foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hasanović: Kahnemanove greške

Pozadinska buka

Ljudski mozak je čudesna pihtija. Ali i takav, izvanredan, neopisivo složen, prilagodljiv, dorađivan eonima, neprestano pravi greške trudeći se da razbistri bujice podataka koje nadiru iz vanjskog svijeta. Koga nije držalo uvjerenje da je prokljuvio neki zamršen problem, pa mu je sinulo objašnjenje doživljeno kao nepobitna istina? Nije isključeno da mu se desilo upravo suprotno: prevario se i još dublje potonuo u kaljugu neznanja. 

Ti sunovrati na stazi spoznaje su neizbježni. Pretpostavka je da se događaju zato što naši neuroni, iako minuciozno uštimavani od najdrevnijeg doba, posjeduju gomilu mana. A i naša osjetila su manjkava. Pregruba su da bi pohvatala bezbrojne podvale proistekle iz subatomskih spletkarenja, koja ne možemo dokučiti golim okom, već ih proučavamo pomoću basnoslovno skupih instrumenata. Tako nas je dizajnirala evolucija: pećinskom čovjeku, da bi opstao među neprijateljskom faunom, bilo je važno da na vrijeme uoči sumnjivu siluetu u žbunju, a ne da zna za spin elektrona.

Knjigu Thinking, Fast and Slow (kod nas: Misliti, brzo i sporo) Daniela Kahnemana neko brzoplet bi nazvao tek katalogom kikseva i zabluda svojstvenih nepouzdanom ljudskom umu. No, ona je mnogo više od toga. Možemo je, recimo, čitati kao priručnik za razračunavanje sa prekomjernim samoljubljem. Ko je, poput mene, zagrijan za književnost kao polje djelovanja prepoznaće u ovom bestseleru oštar prijekor lirskom subjektu, neprikosnovenosti osobnog doživljaja ili, još šire, ekstremno intimističkoj literaturi, nombrilizmu koji kroz stih ili prozu sakralizuje prvo lice jednine. Izazovna kakva jesu, otkrića izraelsko-američkog nobelovca ne idu na ruku književnim proizvodima koji veličaju egocentrizam, koji se previše uzdaju u zapažanja jednog impulsivnog neokorteksa, u afekte amigdale i signale pet nikad dovoljno izoštrenih čula.

To je samo moja usputna asocijacija. Književno stvaralaštvo nije ni u prikrajku Kahnemanovog znanstvenog interesovanja. Njega, kao psihologa i ekonomistu, prvenstveno zanimaju finansijski sektor, bankarstvo, upravljanje preduzećima. Dolari se često pominju, posebno u sklopu mozgalica datih čitaocima na promišljanje. Zanima ga i vojska. Dosta redaka posvećeno je poteškoćama vezanim za obuku izraelskih vojnih pilota i anketama lukavo osmišljenim kako bi se odabrao što kvalitetniji oficirski kadar za bliskoistočni front.

Nastupi mentalnog sljepila neodvojivi su od takozvanog Sistema 1, da se poslužim Kahnemanovim terminom. Sistem 1: intuiciji dajemo previše za pravo, povodimo se za izravnim, slabo prerađenim opservacijama i dojmovima, nestrpljivo zaključujemo naelektrisani emocijama. To je svojevrsni autopilot instaliran u nerve. Njegov let je gladak i nekako prirodan, ali se lako može okončati strovaljivanjem.

Na suprotnoj strani ringa je Sistem 2. On se aktivira kad podrobno analiziramo određeni fenomen, kad ovladavamo tablicom množenja, kad inžinjeri godinama rade na razvoju novog modela automobila ili projektuju hidroelektrane i kanalizacione mreže. Sistem 2 je na djelu dok razmišljamo uz napor i pojačanu koncentraciju, dok sklapamo komplikovane šeme od ideja različite finoće, povezanih šavovima koji bi fascinirali i krojače i hirurge. Samo strpljivim, usredotočenim umovanjem moguće je raspršiti vijavicu stvorenu burnom aktivnošću Sistema 1, koji, opet, zna biti vrlo koristan, čak spasonosan u slučaju da se mora urgentno reagovati na iznenadne opasnosti. Sistem 1, svakako, nije beznačajan. Usavršavan je milionima godina, tokom kojih su ljudi i njihovi preci morali svakodnevno rješavati, katkad od trena do trena, smrtonosne zamke ne baš milostive Majke Prirode.

U Brzom i sporom mišljenju pomno se opisuje natjecanje između dvaju sistema. Poglavlja su prošarana kviz-pitanjima i rezultatima domišljatih testova provedenih na ogromnom broju ispitanika. Ponegdje bljesne i kakva efektna anegdota iz učenjakovog dugog radnog vijeka. (Vitalni starac se bliži devedesetoj, a navodno svaki dan potroši četrdeset minuta na tjelovježbu, gledajući trilere.)

Glavnina knjige razmatra prepreke koje staju na put spoznajnom procesu i donošenju razboritih odluka. U detalje se raspravlja o omaškama zbog kojih razum skreće u stranputicu, u neutemeljenu samouvjerenost. Riječ  je o čitavom pandemonijumu kognitivnih pristranosti kojih se moramo čuvati ako želimo nazrijeti šta se zbiva u nečijem privatnom životu, u političkoj ili medijskoj areni, na bojištu, na berzi.

Kahneman izučava brojne zvjerke i zvjerčice iz okrilja Sistema 1: efekat aure, posebno poguban, regresiju na srednju vrijednost, kognitivnu lakoću (cognitive ease)… Puno intelektualne energije uloženo je i na refleksije o našoj ustrajnosti da učvršćujemo stavove koje smo davno usvojili, na koje smo se privikli. Mrsko nam je da ih pretumbavamo i osporavamo, da ih, ako ne valjaju, modifikujemo ili odbacimo.

Autor je podozriv prema procjenama i tobožnjoj vidovitosti eksperata za politička previranja ili novčane hirove. Osobe koje više znaju o izvjesnoj temi, rezimira, gaje i veće iluzije o vlastitim vještinama. Previše vjeruju sebi. Padnu li njihova gledišta na ispitu vremena, neće priznati da su se prevarile. Dogmatične su. Iako se pokazalo da su u krivu, ispetljavaće se dovitljivo formulisanim opravdanjima. Razradiće uvjerljiv pledoaje, reorganizirati raniju, sada već zastarjelu teoriju, rupe prekriti zakrpama i prikazati novu verziju kao da je oduvijek bila takva.

Eksperti su vični kreiranju priča. Trebaju im da bi dali smisao vlastitoj profesiji, da bi se, na kraju krajeva, svidjeli televizijskim producentima, gledateljstvu, marketinškom konceptu Googlea ili YouTubea. Poželjno je da se pred publikom izražavaju jasno, koliko-toliko logično, barem naizgled argumentovano i po mogućnosti zabavno – ukoliko žele da im se vjeruje i da ih se i dalje plaća za uzbunjivačko-prepadačka mišljenja koja će nepokolebljivim tonom sipati u medije.

Gradeći priče za privlačenje javnosti, stručnjaci minoriziraju ili čak zanemaruju odsudni uticaj slučajnosti na običan život, na slomove tržišta, na političke i ratne preokrete. U knjizi se naglašava da smo skloni precjenjivati naše razumijevanje svijeta, a potcjenjivati ulogu slučaja u sveopštim zbivanjima. Presudno dejstvo ruleta na našu biografiju, ukoliko je uspješna, najčešće ćemo prešutjeti. Face sa blistavima karijerama ubijediće sebe i druge da se za profesionalni uspon imaju zahvaliti isključivo vlastitim kvalitetama, radu, upornosti. Naravno, portrete supertalentovanih luzera, podjednako marljivih, upornih, koje sreća nije nagradila popularnošću, nećemo čitati u lifestyle magazinima. Još je upečatljiviji primjer vojnika koji se, preživjevši raznorazne verdene, normandije i okinave, hvale da su glavu sačuvali samo zahvaljujući nadnaravnoj snalažljivosti i komandoskim vrlinama. Pritom ignorišu druge soldate, ništa manje snalažljive i sposobne, kojima nije dopušteno da izraze neslaganje budući da ih je proizvoljna putanja granate zauvijek ušutkala.

Pod istom prizmom mogli bismo sagledati i ljudski rod. Neandertalaca, denisovaca (Altajsko gorje u Sibiru), hobita iz Indonezije (Homo floresiensis), svih tih vrsta nama srodnih i toliko sličnih, odavno više nema. Razlozi njihovog nestanka još nisu razjašnjeni, ali krivica slučajnosti za ta izumiranja, po svoj prilici, nije mala. Lutrija u vidu vulkanskog bjesnila, apokaliptične, brzošireće pandemije ili udara komete još nije pomela čovječanstvo. Stoga nam je i dalje prihvatljiva tvrdnja da smo ovako daleko dogurali isključivo zaslugom našeg ljudskog genija. Da im je dato da govore, neandertalci bi se sigurno usprotivili: njihova inteligencija i kreativnost nepravedno se nipodaštavaju, nije bilo do njih, maler, eto šta, kocke im naprosto nisu bile naklonjene u presudnom času i zato su propali, zato sada vladaju sapiensi, a ne oni.

Razgovarajući s novinarima, Kahneman ističe da, uprkos tome što je tako predano i dugo istraživao greške u rasuđivanju, sâm nije postao mudriji, lucidniji, manje podložan samozavaravanju. Lažna skromnost velikana? Moguće. Ipak, nema sumnje da je intuitivni pristup duboko ukorijenjen u naš moždani aparat. Sistema 1 se ne možemo odreći kao što nismo u stanju izaći iz vlastite kože. Uostalom, to i nije bio cilj ove knjige o pristranostima, da nas pouči kako da se pretvorimo u savršeno racionalna bića, hladne algoritme koji nepogrešivo interpretiraju inpute isporučene putem čula. Kahnemanov obimni vodič, kroz britke i rasvjetljujuće analize, radije apeluje: “Praktikujte više mentalne higijene i samokritike. Budite oprezniji prema naduvenim, ufuranim autoritetima u politici, medijima, menadžmentu, a ja vam nudim i alatke za to. Mada nikad nećete dostići perfekciju, i sitni pomaci su sjajni i bitni.”

Pozadinska buka


Žujo: Nurija Palata
Jakubović: Pripadanje
Pulig: Vrli Euro svijet