foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hasanović: Zla slobode liječe se slobodom

Pozadinska buka

Ko i kako bira koje će se knjige prevesti na naš jezik? Šta presuđuje? Ukus i svjetonazor izdavača? Preporuka uticajnog kulturnjaka, nagovor organizacije koja plaća prevođenje? Top-lista bestselera u bjelosvjetskim novinama? Čuvena književna nagrada?

U SFRJ se prevodilo izdašno, raznovrsno i sa mnogo malih i velikih jezika. Za pojedine naslove iz osamdesetih zapitate se kako su se, uprkos barikadama jednopartijskog sistema, probili do štamparija, knjižara i biblioteka. Zašto ih se puštalo u promet ako su, doduše ne otvoreno, podrivali vladajuću marksističku religiju? Istoričari će se složiti da je Titova Jugoslavija, a naročito posttitovska, dopuštala veću slobodu mišljenja nego države-članice Varšavskog pakta, poput Rumunije krvožednog Čaušeskua ili zabunkerisane Albanije Envera Hodže. Ali i u takvoj, donekle fleksibilnoj državi bilo je jakog institucionalnog otpora prema šejtanima iz inostranstva, književnim, filozofskim, koji su bez izmotavanja demontirali učenja tako mila ideolozima SKJ.

Interesantno bi bilo istražiti koje sve to publikacije, za socijalističkog vakta, nisu bile počašćene prevodom na tadašnji srpskohrvatski, slovenački ili makedonski iako su to itekako zaslužile iznimnim umjetničkim kvalitetama. Znanje o tim odsustvima pomoglo bi da steknemo bolju predodžbu o tome kakvo je stanje duha u prethodnom političkom uređenju zaista vladalo. Usredotočiću se samo na jednog autora.

Ljubav prema avionu

Za Manuela Chavesa Nogalesa (1897-1944) čuo sam prije godinu i po dana. Preporučio mi ga je prijatelj iz Španije: “Moraš ga pročitati ako hoćeš da stvarno razumiješ Španski građanski rat.” Taj izvanredni pisac, kog proglašavaju i najvećim španskim novinarom XX vijeka, brzo me pridobio zbirkom pripovijedaka A sangre y fuego. Héroes, bestias y mártires de España (Ognjem i mačem. Heroji, zvijeri i mučenici Španije). Njegova napaćena domovina iz tridesetih godina prošlog vijeka predstavljena je ovdje drugačije nego u zapisima bivših interbrigadista, nekad rado čitanim u crvenoj Jugoslaviji.

Istina, Nogalesov opis jednog spektakularnog bratoubilaštva nije radikalno drugačiji. Ali jeste kudikamo kvrgaviji i životniji, nesklon ideološkoj pridici, a odan istinama koje nose pečat neprerađene ljudskosti. Neko jeste falangist, ali kad ga ogolite, ugledate karijeristu, ljigavca i plašljivog oportunistu. Mlada proleterka jeste se nemilosrdno borila za revolucionarne ideale ne štedeći municiju, ali kad se zatekne pred streljačkim vodom, ona postaje djevojka koja šuti i rida, nesposobna da uzvikuje bombastične parole, prestravljena neumitnim primicanjem časa kada će silueta dreknuti “Pucaj!”, a njena mladost se svaliti na zemlju već nakvašenu krvlju drugarica i ko zna hoće li se ikad naći njene kosti.

Manuel Chaves Nogales rođen je potkraj XIX vijeka u staroj jezgri vrele i svijetle Seville, “u tužnoj i tihoj ulici”. Majka pijanistica, otac i ujak novinari. Takvo okruženje pripremiće “liberalnog sitnog buržuja”, kako se sam deklarisao, da rano počne štancati članke za mjesnu štampu. U zenitu karijere, seli se u Madrid gdje za odličnu platu diže tiraž dnevnoj novini Ahora (Sada). Reportaža o prvoj ženi koja je avionom preletjela Atlantik priskrbiće mu najprestižniju nacionalnu nagradu za žurnalistiku.

U epohi između dva svjetska rata, uviđa prednosti tog novog prevoznog sredstva. Pomoću njega će brzo prelaziti iz jedne zemlje u drugu. Jedan je od onih pisaca-entuzijasta koji ne preziru novotarije, koji su opčinjeni potencijalima metalne ptice. Na reporterskim misijama obići će Evropu i Rusiju uzduž i poprijeko, a posjetiće i Maroko, uzdrman antikolonijalnom gerilom. Obogaćen tolikim putovanjima, razvija panoramsko viđenje sve zloslutnijih političkih potresa na starom kontinentu. Kuha se nešto gadno i golemo.

Svejedno koji diktator

Iako se u izvještajima s terena trudi ostati nepristran, nije tajna da je republikanac i još veći demokrata. Vjeruje u moć skupštine da probleme građana rješava kroz otvorenu raspravu i konstruktivan dijalog. Kao takav, protivi se državnom teroru i svakoj diktaturi, pa i diktaturi proletarijata. Njegovi antifašistički, ali i antirevolucionarni stavovi ne nailaze na odobravanje kod nepomirljivo podijeljenih političkih formacija Španije. Isticao je da su mu revolucionari podjednako odbojni kao i reakcionari, čime je na sebe navukao mržnju i jednih i drugih.

U ljeto 1936. ustaničke trupe predvođene zavjereničkom klikom visokih oficira dižu se na oružje protiv legalno izabrane republikanske vlasti. (Rezultati parlamentarnih izbora održanih iste godine: ljevica 47.03%, desnica 46.48 %, centar 5.27 %.) Izbijaju pobune u kasarnama, razbuktava se građanski rat. Pod istom zastavom zbijaju se fašisti, monarhisti, konzervativci i crkvenjaci, kao i mnogobrojni dobrovoljci iz sestrinske Italije i Njemačke. Sa žalošću priznajem da vojnici mračnjaštva djeluju organizovanije i disciplinovanije od suprotnog tabora, republikanskog. U ovome se neprestano krve ljevičarske frakcije, socijalisti, komunisti, anarhisti, ali i katalonski i baskijski nacionalisti. Pučiste vojnom opremom i dobrovoljcima snabdijevaju Führer i Duce, a provladine jedinice Staljin, uz podmukla uslovljavanja.

Na demokratsku državu obrušavaju se dvije totalitarne ideologije, boljševička i fašistička. Na Iberijskom poluotoku one će ispitati kako opojnost svojih svetih učenja, tako i domete ratovanja novim modelima zrakopolova, tenkova i teške artiljerije. Paušalno bombardovanje gradova, sve sa brojnim civilnim žrtvama, bilo je jedna od najdražih vojnih aktivnosti frankista, ne i republikanaca. Sjetimo se Guernike, samo jednog od mnogih primjera sumanutog razaranja. Španija se pretvara u poligon za buduće globalne katastrofe. Naš novinar, užasnut razvojem događaja, predviđa da će se krvoproliće okončati dolaskom diktatora na čelo države. Koji će se udvarati Moskvi ili Berlinu, svejedno.

Pero kao vatreno oružje

Napušta Madrid zgrožen “glupošću i okrutnošću” koje je proizvela “kuga komunizma i fašizma”. Mada se gnušao se i ekstremne desnice i ekstremne ljevice, nije zauzeo ekvidistancu prema obje zaraćene strane. Od prve pucnjave podržavao je ugroženu Republiku i njenog predsjednika Manuela Azañu, kome je politički bio blizak. Ali strogi moralni kriteriji su mu zabranjivali da ignoriše, minorizira ili opravdava zlodjela počinjena u ime borbe protiv Frankovih bojovnika. Ma koliko se divio herojskoj odbrani glavnog grada, prestravljivala ga je represija koju su pred njegovim očima sprovodile ljevičarske milicije. Među tim naoružanim mladićima nije manjkalo kabadahija, okorjelih kriminalaca i ubilački nastrojenih sitnošićardžija.

Upozoravao je da se “zla slobode liječe samo slobodom”, ali šta da se radi kad je širitelji jednoumlja zatru? Nije bilo ozbiljne vojske koja bi ginula za šarenilo političkih gledišta i ljekovitost dijaloga. Valjalo je bježati tamo gdje slobode još ima.

On, koji je pero smatrao svojim jedinim vatrenim oružjem, emigriraće s porodicom u Pariz. Boravak u još uvijek slobodnoj i demokratskoj Francuskoj obilježiće plodna novinarska i književna produkcija. U snažnom kreativnom zamahu napisaće seriju pripovijedaka zasnovanih na istinitim događajima. Sabraće ih u zbirku Ognjem i mačem. Po mišljenju književnih autoriteta, to je najbolje prozno djelo o konfliktu od kojeg se Španija ni do dana današnjeg nije oporavila.

Djevojka na gubilištu

Nogalesove priče govore o radničkim savjetima koji se ne sustežu od likvidacije crnih ovaca, o junaštvu skoro mitskog anarhiste-kovača, o marokanskim muslimanima što se požrtvovano bore za ultrakatoličku i fašističku huntu, o bešćutnosti sina koji, zadojen komunističkim uvjerenjima, odbija da spriječi smaknuće vlastitog oca.

Meni je najpotresnija ona o tri djevojke sa sela koje stupaju u republikansku vojsku. Jedna od njih, Rosario, prethodno je spasila život Tirónu, okorjelom desničaru, koji se zatekao u hotelu gdje je radila u posluzi. Tutnula mu je partijsku knjižicu poginulog prijatelja i saborca. Bez te legitimacije ne bi preživio prolazak kroz kontrolne punktove. Visokoštovani gospodin Tirón, inače advokat, nešto kasnije će postati regionalni šef Falange.

Uznemiriće ga vijest da su one tri djevojke zarobljene u bici. Čekaju egzekuciju s ostalom “bagrom”. Ali on je previše kukavica da ih makar pokuša izbaviti. “Bio je”, primjećuje narator, “premalo čovjek za tako velik poduhvat.” Ipak, od  grižnje savjesti ne može da spava, iskrada se iz kuće i otpješači do zatvora – prekasno. Jedan od falangista, pun dojmova sa stratišta, kazuje mu kako je sve proteklo. Od tri djevojke najviše ga je impresionirala Rosario, snažna, lijepa i crnomanjasta. “Nije protestovala ni kričala”, pojašnjava dželat, “nismo je morali odvlačiti do zida, nije digla pesnicu, ali kako je samo plakala! Plakala je kao curica”. Kako i ne bi, mlada, željna života.

Moguće da ova tako značajna knjiga nije bila prevedena zbog nepodobnosti. Ne dodvorava se komunistima i nema pardona prema zastranjenjima marksizma. Na kraju krajeva, poziva čitaoca da razmisli o nekoj trećoj Španiji, s onu stranu maniheističkih podjela. Prema recentnim istraživanjima, dva i po miliona ljudi aktivno je učestvovalo u ratnim dejstvima na obje strane, ali isto toliko ih se na sve načine snalazilo da izbjegne front. Mnogi su se samoranjavali, dezertirali, a u modi je bilo i zaraziti se nekom veneričnom bolešću.

Nogales možda zbog svega toga nije bio poželjan autor za nekadašnje domaće izdavače. Ne treba, međutim, izgubiti iz vida da se u bivšoj Jugoslaviji bez zazora prodavala Orwellova tvrdoukoričena pripovijest Kataloniji u čast, koja ljevičarsko sektašenje u ratnoj Barceloni slika u ne baš krasnim bojama. (Postoji mogućnost i da je Nogalesova zbirka priča ipak prevedena i odštampana u nekom zakutku SFRJ, a da o tom zašušurenom potezu nema traga na webu, uključujući baze podataka eksjugoslovenskih biblioteka. Što bi, sve u svemu, opet bilo vrlo znakovito.)

Poginuti za tekst

Ipak, najvjerovatniji razlog zašto Nogalesa nismo imali u Drugoj Jugoslaviji je sljedeći: književno-novinarski opus ovog istinoljubivog Andalužanina bio je više od pet decenija ignorisan i u njegovoj rodnoj zemlji. Tokom tiranije El Caudilla, čitaocima je jedino na raspolaganju stajala hvaljena biografija o toreadoru Juanu Belmonteu. (Autorov djed inače je bio poznati lokalni slikar i ilustrator. Opsesivna tema su mu bile koride.)

Prema Nogalesovim djelima koja su demaskirala totalitarne režime frankistička cenzura nije imala milosti. A pisao je u njima o agoniji francuske demokratije, koja će propasti u blickrigu, o raspadu carske Rusije, o putešestvijama plesača flamenka po toj ogromnoj zemlji izmrcvarenoj revolucijama, građanskim ratom, stravičnom glađu… Intervjuisao je povijesne ličnosti: Kerenskog, Churchilla, Hajla Selasija, Goebbelsa. Nakon što se potonjem narugao u tekstu, crna lista Gestapoa porasla je za još jedno ime.

Zato je morao bježati iz Pariza 1940, pred nadirućim nacističkim hordama. Porodica se tad zauvijek razilazi: supruga u visokoj trudnoći vraća se s troje djece u Španiju, a on se preko La Manchea sklanja u London, gdje nastavlja pisati za radio i štampu. Za dobar novinski tekst bio je spreman poginuti: navodno ga ni žestoka bombardovanja njemačke avijacije nisu mogla odvojiti od pisaće mašine i nagnati u sklonište.

U britanskoj prijestolnici preminuće s nepunih četrdeset sedam, malo prije savezničke invazije na Normandiju. Nekoliko dana pred smrt žali se prijatelju: “Ovo je strašno. Osam godina čekam pobjedu nad fašizmom, a umrijeću baš u trenu kad saveznici krenu na Evropu da je oslobode od njenih ugnjetavača.” Sahranjen je na jednom londonskom groblju, na parceli bez nadgrobne ploče.

Kažu da vrsnim novinarima nije dato da dožive lijepu starost zato što ih prije vremena skrši stres, duhan, alkohol, loša hrana. Nogalesa, tog teškog ovisnika o novinarstvu, nije dokrajčilo manično pušenje Lucky Strikea bez filtera. Uzrok smrti je po jednima upala trbušne maramice, dok drugi sumnjaju na rak želuca. Ni jedno ni drugo nije iznenađujuće za nekog ko je cijeli spisateljski vijek pisao iz stomaka. Nogales jeste bio analitičan, studiozan  autor, ali dovoljno je nasumično izdvojiti neke pasaže da se shvati o kakvom vrhunskom piscu se radi. Njegov književni jezik nabijen je emocijom koja se napaja dubokim poznavanjem svih slojeva španskog društva. U toj galeriji izmiješali su se najrazličitiji likovi: od aristokracije i krupne buržoazije, preko zadrtih provincijskih popova, do romskog sirotana koji, ležeći ubijen, licem podsjeća na “princa iz sasanidske dinastije”.

Ognjem i mačem je prvi objavio jedan čileanski izdavač 1937. Knjiga je ponovno izdana tek u postfrankističkoj Španiji, nakon čega je uslijedilo objavljivanje i drugih njegovih skrajnutih djela. Moralo je prohujati više od pola stoljeća da jedna zaboravljena proza uskrsne, a njen tvorac zauzme povlašteno mjesto u španskom književnom panteonu.

Pozadinska buka


Mirza Kušljugić
Hromadžić: Naši migranti
Zubčević: Ko to tamo sneva?