Pozadinska buka
Mučno. Tegobno. Mračno. Deprimirajuće. Ovakve kvalifikacije javljaju se često u domaćim prikazima onih tako unezgođujućih, nesimpatičnih knjiga, ludački zagledanih u demonski univerzum u koji je Bosna, voljom i trudom prekodrinskog susjeda, bila gurnuta na izmaku prošlog milenija. Na stranu to što takvo paušalno procjenjivanje književnosti odaje psihološku plitkost, emocionalno siromaštvo recenzenta. Ovaj će propustiti da spomene milion i jedan detalj o pročitanom, ali će zato podvući da mu je tekst spustio raspoloženje, nabio tjeskobu, izazvao tu mrsku duhovnu mučninu. Zato bi ga valjda trebalo pomalo žaliti jer i kritičari su ljudi, imaju dušu, vrlo osjetljivu istina, i vole da se vesele, a ne da im se izmiče tlo pod nogama, da ih se dovodi na rub plača.
Autor koji uznemiruje, koji podstiče nelagodu maltene bi se trebao izvinjavati zbog pomanjkanja razbibrige u svom pisanju. Kriv je što se nije ni potrudio da makar prošara rukopis kakvim duhovitim prosjajima. Inteligentno uštimana fabula, uravnotežena kao hodač po žici, utegnuta kao instruktorka za aerobik, hipnotičan, razigran zaplet i inventivan rasplet uz dinamičnu interakcija likova, koji čas dotiču dno, čas se volšebno uzdižu – svim tim provjerenim cakama pisac je mogao da zamaskira i disciplinuje užas kojim rat preplavljuje psihu. Pametno bi mu bilo da je barem tu i tamo pokušao nekim narativnim lukavštinama oraspoložiti publiku. Duh vremena je takav, najzad i čuvena deklaracija o američkoj nezavisnosti ističe da je potraga za srećom jedno od neotuđivih ljudskih prava.
U prigovaranju kvalitetnoj ratnoj literaturi na turobnosti ima počesto i izvjesnog političkog naboja, koji jedni prikazivači prenose u svojim objavama svjesno, a drugi nesvjesno. Taj naboj, obično prerušen u cjepidlačenja o umijeću pripovijedanja i drugim aporijama spisateljskog posla, osjeća se u mnogim osvrtima na knjige koje u etičkom, političkom smislu uzdrmavaju rasprostranjene i pomodne, takorekuć enveoovske stavove o bosanskom ratu. Ocjenjujući da je djelo sumorno, teško, mučno ili da reciklira opšta mjesta (pa je samim tim dosadno kao gubave fasade socijalističkih solitera), kritika zapravo poručuje čitaocu da odustane od te i te poezije, proze, studije zato što je ideološki nepodobna, odnosno štetna za jednu uvriježenu paradigmu o pomenutom oružanom sukobu. Ništa novo ako se kaže, ali nije zgorega napomenuti: nisu samo pisci, već su i kritičari politička bića, ma koliko neki nastojali sebe predstaviti kao nepotkupljive poklonike transcendentalnih umjetničkih vrijednosti.
Uravnilovka
Otkako je 1998. objavljena u prevodu s engleskog Senade Kreso, o knjizi Ljubi bližnjega svoga govorilo se i pisalo oskudno. U svakom slučaju, nedovoljno s obzirom na njene dokumentarističke i književne vrline. Doduše, ovaj kohinor vanredno visprenog i empatijskog novinarstva nije ružen, po gore opisanom modelu, kao sumoran i mučan. Ali zato jeste na finjaka izignorisan kako u Bosni, što treba čuditi, tako i u Srbiji, što ne treba čuditi. Indikativno je, čak otužno, da od svoje premijere kod nas pa sve do danas “priča o ratu” iz pera Petera Maassa nije doživjela nijedno reizdanje. Korice se savijaju i krzaju, hrbat se odljepljuje, listovi žute i ispadaju. Kao da joj se namijenilo potonuće u zaborav. A tip je to djela kojem se poučno vraćati s vremena na vrijeme, koje u kulturnim rubrikama valja periodično evocirati radi podsjećanja na nultu, krvavu tačku postojanja, radi osvježavanja pameti koju zagađuju infoportali svojim beskonačnim naplavinama aktuelnopolitičkih klikbejtova.
Kao reporter Washington Posta na samom početku rata, Maass, tada u ranim tridesetim, obilazi bosanske frontove i mjesta zločina i sadističkih provoda, kao što su Omarska i Trnopolje. Karakterišu ga oko sokolovo za iščitavanje prikrivenih ljudskih namjera i vještina da sintetizira terenska iskustva sa saznanjima prikupljenim putem dokumentacije i informanata. Ovome pridodati i novinarima ne baš svojstven dar za nemilosrdnu introspekciju, za suptilnu analizu vlastitih emocionalnih stanja u istraživačkim avanturama opasnim po život. Kad se sve to uzme u obzir, ovaj Kalifornijac, koji je diplomirao na glasovitom Berkeleyju, pohodio je balkanske gudure dobro naoružan za bitke s raznoraznim munaficima i trovačima duha. Nije mu trebalo dugo da dokuči postavke rata koji se sistematski rasplamsavao po planu makijaveliste iz Požarevca. Ne nasjeda na propagandne štoseve, ne dopušta da mu zakrče misaoni aparat. Sumnjičav i oštrouman, brzo prodire u stvarnu političku pozadinu belaja u kojem je nestajalo jedno etnički izmiješano društvo.
To u ono doba nije bilo jednostavno postići strancu odraslom na pacifičkoj obali Novog svijeta i prispjelom u državu koja se, nedugo po proglašenju nezavisnosti, počela raspadati u naizgled neshvatljivom haosu. Za erupciju masovnog nasilja podjednako se optuživalo sve involvirane vojske i njihove političke lidere. Rado su tu uravnilovku sprovodili kreatori agresije iz Beograda, kojima je ta relativizacija, to proizvođenje prividnog rašomona itekako pogodovalo, a činili su to i čelnici i diplomate najuticajnijih zapadnih država, prvenstveno evropskih. Tu liniju bešćutne i neistinite interpretacije rata slijedili su takođe funkcioneri UN-a i njihovi visoki oficiri stacionirani u Sarajevu. Iz Maassovih memoara, imena tih beščasnih aktera iskaču kao nazivi za neka sluzava stvorenja koja miruju u neprozirnoj zelenoj baruštini vrebajući da ščepaju za ručak kakvo naivno dijete u prolazu: majklrouz, butrosbutrosgali, filipmorijon i onaj nezaboravni dejvidoven s ledenim pogledom komodo zmaja, kralj nesanice, kog je zla vila – kako autor bilježi citirajući jednog uglednog laburistu – pretvorila u govno. Govno, ali dugovječno. Još uvijek je živ, tako da pazite, djeco, kud hodate.
Sračunato nedjelovanje
Putujući s jednog na drugi kraj rastrgane zemlje, Maass svjedoči metežu nakon pada Jajca, koje su bojovnici HVO-a, izdavši saveznike, prepustili konkistadorima Momira Talića. Zamalo gubi glavu u bijeljinskom kraju, u namjeri da posjeti zloglasni logor Batković. Izvještava iz Sarajeva pod opsadom, zaprepašten dokle su plavi šljemovi spremni ići da bi odbranili paradigmu o ravnomjerno raspodijeljenoj nemoralnosti “svih zaraćenih strana”. U tu svrhu, bili su otvoreni da prihvate i hipoteze o samogranatiranju opkoljenih, dok su u svjetski medijski prostor emitovane baljezgarije komandanta UN-a, generala Lewisa MacKenzieja, o Bosni kao ludnici, kao poprištu sukoba “trojice serijskih ubica”.
Hrabri i neumorni reporter takođe donosi zapis o “birou za etničko čišćenje” u Banjaluci, koju definira kao najmračnije mjesto u najmračnijem od svih svjetova. Direktor biroa, Miloš Bojinović opravdava svoju sramnu činovničku poziciju izjavom da se muslimani iseljavaju zato što je to “u modi”. Maass će razgovarati i s “glavnim istražiteljem” u logoru smrti u Omarskoj, koji bulazni o islamskoj pobuni.
Intervjuiše Radovana Karadžića, za kojeg tvrdi da laže s “razoružavajućom iskrenošću”. Paljanskom voždu, zaključuje, nije cilj uvjeriti Evropu u vlastite kolosalne laži. Glavna ideja mu je da u tamošnjoj javnosti, ali i među političkim moćnicima Zapada posije sumnju u istinski karakter rata. Stvaranjem konfuzije osujetiće se blagovremena vojna intervenciju koja je mogla spasiti nesrpsko stanovništvo od progonstva, svakodnevne patnje i istrebljenja.
U svojim prisjećanjima Maass se više puta vraća na jedan motiv: zapadne države, naročito Velika Britanija i Francuska, popustljive su prema siledžijama, mire se sa zvjerstvima zlotvorâ čije je “ponašanje ukorijenjeno u 1389. godini”. Poziva se na kondicional jednog časnog američkog diplomate: da je situacija bila obratna i da su toliki zločini počinjeni nad kršćanima, Amerika bi sigurno već davno reagovala vojnom silom.
Da bi se to sračunato nedjelovanje zakamufliralo, forsira se teza o moralnoj ekvivalentnosti, o podjednakoj poganosti i krivici “triju sukobljenih strana”. Maass ne vjeruje u to smeće, koje su onomad promovirali brojni površni i zlonamjerni izvještači. U istu ravan ne stavlja agresorsku vojsku s njenim neiscrpnim arsenalom naslijeđenim od JNA i bosansku armiju, koja je u sučeljavanju s tolikom količinom topova i municije praktički bila goloruka i još dodatno ponižena, pridavljena embargom na uvoz oružja. I da, insistira na terminu bosanska, a ne muslimanska armija, znajući da izvor sukoba ne počiva, kako se voljelo isticati, u vjekovnim vjersko-etničkim animozitetima. Nikad nije loše ponoviti onima koje to nervira: uzroci su ležali u ekspanzionističkim stremljenjima Slobodana Miloševića i njegove intelektualne svite. (Ni trupe koje su se iskrcale 1944. na plažama Normandije se ne određuju kao protestantske, već kao američke ili savezničke. Naglasak na konfesionalnoj orijentaciji ne bi doprinio razumijevanju istorijskog trenutka.)
Banalan i šarmantan
Želeći proniknuti u samu srž jugoslovenskog brodoloma, Maass dogovara intervju s krivcem brojem jedan. Puno blebetanja, nakon kojeg iz diktatorovog kabineta odlazi razočaran. Miloševića opisuje kao apsolutno neprobojnog vladara, nenadmašno lukavog, na prvi pogled banalnog, koji te devedeset minuta gleda u oči i samo laže, laže, laže. Ali i takvom, dvoličnom, zloćudnom, pošlo mu je za rukom da šarmira mnoštvo stranih diplomata i državnika. Uglavnom zato što su ovi i htjeli da budu šarmirani. Da povjeruju u izmišljotinu o zemlji divljaka koji se međusobno kolju samo zato što ih to, na neki perverzan način, beskrajno zabavlja. I da je to u Bosni tako stoljećima i da se tu ništa ne može promijeniti, osim da se povlađuje onom čija je toljaga tvrđa. Stereotipi imaju golemu moć, nije ih lako slomiti.
Jedna digresija: i danas se po Sarajevu pričaju stupidni vicevi u kojima se Fočaci prikazuju kao škrtice. Mogu hrpe leševa da otplove Drinom, stotine žena, uključujući maloljetnice, da budu silovane, ali tupave predrasude o tvrdičluku i dalje ostaju duboko ukorijenjene. Tim šalama, po kojima se mota prešućena strava, možda se i nehotično širi poruka: zločina nije ni bilo, sva fora je u tome da su ti papci samo škrtarili, toliko da pukneš od smijeha.
U epilogu, pisac upozorava na “divlju zvijer” koja je oslobođena iz glava običnih ljudi u Bosni 1990-ih. Prisutna je u svakome i dovoljno je nekoliko odlučnih, sposobnih političkih manipulatora da je istjeraju van i pokrenu provalu nasilja. Osionog zloduha naoružanog do zuba onda se ne može urazumiti pukim pregovorima i diplomatskim posredovanjem u luksuznim ženevskim hotelima. Ono što će ga nagnati na uzmak su, nažalost, upravo njegova osnovna sredstva komuniciranja: meci, granate i avionske bombe. Ali s tim se drama na završava. “Mir ne jamče”, naglašava ovaj beskompromisni novinar, “ni slanje vojske ni debeli sporazumi, samo pravda jamči mir.” A pravda će uvijek biti podaleko dok god je i dalje vrlo živ i žilav stereotip o bosanskom ubilačkom bezumlju koji su propagirali dejvidoven, mekenzi i drugi gmazovi nalik na ljude. Golih činjenica se treba držati, od Bassiounijevog izvještaja, preko iscrpnih presuda međunarodnih tribunala koje bi mogle napuniti šlepere, do razotkrivajućih i podrobnih knjiga poput ove.
Inače, Peter Maass je Jevrej rođen u Los Anđelesu, jedan od petoro braće i sestara, koji slavi Božić, ali u sekularnom stilu. Kako je taj blagdan protekao u opkoljenom, izgladnjelom i led ledenom Sarajevu, upamtiće svako ko pročita Ljubi bližnjega svoga. Stranice o Božiću vrstan su i dirljiv primjer međuprožimanja novinarstva i književnosti, koje faktografiju bosanskog stradanja predočava upečatljivije od nekih manje-više pravdoljubivih ali ukočenih sudskih dosjea. Mada su i ti dosjei korisni za poduku, posebno onima koji se tove lako svarljivim ali izrazito nezdravim čokoladicama zvanim Rat svih protiv sviju.