Tolkien, ilustrirani rukopis Gospodara prstenova

Lovac na priče

Veliš da nije ti ovo baš sretan naziv za blog koji bi da pokreneš. A na njemu bi da kazuješ priče… Pa, u jednu ruku, i nije: naziv od samo jedne riječi bio bi bolji.

Ali, u drugu ruku:

Dakako, web bi da sve učini kraćim, jednostavnijim… Razumijem tvoju nakanu da malo ideš niz dlaku pretpostavljenoj prirodi medija. Ja, pak, ne bih.

Jer “pričanje priča” zapravo i jeste anahrono u odnosu na “logiku interneta”.

Mada, i ta “logika interneta” možda i nije toliko ta mcluhanovska inherentna “priroda medija” (“medij je poruka”), već je malo više nametnuta širim kulturnim kontekstom, gdje je puno činilaca na djelu. Moguće je, dakle, i da upotreba medija nije diktirana samo njim samim. Da karakter te upotrebe proishodi iz kombinacije onoga što je taj medij sobom donio i onoga što je bilo postojeće kulturno okruženje.

Naravno, većinska upotreba, nametnuta i diktirana vladajućom ideologijom – koju tako dobro oslikava izraz “surfing”: kliziti po površini – nema vremena za “duge priče”.

Ima i manjinska upotreba, a to su oni koji ne klize po površini stvari, već plivaju uzvodno.

“Pričati priče” je za mene definicija kako ljudskog života, tako i književnosti.

Na to Tolkien cilja podnaslovom Hobbita: “There and back again”. Odemo negdje, doživimo (a možda i: preživimo) nešto, i onda se vratimo kući, da ispričamo priču o tome. To i nije više baš ista kuća iz koje smo otišli – jer se mi nismo vratili isti, ali je i dalje naša kuća. Jedan ljudski život tkanje je od povrataka.

“Tamo i natrag.” Pričamo priču tragom puta koji smo prešli, pričamo je sebi i drugima koji hoće da je čuju, ne bi li tako otkrili šta je to zapravo bilo.

Promašena je bila, prema mom sudu, prije koju godinu, drama oko dodjele Nobela za književnost jednom songwriteru. Jer, songwriting je pjevanje priča – dakle književnost. Tako da oni koji su bili time skandalizirani jesu, bar prema mom shvatanju, oni koji su izgleda izgubili iz vida temeljnu dimenziju književnosti.

Hoćemo pričati priče, polako i sa guštom. Ali, internet kao da baš i nema vremena za to. Njemu je nametnuta, i on je nameće onima koji se koprcaju u njegovoj mreži, ova logika: “To put the long story short”. Tako je pričanje priča na internetu stvar manjine, dakle i neka vrsta “kontre”, pa i subverzije. Upravo zato bih ja, za tvoj blog, i posegnuo za nazivom koji nije u skladu sa mainstream logikom interneta.

Dakle: Lovac na priče.

Lovac odlazi samo zato da bi se vratio, sa svojom lovinom.
Svaki odlazak u avanturu je odlazak u lov na priču.
Po povratku, sjedi se oko vatre i pričaju dogodovštine, o današnjem pohodu, kao i o onim negdašnjim, pradavnim, o kojima znamo samo iz priča naših starih, a koje su njima ispričali njihovi stari.

Da parafraziramo Ursulu LeGuin: Why we huddle about the campfire?
Zato da bi pričali priče, prenosili iskustva, vještine, znanja i saznanja, i, valjda najvažnije , kako bi našem životu dali smisao. Jer, svaka prava priča donese i ono što nije izgovoreno, ali jeste rečeno.

Ako jednom sasvim prestanemo to raditi, to je naš kraj.

Ostaju samo kompjuteri. Beskonačno sami.

P.S. No sve ovo i nije toliko važno. I kako god da nazoveš blog. Priče su jedino važne. To je sve što ostaje.

Hrvoje Batinić


Duraković: Šta sa čudima
Šenoa: Budi svoj!
RegionElle: Tena Lončarević