Pozadinska buka
Prezime mu, bar u svojoj američkoj varijanti, ima neki zafrkantski odjek u našem jeziku: Zasetsky. Ali kakav mu je bio život? Obećavajući – dok je pohađao nastavu na Politehničkom institutu u Tuli, na zapadu Rusije. Isticao se kao znatiželjan i izrazito inteligentan student.
Hitlerova vojska obrušava se na SSSR i on stupa u Crvenu armiju. Komanduje vodom koji kao glavno oružje koristi bacače plamena.
Kad je prvi put stradao u borbi, brzo su ga izliječili i poslali na front. Ali drugo ranjavanje, u okršaju kod Smolenska u martu 1943, biće kobno. Metak je probio lobanju i napravio darmar u sivoj masi dvadesettrogodišnjaka.
Lavirinti, samo lavirinti
Probudivši se iz duge kome, suočava se s neprepoznatljivim ambijentom. Prijašnji svijet eksplodirao je u bezbroj nepovezanih krhotina. Njegov um sada je prazna ploča. Zasetsky više ne umije da govori, da čita, da piše. Koncept poređenja mu je nedokučiv: da li je muha veća od slona ili slon od muhe, neshvatljivo je pitanje. Ako ga pokušaju podsjetiti šta znači “ispod”, a šta “iznad”, reaguje idiotskim osmijehom lažnog razumijevanja. Tablicu množenja je zaboravio, osnovne matematičke operacije ga zbunjuju.
Kao da sve to nije dovoljno za grdnu patnju, ne razlikuje lijevu od desne ruke. Štaviše, desnu stranu tijela uopšte ne vidi. Vizuelno polje drastično mu je smanjeno. Okolinu kao da promatra kroz ključaonicu. U glavi omotanoj zavojima zuji bez prestanka. Čini mu se da je u neprekidnom košmaru iz kojeg buđenja nema.
Percepcija vlastitog tijela se pokvarila na užasavajući način: katkad ima utisak da je glava ogromna, a trup sićušan, da su noge na nekim čudnim, nemogućim pozicijama. Kad se dovuče do WC-a, nema pojma gdje je anus. Cijeli svijet je razbacan, zamućen, nepristupačan, šifriran – “beskrajni slijed lavirinata”, zapaziće ljekar.
Demoliranog pamćenja, donedavni hrabri potporučnik preobrazio se u neko sebi tuđe stvorenje, osuđeno na doživotno rasulo. Kasnije će u svesku zapisati da se osjeća kao neka “grozna beba”.
“L” kao Lenjin
Nakon serije teških operacija i mukotrpne terapije, nešto memorije i bazičnog vokabulara se obnavlja. Dva mjeseca po ranjavanju najzad mu je sinulo ko je drug Lenjin.
Vrativši se u rodni kraj, gradić Kimovsk u Tulskoj oblasti, prepoznaje majku i sestre. Samo, kako izraziti radost? Kako se grli i ljubi? Najprostije radnje postale su nepojmljivo zapetljane. Nekad ga je malo ko pobjeđivao u dominama, šahu, dami. Ali sada, ma koliko mu objašnjavali pravila, ništa ne kopča. Ulančavati poteze u svrsishodan niz, iznad je njegovih mentalnih kapaciteta.
Tek uz neizmjeran napor, psiha uspije da poveže ponešto od djelića zbilje koja se nepovratno fragmentirala. Neki mali smisao tada bljesne u mladićevom duhu da bi za treptaj oka izblijedio i nestao.
Zaslugom terapeuta i napornim vježbanjem, opet će naučiti da govori i piše. Ipak, daleko je to od predratnih performansi. Tečno izražavanje pokazaće se kao neostvariv cilj. Da bi zapamtio slova, mora ih upariti s pojmovima koji mu najbrže struje kroz nerve. “K” sa krv, “c” sa car, “l” sa Lenjin.
Taj misteriozni puding
Uprkos tolikim hendikepima, tolikom beznađu, Zasetsky se odlučuje na herojski poduhvat. Počinje pisati dnevnik. Osnovni pokretači tog procesa su vulkanska volja i moć imaginacije. Redovno, od jutra do pet sati, dok su ukućani na poslu, napreže one sačuvane neurone da rekonstruiše svoju traumu, prošlost, sebe. Krpati rašiveni svijet, utvrditi njegovo početno stanje. Brojni su dani koji ne donose više od pola stranice. Počesto je toliko iscrpljen od klesanja rečenica da mora preskočiti nekoliko sesija. Pronaći pravi izraz, izvući ga iz razvalina memorije, teže je od krampanja u kamenolomu.
Ali istrajao je. Iako se vid pogoršavao, iako je razum slabio i otupljivao starenjem. U periodu od četvrt vijeka, koliko je vodio dnevnik, ispisao je tri hiljade stranica proze, kristalno jasne i tečne. Ljudski mozak, taj misteriozni puding, demonstrirao je svoja čudesna i neslućena svojstva. Terapeut ističe da je “živa mašta” njegovog pacijenta bila ključ u ostvarenju tog izvanrednog poduhvata. Lev Zasetsky kao simbol titanske borbe, ustrajnosti, neodustajanja pred kosmosom koji se konstantno rasipa i obesmišljava.
Dvije sorte
Pisce možemo klasifikovati prema raznim kriterijima. Znajući da je moja podjela itekako manjkava, svrstaću ih, za potrebe ovog teksta, u dvije sorte. Jedni nastoje da se kroz književnost uhvate u koštac s raspadajućim, haotičnim svijetom koji ih okružuje. Kod drugih pisanje izrasta iz jednog uređenog svijeta, naizgled zauvijek stabilnog, kakvim se diči Zapad.
Među prve ubrojao bih Svetlanu Aleksijevič i, nimalo čudno, dvojicu Iračana: Hasana Blasima i Abdusetara Nasira. A oni drugi? U današnjoj Britaniji, Norveškoj, Italiji naći ćete ih na tone. I jednu njihovu podvrstu, vrlo raširenu: samouvjerene bestselerovce s njihovim dovitljivo komponovanim romanima. I likovima smišljenim da se kroz priču kreću po elegantnim formulama bez puno nepoznanica, bez provalija koje anuliraju sve. Likovi su to čiji emocionalni sklopovi nastaju u nacijama blagostanja, s niskim intenzitetom nasilja, s rijetkim pokoljima, ako i to.
Leptirići i dinosauri
Zbivanja u ovoj zemlji nalikuju na rastrgane vizije s kojima se Zasetsky hrvao do smrti. Najveći krivci za temeljnu nestabilnost naših života su nedavni rat, kao i politički potresi bez kojih ne može da protekne nijedna sedmica.
Značenja riječi se, od tih kolektivnih šokova, oštećuju. Promijene se makar za nijansu. Zamislite da vas je neka zla sila primorala da igrate bilijar s okrnjenim kuglama. Ma koliko dobro poznavali igru, sada vam valja iznova učiti ponašanje svake kugle i u skladu s tim planirati udarce. Ali više nikad nećete moći da pouzdano predvidite njihovu putanju. Oštećenja na nekad savršenim sferama uvijek prijete da kuglu skrenu u nekom iznenađujućem smjeru.
Tako je i s riječima u jezičkim zajednicama upropaštenim katastrofom. Nema više povratka na staro. Nisu samo ljudi, nego su i riječi načete, obogaljene. Deformisane od ožiljaka. Zato se moraju rabiti na nove načine. I priče se moraju pričati drugačije. I romani pisati prema zakonima koji se ujutro prihvate da bi se već naveče prekršili.
Zasetskog se sjetim kad se ovdašnji moćnici razotkriju u svojim čudovišnim postupcima. Od toga se krune i mrve čela i oči prolaznika i parkovi i nebo i zvijezde. Funkcioneri koji hvataju zjala, umjesto da nabavljaju vakcine, spašavaju narod. Direktorica kliničkog centra i njen imidž. Na konferenciji za štampu nosi zaštitnu masku i kapu s dezenima leptirića i dinosaura u živim bojama. U isto vrijeme virus kosi pacijente tempom koji priziva uspomene na najkrvavije dane opsade.
Od uspostave mira nijedan početak godine nije bio jadniji od ovog. Nijedan nije više ponizio i obezvrijedio ljudska bića.
S upornošću uklete duše
Stvarnost koja se uporno rastakala Zasetsky je posmatrao i opisivao u svojim tekama. Znameniti sovjetski neuropsiholog Aleksandar Luria decenijama ga je proučavao i sokolio, što je dokumentovano u jednoj predivnoj maloj knjizi. Bio je fasciniran njegovim nadljudskim nastojanjem da restaurira svoju rasturenu ličnost, da opet bude onaj nekadašnji čovjek, bistar, rječit, uređen iznutra. U zaključku Luria piše: “Ukratko, ovo je knjiga o čovjeku koji se borio s upornošću uklete duše da svoj oštećeni mozak koristi kao nekad. Iako je u mnogim aspektima ostao beznadežan kao i prije, na duge staze dobio je bitku.”
Ako je ijedan sizif nadjačao onu prokletu gromadu, onda je to Zasetsky. Komunistička vlast nagradila ga je s dva ordena i jednom medaljom za požrtovanost u Velikom otadžbinskom ratu. Kao nepobjedivi borac protiv raspadanja svijeta, kao uzor, kao putokaz, kod nas zaslužuje spomenik. U svakom gradu, u svakom selu.