da ne kažem dvije različite ljudske vrste.)

Ma šta Kapuściński smatrao, dokumentarac Vijetnamski rat, kao i toliko njemu bliskih uradaka (vrijedan pomena je devetipočasovni Lanzmannov klasik Šoa), trude se da povežu “dvije ljudske vrste” na koje se Poljak referira, da nađu “zajednički jezik” između njih. Ratna iskustva, oslobođena ideoloških zastranjenja, domoljubne autocenzure i šovenskog zavjeta šutnje o “našim” zvjerstvima, nužna su za razvoj svakog društva koje se gnuša tiranije i teži otvorenosti duha. I sam Kapuściński je, pišući izvanredne reportaže o turbulencijama u Africi, Aziji, Latinskoj Americi, pohranjivao u svoje srce dio nečijeg rata, nečije krvave revolucije, dakle protivno onom što je tvrdio – da je to nemoguće. A i tebi koji ovo čitaš neka ne bude odbojno da, pruži li se prilika, uzmeš malo rata u vidu dobre poezije, romana, filma ili nečijeg usmenog monologa u četiri oka. Otvori se za jednu mučnu lekciju, za porciju tuđeg užasa, čak i uz opasnost da će te noćima salijetati košmari o fantomima koji će nestajati kad god se probudiš, ali će se u svakom novom snu sve više primicati javi.

Pozadinska buka


Mirza Kušljugić
Hromadžić: Naši migranti
Zubčević: Ko to tamo sneva?