(non-paper)
Bio jednom jedan mlad pastir koji je čuvao ovce u podnožju planine blizu mračne šume. Bijaše usamljen po cijeli dan, pa zato smisli plan kako bi dobio kakvo društvo i doživio malo uzbuđenja.
Požuri zato jednom prema selu vičući: „Evo vuka! Evo vuka!“, te seljani izađoše da ga utješe, a neki s njim provedoše dosta vremena.
Ovo se momku jako dopade, pa nakon nekoliko dana pokuša izvesti istu prevaru, te mu seljani ponovo pritekoše u pomoć.
No, nedugo nakon toga vuk stvarno izađe iz šume i poče klati ovce, a momak – naravno – počne vikati: „Evo vuka! Evo vuka!“ čak i jače nego prije.
Ali ovog puta seljani, koje je već dvaput prevario, pomisliše kako ih pastir ponovo vara, pa niko ni prstom ne mrdnu da mu pomogne.
Tako vuk dobro omasti brk njegovim ovcama, a kad se pastir požali, jedan seoski mudrac mu reče: „Lažljivcu ne vjeruj i kad istinu zbori.“
(Ezop, Mladi pastir)
Kada nam političar kaže: “Ne brinite, rata neće biti”, imamo razlog da se dobro zabrinemo.
Ako to izjavi političar koji ima određenu realnu moć, on, najčešće, zapravo poručuje: Pazite, mogli bismo zaratiti! To je prijetnja. Ako nema stvarnu moć, onda je to valjda pokušaj da se ljude utješi. Uglavnom, tako je nekako s političkim govorom o ratu.
U ovom našem malom regionu, političari često prave aluzije na budući rat, ili ga direktno pominju. Počelo je to relativno brzo nakon što su posljednji ratovi završili. Uvriježilo se vremenom u javnosti mišljenje da je to dio taktika sluđivanja naroda, utjerivanja straha u kosti, jer uplašenim ljudima lakše je manipulisati. Ali, da oni ne namjeravaju zaista pokrenuti ratove. A, ako i sanjaju, oni sami, ili oni koji njih “navijaju”, o nečem takvom, tzv. velike sile tome neće dati blagoslov jer im sada to ne treba. I tako, priča o ratu bi najčešće trebala biti dio skretanja pažnje sa onoga što je svakodnevno na djelu: bjesomučna pljačka svega postojećeg koju provode “nacionalne elite”.
Ima tu još nešto što treba uračunati. Kao što je same ratove, kada već krenu, teško držati pod kontrolom, tako je i sa sračunatim poigravanjima sa ratnohuškačkim raspoloženjima: i te stvari se znaju oteti kontroli.
I kada nas braća jednog dana ponovo uvale u klanicu, više neće biti važno jesu li to stvarno htjeli, ili su se zaigrali pa preigrali. A kada se čovjek već nađe u ratu, dobro je da razabere šta trebaju biti ciljevi za koje se bori. Tako se nasuprot neizbježnom užasu stavi neki smisao.
Onog prvog ratnog ljeta, Zdravko Grebo se prihvatio posla da vodi Službu za informisanje i propagandu pri Glavnom štabu Armije BiH. U jednom momentu zatraženo je da se napravi draft saopštenja kojim bi Glavni stab objavio šta su to ratni ciljevi za koje se Armija BiH bori. Saopštenje je napravljeno i Zdravko je to predstavio na sastanku Štaba. Dobio je odgovor da to ipak nije ono što su oni imali na umu. Onda je u dogovoru sa ljudima u Službi on to objavio u Oslobođenju, kao lični stav. O ovome on govori u jednom intervjuu za Slobodnu Bosnu.
Evo šta je Grebo tada objavio u Oslobođenju, na naslovnoj strani u rubrici “U žiži”:
Suverena, jedinstvena i nedjeljiva Bosna i Hercegovina. Ovu formulaciju smo već toliko puta čuli iz raznih izvora da se konačno mora pitati šta ona zaista znači. U ovom slučaju mislimo najdoslovnije to što smo proklamovali. To znači slijedeće: ne dolaze u obzir nikakvi „kantoni“, ili što je noviji patent – „konstitutivne jedinice“. Regionalno organizovanje se podrazumijeva, čak i radikalna decentralizacija, ali ni u kom slučaju sa primjesama provedbe nekog „nacionalnog principa“. Ako se dozvoli formiranje konfederalnih jedinica na nacionalnom principu, čak i u okviru formalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine, sa mjerom automomije i suverenosti koja podrazumijeva klasične državne funkcije, one će stalno biti trabanti i eksponenti onih politika koje žele dezintegraciju BiH. To je, na žalost, tako i nikako drugačije.
Bosnu i Hercegovinu ne sačinjavaju prvenstveno narodi, nego GRAĐANI koji u njoj žive. Ti građani su raznih nacija, vjera, socijalnog statusa i pogleda na svijet, polne i generacijske pripadnosti. Kao državljani Republike BiH svi oni imaju potpuno jednaka prava da zadovoljavaju sve svoje potrebe koje mogu proizlaziti iz njihovih raznih identiteta do kojih oni mogu manje ili više držati. Oni to mogu činiti sve dotle dok to ne ugrožava suverenost države na svakom dijelu njene teritorije i dok to ne ugrožava ista takva prava drugih građana. Slikovito to možemo ovako reći: „Tvoja sloboda da mašeš rukom ide tačno dotle dok se ne približiš njome toliko blizu mome nosu da me možeš udariti.“ To znači da se u takvoj državi potiče moderna politička kultura za koju je nacionalno političko organizovanje anahrona stvar. Ma šta neko pokušavao da dokaže, ostaje činjnica da je ekskluzivno nacionalno političko organizovanje neprirodna redukcija političkog života i da tako nešto po svojoj inherentnoj prirodi, manje ili više, prije ili kasnije, vodi u – nacizam. Ne postoje tako dobre namjere koje mogu donijeti nešto dobro sa jednim tako krivim instrumentom.
Ono što Bosnu i Hercegovinu zaista konstituiše, ono što je njena supstanca, to nisu nacije/narodi, već su to njeni ljudi, GRAĐANI. Formula o tri KONSTITUTIVNA DIJELA je tempirana bomba u temeljima ove države. Dobrim dijelom, izvori zagovaranja BiH kao tronacionalne države dolaze iz MITA O NACIONALNOJ DRŽAVI. Ideja nacionalne države je kuga koja Bosnu i Hercegovinu satire. Njoj treba suprotstaviti ideje GRAĐANSKE DRŽAVE i to treba biti ratni cilj onih koji se bore za dobro Bosne i Hercegovine i njenih ljudi.
Vojni ciljevi su: (1) oslobađanje cjelokupne bh. teritorije i definitivan vojni poraz agresora (i vanjskog i unutrašnjeg); (2) stvaranje jedinstvene organizacije Oružanih snaga izvan koje (drugim riječima: izvan čije linije komandovanja) ne može postojati nikakva druga oružana formacija; (3) stvaranje uslova za suverenost bh. državne vlasti na svim dijelovima teritorije oslobođene od agresora; (4) dovođenje svih ratnih zločinaca pred sud pravde i realizacija ratne odštete; (5) stvaranje efikasnog odbrambenog sistema koji će preduprijediti bilo kakvo buduće ponavljanje slične agresije na ovu državu.
Sjećam se tog popodneva kada smo useljavali u bivšu zgradu Radija Sarajevo, u Danijela Ozme, da pokrenemo Službu za informisanje i propagandu Glavnog štaba. Iznosile su se zatečene stvari, naramci papira, fascikli, uredskih drangulija, iz soba namijenjenih nama kao i iz drugih dijelova zgrade. Zdravko i ja smo u jednom momentu gledali kroz prozor, u prizemlju, i opazili kako jedan od vojnika što su nosili stvari iznosi neku platnenu grudvu i baca je na vrh punog kontejnera, na drugoj strani ulice. Shvatili smo šta je to i prije nego se grudva, sletivši na vrh gomile smeća djelomično razmotala i definitivno otkrila svoje tri boje: plavu, bijelu i crvenu. Zdravko je brzim koracima izašao. Gledao sam kako prilazi kontejneru i uzima jugoslovensku zastavu, otresajući sa nje ostalo smeće. Vratio se u zgradu praćen pogledima vojnika. Niko nije ništa rekao. Kada je ušao u sobu, polako je razastro zastavu, uredno je složio i spremio u ladicu stola. Pa smo nastavili sa pospremanjem.
Danas je više nego jasno da se borba za Bosnu i Hercegovinu, opisanu u Zdravkovim ratnim ciljevima iz 1992, može voditi jedino kao klasna borba.
Budimo realni: u nemogućem je naše spasenje.
Jedan sat: vještice nema. Dva sata: vještice nema. Tri sata: vještice nema…
