Jedan od pouzdanih simptoma razvijenosti i iznijansiranosti neke kulture, jest i broj različitih rječnika, leksikona, kompendijuma, enciklopedija, almanaha i sličnih djela. Razvijene evropske zemlje imaju na hiljade takvih izdanja. Bosna i Hercegovina, i druge države nastale na teritoriji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nažalost, ne mogu se pohvaliti izdanjima ovoga ranga i značaja. Istina, Titovu Jugoslaviju u red civiliziranih nacija, po ovom kriterijumu, uveo je Miroslav Krleža, velikim projektom Enciklopedije Jugoslavije i pratećih enciklopedijskih izdanja.
Izdanja ove vrste, u nas sasvim rijetka (Ne računajući prepisivanje postojećih rječnika, sa dodavanjem pridjeva bosanski, mada je leksička razlika na razini od nekoliko procenata. Nije, dakako, upitan pridjev bosanski, jer prema izvorima to je najčešći naziv štokavskog koji je bio i jest u upotrebi u Bosni i Hercegovini. Riječ je o sadržaju tih novih rječnika, originalnosti tog sadržaja…).
Svijet ima volje, prostora i energije i za sasvim bizarne projekte, poput ove najnovije enciklopedije udica…
Jednostavno, u takozvanom razvijenom svijetu, postoje uhodani kulturni mehanizmi i dobro razrađene procedure za obradu podataka, njihovo klasificiranje, pohranjivanje i konačno prezentiranje javnosti. Postoji duga tradicija izdavanja leksikografskih djela, podržana i od države i od komercijalnog sektora.
Utoliko je pojava Glosara Sarajevskog atentata, autora Valerijana Žuje, u nas prvorazredan događaj, tim prije jer je riječ o podvigu pojedinca. Valerijan Žujo je sačinio prvu leksikografski uređenu summu podataka povezanih sa najznačajnijim događajem u povijesti Sarajeva. Da je to uistinu najznačajniji događaj, neovisno o našim dojmovima i idejama, kazuje i činjenica, da je od deset knjiga napisanih o Sarajevu, najmanje sedam posvećeno Atentatu.
Ovo obimno djelo (1.300 stranica), objavljeno je u izdanju Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, u ediciji Memoria Bosniaca. Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, koja prolazi kroz možda najteže razdoblje u svojoj povijesti, imala je pameti, volje i snage i organizacionih sposobnosti da podrži autora u istraživanju, obradi činjenica i na druge načine. Suizdavači Glosara su ugledne kulturne institucije, Umjetnička galerija BiH i Media centar Sarajevo. Štampanje knjige podržalo je Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo. Pokrovitelj izdanja je Akademija nauka i umjetnosti BiH.
Akademik, dr Husnija Kamberović:
Impresivna knjiga Valerijana Žuje, koja enciklopedijski precizno sabire na jednom mjestu gotovo sve u vezi sa Sarajevskim atentatom 1914. godine. Pred čitateljem se nižu uvjerljive biografije aktera atentata, sudionika ključnih političkih i društvenih kretanja, naučnika i umjetnika koji su se bavili atentatom i atentatorima, događaja i sl. Ukratko fascinantna knjiga koju treba stalno imati na stolu i stalno joj se vraćati.
Akademik, dr Mile Babić:
U našim oskudnim leksikografskim prilikama pojava Glosara Sarajevskog atentata, autora Valerijana Žuje, predstavlja istinski kulturni događaj. Dvotomno djelo na ovu intrigantnu temu, po obimu, temeljitosti i akribičnosti, nema premca. Posebnu dimenziju djelu daje činjenica, da je riječ o podvigu pojedinca. Valerijan Žujo je uradio ono što obično rade dobro organizirani timovi istraživača. Budući istraživači sudbonosnih zbivanja pred izbijanje prvog globalnog sukoba u povijesti, imat će u Glosaru moćan oslonac.
Prof. dr Tarik Haverić:
Autori koji s prvim romanom, pjesničkom zbirkom ili filmom postignu velik uspjeh često ne mogu da ga ponove s drugim djelom. Leksikon Sarajeva Valerijana Žuje bio je jedno takvo ostvarenje, autorov leksikografski prvijenac dovoljan za životnu intelektualnu ostavštinu, i zvuči nevjerovatno da ga je autor-povratnik sada prevazišao Glosarom Sarajevskog atentata. (…) I dok listamo ovo djelo čije su stotine stranica ispunjene provjerljivim i višekratno provjerenim činjenicama od kojih su neke izmakle pažnji dosadašnjih istraživača, prisjetimo se pokatkad da je to djelo jednog čovjeka, koji je godinama radio sam, izvan institucija čiji bi to bio posao u nekim sređenijim vremenima.
Prof. dr Senadin Musabegović:
Zanimljivost ovog štiva je u tome što Valerijan Žujo, iako je pisac, ne koristi imaginaciju da bi svoje enciklopedijsko znanje, vezano za grad Sarajevo, ili za Sarajevski atentat, upregnuo u svoju literarnu konstrukciju. Namjera autora je da kroz neutralan pogled izloži činjenice, a da se čitalac, slobodno, prema vlastitim mogućnostima, upusti u interpretativno tkanje veza unutar zamršenih historijskih zbivanja i fakata, a u čiju mrežu su kao ribe ulovljene naše današnje sudbine. Pred nama je značajno djelo, u kojem je autor nije pokleknuo iskušenju emotivnih i mitoloških fascinacija, dok je osvjetljavao činjenice koje su vezane za nasilje i rat.
U Pragu je Glosar primljen sa velikim zanimanjem. Činjenica da su autor i njegovo djelo po pozivu predstavljeni u Češkoj nacionalnoj biblioteci, odnosno u Slavenskoj biblioteci, koja je najstarija slavenska biblioteka na svijetu, govori sama po sebi. I Češka nacionalna biblioteka i Slavenska biblioteka su u sklopu ogromnog kulturnog kompleksa Klementinuma.
Knjigu su kao izuzetan poduhvat predstavili: dr Lukáš Babka, direktor Slavenske biblioteke, dr Boris Mosković, profesor Masarikovog univerziteta i dr Zvjezdana Marković, menadžer umjetnosti. Zvjezdana Marković, već trideset godina nastoji i uspijeva na nivou umjetnosti i općenito kulture, povezati sve ljude iz naše bivše zajedničke države, što u našoj dijaspori nije čest slučaj. U tom krugu, prisutni i aktivni su: Goranka Oljača, Mirjana Rakela, Omer Karabeg, dr Edo Jaganjac, Hadis Medenčević, Slavenko Badura, etc…
Dr Marković kaže:
Glosar Sarajevskog atentata u Pragu je predstavljen na najvišoj razini u prisustvu historičara, ljudi iz medija i diplomatskog kora. Knjiga je primljena sa oduševljenjem i čuđenjem, da je to djelo jednog čovjeka, jer je notorno, da ovakva djela nastaju kao rezultat rada većih timova u okviru dobro uređenih redakcija. Posebno je bilo uspješno gostovanje gospodina Žuje u podcastu Mirjane Rakele.
Ovaj prikaz, najbolje je završiti riječima samog autora iz Zaključka u Glosaru:
Malo je događaja u novijoj povijesti svijeta, koji su duže od jednog stoljeća predmet zanimanja i intenzivnog istraživanja, razlog strasnih rasprava i jabuka razdora, poput ubistva austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda od Austrije-Este i njegove supruge, vojvotkinje Sofije od Hohenberga. Zanimanje za ovo političko ubistvo, rezultiralo je okeanom knjiga, studija, doktorskih disertacija, eseja, novinskih članaka, te raznih drugih medijskih proizvoda (filmova, reportaža, dokumentarnih emisija, intervjua…), konačno, bilo je predmet brojnih naučnih skupova, simpozija, okruglih stolova, etc. Naučne i stručne radove, pratila su i umjetnička djela (romani, drame, pjesme, muzičke kompozicije, slike, skulpture…).
Izvjesno je, da ni najspremniji istraživač, kada bi imao na raspolaganju optimalne uslove i nekoliko života, ne bi bio u stanju ostvariti uvid u većinu onoga što je povezano sa ovim događajem. Dakako, sve što je kazano i napisano na ovu temu ne zaslužuje pažnju. U tom nepregledu raznovrsnih djela, ima puno bezvrijednog i dosadnog. Veći dio te literature i novinskih članaka, predstavlja papagajsko ponavljanje desetak notornih podataka, često pogrešno navedenih i začinjenih izmišljotinama.
Povijest bilježi brojna ubistva i pokušaje ubistva istaknutih ličnosti. Motivi su bili različiti. U antičkoj Grčkoj, ubistvo uzurpatora, tiranina, smatrano je vrlinom. Zavjerenici predvođeni Kasijem i Brutom, ubili su Julija Cezara, spašavajući institucije rimske republike od autarhije i diktature. U krvavim sukobima renesansnog razdoblja, politička ubistva su bila uobičajena i oslonac su imala u makijavelizmu; Vjerski sukobi 16. i 17. stoljeća, donijeli su i jezuitsku teoriju o dopustivosti ubistva, pa i ubistva vladara (regicid), ako to pomaže svetoj stvari. John Wilkes Booth, špijun Konfederacije južnih američkih država, ubio je 1865. g. predsjednika Abrahama Lincolna, jer je predsjednik vodio kampanju i konačno rat za oslobođenje crnih robova i njihovo izjednačavanje u pravima sa bijelim stanovnicima Amerike. Kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga, brutalno su ubijeni u takozvanom Majskom prevratu 1903. g., da bi na vlast u Srbiji, umjesto dinastije Obrenovića, došla dinastija Karađorđevića… Svemu treba dodati dinastička ubistva, bezmalo u svim monarhijama, kao i institucionalne egzekucije iz političkih razloga.
Kada je riječ o takozvanom Sarajevskom atentatu, ubistvu austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge, vojvotkinje Sofije od Hohenberga, valja ponajprije razmotriti tu sintagmu, koja je čvrsto prionula uz događaj od 28. juna, 1914. g., mada u potpunosti ne odgovara samom činu. Temeljno značenje riječi atentat (lat. attentatum od glagola attentare; attemptare: pokušati), jest pokušaj s namjerom da neko bude ubijen. Šire značenje riječi atentat, uključuje nasilan čin, ne samo prema osobama, nego i prema imovini, časti, institucijama i važnim objektima. Samo se po sebi razumije, da atentat, da pokušaj, ne mora biti uspješan. Do sarajevskog događaja, pod atentatom se upravo podrazumijevao nasilan čin koji nije doveo do smrti ciljane osobe. Uspješni napadi su jednostavno nazivani ubistvom.
O posljedicama Principovih pucnjeva, njegovim motivima, mogućim nalogodavcima i inspiratorima, spekulisalo se već sutradan po atentatu i spekuliše i dan-danas. Jedni su taj čin smatrali uzrokom, drugi tek povodom ratu. Uzroci i razlozi sukoba velikih sila, dakako, bili su dublji i prisutni već decenijama prije vidovdanskih pucnjeva. U igri je bilo nadmetanje za kontrolu resursa i tržišta, za dominaciju nad pomorskim i kopnenim putevima. Stare kolonijalne sile su nastojale zadržati svoje pozicije, dok su takozvane Centralne sile zahtijevale preraspodjelu svjetskih dobara, u prvom redu novu podjelu kolonija. Dakle, Principov čin je daleko od toga da bude uzrok ratu, a nije ni povod, jer je i formalno i stvarno, povod ratu bilo srbijansko odbijanje austrougarskog ultimatuma, mjesec dana nakon Sarajevskog atentata.
Sarajevsko dvostruko ubistvo izdvaja činjenica, da ono, kao njihov pokretač, stoji na početku niza događaja, koji su u krajnjem rezultirali enormnim ljudskim gubicima, krupnim političkim promjenama i do tada neviđenim razaranjima. Neki autori su posegnuli za izrazima iskra (engl. sparkle) i okidač (engl. trigger).
Stoga, strogo govoreći, u Sarajevu se, u nedjelju 28. juna, 1914. g., na uglu tadašnjih saobraćajnica, Appelove obale i Ulice Franje Josipa I, dogodilo dvostruko ubistvo s predumišljajem, iz zasjede, u okviru zavjere, što, dakako, nije pokušaj, nego uspješno izvedena namjera. Sarajevskim atentatom mogli bismo nazvati samo Čabrinovićevo bacanje bombe na automobil, kojim su se vozili prijestolonasljednik i njegova supruga. To je bio pokušaj… neuspješan.
Imajući na umu da je ovo dvostruko ubistvo izvedeno u javnom prostoru, uz prisustvo velikog broja ljudi, te da je prilikom Čabrinovićevog atentata, ranjeno nekoliko osoba, nesumnjivo je riječ i o terorističkom činu. Začuđuje negiranje ove dimenzije kod nekih historičara, kada je sam glavni akter događaja, Gavrilo Princip, na upit sudije na procesu u oktobru 1914. g. kakvim se sredstvima naumio služiti, eksplicitno odgovorio: – Terorom! Za terorističke metode se izričito opredijelio i Vladimir Gaćinović, općepriznati ideolog revolucionarnog omladinskog pokreta, kasnije označenog kao “Mlada Bosna”.
Iz nedovoljno jasnih razloga, već duže od pola stoljeća političko Sarajevo nije ambicioznije odgovaralo na brojne politikantske licitacije oko Gavrilovih pucnjeva i neprestane instrumentalizacije ovog događaja i njegovih aktera u kontekstu dnevno-političkih i ideoloških razmirica. Također, često sam svjedočio, da se u odgovarajućim našim institucijama stranim istraživačima nude skromne ili sasvim mizerne zbirke povezane sa Atentatom (loše kopije fotografija, neuredne zbirke novinskih izrezaka, različite improvizacije, nevješto aranžirani prikazi i neautentične inscenacije, etc…), a fondovi sarajevskih arhiva i biblioteka su više nego bogati i sadrže brojna još neobrađena dokumenta. Imajući sve ovo na umu, smatrao sam da Sarajevo na tako krupan izazov mora imati dostojan odgovor.
Moje polazište i motiv za višedecenijsko istraživanje u arhivima i bibliotekama (Sarajevo, Beč, Prag, Székesfehérvár, Hradec Kralove, Zagreb, Beograd, Ljubljana…), te na prostranstvima web-a, bila je spoznaja da je riječ o svjetsko-historijskom događaju, koji je iz globalne perspektive, najznačajnija činjenica u ukupnoj povijesti Sarajeva… šta god mi o tome mislili.
U takozvanoj balkanskoj krčmi, već stotinu i deset godina vodi se rasprava na temelju jednog nedijalektičkog i pogrešno postavljenog pitanja, naime, da li je Gavrilo Princip junak ili terorist. Nijedan odgovor na tako postavljeno pitanje, ne vodi prema potpunijem razumijevanju sarajevskog događaja iz 1914. g. nego predstavlja kamen kušnje, lakmus papir za identifikaciju sagovornika. Svrha tog pitanja nije, dakle, nastojanje da se dođe do istine, nego da se prema odgovoru, onaj koji je odgovorio, identifikuje u smislu, da li je takozvani naš ili takozvani njihov. Pri tome se Ni naši, ni njihovi, ne uzimaju u obzir, kao ni u drugim ovdašnjim raspravama.
Principov čin, međutim, nije jednodimenzionalan. Nema sumnje, on je izvršio, kako je navedeno, dvostruko ubistvo s predumišljajem, iz zasjede, u okviru zavjere, ugrožavajući nevine, pa je formalno-pravno, ubica i terorist. Ali, na drugoj strani, nije dokazano da je bio instrumentalizovan od strane zvanične Srbije; nije bio plaćen; nije kriminalac, jer u takozvanoj Auskunfts-Tabelli Okružnog suda u Sarajevu, sačinjenoj za istražnog sudiju, piše da do tada nije bio kažnjavan, te da je neporočan. Pucao je u nadvojvodu (i nenamjerno u njegovu suprugu) sa punom sviješću da za njega u dvadesetoj godini više života nema. Dakle ne kalkulišući, založio je vlastiti život. Samo je zbog izvjesne konfuzije oko datuma rođenja, izbjegao vješala. Njegov motiv je bio u sferi revolucionarnog i pomalo naivnog idealizma, u okvirima razmišljanja, da je individualnim terorom moguće postići opće dobro.
Glosar Sarajevskog atentata zamišljen je i, nadam se ostvaren, kao cjelovito leksikografsko djelo, koje obuhvaća sve relevantne, ali i mnoge bizarne činjenice povezane sa ovim događajem. Knjiga je, kao prvi izvor osnovnih informacija namijenjena, u prvom redu, mladim istraživačima, koji su se opredijelili za izučavanje Sarajevskog atentata. U osnovi, riječ je o hibridu leksikona, hrestomatije i bibliografije. Ove tri linije su funkcionalno povezane, a abecedni ključ i upute ispod članaka, dozvoljavaju unakrsno čitanje.
Uvjeren sam, da Sarajevski atentat valja razmatrati samo u svjetlu provjerenih i provjerljivih podataka, poštujući autoritet istine i ne ostavljajući nimalo prostora apriornim sudovima donesenim na temelju etno-konfesionalnih, političkih i drugih ideoloških opredjeljenja i svrstavanja.