Zdravku Grebi
Skoro svaki dan u zadnje vrijeme pohode me mrtvi.
Kad mogu, hodam kroz grad mojim utvrđenim putanjama. Bonaca je, a moj brod klizi prošlim vremenom, gonjen žalom, krivnjom i sjetom.
Ponekad subotom odem na Svetog Ante, pod Bistrik, u poslijepodne, barem sat prije nego će im služba božija. Polako, pored Sedam braće, pa prema crkvi. U crkvi u ta doba, najčešće nikoga. Samo Bog kroz vitraže viri unutra. Ostanem tu malo. Ćutim ja, ćuti Bog. Kako i treba da bude.
Krenem iz crkve, a za mnom svi moji mrtvi. Prođemo malo Čaršijom i niz rijeku, kao da je to i dalje onaj grad. Onda bježim kući. To nije više Curak, ali je njegov najbliži nastavljač, kako bi to neki filozofi rekli. Kao što ni ja nisam iz onih vremena – ali sam ono najbliže tome što imam. Trudim se da nekako ukotvim svoj život, uglavnom ne baš uspješno, ali taj trud je sve što imam i vrijedi više od vreće zlata.
Ponekad, pred spavanje, nakon što se ugasi svjetlo, ako ima Mjeseca, pišem dnevnik po plafonu. Ujutro otvorim oči, ali sunce obrisalo mjesečinu.
Odavno ja nikud ne žurim. Prekrstim ruke na leđima, polako idem i gledam ljude rendgenskim pogledom. Čujem njihov šapat. I kasnim gdje god da pođem. Kašnjenje ima i svojih prednosti. Čovjek je u faznom protupomaku prema vremenskoj matici. To daje iluziju neke autonomnosti i godi za duševno stanje.
Povremeno donesem kući cvijeće. Držimo ga u staklenoj vazi, koja ima i jednog stalnog rezidenta: bambus. On s radošću dočekuje i s tugom ispraća svoje goste.
Ima nekog vremena da sam shvatio: mi zaista postojimo jedino kao likovi ispisani u doživljaju drugih ljudi. To su neke definirane instance nas. Sami sebi, ipak, jesmo tek neuhvatljiva magma i haos. A kako bi moglo biti drugačije? I valjda je i dobro da je tako.
Umiremo tek onda kada umre i zadnji čovjek koji nas je pamtio, bilo po dobru, bilo po zlu. Otprilike onako kako kaže Al Pacino u sceni filma Stand Up Guys kada govori na grobu svog prijatelja.
