Pozadinska buka
Ženomrscima, reakcionarima i raznoj drugoj hrđi internet je poslužio kao moćno sredstvo za pridobijanje sljedbenika. Ovo se naročito odnosi na društvene mreže, a među njima naročito na Twitter, premda ni njegovi konkurenti nisu bez ozbiljnih slabosti. I neizlječivih, po nekim teoretičarima. Taj softver su, uostalom, izradili informatičari željni brzog bogaćenja, nipošto uzori ljudskosti i dobrote. Njihove karakterne crte su se preslikale na arhitekturu društvenih mreža.
Prigovoriće mi se da su te platforme podjednako otvorene i za promotore zdravorazumskih i humanističkih ideja, za pristaše trezvene, konstruktivne debate. I njima se, po tom uvjerenju, nude jednake prilike za iskazivanje mišljenja kao i fašistima, šovinistima, vjerskim fundamentalistima. Sve je na kraju do verbalnog nadmetanja na sajbermegdanu, pa ko prevagne.
Ipak, stvari ne stoje tako izbalansirano. I zviždači koji su se okomili na svoje bivše kompanije, i prekaljeni programeri koji su učestvovali u stvaranju interneta slažu se u jednom: algoritmi društvenih mreža uštimani su tako da favorizuju uzavrele rasprave krcate žestokim, polarizirajućim replikama i uvredama. Ko će koga deklasirati, ko će koga oderati… To podiže popularnost sudionika donoseći digitalnim korporacijama i više novca kroz reklame. Trač, arogancija, izljevi narcisoidnosti posjeduju ogromnu monetarnu vrijednost. Istančane diskusije, sastavljene od filigranskih rečenica smirenog tona, nisu tako unosne. One uspavljuju većinu internauta.
Traži se brz, kratak i brutalan izraz, zahuktala dramaturgija, razuzdana polemika s udarcima ispod pupka. Ma koliko čestitih korisnika brojao u svom članstvu, Twitter, ovakav kakav jeste, uvijek će naginjati svinjama i narcisima.
Donedavni predsjednik SAD-a, koji se u predizbornoj kampanji naslađivao ismijavanjem Meksikanaca i žena, obožavao je da cvrkuće na toj društvenoj mreži. Njene propagandne osobitosti poklapale su se s ličnošću njujorške hulje. Odsječne i zvučne fraze, kreativno olajavanje uz beskrajnu samozaljubljenost, drečave laži i podrugljivi nadimci – sve je to bilo po ukusu algoritama koji su puhali u jedra mahnitim objavama iz Ovalnog ureda. Da gospodari Twittera nisu Trumpu zablokirali nalog u odsudnom trenutku, ko zna u kojem smjeru bi svijet poguralo divljanje ustanika u zgradi državnog parlamenta.
Lije i nule
Iako ovaj gad nije osmislio tviterašku retoriku, sigurno je njen najfamozniji praktikant. Horde političara, po pravilu desničara i mačoista, dive mu se. Uče od njega taj stil izražavanja i prenose ga u usmenu komunikaciju. Mnogi su, po uzoru na američkog idola, usvojili običaj da svako malo ispale u štampu neku neargumentiranu, krajnje subjektivnu frljoku, ne bi li isprovocirali što više negodovanja i ljutnje, onu novinarima tako dragu “poplavu komentara”. To su te izjave koje se daju da bi se povlačile po društvenim mrežama i namamile što veći broj reakcija. Nebitno je da li će naići na diskvalifikaciju ili veličanje: važno je jedino da što duže i što razgranatije cirkulišu internetskim kanalima. Sam provokator će se na taj način fantastično izreklamirati, a njegov uticaj (pozitivan, negativan, svejedno) na javno mnijenje će neizbježno porasti.
Takvih pljuvača u političkim vodama ne manjka ni u Beogradu, ni Zagrebu, ni Banjaluci. Onih koji su ujedinjeni u nastojanju da obesmisle bilo šta vezano za BiH kao održivo, istinski slobodno, nevazalsko društvo. Njihovi televizijski istupi zaokupljaju široke mase, a na infoportalima proizvode kobasice razularenih komentara. Nije isključeno da ti pogani jezici imaju ekipu savjetnika zaduženu da ih svakodnevno snabdijeva huškačkim porukama. Što više bljuvanja, što više tenzija i animoziteta među narodima, to bolje za karijere prgavih vladara.
U toj atmosferi blaćenja, koje, ne zaboravimo, ima i svoju zabavnu i samim tim komercijalnu notu, šta bh. političari građanske orijentacije mogu učiniti da se više cijene njihovi stavovi? Ne mislim samo na – poslužiću se jezikom njihovih ocrnjivača – “građaniste” Bošnjake, te orijentalne lažljivce, kako ih stigmatiziraju, zavjerenike, koji su davno demaskirani, koji, sanjajući o Građanskoj, zapravo sanjaju o džamahiriji namijenjenoj ničem drugom do tlačenju druga dva naroda. Ne mislim samo na te tobože genetski predodređene munafike koji ne mogu razmišljati kao pojedinci, opredijeljeni za ovu ili onu političku opciju, već samo kao krvoločni čopor koji kad glasa, glasa samo u jednoj alarmantnoj boji – zelenoj. Mislim i na veleizdajničke Srbe, Hrvate i Ostale, sve te nemoralne, prijetvorne ili – po nekoj dobronamjernijoj matrici – dezorijentirane jedinke, na ljudsku rižu, u koju se i ja ubrajam kao okorjeli nevjernik i hronični flâneur, svu tu rižu, kažem, koja, u najbolju ruku, nije svjesna blagodati konstitutivnosti niti sluti kakvi sve užasi prijete iz same pomisli na građansku državu. Te izgubljene duše odbijaju da se zaljube u konsocijacijsko uređenje, u tu idilu s mirisom najukusnijih belgijskih i švicarskih čokolada. Što li su zadrte i bezobrazne: nikako da prihvate gole fakte – da je konstitutivnost triju naroda početak i kraj svih stvari, starija od samog svemira, možda i od boga koje god vjere.
Tako “građaniste” otprilike opisuju njihovi (i moji) najžučniji oponenti u javno izrečenim opaskama. Ili si lija jedna, muhamedanski dvoličnjak nečistih namjera, ili si bezveznjaković bez zrnca soli u glavi, jedva ljudsko biće, politička irelevantnost, nula.
Mogu li građanski političari u nas, tako uigrano satanizirani, dati svojim idejama snažniji glas? U medijima, za skupštinskim govornicama, njihovi nastupi su uglavnom mlitavi, banalni, ogrezli u bezbojnom rječniku, birokratskom fraziranju. Držanjem više liče na lipsalog nego na zdravog konja, ramena su im često skupljena, vrat povijen, a govore drvenih lica i bez krepkosti, kao da se hrvaju s teškim mahmurlukom (neki vjerovatno da).
Ne prođe ni minut njihove govorancije, a da se na začuje izraz tipa “bojim se”, “strahujem”, “postoji opasnost”, “zabrinjavajuće”, “deprimirajuće”… Na mahove zvuči kao da razgovaraju ne s novinarom, već s psihijatrom. Ako su toliko strašljivi i tjeskobni, šta rade u politici? Kako će se uhvatiti u koštac s onima koji se ne boje, koji su spremni za svoju ideologiju i ubiti i poginuti?
Narodu treba podariti nadu, plan djelovanja, mapu puta, viziju nekog pravednijeg, životnijeg i ugodnijeg društva, a ne kuknjavu i pesimistične političke analize, forenzičke izvještaje o očaju i nemoći, kakve redovno čitamo u novinama. Ako će toliko jadikovati i drhturiti pred svojim glasačima, poštenije je da napuste svoje funkcije i preobrate se u dekadentne intelektualce ili pjesnike smrknutih faca. I usput neka obrate pažnju na pljuvačine Trumpa i njegovih epigona: rijetko će ti oholi tipovi reći da se ičeg boje, da strahuju, da ih nešto deprimira… Pazeći da ne ispolje strah, guraju svoju agendu.
S kamenjem u ustima
Neki od građanskih političara, iako na istaknutim pozicijama, ne sudjeluju dovoljno aktivno u javnom diskursu. Zarone u tamne dubine i izbivaju danima, a onda izrone, promumlaju nekoliko pasusa u buket mikrofona kočeći se kao da su progutali metlu i onda opet zarone i rone, rone po neznanim močvarama. Za to vrijeme, razni mali neroni u nastajanju zatrpavaju medijski prostor tonama dosjetki u slavu kseonofobije i (kultur)rasizma.
Ne želim poručiti da bi bilo pametno na tu oluju govana odgovarati istom takvom olujom. Dragi “građanisti”, trebate, prije svega, manje roniti. I poraditi na svojim besjedničkim vještinama kako biste ideju građanske BiH znali predstaviti ljudima na efektan, dojmljiv, slikovit, elokventan, vispren i ubjedljiv način. Manite se ubitačnog citiranja zakonskih akata, to ostavite za sudnice. Besjedništvo je jedno od najvažnijih oruđa političkog djelovanja, iskoristite ga. Ako niste rođeni govornici, naučite se vještini, ne mumlajte sebi u bradu.
Predaja kaže da je čuveni starogrčki orator Demosten prevladao govorne mane tako što je dikciju učio s kamenjem u ustima, a stihove recitovao trčeći. Besjede je vježbao pred velikim ogledalom ili na obali mora nadglasavajući se s bukom raspomamljenih valova. A ako je mucavi Demosten mogao raditi sve ovo, možete i vi barem mrvu, inače ste pušiona.
Primanja su vam sramotno visoka, stoga možete sebi priuštiti glumca, edukatora da vam održi kurs iz retorike. Neka vas uputi u ono što se zove actio, govornička izvedba. Poboljšajte projekciju glasa, mimiku, držanje tijela, gestikulaciju. Ako sami niste vični riječima, angažujte nekog da vam sastavlja govore, ali ne suhoparna naglabanja o člancima iz Aneksa IV, nego govore koji će odjeknuti, o kojima će se pričati, čiji će se dijelovi tvitati.